2017-08-16

Otporaš Guest  prije godinu

 

ISTINU O USTAŠAMA UVIJEK TREBA GOVORITI

 

Što mora znati svaki Hrvat o Ustašama!

1.)   Ustaša je revolucionar i borac, koji se dobrovoljno i sviestno bori za uzvišene ciljeve podpune slobode i samostalnosti Hrvatske.

2.)   Za Ustašu nema mira, nema počinka, nema i ne smije biti nekog promatranja iz prikrajka.

3.)   Ustaša radi i bori se, uvijek djelatno, uvijek u prvim redovima.

4.)   On može ili podpuno pobjediti ili u borbi izginuti.

5.)   Ustaša ne poznaje nikakve sredine: On traži posvemašnje ostvarenje Poglavnikovih načela u Hrvatskoj, tj u svojim povijestnim granicama.

6.)   Za Ustašu postoje iznad svega Bog, Hrvatski Narod, Poglavnik i Nezavisna Država Hrvatska.

7.)   Uzvišena ustaška borba temelji se na ustaškim načelima, koja je postavio Poglavnik 1. lipnja 1933. u Glavnom Ustaškom Stanu.

8.)   U tim je načelima Poglavnik na najdivniji i najsavršeniji način obuhvatio sve vjekovne težnje i zahtjeve hrvatskoga naroda.

9.)   Dok su u prošlosti razne političke stranke sastavljale i objavljivale na tucete raznih svojih “programa”, u kojima nije gotovo ništa rečeno, Poglavnik je u 17 točaka ustaških načela ovjekovječio sve misli, sve želje, sva stremljenja hrvatskoga naroda kroz vjekove, obuhvatio je sve ono što hrvatski narod traži i očekuje od svoje države.

10.)                   Ustaška su načela stoga evandjelje, vjerovanje svakog Hrvata, a život po njima znači narodnu potrebu, narodnu sreću, družtvovnu pravdu, narodno poštenje, znači sretnu i čestitu budućnost Hrvatskoj i hrvatskom narodu.

11.)                   Život Ustaše mora se temeljiti na ustaškim načelima, pa tko se njih ne drži u svome javnom i posebničkom životu, nije Ustaša.

12.)                   Država je za nas Hrvate najveće blago što ga možemo imati.

13.)                   Razvojom dugih stoljeća hrvatski je narod morao stradavati i podnašati mnoge nedaće samo stoga, što je svojedobno nesrećom i neslogom velikaša izgubio svoju državu.

14.)                   Narod bez države ne znači ništa, pa ako bi svojom nerazboritom politikom ili kojom nesrećom opet izgubili državu, nestalo bi nas brzo i kao naroda.

15.)                   Dužnost je stoga svakog Ustaše, svakog Hrvata, da uvijek i svagdje najodlučnije brani Nezavisnu Državu Hrvatsku, jer braneć državu brani svoj dom, svoj narod, svoje ognjište, svoju djecu, brani i svoju budućnost.

16.)                   Nezavisna Država Hrvatska jest i mora biti svakom Ustaši najveća svetinja, za koju mora uvijek biti spreman voditi borbu, a ako je potrebno i svoj život spremno za nju dati.

17.)                   Poglavnik je jedini vođa hrvatskoga naroda i najveći čovjek naših vremena koji je s imenom “Ustaša” identificirao i ime Hrvat.

18.)                   Poglavnik dr. Ante Pavelić je najveći Hrvat sviju vremena.

19.)                   On je za Hrvatski Narod svetost.

20.)                   On je osloboditelj Hrvatske Domovine i uskrisitelj starodrevne Nezavisne Države Hrvatske.

21.)                   Njegov rad, njegova borba, njegove patnje, njegova strpljivost, cijeli njegov život najsjajniji je prilog naše povijesti.

22.)                   Njegova je zasluga, da se je hrvatski narod nakon osam stoljeća otresao tudjinskih gospodara i da sada živi opet svoj na svome u uspostavljenoj državi.

23.)   &nbs p;               Pojava Poglavnika ja stoga od najveće povijestne važnosti za hrvatski narod.

24.)                   Poglavnik je bio vođja, bio autoritet.

25.)                   On je zapovijedao, bio Vrhovni Zapovjednik HOS-a NDH.

26.)                   On, Poglavnik je bio odgovoran kao i svi drugi predsjednici drugih država voditi hrvatsku državnu politiku.

27.)                   Svi su drugi bili njegovi vojnici, koji mu pomažu u izgradnji hrvatske države.

28.)                   Poglavnik je kroz svoju hrvatsko/državničku politiku uvijek imao pravo, kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti i tako će imat pravo i u buduće.

29.)                   Sve što je On činio, makar to na čas nekome izgledalo i nerazumljivo, sve je to bilo u probitku Hrvatske Države i hrvatskog naroda.

30.)                   Sve što je On činio, činio je i radio za dobrobit hrvatskog naroda, dakle, bilo je dobro.

31.)                   Ustaštvo je postalo jedinim i zbiljskim predstavnikom hrvatskog političkog života.

32.)                   Bit je ustaštva je duboka ljubav za Domovinu Hrvatsku i za Poglavnika.

33.)                   Za Ustašu je vječna spremnost: braniti hrvatski dom, hrvatska ognjišta, hrvatske granice i hrvatsku posebnost, te stvaranje i odgajanje zdravog hrvatskog narodnog naraštaja.

34.)                   Težnje hrvatskog naroda mogu se oživotvoriti samo u Hrvatskoj i preko Ustaških Načela.

35.)                   Da nije bilo Ustaša ne bi bilo ni Nezavisne Države Hrvatske.

36.)                   I dok bude Ustaša bit će i Hrvatske, pa makar se ti Hrvati i ne zvali Ustašama.

37.)                   Ustaštvo i hrvatstvo jedna je savršena cjelina i ne može se više nikada zamisliti jedno bez drugog.

38.)                   Ustaštvo stvara novog čovjeka, u novom vremenu, u novom poredku i za nove potrebe.

39.)                   Novi hrvatski čovjek se pita: što znači Ustaša.

40.)                   Ustaša mora biti čovjek dužnosti, odgovornosti, rada, borbe, poštenja, junaštva, pregaralaštva, mora bit podpun čovjek i potpun Hrvat.

41.)                   Taj novi čovjek, Ustaša, mora u svom radu i u svom javnom i posebničkom životu spojiti sve nove vrline ustaštva s vrlinama starih Hrvata, vječnih boraca i ratnika.

42.)                   U najtežim časovima po Hrvatsku na bojištu su od Kralja Tomislava do Franje Tuđmana uvijek bili samo i jedino Ustaše.

43.)                   Bilo u tudjini, bilo u domovini po zatvorima ili zatočeništvu Ustaše su nosili luč osloboditeljske borbe i oni su uz najteže patnje i muke, konačno i za sva vremena pobiedili.

44.)                   Da nije bilo mučeničke ustaške krvi, što uistinu znaši hrvatske krvi, da nije bilo nadčovječnog stradanja ustaških mučenika, da nije bilo mrtvih ustaških glava, nikada ne bi bilo došlo do uspostave Nezavisne Države Hrvatske.Ti Ustaše, koji su uzpostavom N. D. H. završili prvi i najteži dio hrvatske osloboditeljske borbe, ti su Ustaše i danas na bojištu, na svim bojištima Evrope i oni će izvojevati i konačnu hrvatsku pobjedu, a konačna hrvatska pobjeda je “U” NA FES GRANICA NADRINI.

45.)                   Biti Ustašom, znači biti idealnim borcem, koji preko svih izkušenja, preko svih patnja, preko svih nedaća, najvećom strpljivošću mora doći do konačnog uzvišenog cilja.

46.)                   Ustaša mora biti uvijek prvi u borbi, uvijek prvi u opasnim podhvatima.

47.)                   Ustaša mora biti strpljiv i mora vjerovati u Bog, Alaha, Hrvatsku i Poglavnikova Ustaška Načela, koja će sve na najbolji način riješiti.Ustaša i u časovima, kad netko misli da izvjesne stvari nisu na mjestu, On mora ostati Ustašom na svom mjestu, imajuć na umu, da se sve stvari ne mogu odmah riješiti.

48.)                   Dakle: vjera, stega, strpljenje, ustrajnost, a povrh svega rad i opet rad, temelji su našeg konačnog uspjeha.Ustaša je mali čovjek. On je dijete seljačko i radničke kućice. Stoga Ustaša nikada ne smije zaboraviti na svoj dom i na svoje ukućane.

49.)                   U saobraćaju s malim čovjekom Ustaša mora uvijek ostati uljudan i pristupačan i nikada ne smije smetnuti s uma, da su seljak i radnik temelji države, koji svojim radom, svojim žuljevima, drže, a svojim mišicama brane državu.

50.)                   Za Ustašu je jedna od najvažnijih stvari stega.

51.)                   Stega je za Ustašu jedna od najjačih i najglavnijih vrlina, koja mora resiti svakog Ustašu.

52.)                   Vojska bez stege, pokret bez stege, rad bez stege, propast je za narod i državu.

53.)                   Stoga je stega jedan od glavnih preduvjeta uspjeha.

54.)                   Onaj, koji danas sluša, koji danas izvršuje zapovijedi svojih predpostavljenih, taj će sutra izdavati zapoviedi, taj će drugima nalagati, jer se je kroz stegu naučio slušati.

55.)                   Neka se svaki zapovjednik prenese u stanje onih koji slušaju, a isto tako svaki onaj korak se zapovijeda u stanje onih, koji zapovijedaju.

56.)                   Svaki si mora postaviti pitanje: »što bi bilo, kad bi ja bio na njegovom mjestu« ?

57.)                   Ustaša se smatra vojnikom i kao takav pripadnikom Orvatskih Oružanih Snaga Hrvatske Države.

58.)                   Ustaša se mora uviek i svagdje ponašati ćudoredno.

59.)                   Ustaša mora služiti kao uzor svakom Hrvatu.

60.)                   Ustaša se mora okaniti svake psovke, jer je ona naša narodna sramota, koja dolikuje samo prostaku.

61.)                   Ustaša ne smije pijančevati, ne smije posjećivati sumnjiva noćna zabavišta.

62.)                   Ustaša ne smije zalaziti u sumnjiva ženska društva.

63.)                   Ustaša mora čitav svoj posebnički život temeljiti na obitelji.

64.)                   Ustaša mora biti predstavnik i čuvar svega onoga što je hrvatski narod kroz vjekove stvorio, a što se može jednom riječi nazvati našim narodnim duhovnim blagom.

65.)                   Ustaša ne smije biti laktaš, koji bi se borio za položaje, za čin ili za lagodni život.

66.)                   Za Ustašu je glavna stvar dužnost, pa makar ju on vršio kao obični čarkar ili kao najviši častnik ili dužnostnik.

67.)                   Svaki Ustaša mora biti svijestan toga, da će se njegov marljiv i savjestan rad prije ili kasnije nagraditi sa strane zapovjedničtva, pa stoga ne smije nikada on sam isticati svoje zasluge i tražiti svoje promaknuće ili odlikovanje.

68.)                   Ustaši ne smije nikada biti vojnički život neugodan.

69.)                   Hrvat je kroz vjekove bio vojnik, bio je junak, bio je ratnik.

70.)                   Stoga za svakog Ustašu mora biti najveća čast ako dodje u vojničke redove i kao vojnik čuvati državu, granice i hrvatska ognjišta.

71.)                   Hrvat je kao vojnik kroz mnoga stoljeća pronio slavu Hrvatskoj na svim bojištima.

72.)                   Hrvat je kao vojnik dao najveće priloge Evropi.

73.)                   Ustaša kao vojnik nije rob.

74.)                   Najveći gospodin, najveći čovjek je onaj, koji s puškom na ramenu, pa makar bio i običan čarkar, služi domovini.

75.)                   Stoga je najveća podlost, najveći zločin, ako bi se netko želio izmaknuti vršenju vojničke dužnosti, ili ako za vrieme vršenja svojeg djelatnog razdoblja pokušava izmaknuti redovitom vojničkim poslovima.

76.)                   Dužnost vojnika, ma kakva ona bila, uviek je uzvišena i rad u vojsci mora se smatrati dostojnim i potrebnim.

 

To je život Ustaše!

 

Saopćio TRUP. “T”ajni, “Revolucionarni, “U”staški, “P”okret., Otporaš.

Slobodno nadopunjane, ako tko želi.

Drž’mo se one naše stare hrvatske izreke: SVI LJUDI SVE ZNAJU.

 

2017-06-29

IVO LUČIĆ: To u Srbu nije antifašizam: četiri su puta ustajali protiv Hrvatske

Kkamenjar.com          Objavio Ivona B

https://i1.wp.com/kamenjar.com/wp-content/uploads/2014/07/srb-ustanak-1.jpg?resize=696%2C487

Četnici u selu Zalužnice, Srpanj 1941, Lika

 

Nedvojbeno je da su “ustanici” počinili jezive i masovne zločine nad civilnim

hrvatskim i muslimanskim stanovništvom

 

Neki su povjesničari proglasili XX. stoljeće „kratkim“. Držeći kako su povijesni događaji važniji od kalendara, ustvrdili su da je ono počelo tek 1914. s Velikim ratom. Iz jugoslavenske perspektive počelo je 1918. stvaranjem jugoslavenske države (SHS). U kontekstu hrvatsko-srpskih odnosa možemo kazati da je XX. stoljeće počelo u kolovozu 1902. kada je u zagrebačkom Srbobranu objavljen članak Nikole Stojanovića „Srbi i Hrvati“ u kojem je napisana i ona poznata zlokobna rečenica, odnosno prijetnja koja je predviđala i pozivala na borbu „Do istrage vaše ili naše“. Dakle do (identitetskog) nestanka jednoga od ta dva naroda (stranke). Stojanović nije nimalo sumnjao da će u toj beskompromisnoj borbi Hrvati „podleći“, a da će Srbi biti pobjednici, jer im to garantira i „proces opšte evolucije“, „prirodna životna snaga“ te konačno „nadmoćnost na bojnom polju“. S druge strane, tvrdio je da Hrvati „nemaju jezika, običaja ni zajedničkog života“, kao ni „svijesti o zajedničkoj pripadnosti“ te da „u tuđim slugama gledaju ideal pa će i sami postati sluge“. Stojanović je kasnije zdušno sudjelovao u stvaranju jugoslavenske države i nacije, pa s dosta sigurnosti možemo predmnijevati kako je cijeli jugoslavenski pothvat razumijevao kao „istragu“ Hrvata u „proširenoj otadžbini“.

Kako je došlo do “istrage” Ipak, Hrvati su se pokazali žilavijima nego što je mislio. Nakon dva desetljeća majorizacije, terora i diktature u proširenoj srpskoj državi, ne samo da nisu nestali nego su uspjeli izboriti i visok stupanj autonomije u obliku Banovine Hrvatske. Bio je to rezultat hrvatske borbe, sporazuma nacionalnih vodstava kao i prilika da se politika „istrage“, odnosno uništenja zamijeni politikom poštovanja i suradnje. Ali, bilo je kasno. Osim što su se srpski nacionalisti (u dijelovima Banovine) pobunili protiv sporazuma, započeo je i Drugi svjetski rat. Uspostavljeni su novi odnosi, a nacionalna vodstva, odnosno političari s izbornim legitimitetom u propaloj Jugoslaviji gurnuti su u stranu, ako ne i u tamnicu ili jamu. U prvi plan, uz ostatke jugoslavenske administracije te „vojske u otadžbini“ koje su podržavali Englezi odnosno „saveznici“, došli su pripadnici revolucionarnih organizacija – ustaše i komunisti.

Prvi su imali podršku Nijemaca i Talijana za stvaranje nacionalne države, a drugi Sovjetskog Saveza i komunističke Internacionale za izvođenje revolucije i osvajanje vlasti, koja god država bila. Proglašena je NDH, ali su napravljeni i planovi o Velikoj Srbiji. Raskidom njemačko-sovjetskog pakta i početkom ratnog sukoba stvorena je zapadno-sovjetska koalicija protiv sila Osovine. Staljin ju je prozvao „antifašističkom“, u čemu je ostao usamljen, a unutar tog saveza nastao je i plan o obnavljanju Jugoslavije kojoj je Staljin spremao komunističku vlast. Opće klanje je počelo (ili nastavljeno) još za Travanjskog rata, od Bjelovara, Mostara i Čapljine preko Knina i dalje širom Europe i svijeta.

O tome tko je prvi počeo i kada je uopće počelo te tko je više stradao mogli bismo raspravljati godinama, pa ćemo se zadržati tek na jednom (dugo vremena) simbolički važnom mjestu, a to je Srb u jugoistočnom djelu Like u Hrvatskoj. Tamo su se (lokalni) Srbi pobunili protiv hrvatske države i ustaškog režima te su 27. srpnja 1941. uz manje-više otvorenu podršku talijanske fašističke vojske napali obližnju policijsku postaju, ali i hrvatsko (kao i muslimansko) civilno stanovništvo na širem području. Za ilustraciju samo navedimo da su srpski „ustanici“ na zvjerski način ubili 37 članova obitelji Ivezić, među kojima i 12-ero djece, više od 55 stanovnika Boričevca, sve hodočasnike iz Drvara koji su bili u Kninu na Sv. Anu itd. Uglavnom, poubijali su sve Hrvate do kojih su mogli doći bez obzira tko su, što su i koliko su stari. Ostali su se razbježali, a nakon rata nije im bilo dopušteno vratiti se u svoje domove tako da je u tom dijelu Hrvatske i BiH došlo do njihove potpune „istrage“, kakvu svojedobno nije zamišljao ni Stojanović.

U hrvatsko-srpski sukob umiješala se i KPJ, koja je koristila taktiku preuzimanja i usmjeravanja određenih društvenih pokreta. Tako je s vremenom preuzela i vodstvo nad „ustanicima“, dijelom i njihove ideje, a time i „zasluge“ za sve što je prethodno učinjeno, uključujući i spomenuti pokolj Hrvata u tom dijelu Like i Bosne. Da bi sve bilo do kraja utvrđeno i „legalizirano“, Partija, u koju su kasnije ušli i mnogi sudionici navedenih zbivanja, počela je poslije rata događaje s kraja srpnja 1941. nazivati „Danom ustanka naroda Hrvatske“, ali i „Danom ustanka naroda BiH“. Trijumf i pokolj nad Hrvatima (jednim od tih „ustalih“ naroda) slavili su svakog 27. srpnja. Istina, bilo je među „ustancima“ i par Hrvata. Jednoga, koji je uz to bio i član CKKPH, smaknuli su iste jeseni i bacili u jamu, a drugi se proslavio ulogom tužitelja u montiranom procesu nadbiskupu Stepincu. Nedvojbeno je da su „ustanici“ počinili jezive i masovne zločine nad civilnim hrvatskim i muslimanskim stanovništvom. Nesumnjivo je i da su se, sljedeći logiku N. Stojanovića, pobunili protiv same ideje hrvatske države, nevezano za karakter ustaškog režima i jednako jezive (ili još gore) zločine koje su ustaše počinili nad srpskim civilnim stanovništvom. Ono što je dvojbeno, odnosno potpuno pogrešno to je navodni „antifašistički“ karakter ustanka koji bi točnije bilo zvati antihrvatskim.

Posebno ako imamo na umu da je dio „antifašista“ ubrzo u Otriću potpisao sporazum s Talijanima te da su se htjeli boriti isključivo protiv ustaša, odnosno hrvatskih domobrana i policije, a ni u kom slučaju protiv talijanskih fašista. Klicalo se “Ovo je Srbija” Na antihrvatski karakter ustanka ukazuje i drugi događaj u Srbu koji se zbio 27. srpnja 1971. Taj su dan preživjeli „ustanici“, njihovi ideološki i politički sljednici, brojni srbijanski funkcionari, kao i prigodno okupljeni „radni narod i građani“ pokazali svoje stajalište prema SR Hrvatskoj i njezinu partijskom i republičkom vodstvu. Savka Dabčević-Kučar je taj skup ocijenila kao manifestaciju snage velikosrpske ideje i „zid otpora i mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj“. Bio je to „svesrpski skup“ kojim su htjeli pokazati da je to „srpska Hrvatska“. Srpski funkcionari Draža Marković i Đoko Jovanić (koji je bio izravni sudionik zbivanja iz srpnja 1941.) pozdravljeni su ovacijama, ali ne i vodstvo SR Hrvatske. Savka je ustvrdila kako nikada i nigdje nije doživjela takvo što i u svoj je dnevnik zapisala: „Mrze nas i ne će se libiti za četništvo proliti krv.“ Treći događaj u Srbu zbio se 25. srpnja 1990. Bio je to „Veliki srpski sabor“ na kojem je sudjelovalo oko 150.000 Srba, a organiziran je kao oblik borbe protiv demokratske Republike Hrvatske. Govorili su Jovan Rašković i Milan Babić, a skup je „uveličao“ i četnički vojvoda Vojislav Šešelj. Klicalo se „Ovo je Srbija“ (što bi zasigurno oduševilo N. Stojanovića), „Zaklat ćemo Tuđmana“ i sl. Usvojena je „Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda“ te „Odluka o formiranju Srpskog nacionalnog vijeća“ koje je kasnije uz pomoć Srbije i JNA provelo „plebiscit“, proglasilo „srpsku autonomiju“ i organiziralo vojnu pobunu. Okupirali su oko četvrtine teritorija Hrvatske (i blizu 70% BiH), odakle su što pobili što protjerali gotovo cjelokupno hrvatsko (i muslimansko) stanovništvo.

Opet su uime „antifašizma“ počinili masovne zločine čiji je vrhunac bio genocid. Izgledalo je da će XX. stoljeće završiti predviđenom „istragom“ hrvatskog naroda, ali nije bilo tako. U kolovozu 1995. vojno-redarstvenom akcijom „Oluja“ Srbi su potpuno vojno i politički poraženi, unatoč proklamiranoj „nadmoćnosti na bojnom polju“. Srb, taj epicentar antihrvatstva, odakle su dolazile poruke mržnje i neprihvaćanja svake (ideje) hrvatske države, kako Banovine, NDH, tako i SR Hrvatske odnosno Republike Hrvatske, definitivno je stavljen pod hrvatski suverenitet, čime je izgubio svaku realnu pa i simboličku važnost. Ipak, po nekom čudnom pravilu, povijesne tragedije znaju se ponavljati kao farse. U srijedu 27. srpnja 2016., opet je, kao i toliko puta dosad, održan skup u Srbu. Zapravo, dva skupa. Na prvom skupu, vodstvo „Srpskog narodnog vijeća“ te malobrojni i uglavnom dementni „antifašisti“ s ponekom „titovkom“ na sijedoj glavi, slavili su ustanak i „ustanike“. Istodobno, s druge strane policijskog koridora, okupili su se jednako tako malobrojni i dezorijentirani „fašisti“ u crnim majicama s ispisanim „starim hrvatskim pozdravom – Za dom spremni“ i valjda još starijim hrvatskim napisom „Crna legija“.

Pokušavali su na sve načine spriječiti „antifašiste“ u njihovu sramoćenju ili se barem i sami osramotiti. Nadvikivali su se stari neprijatelji i pjevali jedni drugima, sve dok nisu došli pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske te „ustaše“ i „ustanike“ ispratili put njihovih domova. Nakon svega možemo zaključiti kako je jedino važno to da je vrijeme „istraga“ sad već daleko iza nas, a oni koji to još uvijek ne mogu prihvatiti morat će, prije ili kasnije, naći načina da svoje ideje i ponašanje prilagode novim okolnostima i novim vremenima, odnosno ustavnopravnom poretku Republike Hrvatske.

 

dr.sc. Ivo Lučić/VL

 

2017-08-14

 

http://www.dnevno.hr/domovina/poruka-hrvatskog-drustva-logorasa-ispricavamo-se-svim-srbima-i-svijetu-za-sve-srpske-zlocine-iz-domovinskog-rata-oprostite-sto-ste-nas-mucili-1051114/

PORUKA HRVATSKOG DRUŠTVA LOGORAŠA:
‘Ispričavamo se svim Srbima i svijetu za sve srpske zločine iz Domovinskog rata, oprostite što ste nas mučili’!

 

Autor: dnevno.hrNedjelja, 13. kolovoz 2017. u 18:28

"Oprostite što ste nas utamničili (preko 30.000 logoraša), oprostite što ste nas mučili, oprostite što ste nas silovali", poručuju logoraši

“Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora se ispričava srpskoj manjini u Hrvatskoj, svim stanovnicima u Republici Srbiji i cijelom svijetu za sve srpske zločine počinjene tijekom Domovinskog rata od strane Srbije, JNA i četničkih postrojbi” – početak je to poruke koju je Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora Splitsko-dalmatinske županije pripremilo uz obilježavanje Dana logoraša.

Njihovu poruku koju potpisuje Ivan Turudić prenosimo u cijelosti:

HDLSKL i ove godine pod visokim pokroviteljstvom Predsjednice Republike Hrvatske gđe Kolinde Grabar Kitarović, a po svom programu “Da se ne zaboravi”, obilježava “Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata”- Dan logoraša, na temelju odluke usvojene od Hrvatskog sabora 26. ožujka 2010. godine.

Bitno je istaknuti da se na teritoriju Srbije, BiH, Crne Gore i okupiranim dijelovima Republike Hrvatske tijekom 1991. i 1992. god. nalazilo 70-tak logora na poznatim lokacijama ( od toga je 30 bilo na području okupirane Hrvatske). Od preko 30.000 zarobljenih osoba ( od toga 3.000 žena i 500 djece) njih oko 2.500 nikad nije stiglo u logore, nego su nakon zarobljavanja ubijeni ili umrli od posljedica maltretiranja. Najmlađa ubijena osoba u srpskim koncentracijskim logorima imala je svega 6 mjeseci, a najstarija 104 godine.

Zarobljenike se mučilo na najokrutnije načine, a mnogi su učestvovano silovani i to osobe oba spola. Najmlađa silovana osoba imala je svega 5 godina, a najstarija baka imala je 80 godina.

Za 804 zatočenika još se uvijek ne zna mjesto zatočenja, stradanja, ili smrti i već 26 godina se vode kao nestali. Od 30-ak tisuća logoraša status logoraša ostvarilo je malo manje od 8.000 osoba. To je veliki problem koji do danas nije riješen.

Do sada su postavljene tek 22 spomen ploče na mjestima bivših logora i to isključivo na hrvatskom teritoriju,što je veliki pokazatelj da Srbija i tzv. Republika Srpska ne žele priznati svoje zločine.

Na sve ovo potrebno je primjera radi istaknuti da su hrvatske institucije za sve zločine počinjene u logorima na području gradova Knina i Gline donijele samo po jednu pravomoćnu presudu, dok se hrvatski branitelji progone i osuđuju. Prije nekoliko dana i sam ministar hrvatskih branitelja gosp. Tomo Medved proziva i poziva institucije hrvatske države na procesuiranje poznatog ratnog zločinca koji je likvidirao novinara Gordana Lederera, Milana Zorića.

Za usporedbu, za javno izvođenje pjesme iz Domovinskog rata ”Čavoglave” koja kao stih sadrži naš pozdrav iz Domovinskog rata “Za dom spremni”, vrši se procesuiranje, dok su svi srpski zločinci koji su nas logoraše tjerali da pjevamo “spremte se spremte četnici” kao i sličan četnički repertoar koji oni i danas javno izvode, za ta djela pomilovani ili nisu uopće procesuirani. Naše simbole poput ratnog znakovlja HOS-a nam žele oduzeti, zabraniti,a njihovi simboli nisu zakonom zabranjeni što u svojim izjavama naglašava predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac.

Svi napadi u zadnje vrijeme na crkvene velikodostojnike (biskupa Košića), našeg suborca Marka Perkovića-Thompsona, vrijednosti Domovinskog rata (VRO oluju, spomen ploče poginulim HOS-ovcima, pozdrav iz Domovinskog rata ”Za dom spremni”….) koji dolaze od pojedinih predstavnika srpske manjine poput Milorada Pupovca, nevladinih udruga, HHO-a Vesne Tešelić, Zorana Pusića i njima sličnih, kao i predsjednika Srbije Vučića, predsjednice vlade Srbije Ane Brnabić, srpskog ministra obrane Vulina, ministra vanjskih poslova i potpredsjednika vlade Srbije Dačića…nameću nam zaključak da je potrebno da se Hrvati ispričaju srpskoj manjini u Hrvatskoj, svim stanovnicima u Srbiji i cijelom svijetu.

Stoga mi logoraši zbog svega gore navedenog imamo potrebu ispričati se:

Oprostite što živimo na ovim prostorima i što se zovemo Hrvati
Oprostite jer ste nas napali i rušili Ustavno pravni poredak RH
Oprostite što ste počinili ratnu štetu – (prema podatcima Državne revizije za popis i procjenu ratne štete izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju od 1990. do 1999. iznosila je 236 milijardi kuna što je bilo 65 milijardi DM, danas oko 32 milijarde eura)
Oprostite što ste nas ubijali (15.970 ubijenih prema gosp. Draženu Živiću, znanstvenom suradniku Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar”, od čega je više od polovice civila što dokazuje genocidne namjere agresora )
Oprostite što ste nas utamničili (preko 30.000 logoraša)
Oprostite što ste nas mučili
Oprostite što ste nas silovali
Oprostite što smo bili ”Za domovinu spremni”
Oprostite za Srebrenicu
Oprostite za rat i zločine na Kosovu
Oprostite za rat u Republici Sloveniji
Oprostite za……..WE ARE SORRY……

Da, želimo se ispričati cijelom svijetu za sve zločine od Vukovara, Dalja, Lovasa, Berka, Erduta, Tovarnika, Joševice, Baćina, Široke Kule, Nadina, Škabrnje i svih ostalih stratišta koje su počinili Srbija, JNA i četničke jedinice nad hrvatskim  narodom  i svim nesrpskim narodima na području ex Jugoslavije.

I na kraju još jednom svima isprika: WE APOLOGISE FOR EVERY CRIME COMMITTED IN CROATIA AT DOMOVINSKI RAT BY SERBIA, ČETNICS AND YUGOSLAV NATIONAL ARMY”, zaključuje Ivan Turudić.

 

2017-06-29

IVO LUČIĆ: To u Srbu nije antifašizam: četiri su puta ustajali protiv Hrvatske

Kkamenjar.com          Objavio Ivona B

https://i1.wp.com/kamenjar.com/wp-content/uploads/2014/07/srb-ustanak-1.jpg?resize=696%2C487

Četnici u selu Zalužnice, Srpanj 1941, Lika

 

Nedvojbeno je da su “ustanici” počinili jezive i masovne zločine nad civilnim

hrvatskim i muslimanskim stanovništvom

 

Neki su povjesničari proglasili XX. stoljeće „kratkim“. Držeći kako su povijesni događaji važniji od kalendara, ustvrdili su da je ono počelo tek 1914. s Velikim ratom. Iz jugoslavenske perspektive počelo je 1918. stvaranjem jugoslavenske države (SHS). U kontekstu hrvatsko-srpskih odnosa možemo kazati da je XX. stoljeće počelo u kolovozu 1902. kada je u zagrebačkom Srbobranu objavljen članak Nikole Stojanovića „Srbi i Hrvati“ u kojem je napisana i ona poznata zlokobna rečenica, odnosno prijetnja koja je predviđala i pozivala na borbu „Do istrage vaše ili naše“. Dakle do (identitetskog) nestanka jednoga od ta dva naroda (stranke). Stojanović nije nimalo sumnjao da će u toj beskompromisnoj borbi Hrvati „podleći“, a da će Srbi biti pobjednici, jer im to garantira i „proces opšte evolucije“, „prirodna životna snaga“ te konačno „nadmoćnost na bojnom polju“. S druge strane, tvrdio je da Hrvati „nemaju jezika, običaja ni zajedničkog života“, kao ni „svijesti o zajedničkoj pripadnosti“ te da „u tuđim slugama gledaju ideal pa će i sami postati sluge“. Stojanović je kasnije zdušno sudjelovao u stvaranju jugoslavenske države i nacije, pa s dosta sigurnosti možemo predmnijevati kako je cijeli jugoslavenski pothvat razumijevao kao „istragu“ Hrvata u „proširenoj otadžbini“.

Kako je došlo do “istrage” Ipak, Hrvati su se pokazali žilavijima nego što je mislio. Nakon dva desetljeća majorizacije, terora i diktature u proširenoj srpskoj državi, ne samo da nisu nestali nego su uspjeli izboriti i visok stupanj autonomije u obliku Banovine Hrvatske. Bio je to rezultat hrvatske borbe, sporazuma nacionalnih vodstava kao i prilika da se politika „istrage“, odnosno uništenja zamijeni politikom poštovanja i suradnje. Ali, bilo je kasno. Osim što su se srpski nacionalisti (u dijelovima Banovine) pobunili protiv sporazuma, započeo je i Drugi svjetski rat. Uspostavljeni su novi odnosi, a nacionalna vodstva, odnosno političari s izbornim legitimitetom u propaloj Jugoslaviji gurnuti su u stranu, ako ne i u tamnicu ili jamu. U prvi plan, uz ostatke jugoslavenske administracije te „vojske u otadžbini“ koje su podržavali Englezi odnosno „saveznici“, došli su pripadnici revolucionarnih organizacija – ustaše i komunisti.

Prvi su imali podršku Nijemaca i Talijana za stvaranje nacionalne države, a drugi Sovjetskog Saveza i komunističke Internacionale za izvođenje revolucije i osvajanje vlasti, koja god država bila. Proglašena je NDH, ali su napravljeni i planovi o Velikoj Srbiji. Raskidom njemačko-sovjetskog pakta i početkom ratnog sukoba stvorena je zapadno-sovjetska koalicija protiv sila Osovine. Staljin ju je prozvao „antifašističkom“, u čemu je ostao usamljen, a unutar tog saveza nastao je i plan o obnavljanju Jugoslavije kojoj je Staljin spremao komunističku vlast. Opće klanje je počelo (ili nastavljeno) još za Travanjskog rata, od Bjelovara, Mostara i Čapljine preko Knina i dalje širom Europe i svijeta.

O tome tko je prvi počeo i kada je uopće počelo te tko je više stradao mogli bismo raspravljati godinama, pa ćemo se zadržati tek na jednom (dugo vremena) simbolički važnom mjestu, a to je Srb u jugoistočnom djelu Like u Hrvatskoj. Tamo su se (lokalni) Srbi pobunili protiv hrvatske države i ustaškog režima te su 27. srpnja 1941. uz manje-više otvorenu podršku talijanske fašističke vojske napali obližnju policijsku postaju, ali i hrvatsko (kao i muslimansko) civilno stanovništvo na širem području. Za ilustraciju samo navedimo da su srpski „ustanici“ na zvjerski način ubili 37 članova obitelji Ivezić, među kojima i 12-ero djece, više od 55 stanovnika Boričevca, sve hodočasnike iz Drvara koji su bili u Kninu na Sv. Anu itd. Uglavnom, poubijali su sve Hrvate do kojih su mogli doći bez obzira tko su, što su i koliko su stari. Ostali su se razbježali, a nakon rata nije im bilo dopušteno vratiti se u svoje domove tako da je u tom dijelu Hrvatske i BiH došlo do njihove potpune „istrage“, kakvu svojedobno nije zamišljao ni Stojanović.

U hrvatsko-srpski sukob umiješala se i KPJ, koja je koristila taktiku preuzimanja i usmjeravanja određenih društvenih pokreta. Tako je s vremenom preuzela i vodstvo nad „ustanicima“, dijelom i njihove ideje, a time i „zasluge“ za sve što je prethodno učinjeno, uključujući i spomenuti pokolj Hrvata u tom dijelu Like i Bosne. Da bi sve bilo do kraja utvrđeno i „legalizirano“, Partija, u koju su kasnije ušli i mnogi sudionici navedenih zbivanja, počela je poslije rata događaje s kraja srpnja 1941. nazivati „Danom ustanka naroda Hrvatske“, ali i „Danom ustanka naroda BiH“. Trijumf i pokolj nad Hrvatima (jednim od tih „ustalih“ naroda) slavili su svakog 27. srpnja. Istina, bilo je među „ustancima“ i par Hrvata. Jednoga, koji je uz to bio i član CKKPH, smaknuli su iste jeseni i bacili u jamu, a drugi se proslavio ulogom tužitelja u montiranom procesu nadbiskupu Stepincu. Nedvojbeno je da su „ustanici“ počinili jezive i masovne zločine nad civilnim hrvatskim i muslimanskim stanovništvom. Nesumnjivo je i da su se, sljedeći logiku N. Stojanovića, pobunili protiv same ideje hrvatske države, nevezano za karakter ustaškog režima i jednako jezive (ili još gore) zločine koje su ustaše počinili nad srpskim civilnim stanovništvom. Ono što je dvojbeno, odnosno potpuno pogrešno to je navodni „antifašistički“ karakter ustanka koji bi točnije bilo zvati antihrvatskim.

Posebno ako imamo na umu da je dio „antifašista“ ubrzo u Otriću potpisao sporazum s Talijanima te da su se htjeli boriti isključivo protiv ustaša, odnosno hrvatskih domobrana i policije, a ni u kom slučaju protiv talijanskih fašista. Klicalo se “Ovo je Srbija” Na antihrvatski karakter ustanka ukazuje i drugi događaj u Srbu koji se zbio 27. srpnja 1971. Taj su dan preživjeli „ustanici“, njihovi ideološki i politički sljednici, brojni srbijanski funkcionari, kao i prigodno okupljeni „radni narod i građani“ pokazali svoje stajalište prema SR Hrvatskoj i njezinu partijskom i republičkom vodstvu. Savka Dabčević-Kučar je taj skup ocijenila kao manifestaciju snage velikosrpske ideje i „zid otpora i mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj“. Bio je to „svesrpski skup“ kojim su htjeli pokazati da je to „srpska Hrvatska“. Srpski funkcionari Draža Marković i Đoko Jovanić (koji je bio izravni sudionik zbivanja iz srpnja 1941.) pozdravljeni su ovacijama, ali ne i vodstvo SR Hrvatske. Savka je ustvrdila kako nikada i nigdje nije doživjela takvo što i u svoj je dnevnik zapisala: „Mrze nas i ne će se libiti za četništvo proliti krv.“ Treći događaj u Srbu zbio se 25. srpnja 1990. Bio je to „Veliki srpski sabor“ na kojem je sudjelovalo oko 150.000 Srba, a organiziran je kao oblik borbe protiv demokratske Republike Hrvatske. Govorili su Jovan Rašković i Milan Babić, a skup je „uveličao“ i četnički vojvoda Vojislav Šešelj. Klicalo se „Ovo je Srbija“ (što bi zasigurno oduševilo N. Stojanovića), „Zaklat ćemo Tuđmana“ i sl. Usvojena je „Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda“ te „Odluka o formiranju Srpskog nacionalnog vijeća“ koje je kasnije uz pomoć Srbije i JNA provelo „plebiscit“, proglasilo „srpsku autonomiju“ i organiziralo vojnu pobunu. Okupirali su oko četvrtine teritorija Hrvatske (i blizu 70% BiH), odakle su što pobili što protjerali gotovo cjelokupno hrvatsko (i muslimansko) stanovništvo.

Opet su uime „antifašizma“ počinili masovne zločine čiji je vrhunac bio genocid. Izgledalo je da će XX. stoljeće završiti predviđenom „istragom“ hrvatskog naroda, ali nije bilo tako. U kolovozu 1995. vojno-redarstvenom akcijom „Oluja“ Srbi su potpuno vojno i politički poraženi, unatoč proklamiranoj „nadmoćnosti na bojnom polju“. Srb, taj epicentar antihrvatstva, odakle su dolazile poruke mržnje i neprihvaćanja svake (ideje) hrvatske države, kako Banovine, NDH, tako i SR Hrvatske odnosno Republike Hrvatske, definitivno je stavljen pod hrvatski suverenitet, čime je izgubio svaku realnu pa i simboličku važnost. Ipak, po nekom čudnom pravilu, povijesne tragedije znaju se ponavljati kao farse. U srijedu 27. srpnja 2016., opet je, kao i toliko puta dosad, održan skup u Srbu. Zapravo, dva skupa. Na prvom skupu, vodstvo „Srpskog narodnog vijeća“ te malobrojni i uglavnom dementni „antifašisti“ s ponekom „titovkom“ na sijedoj glavi, slavili su ustanak i „ustanike“. Istodobno, s druge strane policijskog koridora, okupili su se jednako tako malobrojni i dezorijentirani „fašisti“ u crnim majicama s ispisanim „starim hrvatskim pozdravom – Za dom spremni“ i valjda još starijim hrvatskim napisom „Crna legija“.

Pokušavali su na sve načine spriječiti „antifašiste“ u njihovu sramoćenju ili se barem i sami osramotiti. Nadvikivali su se stari neprijatelji i pjevali jedni drugima, sve dok nisu došli pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske te „ustaše“ i „ustanike“ ispratili put njihovih domova. Nakon svega možemo zaključiti kako je jedino važno to da je vrijeme „istraga“ sad već daleko iza nas, a oni koji to još uvijek ne mogu prihvatiti morat će, prije ili kasnije, naći načina da svoje ideje i ponašanje prilagode novim okolnostima i novim vremenima, odnosno ustavnopravnom poretku Republike Hrvatske.

 

dr.sc. Ivo Lučić/VL

 


2017.g.: ...VIDEO...
HRVATSKI NAROD - PROBUDI SE
2017.g., Zoran Čapalija – Čaplja/Croative.ne
KOLIKO JOŠ DEKLARACIJA TREBA HRVATSKA NACIJA
2016.g., Marko Ljubić
Hrvatska pred dramatičnim izazovima
Copyright c2010. Vladimir Šeks, Dejan Palić
/sva prava pridržana/!
Ne, Ustav Republike Hrvatske ne pripada narodu već je vlasništvo
Vladimira Šeksa i Dejana Palića!




HRVATSKE UTVRDE - TVRĐAVE
2016.g., Kkamenjar
Sve glasniji lavež velikosrpstva
(samo pitam: dal će ovi skoro krenuti da znam...?)

2016.g., Osnovna Skola Cestica obiljezila, 18. 11. 2016.
Dan sjećanja na zrtvu Vukovara

2016.g., Ivan Lučić: Sto se 2.listopada dogodilo u Stocu ?

2016.g., Ivan Vidas-Punta II
Okultisti od 19. stoljeća vode rat protiv Slavena






2016.g., M. Marusić
Zlatko Hasanbegović je dodirnuo sredisnju tajnu hrvatske „antifasističke“ prijevare


2016.g., Ljubić: Kako slaviti Nikolu Subića Zrinskog,
a veličati razaranje i pokolj u Zrinu?

2016.g., TAJNA KARTA AUSTROUGARSKE:
Hrvatska bi dobila Bosnu
da Princip nije ubio Ferdinanda





1945.g. (2009.g.), HOS proboj i bitka za zivot




2016.g., Hrvatsko kulturno drustvo Napredak u Mostaru
Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku

2016.g., Drava, Hvar, Sava...svi oni, tvrdi, potječu iz sanskrta
2016.g., fra Andrija NIKIĆ
Napad na hrvatski jezik i budućnost hrvatskoga naroda
U povodu Neretvanske deklaracije
o bosanskom jeziku od 29. travnja 2016.
2016.g.
Kad ožive sela, vaskrsnuće Srbija!
Bivši Srbi : rimokatolici, muslimani, Crnogorci

2016.g., Mario Filipi
Hrvatski holokaust i Tito



2016.g,. Daran Basić
Sakrivena povijest: “Antifašistički” savez četnika i partizana
2016.g., Sunić Tomislav
Smrt iz demokratskih visina
2015.g,. fra Andrija Nikić - i Sarajevo
...čak 300 godina prije 1238. gradi biskup Ponza
u mjestu Brdo kod Vrhbosne katedralu sv. Petra i Pavla...




Tanajske ploče - europski identitet Hrvata








2015.g., Biondić Ivan
"TANAJSKE PLOĆE"



2018.g.: "HRVATSKA KUNA"


1934.g.: NDH "HRVATSKA KUNA"
(2015.g) Mr. sc. KREŠIMIR GALIN
Postoje dokazi da Hrvati nisu Slaveni
več jedini narod koji je svoje korijene sačuvao 6500 godina

(2015.g.) Dragan Hazler
Najzagonetniji nacionalni model u svijetu ima Hrvatska

(2016.g.) Ante Matić:
ISELJENISTVO: 10 milijuna Turaka ima hrvatske korijene?!
(2015.g.) Bozo Dugec i Vera
I ONI SU STVARALI HRVATSKU
HRVATSKE EMIGRANTSKE PRIČE

2015-01-23

From: tan@hrvati-amac.com

Sent: Thursday, January 22, 2015 10:52 PM

To: Damir Borovcak

Subject: Gradjani i drzavljani

 

Ovo u privitku sam napisao I izlagao u okviru tribina o Ustavu.

Ako smatras da je vrijedno, posalji na svoje adrese.

TN


DRŽAVLJANI i GRAĐANI

   Građanin nije pravni pojam za razliku od državljana, koji je definiran Ustavom i zakonima, koji ima prava i obaveze/dužnosti kao i uvijete i procese stjecanja ili oduzimanja. Pojam državljana nužno pretpostavlja i podrazumijeva postojanje države.

Pojam “građana” ne pretpostavlja postojanje države, zato je olako prihvaćanje i upotreba politički i pravno jako opasna! 

    Suprotno od pojma državljana određene države je pojam ne-državljana, koji nemaju prava i dužnosti, koja imaju državljani. To su obično stranci s radnom dozvolom.

Građanin nema suprotnog pojma, to jest ne-građanin, osim ako to nisu ognjištari! 

     Javno obraćanje Mesić/Josipović/Pusić "Gradjani i gradjanke", koje su puzajući nametnuli ponavljajući tisuće puta,  implicira da NEMA države, Republike Hrvatske!

Dakle, nije to nikakva bezazlena jezična gimnastika, nego duboko anti-hrvatsko "dejstvovanje".

Građanin Širokog Brijega, Ljubuškog, Toronta, New Yorka, Hamburga, Buenos Airesa, može biti državljanin RH, kao što gradjanin Zagreba može biti državljanin Njemačke ili Amerike.

Kada se gradjanin Ljubuškog ili Toronta preseli u Zagreb, on postaje građanin Zagreba, jer u njemu živi. Isto tako, kada građanin Hrvatske napusti Hrvatsku, on više nije građanin Hrvatske, ali ostaje hrvatski državljan! Zato je kriva upotreba pojma građana opasna, jer služi kao “argumentacija” oduzimanju biračkog prava hrvatskim državljanima, koji žive, trenutno, privremeno ili trajno, izvan RH!   

Predložena “prodaja državljanstva” je perfidna i opasna podvala iza koje se krije ruganje i potcjenjivanje do ukinuća države RH, brisanje svih iseljenika iz hrvatskog državljanstva, te u konačnici, oduzimanje suvereniteta hrvatskom narodu. Ako svatko može kupiti hrvatsko državljanstvo, onda Hrvat iseljenik druge, treće ili bilo koje generacije kao Hrvat nema nikakvo pravo na hrvatsko državljanstvo, jer hrvatsko državljanstvo može kupiti kao i svaki Kinez, Rus, Egipćanin, Pakistanac, Englez ili Srbijanac!

 

Marija Bistrica 13. srpnja 1941.g.
Govor nadbiskupa Alojzija Stepinca

U IME OBITELJI
Zadrzimo pravo na narodni referendum!


* * * Hrvatski Ustav * * *


OVAKO FASISTI REKLAMIRAJU SEBE