2015-12-18

Javor Novak: Beogradska Hrvatska/ 17. prosinca 2015./ Zagreb

Devet kontekstualnih fragmenata Beogradske Hrvatske Javora Novaka

Dragovoljac hrvatske Hrvatske u obrani od beogradske

0.

U velikoj sam neprilici. Htio sam predstaviti knjigu od a do ž, ali sam odmah, prvoga dana čitanja, odustao i zauzeo pričuvni položaj. Naime, kaj. Ono što sam htio reći o strukturi, sadržaju i autoru knjige, već je napisano dijelom u autorovoj nadahnutoj Napomeni, dijelom u preciznom Predgovoru urednika Davora Dijanovića, i dijelom u neoborivom Pogovoru književnika Hrvoja Hitreca. Moglo bi se reći da sam zbog tih činjenica ostao bez teksta, ali to nije točno. Ostali su mi na raspolaganju fragmenti izvučeni iz konteksta knjige. Podsjećam da je tekst istodobno i kontekst, pa sam se grčevito prihvatio kontekstualnih fragmenata i skicirao devet kontekstualnih fragmenata Beogradske Hrvatske Javora Novaka.

1. O naslovnici

Hoću istaknuti dvije činjenice na naslovnoj stranici. Prva, naslov Beogradska Hrvatska je fenomenalan, toliko istinit da mi je krivo što na prošle državne izbore pod tim imenom nije izašla koalicija za beogradsku Hrvatsku okupljena oko Partije stanovitoga Zorana Milanovića.

Druga činjenica odnosi se na fotografiju otisnutu na naslovnici. Ona premošćuje razdoblje od 1990. do 2015. Briljantan izbor! Hrvatska Hrvatska, sublimirana u Franji Tuđmanu skače od sreće u trenutku objavljivanja izbornih rezultata na prvim višestranačkim izborima, a beogradska Hrvatska, sjedeći Tuđmanu slijeva i zdesna, potonula je od tuge, jada i žalosti.

Ništa, dakle, u ovoj knjizi ne zavrjeđuje čitateljsku površnost, tako ni naslov i fotografija s naslovnice, ali niti oni tekstovi pisani prije petnaest i više godina. Dobro pogledajte fotografiju na naslovnoj stranici, razmislite o njoj i naslovu i dotaknut će vas batina istine.

2. O autorovu stilu

Javor Novak se u Beogradskoj Hrvatskoj otkriva kao zreli politički esejist, ozbiljan novinski analitičar i predani istraživač, razigrani komentator i zabrinuti kritičar. Narodski rečeno: Kao domobran hrvatske Hrvatske. Ali, otkriva se i kao majstor rečenice. Rečenice koja matoševski  prožima književnost s novinarstvom, rečenice koju sigurno ne ćete naći u medijima, osobito u tiskotinama glavne struje beogradske Hrvatske, ali ju možete pročitati i u ovoj knjizi i na portalu Hrvatskoga kulturnoga vijeća.

Puni i fakcijom beogradske Hrvatske neokaljani literarni doseg njegovane rečenice Javora Novaka pronaći ćete u njegovoj knjizi Dosanjani Jadran. U ovoj pak knjizi morao je neznatno spustiti kriterij urođenoga mu spisateljskoga talenta i predanoga rada, jer hrvati se s arhitektima, aparatčicima, bardima, žandarima, glasnogovornicima i batinašima beogradske Hrvatske, iako je častan, uvijek je pomalo i prljav posao u kojemu stil po prirodi stvari nije uvijek na prvom mjestu.

3. O autorovu statusu: Autor je dragovoljac hrvatske Hrvatske

Javor Novak piše i izlaže se ne samo sudu javnosti, već i gnjevu, mržnji i osveti beogradske Hrvatske. Zašto to radi, kad je jasno da gotovo svu moć već dosta dugo u svojim rukama drži beogradska Hrvatska, ona koja je tugovala dok se Tuđman veselio hrvatskim uspjesima? Zato jer je to njegova osobna odluka, koja uključuje svijest o potrebi osobnog angažmana i žrtve. Stoga je on dragovoljac hrvatske Hrvatske u obrani od beogradske Hrvatske. Teme koje stavlja pred čitatelja najbolje potvrđuju osobnu dragovoljnost u poslu obrane od agresije beogradske Hrvatske. Kontinuitet njegova staža na publicističkom bojnom polju doseže dvadesetak godina. Da budem precizan, on je i dragovoljac i veteran publicističke bojne hrvatske Hrvatske. One bojne koja odmah i sada stvari, pojave, ljude, procese i događaje imenuje njihovim pravim imenom ne kalkulirajući pritom s tzv. „vremenskim odmakom“ i tzv. političkom korektnošću.

4. O autorovoj biobibliografskoj sudbini

Javor Novak, trajno zaljubljen u Jadran – ali, manje je poznato, izvrsno jedri i po zagorskim bregima, objavio je tri knjige. Ono što je o hrvatskoj zbilji napisao u publicističkim naslovima, otkriva nam osobu koja od rođenja nije imala Hrvatsku, već je živjela u beogradskoj. Da nije bilo tako ne bi svojoj prvoj knjizi dao naslov Da sam imao Hrvatsku. Stvar s biobibliografijom je, kao i s Hrvatskom, paradoksalna, jer danas se opet zajedno s hrvatskim narodom, ne svojom krivnjom, pronašao u beogradskoj Hrvatskoj. Zbog toga smatram kako je svoje tekstove objavljene u knjizi koju danas predstavljamo mogao mirne duše objaviti pod naslovom Da sam imao Hrvatsku, tom drugi.

5. O koplju i trnju

Alternativa koju hrvatskoj Hrvatskoj nudi beogradska je sljedeći: Ili zauzmite stav - glavu dolje ruke na leđa, ili iselite s područja pod svekolikim nadzorom beogradske Hrvatske. Od prve do zadnje stranice knjige razvidno je kako autor glavu drži uspravno i nema namjeru kupiti kartu u jednome smjeru prema Dublinu, Münchenu, Torontu ili prema zemlji klokana. Naprotiv, što beogradska Hrvatska jače žvače državu i naciju, on to hrabrijim žarom opisuje politiku klokana beogradske Hrvatske.

Javor Novak, hoću reći, ne baca koplje u trnje ni onda kad izgleda da je beogradska Hrvatska nepobjediva. Što se ta nametnička, parazitska, nenarodna, nehrvatska Hrvatska osjeća snažnijom, to im Novak pred nos servira dublju jamu, uključujući i Hudu jamu. Može se slobodno reći da je upravo Javor Novak Hrvatima u Hrvatskome slovu otvorio istinu o Hudoj jami. Riječ je o neoprostivom krimenu prema kriterijima beogradske Hrvatske. Autor, međutim, koplje i dalje čvrsto drži u ruci braneći razmrvljene ostatke hrvatske Hrvatske.

6. O registru narodnih neprijatelja beogradske Hrvatske

U ovoj prigodi ne smijem prešutjeti sljedeći kontekst: Teme i sadržaji ove knjige pozicionirali su autora na visoko mjesto u registru narodnih neprijatelja beogradske Hrvatske. I da hoće njega dežurni higijeničari beogradske Hrvatske na publicističkom planu više zaobići ne mogu sve i da hoće. I ja mu na tome javno, kolegijalno i prijateljski čestitam. Znam kako mu je!

7. Otkrivanje načela beogradske Hrvatske

Javor Novak je zaslužio visoku poziciju u registru narodnih neprijatelja beogradske Hrvatske. Riječ je o registru koji se neprestano baukovski ažurira. Taj registar ne obuhvaća jedino onih dvadesetak posto jugovića koje je svojedobno detektirao predsjednik Tuđman. On je, Javor, naime, kao dragovoljac nepobjedive bojne hrvatskih publicista, svojim rečenicama poput kistom razvidno nacrtao i otkrio načela beogradske Hrvatske. Ta načela u operativnom pogledu, kako u jugoslavijama, tako i „na ovim prostorima“ i u „regionu“ i „na prostoru bivše Jugoslavije“ i u „jugosferi“, vrijede od godine 1918. do danas uz kratki prekid u vrijeme „Tuđmanove tri sekunde“. Odužilo bi se nabrajanje načela beogradske Hrvatske, koja nedvojbeno proizlaze iz konteksta Beogradske Hrvatske, pa ću se suzdržati i navesti ih samo tri.

a) Zločini beogradske Hrvatske protiv hrvatske Hrvatske zastarijevaju s danom počinjenja.

b) Kome neumrli Tito nije kućni ljubimac taj je ustaša bio on ili ne bio za dom spreman.

c) Franju Tuđmana rastaviti na molekule tako da ne ostane ni f od Franje, niti t od Tuđmana, a niti h od Hrvatske – svaka Hrvatska je bolja od hrvatske Hrvatske.

8. Što je i kako se formirala beogradska Hrvatska u hrvatskoj Hrvatskoj

Riječ je o međunarodnoj mreži ljudi, domaćih Juda, medija i ustanova koji ne žele hrvatsku Hrvatsku, već neki oblik versajske (koju od milja zovemo „beogradska Hrvatska“). Na pitanje pak kako radi ta mreža odgovorio je dr. Franjo Tuđman u više navrata. Ovdje ću se spomenuti njegova govora od 7. prosinca 1996. izrečenoga na Glavnom odboru njegove stranke pod 1. točkom dnevnoga reda koja je glasila: „Aktualna pitanja izgradnje Hrvatske u danim međunarodnim okolnostima“.

Tuđman je naglasio kako od početka demokratskih promjena djeluju silnice koje su do tada (1996.) pripremile nekoliko uzastopnih pothvata, sve u cilju kompromitacije i destabilizacije vodeće nacionalne stranke i njezina programa uspostave slobodne hrvatske države. Prvi je bio stvaranje velike koalicije 1990. (Koalicije narodnog sporazuma) koja je samo trebala zamijeniti komunističku vlast i ništa više. Tuđman je podsjetio na godine 1991.-1992. i formiranje međunarodne hrvatske inicijative intelektualaca iz domovine i iseljeništva, kojoj je bio cilj stvaranje neke druge i drukčije vlasti. Program te inicijative objavljen je u Erazmusu 20. rujna 1993. „nakon što ga je jedan ambasador prije toga prihvatio“. Tuđman: „Objavili su znači, pismo pod naslovom 'Vrijeme za povlačenje s vlasti' koje su potpisali Ivo Banac, Krsto Cvijić, Slavko Goldstein, Vlado Gotovac, Vesna Pusić, Ozren Žunec, tražeći od hrvatskog predsjednika da odmah podnese ostavku“. Ostavku u okolnostima okupacije trećine teritorija hrvatske Hrvatske!

Tuđman 1996. podsjeća na saborske i predsjedničke izbore 1992., za koje je beogradska Hrvatska pripremana pisanim „smjernicama iz londonske centrale s prosudbom da bi uz pomoć HSLS-a mogli ukloniti HDZ“. Nije prošlo. Ista je uloga 1995., kaže Tuđman, namijenjena HSS-u. I tako dalje. Međutim, ono bitno tek dolazi!

Tuđman: „Osim izravne političke djelatnosti, raznoobraznih sastavnica domaće i vanjske protuhadezeovske sprege ne manja nego čak i veća aktivnost za promjenu lika Hrvatske razvijena je na području humanitarnih, kulturnih i publicističko-medijskih djelatnosti... Posredstvom Soroševa Otvorena društva, Helsinškog odbora i drugih organizacija za ljudska prava proželi su nam čitavo društvo“ – govori Tuđman prije točno devetnaest (19!) godina.

I nastavlja: „Moram samokritično priznati da je meni bilo jasno kakva je to humanitarna pomoć, ali da smo se i prema Sorošu i prema drugima, pa i prema ponašanju traktorskih diplomata morali odnositi šire u ono vrijeme kad smo se borili za službeno dobre odnose i s europskim državama i sa glavnom svjetskom velesilom. Pritom smo međutim, ispustili iz vida razmjere njihove djelatnosti, dopustivši im da rade malone što hoće, tako da su oni dobili u svoje ruke gotovo neograničene nesmetane mogućnosti djelovanja. U svoje projekte uključili su ništa manje nego 290 različitih ustanova u Hrvatskoj i neposredno još na stotine ljudi koje izravno imaju na svojim vezama, koji daju stipendije... U svoju mrežu upleli su... nastojeći ih pridobiti financijskim potporama, pripadnike svih naraštaja i staleža od srednjoškolaca i studenata do novinara, sveučilišnih profesora i akademika i to iz svih područja kulturnog, gospodarskog, znanstvenog, zdravstvenog, pravnog i publicističkog života“.

Tuđman kaže i ovo: „Jamačno, javnost, sve do ministara, o svemu tome nije dovoljno upoznata, pa onda ima, ne samo nerazumijevanja takvih pojava, nego i pogrješnih ocjena i postupaka“. Ovo što nam se danas i proteklih petnaest godina, pa i ovih dana događa, posljedica je tih procesa na koje je Tuđman na vrijeme upozoravao, ali, kako kaže ni njegovi ministri nisu kužili o čemu se zapravo radi. A radilo se o „promjeni lika Hrvatske“ i uspostavi beogradske Hrvatske. Uzroci današnje svekolike katastrofe posijani su dakle u prvoj polovici devedesetih. Sad „uživamo“ njihove plodove, kojima u knjizi Beogradska Hrvatska autor starčevićanski skida krinke s besramnih obraza.

Knjiga Javora Novaka tematski i sadržajno predstavlja nastavak ovih Tuđmanovih ocjena stanja iz 1996. Upravo te godine Novak krupnim koracima započinje svoj publicistički boj. Pa, stoga možemo reći da je autor u političkom smislu tuđmanist. Pritom ne možemo i ne smijemo prešutjeti kako je „beogradska Hrvatska“ poslije Tuđmana uspjela progurati tri predsjednička mandata i četiri saborska. Da, četiri, jer i Sanaderova dva mandata bila su i „plod pogrješnih ocjena i postupaka“ i prinos realizaciji politika beogradske Hrvatske.

9. O poruci knjige Beogradska Hrvatska

Poruka knjige je sljedeća: Bez borbe i osobne žrtve dragovoljaca hrvatske Hrvatske, beogradska Hrvatska nastavit će državi i narodu, doma i u izvandomovinstvu, sisati krv do posljednje kapi. Do biološkog izumiranja. Beogradsku Hrvatsku treba poraziti na svim onim područjima koja je spominjao Tuđman, no za taj posao nije dovoljno imati samo publicističku bojnu dragovoljaca hrvatske Hrvatske.

Druga poruka: Hrvatska je proteklih petnaest godina vraćena u mentalni komunizam, u stanje kakvo je u Hrvatskoj vladalo osamdesetih godina prošloga stoljeća, što se odlično vidi po intelektualnom, moralnom i nacionalnom sastavu Milanovićeve vlade, ili, recimo, po Radmanovu sporazumu s RTV Srbije, ili po danas objavljenom podatku da je više od 2.700 hrvatskih branitelja dragovoljno otišlo na drugi svijet, jer nisu izdržali provedbu načela beogradske Hrvatske.

Knjiga nosi još nekoliko poruka, ali nema smisla da predstavljač knjige čitateljima oduzme radost i znatiželju čitanja i zaključivanja, već, naprotiv da ih potakne na čitanje. Zato ovdje stavljam točku i čestitam autoru na izlasku ove vrijedne knjige, čestitam uredniku na odlično obavljenom poslu, a čitateljstvu, premda je u knjizi uglavnom riječ o neugodnim temama, želim ugodno čitanje uz obaveznu kontrolu tlaka.

Nenad Piskač