  |
 |
|
HRVATSKA OLUJA
ANNO 1995 |
|
|
2018-07-19 From: Nenad Piskač Sent: Wednesday, July 18, 2018 8:12 AM To: damir.borovcak1@inet.hr Subject: FW: PROGLAS HRVATSKOMU NARODU
From: Mate Šimić [mailto:phb_2018@outlook.com]
Sent: Tuesday, July 17, 2018 11:25 PM
PROGLAS HRVATSKOMU NARODU Polazeći - od slobode i odgovornosti svih državljana Republike Hrvatske za stanje i budućnost hrvatskoga naroda, društva i države; - od činjenice da je hrvatski narod u svojoj državi suvèren i da je njegovo pravo u pluralnome društvu biti vjerodostojno zastupljen u svim tijelima javne vlasti; - od ocjene da su u Republici Hrvatskoj iscrpljeni i kompromitirani dosadašnji model i praksa političkoga i ekonomskoga upravljanja, koji vode daljnjemu odumiranju, iseljavanju i gubitku dostojanstva hrvatskoga naroda te ugrožavaju smisao i svrhu hrvatske države; - od svijesti o potrebi za novim oblikom reprezentativnosti hrvatskih državljana, od kojih mnogi u postojećim strankama nemaju svoje vjerodostojne predstavnike i zastupnike; - od potrebe da se na svim razinama vlasti te u javnosti u prvi plan stave problemska čvorišta i utvrde osnove na kojima će Hrvatska u 21. stoljeću napredovati, a ne nazadovati; Poticajna skupina za osnivanje „Pokreta za hrvatsku budućnost“ (PHB) poziva i ohrabruje hrvatske državljane i skupine građana kao zametke budućih podružnica da se u stvaranje PHB-a uključe ako prihvaćaju ova načela i okvirne ciljeve: 1. mobilizirati hrvatske državljane na programu izlaska iz negativne spirale, radi stvaranja pravednijeg društva koje se tako razvija da svi, a osobito mladi, nalaze perspektivu života i razloge za ostanak; 2. zauzimati se za odbacivanje prakse opstruiranja i izigravanja većinske volje građana te inzistirati na reformi izbornog i političkog sustava u duhu jačanja demokratske zastupljenosti, odgovornosti biračima i funkcionalnosti tijela vlasti; 3. učvršćivati hrvatski identitet, dostojanstvo, čast i ponos, koji počivaju na tisućljetnoj nacionalnoj povijesti, ideji hrvatskoga državnoga prava, osobito na oslobodilačkome Domovinskome ratu – sintezi najplemenitijih etičkih, političkih, vojnih i diplomatskih stremljenja domovinske i iseljene Hrvatske; 4. nasuprot svim oblicima totalitarizama i njihovih recidiva inzistirati na osvjetljivanju zamračene prošlosti (na „lustraciji“) te promicati objektivna i kritička znanstvena istraživanja radi utvrđivanja nepobitnih činjenica i oblikovanja povijesnog pamćenja; 5. potvrđivati tradicijske vrjednote hrvatskoga naroda, koji kao cjelina u prostoru i vremenu zajedno s ostalim europskim i inim narodima dijeli univerzalna načela dostojanstva čovjeka, slobode savjesti te zaštite ljudskih i manjinskih prava; 6. polaziti od činjenica da se europska kultura, duhovnost i pravni red temelje na kršćanskoj slici čovjeka i svijeta, na znanostima i iskustvima, te da Europa počiva na povijesno oblikovanim narodima koji kao takvi grade i čuvaju europsku uljudbu; 7. afirmirati potvrđene katoličke vrijednosti te u zajednička nastojanja uključiti druge sastavnice hrvatskoga identiteta, sadržane u pozitivnim prinosima pravoslavlja, islama, protestantizma, židovstva i sekularnih pokreta i strujanja; 8. utvrditi značaj obitelji i odlučno se zauzimati za kulturu života kao polazišta demografske obnove, zaustavljanja iseljavanja i napučivanja opustjelih područja; 9. jačati odgoj i obrazovanje koji će razvijati sposobnost stjecanja potrebnih znanja, kritičkog rasuđivanja, lučenja dobra od zla, razvitak svijesti o općeljudskim vrjednotama i nacionalnoj baštini otvorenoj za nove spoznaje i domete; 10. razvijati svijest o važnosti struka, znanosti, kulture i umijeća, o dosezima digitalnoga društva i treće tehnološke revolucije s perspektivom robotizacije i umjetne inteligencije, te spoznaje o isplativosti, privlačnosti i nužnosti učenja, discipline, studiozna rada, inovativnosti i poduzetnosti; 11. razbijati monopole postkomunističkih gospodarsko-političkih sprega koje izigravaju demokraciju i vladavinu prava, sprječavajući uistinu slobodno poduzetništvo i strana ulaganja, reindustrijalizaciju te revitalizaciju sela i poljoprivrede; 12. zahtijevati reformu pravosuđa i uprave s ciljem jačanja zakonitosti i učinkovitosti pravosudnih i upravnih tijela; 13. izboriti se za nultu stopu financiranja paradržavnoga sektora, za ukidanje sustava parazitiranja na proračunskim sredstvima, podobnosti, korupcije i klijentelizma kako u državnoj upravi i diplomaciji, tako i u javnim poduzećima, te za znatno porezno rasterećenje realnoga gospodarstva; 14. uključivati u politiku, poslove i procese mlađe naraštaje, sposobne, kvalificirane i čestite ljude – jamstvo opstanka i perspektive; 15. zauzimati se za optimalno iskorištavanje nacionalnih bogatstava, uravnoteženje razvoja, povezivanje gradova i ruralnih područja, turizma i poljoprivrede; za stavljanje financijsko-monetarnoga sektora u službu realnoga gospodarstva; za korelaciju znanosti i obrazovanja s tržištem rada; za prihvaćanje dosad zaobiđenih članaka Europske socijalne povelje kojima se štite prava zaposlenika i druga socijalna prava; 16. zauzimati se za reformu socijalnog, mirovinskog i zdravstvenog sustava, za minimalnu mirovinu dostojnu čovjeka, za veće izdvajanje za zdravstvo, zajamčenu žurnu i kvalitetnu zdravstvenu zaštitu; za zaštitu žena i drugih ranjivih skupina; protiv dezintegracije i „zombizacije“ osoba i društva; protiv ovisnosti, rasula i destrukcije svih vrsta, osobito u sferi odgoja, kulture, javnoga morala i medija; 17. inzistirati na vanjskoj politici, koja, usred dinamičnih i neizvjesnih međunarodnih odnosa, samosvojno i kvalitetno definira te odlučno zastupa nacionalne interese; 18. zauzimati se za suradnju sa susjednim državama, posebice s Bosnom i Hercegovinom, vođeni načelima obostranoga interesa i punopravnosti hrvatskoga kao konstitutivnoga naroda s drugim dvama narodima, sukladno konsocijacijskom načelu; 19. pokrenuti na novim osnovama povezivanje s hrvatskim iseljeništvom i hrvatskim manjinama radi jačanja zajedništva, čuvanja kulturnoga identiteta i stvaranja uvjeta za povratak onih koji to žele, te istodobno izraditi strategiju useljavanja pripadnika hrvatskoga i drugih naroda koji su voljni doći i integrirati se u hrvatsko društvo. Poticajna skupina za osnivanje „Pokreta za hrvatsku budućnost“ obavlja predradnje za formiranje Inicijativnog odbora od zainteresiranih. Inicijativni odbor preuzet će sve u svoje ruke te će obaviti priprave za održavanje osnivačke skupštine istoimene stranke, koja će se registrirati sukladno hrvatskim propisima. O daljnjim koracima javnost će biti izviještena nakon ljetnog odmora. Svi zainteresirani mogu s Poticajnom skupinom komunicirati putem e-pošte Poticajne skupine (phb_2018@outlook.com).
U ime Poticajne skupine: Dr. sc. Ante Birin, povjesničar, Zagreb Zdravko Gavran, diplomat i publicist, Zagreb Nenad Piskač, književnik i novinar, Vukovo Selo Mate Šimić (tajnik), pravnik, Zagreb
Sadržaj i ciljeve Proglasa podupiru te uključivanje u planirane aktivnosti svima koji u iznesenomu prepoznaju i svoja htijenja preporučuju:1
|
|
2017-12-11 Em smo mi Hrvati! (objavio FB Petar Vulić) Ovako piše jedan moj (ugledni) prijatelj! Moj komentar: NO COMMENT!
"Kad Bog nekome oduzme pamet, onda ode na komemoraciju ratnog zločinca Slobodana Praljka u koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski u Zagrebu, 11. prosinca 2017. Lijepo društvo na čelu s Vladimirom Šeksom i drugim protagonistima Tuđmanove politike u BiH. To što su porušili istočni Mostar kao što su Srbi porušili Vukovar, nije njihov problem i nije ih briga, oni imaju svoje izgovore kad slave presuđenog ratnog zločinca Franju Tuđmana i njegove komuniste i udbaše, poput Slobodana Praljka, koji su paktirali s genocidnom tzv. Republikom Srpskom i u svojoj partijskoj separatističkoj HVO-paradržavi 'Hrvatska Republika Herceg-Bosna' koju su proglasili 1993. i njome razbijali BiH i dijelili je sa Slobodanom Miloševićem, etnički čistili stanovnike Republike BiH koji nisu odgovarali njihovoj politici. Partizanski borac i oznaš Mirko Praljak također je svojedobno, 1945. čistio Hrvate u zapadnoj Hercegovini, o čemu postoji izvješće britanskog veleposlanika pri Svetoj Stolici. To su Titovi kadrovi koji su vodili Hrvate u 'hrvatsko-muslimanske sukobe', nakon što su ubili generala Blaža Kraljevića čiji je HOS napadao 'Republiku Srpsku" i njenu četničku para-vojsku, braneći teritorijalnu cjelovitost Republike BiH, kao što je to HVO činio nakon Washingtonskih sporazuma na pritisak predsjednika Clintona, kada su HVO, Armija BiH i HV u savezništvu vodili oslobodilačke operacije protiv srpskog agresora. Haaški sud je Šestorku u udruženom zločinačkom pothvatu na čelu s Franjom Tuđmanom i drugim komunistima kaznio zbog djela učinjenih do Washingtonskih sporazuma. Hrvatskom pravosuđu je Haaški sud prepustio da samo kazni ratne zločine Armije BiH nad hrvatskim civilima Srednje Bosne i drugdje, ali Tuđmanovo pravosuđe nije mrdnulo malim prstom, čak niti da istraži ubojstvo HVO-generala Vlade Šantića u opkoljenom Bihaću. Na sastanku u Tuđmanovu uredu 26. rujna 1992 Praljak je izjavio: "Gospodine predsjedniče, molim vas, želio bih reći da to nije tako jednostavno. Otvoreno govoreći -". "Otvoreno govoreći, koristili smo se gospodinom Prkačinom, ja osobno i u suradnji s drugima, za uništavanje HOS-a tamo dolje. On je učinio do bar posao tamo dolje. " /Stenogram sastanka Tuđmana i S. Praljka u uredu Predsjednika RH 26.09.1992./ "Nakon likvidacije generala HOS-a Blaža Kraljevića, Tuđmanove snage otvorile su u Bosni novi front protiv Muslimana kako bi se ostvarile granice Tuđmanove Banovine odnosno “male-velike Hrvatske”. (Hrvatsko pravo online, 30. 11. 2017.) Na fotografiji žrtve Slobodana Praljka u logoru Dretelj, hosovci i Bošnjaci. Kako izvještava Hrvatsko pravo online, u logorima su HDZ-komunisti držali i maloljetnu bošnjačku djecu, i silovali zatočene djevojke i žene. Na što nas to podsjeća? Na partizanske logore iz Drugog svjetskog rata, što i ne čudi, tko je vodio Hrvate Herceg-Bosne u bratoubilački rat nakon ubojstva Blaža Kraljevića. Slobodan Praljak se nekoliko puta sastajao s ratnim zločincem generalom Ratkom Mladićem, glavnim zapovjednikom vojske bosanskih Srba, isporučivalo se Srbima naftu, a zauzvrat dobivalo od njih oružje i artiljerijsku podršku u borbama protiv Armije BiH. Ekstremni Srbi su s okupiranog teritorija Republike BiH na području separatističke tzv. Republike Srpske pak etnički očistili sve Hrvate i Muslimane/Bošnjake, posljednja skupina od 20.000 Hrvata je iz Banjaluke etnički očišćena za vrijeme hrvatske Oluje 1995. Slobodan Praljak je Ratku Mladiću isporučivao i hrvatski novac, ne samo naftu za srpske tenkove. Na drugom sastanku Slobodana Praljka i Ratka Mladića, nakon pada Posavine 26. listopada 1992., Praljak kaže: “Na dobrom smo putu da prisilimo Aliju da podijeli Bosnu. Mi ćemo natjerati Aliju da sjedne za stol s Bobanom i Karadžićem. Interes nam je da Muslimani dobiju svoj kanton da bi imali gdje odseliti”. (Transkript razgovora s Haaškog suda.) Sjećamo se ratne cenzure izvještaja o hrvatsko-muslimanskim sukobima u BiH 1993./1994. godine i udbaškog novinara HTV-a Smiljka Šagolja. Hrvatska javnost zato tada nije znala što predsjednik Tuđman i njegovi komunistički kadrovi sve rade u tom ratu, propaganda je učinila svoje. Je li čudi, da je za obranu Slobodana Praljka pred Haaškim sudom svjedočio 2006. Josip Manolić, također sudionik podjele Bosne i Hercegovine? Je li čudi, da se Slobodan Praljak branio sotonističkom laži, da je HOS etnički čistio Muslimane, a ne HVO? Je li čudi, da je Josip Manolić na Haaškom sudu kao svjedok Praljkove obrane izjavio, da "je HOS prvorazredna nacistička organizacija"? HOS nije počinio ratne zločine, Praljkov HVO jest, i zato je i osuđen za ratne zločine. Haaška presuda mu nije namještena, to je mit HDZ-komunista koji su si s komemoracijom u Lisinskom sami stavili štrik oko vrata. Pametnom dosta! To što Haaški sud nije pravedan i što je to svjetski sud globalista koji nije osudio Srbiju zbog velikosrpske agresije, nego je nivelirao ratne zločine i žrtve agresije izjednačio sa srpskim agresorom, ne znači da Franjo Tuđman i Slobodan Praljak i drugi nisu počinili zločine, i upropastili hrvatski narod u BiH, i Hrvatskoj svojom politikom nanijeli sramotu i ljagu jer su u svijetu jedva čekali da nešto pronađu Hrvatima da ih osude i katran na njih zalijepe. Je li nam netko u svijetu može biti kriv što nismo sami osudili srpske zločine nad Vukovarom i Škabrnjom i druge ratne zločine velikosrpskog agresora, kao i one Armije BiH, također premrežene s JNA i komunističko-udbaškim kadrovima? Tuđmanovo pravosuđe, premreženo eks-komunističkim kadrovima, nije mrdnulo malim prstom. Za to je odgovoran Franjo Tuđman i nitko drugi, on je bio predsjednik, a ne sveti Petar. Sapienti sat! Što se hrvatski narod bude brže riješio bivših komunista, i stao se na stranu istine, to će prije biti oslobođen i sretan."
|
|
 
|
|
2017-09-11
Koje smo mi ploče mogli donijeti iz Domovinskog rata? Kaže jugo adolescent Zoran Pusić: “Da je pozdrav koji koristi HOS na njihovu sramotu i sramotu cijele Hrvatske…” Na fejsu se pitaju: “Je li sramota cijele Hrvatske i to što ni jedna postrojba u Domovinskom ratu nije imala pozdrav: ‘Smrt fašizmu-sloboda narodu’?” Je li sramota što ni jedna postrojba nije imala ime neke proleterske brigade…? Je li sramota što ni jedna postrojba nije imala ime npr. ”Drug Tito“? Zašto su pobjedničke brigade uzimale imena Tigrova, Puma, Vukova… a ne “slavna“ imena Save Kovačevića, Rade Končara, Marka Oreškovića, Ive lole Ribara ili kako Mađari kažu ”Janoš Bećar Pecaroš”. I na kraju jedno pitanje svima nama: Zašto još nigdje nije osvanula ploča na kojoj piše “5. kolovoza 1995. g“? To je dan kad je RH postala država u punom smislu te riječi. To je dan pobjede, ali je istovremeno i dan državnosti u punom smislu. Na fejsu su neumoljivi: “Zašto će nakon skidanja HOS-ove ploče u Jasenovcu, HDZ-ovci operirati mandule kroz dupe?”
|
|
2017-08-16
ISTINU O USTAŠAMA UVIJEK TREBA GOVORITI
Što mora znati svaki Hrvat o Ustašama! 1.) Ustaša je revolucionar i borac, koji se dobrovoljno i sviestno bori za uzvišene ciljeve podpune slobode i samostalnosti Hrvatske. 2.) Za Ustašu nema mira, nema počinka, nema i ne smije biti nekog promatranja iz prikrajka. 3.) Ustaša radi i bori se, uvijek djelatno, uvijek u prvim redovima. 4.) On može ili podpuno pobjediti ili u borbi izginuti. 5.) Ustaša ne poznaje nikakve sredine: On traži posvemašnje ostvarenje Poglavnikovih načela u Hrvatskoj, tj u svojim povijestnim granicama. 6.) Za Ustašu postoje iznad svega Bog, Hrvatski Narod, Poglavnik i Nezavisna Država Hrvatska. 7.) Uzvišena ustaška borba temelji se na ustaškim načelima, koja je postavio Poglavnik 1. lipnja 1933. u Glavnom Ustaškom Stanu. 8.) U tim je načelima Poglavnik na najdivniji i najsavršeniji način obuhvatio sve vjekovne težnje i zahtjeve hrvatskoga naroda. 9.) Dok su u prošlosti razne političke stranke sastavljale i objavljivale na tucete raznih svojih “programa”, u kojima nije gotovo ništa rečeno, Poglavnik je u 17 točaka ustaških načela ovjekovječio sve misli, sve želje, sva stremljenja hrvatskoga naroda kroz vjekove, obuhvatio je sve ono što hrvatski narod traži i očekuje od svoje države. 10.) Ustaška su načela stoga evandjelje, vjerovanje svakog Hrvata, a život po njima znači narodnu potrebu, narodnu sreću, družtvovnu pravdu, narodno poštenje, znači sretnu i čestitu budućnost Hrvatskoj i hrvatskom narodu. 11.) Život Ustaše mora se temeljiti na ustaškim načelima, pa tko se njih ne drži u svome javnom i posebničkom životu, nije Ustaša. 12.) Država je za nas Hrvate najveće blago što ga možemo imati. 13.) Razvojom dugih stoljeća hrvatski je narod morao stradavati i podnašati mnoge nedaće samo stoga, što je svojedobno nesrećom i neslogom velikaša izgubio svoju državu. 14.) Narod bez države ne znači ništa, pa ako bi svojom nerazboritom politikom ili kojom nesrećom opet izgubili državu, nestalo bi nas brzo i kao naroda. 15.) Dužnost je stoga svakog Ustaše, svakog Hrvata, da uvijek i svagdje najodlučnije brani Nezavisnu Državu Hrvatsku, jer braneć državu brani svoj dom, svoj narod, svoje ognjište, svoju djecu, brani i svoju budućnost. 16.) Nezavisna Država Hrvatska jest i mora biti svakom Ustaši najveća svetinja, za koju mora uvijek biti spreman voditi borbu, a ako je potrebno i svoj život spremno za nju dati. 17.) Poglavnik je jedini vođa hrvatskoga naroda i najveći čovjek naših vremena koji je s imenom “Ustaša” identificirao i ime Hrvat. 18.) Poglavnik dr. Ante Pavelić je najveći Hrvat sviju vremena. 19.) On je za Hrvatski Narod svetost. 20.) On je osloboditelj Hrvatske Domovine i uskrisitelj starodrevne Nezavisne Države Hrvatske. 21.) Njegov rad, njegova borba, njegove patnje, njegova strpljivost, cijeli njegov život najsjajniji je prilog naše povijesti. 22.) Njegova je zasluga, da se je hrvatski narod nakon osam stoljeća otresao tudjinskih gospodara i da sada živi opet svoj na svome u uspostavljenoj državi. 23.) &nbs p; Pojava Poglavnika ja stoga od najveće povijestne važnosti za hrvatski narod. 24.) Poglavnik je bio vođja, bio autoritet. 25.) On je zapovijedao, bio Vrhovni Zapovjednik HOS-a NDH. 26.) On, Poglavnik je bio odgovoran kao i svi drugi predsjednici drugih država voditi hrvatsku državnu politiku. 27.) Svi su drugi bili njegovi vojnici, koji mu pomažu u izgradnji hrvatske države. 28.) Poglavnik je kroz svoju hrvatsko/državničku politiku uvijek imao pravo, kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti i tako će imat pravo i u buduće. 29.) Sve što je On činio, makar to na čas nekome izgledalo i nerazumljivo, sve je to bilo u probitku Hrvatske Države i hrvatskog naroda. 30.) Sve što je On činio, činio je i radio za dobrobit hrvatskog naroda, dakle, bilo je dobro. 31.) Ustaštvo je postalo jedinim i zbiljskim predstavnikom hrvatskog političkog života. 32.) Bit je ustaštva je duboka ljubav za Domovinu Hrvatsku i za Poglavnika. 33.) Za Ustašu je vječna spremnost: braniti hrvatski dom, hrvatska ognjišta, hrvatske granice i hrvatsku posebnost, te stvaranje i odgajanje zdravog hrvatskog narodnog naraštaja. 34.) Težnje hrvatskog naroda mogu se oživotvoriti samo u Hrvatskoj i preko Ustaških Načela. 35.) Da nije bilo Ustaša ne bi bilo ni Nezavisne Države Hrvatske. 36.) I dok bude Ustaša bit će i Hrvatske, pa makar se ti Hrvati i ne zvali Ustašama. 37.) Ustaštvo i hrvatstvo jedna je savršena cjelina i ne može se više nikada zamisliti jedno bez drugog. 38.) Ustaštvo stvara novog čovjeka, u novom vremenu, u novom poredku i za nove potrebe. 39.) Novi hrvatski čovjek se pita: što znači Ustaša. 40.) Ustaša mora biti čovjek dužnosti, odgovornosti, rada, borbe, poštenja, junaštva, pregaralaštva, mora bit podpun čovjek i potpun Hrvat. 41.) Taj novi čovjek, Ustaša, mora u svom radu i u svom javnom i posebničkom životu spojiti sve nove vrline ustaštva s vrlinama starih Hrvata, vječnih boraca i ratnika. 42.) U najtežim časovima po Hrvatsku na bojištu su od Kralja Tomislava do Franje Tuđmana uvijek bili samo i jedino Ustaše. 43.) Bilo u tudjini, bilo u domovini po zatvorima ili zatočeništvu Ustaše su nosili luč osloboditeljske borbe i oni su uz najteže patnje i muke, konačno i za sva vremena pobiedili. 44.) Da nije bilo mučeničke ustaške krvi, što uistinu znaši hrvatske krvi, da nije bilo nadčovječnog stradanja ustaških mučenika, da nije bilo mrtvih ustaških glava, nikada ne bi bilo došlo do uspostave Nezavisne Države Hrvatske.Ti Ustaše, koji su uzpostavom N. D. H. završili prvi i najteži dio hrvatske osloboditeljske borbe, ti su Ustaše i danas na bojištu, na svim bojištima Evrope i oni će izvojevati i konačnu hrvatsku pobjedu, a konačna hrvatska pobjeda je “U” NA FES GRANICA NADRINI. 45.) Biti Ustašom, znači biti idealnim borcem, koji preko svih izkušenja, preko svih patnja, preko svih nedaća, najvećom strpljivošću mora doći do konačnog uzvišenog cilja. 46.) Ustaša mora biti uvijek prvi u borbi, uvijek prvi u opasnim podhvatima. 47.) Ustaša mora biti strpljiv i mora vjerovati u Bog, Alaha, Hrvatsku i Poglavnikova Ustaška Načela, koja će sve na najbolji način riješiti.Ustaša i u časovima, kad netko misli da izvjesne stvari nisu na mjestu, On mora ostati Ustašom na svom mjestu, imajuć na umu, da se sve stvari ne mogu odmah riješiti. 48.) Dakle: vjera, stega, strpljenje, ustrajnost, a povrh svega rad i opet rad, temelji su našeg konačnog uspjeha.Ustaša je mali čovjek. On je dijete seljačko i radničke kućice. Stoga Ustaša nikada ne smije zaboraviti na svoj dom i na svoje ukućane. 49.) U saobraćaju s malim čovjekom Ustaša mora uvijek ostati uljudan i pristupačan i nikada ne smije smetnuti s uma, da su seljak i radnik temelji države, koji svojim radom, svojim žuljevima, drže, a svojim mišicama brane državu. 50.) Za Ustašu je jedna od najvažnijih stvari stega. 51.) Stega je za Ustašu jedna od najjačih i najglavnijih vrlina, koja mora resiti svakog Ustašu. 52.) Vojska bez stege, pokret bez stege, rad bez stege, propast je za narod i državu. 53.) Stoga je stega jedan od glavnih preduvjeta uspjeha. 54.) Onaj, koji danas sluša, koji danas izvršuje zapovijedi svojih predpostavljenih, taj će sutra izdavati zapoviedi, taj će drugima nalagati, jer se je kroz stegu naučio slušati. 55.) Neka se svaki zapovjednik prenese u stanje onih koji slušaju, a isto tako svaki onaj korak se zapovijeda u stanje onih, koji zapovijedaju. 56.) Svaki si mora postaviti pitanje: »što bi bilo, kad bi ja bio na njegovom mjestu« ? 57.) Ustaša se smatra vojnikom i kao takav pripadnikom Orvatskih Oružanih Snaga Hrvatske Države. 58.) Ustaša se mora uviek i svagdje ponašati ćudoredno. 59.) Ustaša mora služiti kao uzor svakom Hrvatu. 60.) Ustaša se mora okaniti svake psovke, jer je ona naša narodna sramota, koja dolikuje samo prostaku. 61.) Ustaša ne smije pijančevati, ne smije posjećivati sumnjiva noćna zabavišta. 62.) Ustaša ne smije zalaziti u sumnjiva ženska društva. 63.) Ustaša mora čitav svoj posebnički život temeljiti na obitelji. 64.) Ustaša mora biti predstavnik i čuvar svega onoga što je hrvatski narod kroz vjekove stvorio, a što se može jednom riječi nazvati našim narodnim duhovnim blagom. 65.) Ustaša ne smije biti laktaš, koji bi se borio za položaje, za čin ili za lagodni život. 66.) Za Ustašu je glavna stvar dužnost, pa makar ju on vršio kao obični čarkar ili kao najviši častnik ili dužnostnik. 67.) Svaki Ustaša mora biti svijestan toga, da će se njegov marljiv i savjestan rad prije ili kasnije nagraditi sa strane zapovjedničtva, pa stoga ne smije nikada on sam isticati svoje zasluge i tražiti svoje promaknuće ili odlikovanje. 68.) Ustaši ne smije nikada biti vojnički život neugodan. 69.) Hrvat je kroz vjekove bio vojnik, bio je junak, bio je ratnik. 70.) Stoga za svakog Ustašu mora biti najveća čast ako dodje u vojničke redove i kao vojnik čuvati državu, granice i hrvatska ognjišta. 71.) Hrvat je kao vojnik kroz mnoga stoljeća pronio slavu Hrvatskoj na svim bojištima. 72.) Hrvat je kao vojnik dao najveće priloge Evropi. 73.) Ustaša kao vojnik nije rob. 74.) Najveći gospodin, najveći čovjek je onaj, koji s puškom na ramenu, pa makar bio i običan čarkar, služi domovini. 75.) Stoga je najveća podlost, najveći zločin, ako bi se netko želio izmaknuti vršenju vojničke dužnosti, ili ako za vrieme vršenja svojeg djelatnog razdoblja pokušava izmaknuti redovitom vojničkim poslovima. 76.) Dužnost vojnika, ma kakva ona bila, uviek je uzvišena i rad u vojsci mora se smatrati dostojnim i potrebnim.
To je život Ustaše!
Saopćio TRUP. “T”ajni, “Revolucionarni, “U”staški, “P”okret., Otporaš. Slobodno nadopunjane, ako tko želi. Drž’mo se one naše stare hrvatske izreke: SVI LJUDI SVE ZNAJU.
|
|
2017-06-29 IVO LUČIĆ: To u Srbu nije antifašizam: četiri su puta ustajali protiv Hrvatske Kkamenjar.com Objavio Ivona B 29/07/2017
Četnici u selu Zalužnice, Srpanj 1941, Lika
Nedvojbeno je da su “ustanici” počinili jezive i masovne zločine nad civilnim hrvatskim i muslimanskim stanovništvom
Neki su povjesničari proglasili XX. stoljeće „kratkim“. Držeći kako su povijesni događaji važniji od kalendara, ustvrdili su da je ono počelo tek 1914. s Velikim ratom. Iz jugoslavenske perspektive počelo je 1918. stvaranjem jugoslavenske države (SHS). U kontekstu hrvatsko-srpskih odnosa možemo kazati da je XX. stoljeće počelo u kolovozu 1902. kada je u zagrebačkom Srbobranu objavljen članak Nikole Stojanovića „Srbi i Hrvati“ u kojem je napisana i ona poznata zlokobna rečenica, odnosno prijetnja koja je predviđala i pozivala na borbu „Do istrage vaše ili naše“. Dakle do (identitetskog) nestanka jednoga od ta dva naroda (stranke). Stojanović nije nimalo sumnjao da će u toj beskompromisnoj borbi Hrvati „podleći“, a da će Srbi biti pobjednici, jer im to garantira i „proces opšte evolucije“, „prirodna životna snaga“ te konačno „nadmoćnost na bojnom polju“. S druge strane, tvrdio je da Hrvati „nemaju jezika, običaja ni zajedničkog života“, kao ni „svijesti o zajedničkoj pripadnosti“ te da „u tuđim slugama gledaju ideal pa će i sami postati sluge“. Stojanović je kasnije zdušno sudjelovao u stvaranju jugoslavenske države i nacije, pa s dosta sigurnosti možemo predmnijevati kako je cijeli jugoslavenski pothvat razumijevao kao „istragu“ Hrvata u „proširenoj otadžbini“. Kako je došlo do “istrage” Ipak, Hrvati su se pokazali žilavijima nego što je mislio. Nakon dva desetljeća majorizacije, terora i diktature u proširenoj srpskoj državi, ne samo da nisu nestali nego su uspjeli izboriti i visok stupanj autonomije u obliku Banovine Hrvatske. Bio je to rezultat hrvatske borbe, sporazuma nacionalnih vodstava kao i prilika da se politika „istrage“, odnosno uništenja zamijeni politikom poštovanja i suradnje. Ali, bilo je kasno. Osim što su se srpski nacionalisti (u dijelovima Banovine) pobunili protiv sporazuma, započeo je i Drugi svjetski rat. Uspostavljeni su novi odnosi, a nacionalna vodstva, odnosno političari s izbornim legitimitetom u propaloj Jugoslaviji gurnuti su u stranu, ako ne i u tamnicu ili jamu. U prvi plan, uz ostatke jugoslavenske administracije te „vojske u otadžbini“ koje su podržavali Englezi odnosno „saveznici“, došli su pripadnici revolucionarnih organizacija – ustaše i komunisti. Prvi su imali podršku Nijemaca i Talijana za stvaranje nacionalne države, a drugi Sovjetskog Saveza i komunističke Internacionale za izvođenje revolucije i osvajanje vlasti, koja god država bila. Proglašena je NDH, ali su napravljeni i planovi o Velikoj Srbiji. Raskidom njemačko-sovjetskog pakta i početkom ratnog sukoba stvorena je zapadno-sovjetska koalicija protiv sila Osovine. Staljin ju je prozvao „antifašističkom“, u čemu je ostao usamljen, a unutar tog saveza nastao je i plan o obnavljanju Jugoslavije kojoj je Staljin spremao komunističku vlast. Opće klanje je počelo (ili nastavljeno) još za Travanjskog rata, od Bjelovara, Mostara i Čapljine preko Knina i dalje širom Europe i svijeta. O tome tko je prvi počeo i kada je uopće počelo te tko je više stradao mogli bismo raspravljati godinama, pa ćemo se zadržati tek na jednom (dugo vremena) simbolički važnom mjestu, a to je Srb u jugoistočnom djelu Like u Hrvatskoj. Tamo su se (lokalni) Srbi pobunili protiv hrvatske države i ustaškog režima te su 27. srpnja 1941. uz manje-više otvorenu podršku talijanske fašističke vojske napali obližnju policijsku postaju, ali i hrvatsko (kao i muslimansko) civilno stanovništvo na širem području. Za ilustraciju samo navedimo da su srpski „ustanici“ na zvjerski način ubili 37 članova obitelji Ivezić, među kojima i 12-ero djece, više od 55 stanovnika Boričevca, sve hodočasnike iz Drvara koji su bili u Kninu na Sv. Anu itd. Uglavnom, poubijali su sve Hrvate do kojih su mogli doći bez obzira tko su, što su i koliko su stari. Ostali su se razbježali, a nakon rata nije im bilo dopušteno vratiti se u svoje domove tako da je u tom dijelu Hrvatske i BiH došlo do njihove potpune „istrage“, kakvu svojedobno nije zamišljao ni Stojanović. U hrvatsko-srpski sukob umiješala se i KPJ, koja je koristila taktiku preuzimanja i usmjeravanja određenih društvenih pokreta. Tako je s vremenom preuzela i vodstvo nad „ustanicima“, dijelom i njihove ideje, a time i „zasluge“ za sve što je prethodno učinjeno, uključujući i spomenuti pokolj Hrvata u tom dijelu Like i Bosne. Da bi sve bilo do kraja utvrđeno i „legalizirano“, Partija, u koju su kasnije ušli i mnogi sudionici navedenih zbivanja, počela je poslije rata događaje s kraja srpnja 1941. nazivati „Danom ustanka naroda Hrvatske“, ali i „Danom ustanka naroda BiH“. Trijumf i pokolj nad Hrvatima (jednim od tih „ustalih“ naroda) slavili su svakog 27. srpnja. Istina, bilo je među „ustancima“ i par Hrvata. Jednoga, koji je uz to bio i član CKKPH, smaknuli su iste jeseni i bacili u jamu, a drugi se proslavio ulogom tužitelja u montiranom procesu nadbiskupu Stepincu. Nedvojbeno je da su „ustanici“ počinili jezive i masovne zločine nad civilnim hrvatskim i muslimanskim stanovništvom. Nesumnjivo je i da su se, sljedeći logiku N. Stojanovića, pobunili protiv same ideje hrvatske države, nevezano za karakter ustaškog režima i jednako jezive (ili još gore) zločine koje su ustaše počinili nad srpskim civilnim stanovništvom. Ono što je dvojbeno, odnosno potpuno pogrešno to je navodni „antifašistički“ karakter ustanka koji bi točnije bilo zvati antihrvatskim. Posebno ako imamo na umu da je dio „antifašista“ ubrzo u Otriću potpisao sporazum s Talijanima te da su se htjeli boriti isključivo protiv ustaša, odnosno hrvatskih domobrana i policije, a ni u kom slučaju protiv talijanskih fašista. Klicalo se “Ovo je Srbija” Na antihrvatski karakter ustanka ukazuje i drugi događaj u Srbu koji se zbio 27. srpnja 1971. Taj su dan preživjeli „ustanici“, njihovi ideološki i politički sljednici, brojni srbijanski funkcionari, kao i prigodno okupljeni „radni narod i građani“ pokazali svoje stajalište prema SR Hrvatskoj i njezinu partijskom i republičkom vodstvu. Savka Dabčević-Kučar je taj skup ocijenila kao manifestaciju snage velikosrpske ideje i „zid otpora i mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj“. Bio je to „svesrpski skup“ kojim su htjeli pokazati da je to „srpska Hrvatska“. Srpski funkcionari Draža Marković i Đoko Jovanić (koji je bio izravni sudionik zbivanja iz srpnja 1941.) pozdravljeni su ovacijama, ali ne i vodstvo SR Hrvatske. Savka je ustvrdila kako nikada i nigdje nije doživjela takvo što i u svoj je dnevnik zapisala: „Mrze nas i ne će se libiti za četništvo proliti krv.“ Treći događaj u Srbu zbio se 25. srpnja 1990. Bio je to „Veliki srpski sabor“ na kojem je sudjelovalo oko 150.000 Srba, a organiziran je kao oblik borbe protiv demokratske Republike Hrvatske. Govorili su Jovan Rašković i Milan Babić, a skup je „uveličao“ i četnički vojvoda Vojislav Šešelj. Klicalo se „Ovo je Srbija“ (što bi zasigurno oduševilo N. Stojanovića), „Zaklat ćemo Tuđmana“ i sl. Usvojena je „Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda“ te „Odluka o formiranju Srpskog nacionalnog vijeća“ koje je kasnije uz pomoć Srbije i JNA provelo „plebiscit“, proglasilo „srpsku autonomiju“ i organiziralo vojnu pobunu. Okupirali su oko četvrtine teritorija Hrvatske (i blizu 70% BiH), odakle su što pobili što protjerali gotovo cjelokupno hrvatsko (i muslimansko) stanovništvo. Opet su uime „antifašizma“ počinili masovne zločine čiji je vrhunac bio genocid. Izgledalo je da će XX. stoljeće završiti predviđenom „istragom“ hrvatskog naroda, ali nije bilo tako. U kolovozu 1995. vojno-redarstvenom akcijom „Oluja“ Srbi su potpuno vojno i politički poraženi, unatoč proklamiranoj „nadmoćnosti na bojnom polju“. Srb, taj epicentar antihrvatstva, odakle su dolazile poruke mržnje i neprihvaćanja svake (ideje) hrvatske države, kako Banovine, NDH, tako i SR Hrvatske odnosno Republike Hrvatske, definitivno je stavljen pod hrvatski suverenitet, čime je izgubio svaku realnu pa i simboličku važnost. Ipak, po nekom čudnom pravilu, povijesne tragedije znaju se ponavljati kao farse. U srijedu 27. srpnja 2016., opet je, kao i toliko puta dosad, održan skup u Srbu. Zapravo, dva skupa. Na prvom skupu, vodstvo „Srpskog narodnog vijeća“ te malobrojni i uglavnom dementni „antifašisti“ s ponekom „titovkom“ na sijedoj glavi, slavili su ustanak i „ustanike“. Istodobno, s druge strane policijskog koridora, okupili su se jednako tako malobrojni i dezorijentirani „fašisti“ u crnim majicama s ispisanim „starim hrvatskim pozdravom – Za dom spremni“ i valjda još starijim hrvatskim napisom „Crna legija“. Pokušavali su na sve načine spriječiti „antifašiste“ u njihovu sramoćenju ili se barem i sami osramotiti. Nadvikivali su se stari neprijatelji i pjevali jedni drugima, sve dok nisu došli pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske te „ustaše“ i „ustanike“ ispratili put njihovih domova. Nakon svega možemo zaključiti kako je jedino važno to da je vrijeme „istraga“ sad već daleko iza nas, a oni koji to još uvijek ne mogu prihvatiti morat će, prije ili kasnije, naći načina da svoje ideje i ponašanje prilagode novim okolnostima i novim vremenima, odnosno ustavnopravnom poretku Republike Hrvatske.
dr.sc. Ivo Lučić/VL
|
|
2017-08-14
PORUKA HRVATSKOG DRUŠTVA LOGORAŠA: |
|
|
|
|
 
|
|
|
|
|
   
|
|
|
 
|
|
 
|
|
|
|
|
|
|
|
  2018.g.: "HRVATSKA KUNA"  1934.g.: NDH "HRVATSKA KUNA" |
|
|
2015-01-23 From: tan@hrvati-amac.com Sent: Thursday, January 22, 2015 10:52 PM To: Damir Borovcak Subject: Gradjani i drzavljani
Ovo u privitku sam napisao I izlagao u okviru tribina o Ustavu. Ako smatras da je vrijedno, posalji na svoje adrese. TN DRŽAVLJANI i GRAĐANI Građanin nije pravni pojam za razliku od državljana, koji je definiran Ustavom i zakonima, koji ima prava i obaveze/dužnosti kao i uvijete i procese stjecanja ili oduzimanja. Pojam državljana nužno pretpostavlja i podrazumijeva postojanje države. Pojam “građana” ne pretpostavlja postojanje države, zato je olako prihvaćanje i upotreba politički i pravno jako opasna! Suprotno od pojma državljana određene države je pojam ne-državljana, koji nemaju prava i dužnosti, koja imaju državljani. To su obično stranci s radnom dozvolom. Građanin nema suprotnog pojma, to jest ne-građanin, osim ako to nisu ognjištari! Javno obraćanje Mesić/Josipović/Pusić "Gradjani i gradjanke", koje su puzajući nametnuli ponavljajući tisuće puta, implicira da NEMA države, Republike Hrvatske! Dakle, nije to nikakva bezazlena jezična gimnastika, nego duboko anti-hrvatsko "dejstvovanje". Građanin Širokog Brijega, Ljubuškog, Toronta, New Yorka, Hamburga, Buenos Airesa, može biti državljanin RH, kao što gradjanin Zagreba može biti državljanin Njemačke ili Amerike. Kada se gradjanin Ljubuškog ili Toronta preseli u Zagreb, on postaje građanin Zagreba, jer u njemu živi. Isto tako, kada građanin Hrvatske napusti Hrvatsku, on više nije građanin Hrvatske, ali ostaje hrvatski državljan! Zato je kriva upotreba pojma građana opasna, jer služi kao “argumentacija” oduzimanju biračkog prava hrvatskim državljanima, koji žive, trenutno, privremeno ili trajno, izvan RH! Predložena “prodaja državljanstva” je perfidna i opasna podvala iza koje se krije ruganje i potcjenjivanje do ukinuća države RH, brisanje svih iseljenika iz hrvatskog državljanstva, te u konačnici, oduzimanje suvereniteta hrvatskom narodu. Ako svatko može kupiti hrvatsko državljanstvo, onda Hrvat iseljenik druge, treće ili bilo koje generacije kao Hrvat nema nikakvo pravo na hrvatsko državljanstvo, jer hrvatsko državljanstvo može kupiti kao i svaki Kinez, Rus, Egipćanin, Pakistanac, Englez ili Srbijanac!
|
