Njih nisu skidali kod naše kasarne nego su ih do gubilišta vodili obučene; njih su silovali kod jama i kasnije se tim djelom hvalili, napose neki Hvaranin Kačić Božo, po činu Titov zastavnik. Žene su posebno jadno izgledale i neprestano su plakale, a bile sa rastavljene od svojih muževa, koji su bili hrvatski časnici i kod Kočevja ubijeni.

Partizanski pokolji nad hrvatskim narodom ne prestaju šokirati, a svaki od njih podjednako je strašan baš kao i onaj o pokolju hrvatskih zarobljenika kod Lubljane i Kočevskog Roga. O tom pokolju izvještaj je napisao Ivan Gugić, partizan iz 26. dalmatinske partizanske divizije VIII Korpus NOV.

Rodio se u Veloj Luci 1925. gone, a u kući svojih roditelja boravio je dok ga partizani prisilno nisu mobilizirali u rujnu 1943. godine. Bio je u 26. diviziji dalmatinskoj te je bio određen na rad u engleskoj bolnici na Visu, radi malodobnosti. Od ožujka '45. godine bio je priključen XI. Dalmatinskoj brigadi kod Gospića, nakon pada grada. Odatle polazi u borbe kod Trsta, a nakon pada u Sočansku dolinu do Kranjske Gore gdje su stigli u svibnju '45. ostao je sa svojom jedinicom jedan dan dok se nisu predale neke njemačke čete prema Koruškoj.

- U Koruškoj sam ostao 6 dana, bio sam u Klagenfurtu i okolici. Tu sam bio prisutan, kad su engleske čete predavale hrvatske vojnike, koji su im se na vjeri bili predali te ih izručivali razoružane titovcima. Nakon toga poslani smo vlakom u Jugoslaviju, kroz tunel u Jesenice, jer nam saveznici nisu više dozvoljavali ostati u Koruškoj. Nakon jednog dana ostanka prebacili smo se pješke u Kranj /oko 24. ili 25.V./. U Kranju, i to točnije u Primskovu preko mosta, ostali smo opet jedan dan. Tada je stiglo naređenje od štaba 26. divizije štabu XI. Dalmatinske brigade, da se izaberu iz cijele brigade /imala je 4 bataljuna/ najpouzdaniji komunisti, kako časnici tako i vojnici, za neki povjerljivi zadatak. Od njih su stvorili posebnu četu. Odmah mi je tada povjerljivo saopćio moj mještanin D. J., potporučnik, da su ljudi izabrani za ubijanje zarobljene hrvatske, slovenske i njemačke vojske.

Moja treća četa /i ja osobno/ bili smo određeni za pratnju i osiguranje ove novoformirane jedinice, koja je brojala 60-70 ljudi. Zapovijedao im je kapetan Nikola Maršić iz okolice Makarske /nekad zamjenik komandanta 2. bataljuna/, komesar čete bio je Ivan Bokež Crnogorac, a glavni komandant bio je major Simo Dubajić iz Kistanja kraj Šibenika, načelnik štaba IV. Armije, operativni odsjek. Sutradan tj. 25. ili 26.V.1945. krenula je ova ubijalačka četa praćena od 3. čete 3. bataljuna u Ljubljanu, gdje smo se iskrcani iz kamiona u logor pred Ljubljanom s drvenim barakama, gdje je bila masa zarobljenika vojnika i civila, dapače i žena i cijelih familija. Doznao sam, da se logor zove St. Vid, gdje je bila biskupska gimnazija, a ograđen je bio žicom. Nama nisu dali pristupiti medu logoraše, ali je ona izabrana četa ubilaca ulazila u logor i pljačkala satove, nalivpera, prstenje, zlatninu itd. Mi smo znali da ih vode na ubijanje.

Našu treću četu povezla su dva kamiona oko 10 sati istog dana za kupljenje i otpremu robe poubijanih zarobljenika. Vozili su nas 4-5 km u pravcu Tržaške ceste, koja, ide u Trst. Išli smo najprije natrag prema Ljubljani 1.5 km te onda smo skrenuli na desno širim poljskim putom oko 3 km. Tu smo došli do seljačke kuće u voćnjaku, iza koje je bila šumica i njiva te neka jama oko 100 m daleko od kuće. Došavši na mjesto vidio sam grupu zarobljenika, oko 50 ljudi, gdje ih skidaju i vežu žicom za ruke dva po dva za mišice te opet te parove su povezali između sebe žicom. One, koji su padali od iznemoglosti ili straha, natovarili bi između dvojice jačih da ih nose do jame i tukli su ih. Zapovijedali su im, da pjevaju: "Sjeno slama, kuća-jama". Skidali su i vezali zarobljenike oni, koji su ih i ubijali- stoji u Gugićevom izvještaju. Prevozili su nastavlja ljude kamionima uz pratnju slovenske jedinice pod komandom visokog plavokosog kapetana Slovenca. Kamionima je stizala jedna tura svakih sat vremena, a u danu i do četrdeset kamiona te su se navečer hvalili da su ubili od osamsto do tisuću ljudi. Ubijanje je vršeno na jami, metkom u zatiljak, a neki su živi skakali u jamu duboku 50 metara.

- Mnogi nisu bili još izdahnuli nego su strašno jaukali u jami, na što su partizani od vremena do vremena bacili engleske bombe u jamu. Te žrtve su bili najviše Slovenci te nešto Hrvata i to svi muškarci. Ja sam se oko 11 sati dovukao do jame i pogledao u nju, ali se nije ništa vidjelo. Na to su mi Bokež i Maršić udarili po šamar i ja sam pao okrvavljen u nesvijest. Našoj pratećoj četi nije bilo dozvoljeno to gledati. Tu smo ostali do večeri i pakirali robu ubijenih ljudi /neke zelenkaste uniforme i drugo/. Vratili smo se oko 8 sati navečer u logor St. Vid. Te večeri stiglo je naređenje majora Sime Dubajića, da se ubijanje više ne vrši kraj grada, jer narod može tako tajnu saznati. Govorilo se, da će jamu "šprenjgovati" zajedno s mrtvacima, da se tako pokopa tajna. Za vrijeme ubijanja posipali su živim vapnom krv oko jame, da se muhe ne kupe i krv ne zaudara.

Kreč je donio neki seljak. /Prisutni svjedoci vele, da se to mjesto zove Podgora kraj Podutika/. Sutradan smo pošli vlakom u Kočevje, koje je bilo jako razrušeno. Mi smo se naselili u neku polurazrušenu kasarnu oko 800 m izvan grada, gdje su nekad bile njemačke čete. Ubilačka četa bila je stigla prije nas, ali ih nismo više vidili. Oni su po pripovijedanju drugova bili otišli u šumu, daleko dva-tri sata hoda, ali ja to točno ne znam. Znam samo, da su tamo bili partizanski logori za vrijeme rata. Ta šuma se zvala Kočevski Rog. Zadatak moje čete je bio, da najprije u kasarnu primimo one, koje su dopratili slovenski kurirski odredi, koji su ujedno u sobama s njih skidali robu, tražili oružje i zlato - bilo je nakupljeno 5-6kg zlata, a za dragocjenosti je bio odgovoran komesar 3. čete Ljubo Barbarić Hvaranin. Mi smo slagali robu u bale i vozili na želj. stanicu kamionom. Rekli su nam, da će se roba prerađivati u vojnička odijela.) Naš zadatak je bio također čuvati zarobljenike do dolaska kamiona i tovariti ih na kamione. Zapovjednik čete bio je Pelješćanin Ivo Franković. Mi smo bili punih osam dana u Kočevju. Stizalo je dnevno po 10 i više vlakova, sa plombiranim (zatvorenim) vagonima, uvijek najmanje 10, a gdje-kad i po 20. Te su ljude dovozili iz Ljubljane, a možda i iz drugi krajeva. Skoro svi su bili vojnici-muškarci, ali i nekoliko žena, koje su silovali kod jame prije strijeljanja. Bilo je nešto i nedoraslih mladića od 15 do 16 godina te znam za slučaj, da je kapetan, plavokosi Slovenac spriječio strijeljanje jednog takvog dečka, valjda jer ga je poznavao. Od onih, koji su prošli kroz moje ruke, bilo je više Hrvata nego li Slovenaca, ali je bilo i nešto srpskih četnika. Ne znam, koje su ćete tu bile ubijane. - Svih ubijenih, veli se na dvije jame - bilo je 30-40000 u 8 dana. Kada su ubojice polazile na Bled na odmor nakon osam dana, bila je upravo nedjelja, onda je uoči toga, u subotu, bio priređen neki ples za njih sa ženama. Na plesu su se hvalili, da su likvidirali 30-40000 neprijatelja u 8 dana. - Prema odijelima, koja smo spremali iz Kočevja, bilo je preko 30000 ubijenih. Mi smo poslali iz Kočevja preko 20 vagona robe, a dnevno smo slali 2 ili 3 vagona robe. Glede žena mogu izjaviti, da sam ih vidio 10-15, ali sam ja vidio za vrijeme svoje službe tek jedan dio tih nesretnih zarobljenika te je sigurno tih žena bilo dosta više nego li 15. Njih nisu skidali kod naše kasarne nego su ih do gubilišta vodili obučene; njih su silovali kod jama i kasnije se tim djelom hvalili, napose neki Hvaranin Kačić Božo, po činu Titov zastavnik.

Žene su posebno jadno izgledale i neprestano su plakale, a bile sa rastavljene od svojih muževa, koji su bili hrvatski časnici i kod Kočevja ubijeni. S njima nije bilo ni jedno dijete. Žene su bile obično obučene u građanska odijela, a neke su nosile vojničke hlače i čizme, i to valjda radi lakšeg putovanja.

- Nama uopće nisu dali doći blizu žena, jer su očito ubojice imali s njima svoje namjere. Osim žena vidio sam možda do 200 dječaka od 14-16 godina, koji su nosili uniformu, mislim, ustaške mladeži. Njih su potukli sve, osim prije spomenutog dečka, spašenog od kapetana Slovenca. Svi su govorili, da su nevini i da nisu ništa učinili, a mnogi su i plakali. Vagoni sa zarobljenicima izgledali su strašno: pošto im nisu dali ići izvan vagona radi tjelesnih potreba, to su vagoni bili zagađeni i puni smrada. Nadalje nisu dobivali hrane i vode na putu nikako, a ne znam, ni kako su ih hranili u logoru. Svakako je istina, da su iz vagona iznosili zanesviještene i gdjekada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli ili eventualno natovarili na leda zdravijih i jačih drugova zarobljenika. Ne znam, da je kod toga bio netko ubijen. Od stanice do kasarne išli su pješice i još obučeni. Oni su bili svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali, spominjući ženu, djecu, majku. Neki su govorili, da su činili dobro i spašavali čak i partizane te molili, da ih poštede, ali nitko nije dobio milosti. Ispitivanja, razabiranja medu zarobljenicima ili suđenja nije bilo: svi dovedeni u Kočevje imali su umrijeti. Zajedno su ubijani domobrani, ustaše, četnici, Rupnikovi vojnici i svi drugi. Bilo je čak i nešto malo njemačkih vojnika u uniformama, posebno časnika. Ubijena su tu i 2-3 ustaška pukovnika, ali se ne sjećam kako se zovu. Čuo sam, da je više ljudi pobjeglo ispred same jame, kada su već vidjeli, da će za koji čas poginuti, te su onda riskirali život i neki su se i spasili, ali su druge ubili partizani pucajući za njima. - Ja sam spasio nekoliko ljudi uz tešku pogibao života i to u ova dva slučaja:

Prvo: pred kasarnom u Kočevju opazio sam neko meni poznato lice. Nisam znao u prvi čas, tko je nego sam ga zapitao: Odakle si ti? - On se sav tresao i nije mi odmah odgovorio. Pitam ga ponovno i dajem mu kuražu, a on na to reče: Ja sam Dalmatinac, s otoka Korčule, iz Vele Luke. - Pitam ga dalje, pozna li me, jer ja sam ga poznao: bio je to M. S. s nadimkom B. Veli, da me ne pozna. Ja mu se predstavim i velim: Ja sam I. G., a bio sam u križarskoj famfari u Veloj Luci. Onda me prepoznao i poljubio, zaklinjajući me, da ga spasim. - Ja sam nato otišao kap. Bokežu i garantirao svojom glavom za njega, govoreći da su ga Nijemci na silu odvukli sa sobom prigodom napuštanja Korčule i dali u hrv. vojsku /imao je tada 15 godina/. Kapetan mi veli: dobro, ali ako doznamo, da je on pomagao Nijemcima ili ustašama, onda ni tebi nema više glave. - M.S. je stalno išao sa mnom u mojoj četi te 15. dan stiže povoljan odgovor u Tetovo, gdje mi je tada četa bila premještena, tu je mali oslobođen, ali je ostao u četi 2 godine na odsluženju vojnog roka.

Drugi je slučaj ovaj: Isti M. S. me molio, da pomognem njegovom satniku I. G. iz Slav. Broda, koji stoji u vagonu s drugim vojnicima i strašno trpi žeđu. Ja sam zagrabio vode iz gustijerne u kantu i odnio do vagona, koji mi je pokazao moj mještanin M. S. Kako sam poznavao pratioce, to su me pustili do vagona i ja sam otvorio vagon i dao im piti. Kada se stražar odmakao dalje, ja sam pustio I. G. i druga četiri vojnika, koje je on izabrao i oni su pobjegli preko želj. pruge i neke livade u šumu prema jugu. Bila je već polutama, prvi suton i nisu ih primijetili. Prije bijega, u znak zahvalnosti, dao mi je neki zlatni lančić s vrata, srdačno mi zahvalio i rekao M. S., da mi dade njegovu adresu.

- Ja sam kasnije dobio desetak petnaest paketa iz Slav. Broda sa šunkama, brašnom, mašću, kobasicama itd., a i mi smo njima poslali nešto ulja i smokava. Mogao mi je slati pakete, jer mu je M. S. poslao u Slav. Brod moju kućnu adresu te su paketi stizali najprije na oca, a kasnije na mene, kada sam poslije četiri godine došao kući 1949.(jer sam također odležao 6 mjeseci u vojnom zatvoru na Novoj Vesi u Zagrebu). Nakon 8 dana prestalo je ubijanje ove ubilačke čete, dok ja ne znam da nisu neki drugi ranije i kasnije ubijali antikomuniste. Čuo sam, da su neki ljudi u civilu došli, koji su imali za zadaću, da miniraju pećine i prekriju masovne grobove, a nakon toga i zelene grane položili preko toga strašnog mjesta. - U subotu, zadnji dan ubijanja, došla je neka komisija viših oficira u uniformi, koju sam osobno vidio (bilo je 5-6 ljudi među kojim puk. Dule Korać, Srbin s Korduna, te ostali potpukovnici i majori), a uz njih je bilo 2-3 civila u dobrim odijelima. Kod nas u kasarni zaustavili su se jedva pola sata, a primio ih je Simo Dubajić i komesar Ivan Bokež. Oni su gledali, kako mi rad vršimo oko pakiranja odijela te su posebnu brigu posvetili skupljenom zlatu i na kraju ga ponijeli sobom. Predao im ga je Bokež, a da nama nisu ostavili niti jedno pero za pisanja. Tiokež nije kasnije imao neprilike radi predanog zlata, što znači, da je predao zlato u ruke pravim ovlaštenim ljudima.

- Nakon toga otišli su u šumu, kod jama - masovnih grobova. Doznao sam pri dolasku komisije, da im je zadaća razviditi, kako je obavljen posao masovnog ubijanja i da li su dobro uklonjeni svi vidljivi tragovi ubijanja ljudi u masi. Komisija nije natrag dolazila u Kočevje. Prije odlaska komisije čula se je eksplozija iz šume (nekoliko njih uzastopce) te smo bili uvjereni, da se tim pokrivaju jame s tisućama mrtvih tjelesa. Ubilačka četa otišla je u nedjelju ujutro vlakom na Bled preko Ljubljane (oko 7 sati). To sam kasnije doznao, kada su se ubojice povratili svojim četama u Makedoniju. Pričali su, da su bili dobro nagrađeni tako, da su dobili odmor na Bledu u nekom hotelu kroz 10 ili 12 dana, da su bili vrlo dobro hranjeni i da su se sjajno zabavljali, jer su se kupali i imali čamce na raspolaganju, a svaku večer davana je za njih predstava od neke diletantske grupe, poslane im iz štaba divizije. Svi ti su bili visoko odlikovani i svaki od njih je imao 2-3 odlikovanja, a imali su također i zlatne satove, fotografske aparate i slično. Među tim najviše odlikovanim ubojicama bio je neki Čepić Ante iz Makarske, kurir štaba brigade, omladinski rukovodilac, star 21-22 godine. Poslije toga događaja hvatali su živčani napadaji (tzv. partizanska bolest) mnoge od tih ubojica. U svakom slučaju smatrani su najpovjerljivijim među najpovjerljivijim partizanima-komunistima. Moja 3. četa ostala je do nedjelje navečer u Kočevju te vlakom bila prebačena u Kranj, gdje smo ostali desetak dana i bili poslani dalje u Tetovo, u Makedoniji, gdje smo stigli 7.srpnja 1945.

Da je gore navedeno točno i istinito meni je sve pred svjedocima pročitano - svjedočim spojim vlastoručnim potpisom te sam pripravan dati svoje svjedočanstvu pred svakom ovlaštenom komisijom, a istinitost garantiram i svojim životom - Rim, 14. kolovoza 1953. Ivan Gugić, bivši potporučnik škole rezervnih oficira, a u vrijeme ubijanja običan Titov vojnik XI. partizanske dalmatinske brigade VIII. Korpusa NOV, stajalo je u izvještaju.

Autor: Iva Međugorac

Photo: Borna Filic/PIXSELL

Datum: subota, 18. listopada 2014.