2013-09-04

Javor Novak: Vrijeme je za bojkot

Portal HKV-a, 03 rujna 2013

Mi im poklanjamo privid borbe mišljenja
(Umjesto nekrologa tragično preminulom rodoljubu i domoljubu Zvonku Bušiću)

Koliko je strašno bilo Zvonku Bušiću posljednjih pet godina živjeti u Hrvatskoj, strašno je i nama živućima, sada i opet slušati i čitati kako se ne poštuje ni gola, tragična smrt. Ono čime zaključuje svoj jutarnji iscjedak od članka (od ponedjeljka) jedan Davor Butković, dno je dna koje se tek otvorilo. Njemu je prethodila izjava i nova optužba Zvonku Bušiću (nakon odslužene, u najmanjem dvostruke kazne) o terorizmu, s kojom se ponovno požurio (bez obzira na smrt), a tko drugi nego jugoslovenski svjedok optužbe, vertikala i haški svjedok odbačena kredibiliteta. Taj uvijek (osobno ili telefonski) dostupan zagrebački pretplaćeni i još politički analitičar sveopće prakse, medijski i drag i posvudašnji, više telefonac - manje - ponajmanje filozof, prof dr Žarko Puhovski - i opet se iskazao. Kako piše dr Sesardić: sa znanstvenom karijerom ravnoj nuli. No, tu smo kaljužu svi mi stvorili jer nije riječ tek o dva gornja odiozna primjer(k)a. Mi se volimo tješiti, pa kažemo: to nije Hrvatska. Tako smo to „riješili“.

Beograd se ugošćuje u Vukovaru

Razumijem one među nama ponajbolje - hrvatske branitelje. Razumijem stotine onih, koji su si mukom izmučeni iskopali oči i oduzeli život u puna dva posljednja desetljeća. Znam uzroke i opačinu vlasti koja ih je zemljom prekrila. Sve branitelje, koji su sanjali suverenu Hrvatsku, ostvarili je u krvi, a zatim su im je oduzele, zatim su nam je oduzele - kukavice, sluge i gramzljivci. Jedino pod pojam izdaje moguće je svesti pljačku Hrvatske, rasprodaju strateških nacionalnih resursa ali i interesa, Sanaderovo „Hristos se rodi“ te politički suvezluk sa svim onima, državno nelojalnima, u hrvatskom, nekad državnome Saboru. Jedino posebno odabranom izbornom alkemijom, nikakvim odazivima glasača moguće je objasniti „izabranu vlast“, zbrzano proveden i nedemokratski pripremljen referendum o Uniji, te sada već dugo ignoriranje stvarno provedenog referenduma sa 750.000 potpisa protiv segmenta nasilnog spolnog odgoja nad svom pučkoškolskom djecom. Tako se moglo dogoditi u tom svjetonazorskom i logičkom kolapsu da se Beograd ugošćuje u Vukovaru. Time je moguće da je odlazak na srdačno ljubljenje dvaju predsjednika u Beograd samo pitanje vremena (u kojem se velika Srbija ni po čemu nije ni urazumila, niti uljudila). Ali zato je politička Hrvatska učinila golem iskorak, zapravo nepojmljiv, prosuvši svo svoje dostojanstvo - do gležnjeva.

Ulizivanje okupatoru

Ovoj vlasti to je sasvim logično: usporedo sa svime time teče nepostavljanje baš nikakvih uvjeta i legitimnih zahtjeva prema okupatoru. Okupatoru? Da, kako rat može biti završen, a Beograd ne daje nikakve podatke o nestalima, možda još i zatočenima? Ne priznaje još, čak ni svoje koncentracijske logore kroz koje su toliki hrvatski branitelji prošli! Zar možemo „otvoriti novu stranicu, deca su već punoletna“ kako tobože očinski i odjednom familijarno mudruje Tadić, kao Koštunica, kao Nikolić, kao Milošević? Tako svejedno tko je od njih istih. Tko od njih istih ne vraća kulturno blago, ili obične registratore s podatcima iz Opće bolnice Vukovar, dokumente genocida za kojeg kažu da ga nisu izvršili. Tko ne vraća popljačkano blago hrvatskih crkvi već umjesto reparacije zahtjeva i nameće, potražuje hrvatsku obnovu kuća srpskih prognanika! Tom se okupatoru sustavno briše krivica za silovanje vukovarskih žena, za bombardiranje Vukovara zabranjenim kasetnim bombama, prešućuje se da je na grad bacao i bojne otrove. Ne želi se čuti posljednje zapovjednike obrane grada, koji jasno navode kako je nakon prestanka svih djelovanja obrane u Vukovaru pobijeno dvije i po tisuće ljudi. Za tromjesečne nadljudske obrane i krvavog neravnopravnoga rata (30:1!) poginulo je tisuću civila i sedam stotina branitelja. To imamo zaboraviti okupatoru?

Okupatoru, koji to po svemu još uvijek jest, na netraženo se i snishodljivo obećaje (kako Sanader tako i Josipović) da ne će biti otegotnih okolnosti za Srbiju da i ona uđe u Uniju. Je li se itko od njih osvrnuo na mišljenje hrvatskih građana? O okupatorima, o onima kako piše akademik Pečarić: zečevima... Pobjeglima pred hrvatskom oslobodilačkom silom.

S pravom se trebamo pitati u kakvoj mi to zemlji živimo jer sve te procese vlast ne zaustavlja, ne poznaje dostojanstvo žrtve, ne poštuje mrtve, ne cijeni suverenitet. Kako je s time bilo živjeti Zvonku Bušiću? Emigrant, spasio se iz šugoslavije, grizući prvo tuđinu, zatim drakonsku kaznu, izvan Hrvatske (samo po zatvorima) punih trideset i dvije godine, cijeli jedan život... Kazao je da je u kazamatima demokracije „vidio četiri do pet stotina ubojstava...“ i preživio. A zatim se vratio, prirodno ushićen, puna srca za domovinu i proživljavao, preživljavao u šoku nevjerice kako je to što čuje i gleda uopće još (i dokle?) moguće... Prolazio je pakao. Njemu već drugi. Naš. Jedan hrvatski naslov, jednog hrvatskog rodoljuba glasi: „Pakao u obećanom raju“...

Silovana Hrvatska

To je ta politička Hrvatska kakvu ne možemo ni gledati, niti slušati. Letalna i otrovana. To je silovana Hrvatska kakvu mi takvi kakvi jesmo otupjeli trpimo, stojimo sa strane, a Zvonko Bušić nikakve tu Hrvatske više vidio nije. Politički sitnež od prosinca 1999. vodi Hrvatsku u istome smjeru i tu kavernu, tu izdaju kao uvrjedu, Zvonko Bušić nije mogao otrpjeti.

Hrvatska je silovana u Vukovaru. Doslovno i metaforički. I u znatnom književnome djelu Julienne Eden Bušić (prevedeno i na hrvatski). I još nam domovinu siluju, obnavljaju nedjela, sve polako, puzeći. Od proljeća ove godine Grad heroj ponovna im je meta. Vukovar će tako već od sutra ponovno biti okupiran i zatvoren grad. Čuva ga hrvatska policija za koju ponosne Vukovarke kažu da u njoj rade i prepoznati četnici Zločinci i neljudi. Možda će nam opet trebati proboji kroz kukuruze? U oba smjera. Mi stojimo sa strane. Tobože, pa to su samo ćirilične ploče. Ploče. Mi okrećemo glavu.

Svi smo mi krivi, svejedno u kojoj mjeri. Zvonko Bušić je kap koja je prelila čašu. Narod, koji obezvrjeđuje svoje idealiste postaje raštrkano krdo koje se spaja i razdvaja bez osnove i osovine, stihijski... svaki dan, drugačije. I preživljava. I preživa. Svi smo krivi što se branitelji ubijaju, što im je hrvatska država postala dugotrajna maćeha. Svi smo krivi što među nama više nema tisuća ljudi, koji više nikad ne će imati pravo graditi svoju obitelj i reći svoje mišljenje. Koji su „nestali“ u miru. Da, krivi. Jer se njihova žrtva u stvarnosti, djelima, ne poštuje. Obilaze se obilježja obljetničarski, protokolarno, po opisu radnog mjesta i uz tv-fanfare, a onda već sutra - sve po starom: brže bolje iz Unije - Beogradu pod skute. Tu bljutavost trpi samo politički želudac.

Neka razgovaraju sami sa sobom

Svoj smo vlasti proteklih dugih trinaest godina 'davali kredite', a vrijeme je bojkota. Davali smo im vremena svima, puneći jedino kaljužu. Mi smo s njima polemizirali, zamjerali im i osuđivali ih. Dijagnosticirali smo njihove prijevare i laži, u stvari, mi smo njima stvorili ono što oni sami nisu u stanju ostvariti: pravdu i demokraciju. I u tome je njihova klopka. Mi im i nehoteć stvaramo alibi, a oni nezaustavljivo trabunjaju kroz sve medije – mi im poklanjamo privid borbe mišljenja. Oni tako glagoljaju o mrskoj desničarskoj Hrvatskoj. Vide zmije i ostale nemani, naravno, izvan svoga oka. Imaju sve što trebaju, a više od fatamorgane i ne traže. S tim karitativnim radom u korist vlastite štete trebamo prestati. Neka razgovaraju sami sa sobom. Neka novi pad BDP-a proglase uspjehom izlaska iz recesije, znakom svoga oporavka. Neka svaki put kad spiskaju sav budžet s prstom u zraku i dalje prijete svim građanima Hrvatske, jer mi smo zapravo trajno krivi što njihov bal poprima razmjere bežanije. I para je sve manje. A još se nisu ni najeli niti izdovoljili. Neka laju. Kaljužu prepustimo kaljuži, vrijeme je za bojkot.

Kao što kaže sjajan hrvatski publicist Tihomir Dujmović: „ako jedan Zvonko Bušić diže ruku na sebe, trebamo se zapitati u kakvoj mi to zemlji živimo“. U kakvom režimu. Jedni obmanjuju, drugi reže, treći glume europejce. A sve što taknu planski upropaštavaju. U močvari, u kojoj tisuće mirnodopskih, nasilnih smrti, ne samo da vlasti nisu alarm nego ih se one uopće i ne tiču - vrijeme je za puni bojkot nenarodne vlasti. Što prije to bolje. Što širi to djelotvorniji.

Toliko od mene. Volio bih doživjeti opći bojkot, blokadu nehrvatskih medija od svih viđenijih i djelatnijih ljudi (trenutno opsesivno obuzetih uklapanjem u tržište i region), bojkot od strane tih takozvanih opozicijskih političkih stranaka, i izlazak ne samo prigodno iz sabornice, već i iz Sabora. Takav i toliko trajan bojkot sve dok Hrvatska ponovno ne bude disala i postojala suverenitetno i demokratski. „I have a dream...“ da će većina u Hrvatskoj napokon postati ravnopravna. I da će se predragocjeni životi u njoj, napokon prestati neprirodno i politički gasiti.

Javor Novak





2013-12-25

Šalje: Javor Novak
Datum: 25. prosinca 2013. u 16:12
Predmet: Re: Klein interview
Prima: Dorian Stiegler

Čestit Božić Akademiče, i sretna Ti Nova Godina ma gdje je slavio!! Želim ti još knjiga i još suradnika i još tribina. Nikada nemoj stati!

Srdačno, Javor


Doriane, sjajan intervijew, stvarno za povijest! Šaljem ga i Akademiku Pećariću, ako mu je možda promakao...

Moj komentar je slijedeći:


Prvo: Jutranji njime nastoji sagraditi/povratiti povjerenje i one rodoljubne publike koju je nepovratno izgubio, ali mu kola voze žestoko, financijski nizbrdo - već dugi niz godina... Ta mi je info stigla neki tjedan, sa samog vrha EPH-aa. Otpuštaju hrpimice već godinama!, pa očajno ( ovako ) glavinjaju. Misle da ih nismo već odavno snimili kako rade stalnu klackalicu: lijevo-desno ja sam za svakoga i svakoga razaram nedoumicama, zbunjenošću i zavođenjem sveg hrvatskoga puka... Gotovo pa su u panici od bankrota...
 

Drugo: General je sjajno oslikao nekoliko ključnih elemenata za komplet demantija, koji su nažalost potrebni ovakvoj: Hristos se rodi-na koljenima-Hrvatskoj-u regioonu!
 
Treće: Osim što na djelu opisuje ( do u detalje ) kolika je zaista grandiozna bila kompetencija, suverenitetnost i sposobnost Predsjednika kao nespornog prvenstveno rodoljuba, general Klein opisuje i dragocjene suradnike na obje strane, a koji su bili ne samo ljudi već i profesionalci već i sjajni operativci ( na od krvi skliskome terenu... u smradu pokolja i srbsko-fašističkoga klanja )!! Tu prvo mislim na impozantnu operativku i ne samo operativku V Š Ožbolt i pravednog ekvilibristu Vrkića.

Četvrto: Ovaj intervju kao znoj s umorna tijela prostitutke (Hrvatske) s lakoćom ispire sve do jedne Mesićotine, kiklopske laži, sve neukuse i budalaštine, sve Manolićevštine, obavještajne mahlojke, lukave podvale plasirane narodu koji nema ni kap obavještajnih podataka, a nekmoli da je na izvoru; briše i svu Sanaderštinu, kvazi ekumenizam i europejstvo, sumnjivo pomirenje i sva ostala prividno poštena strjemljenja. Kad se sve ovo zbroji, postaje kristalno jasna, svima, priroda pljačke prikrivane godinama od Sanadera i Vidoševića i svih inih. Koja je naravno paradno smiješna u korelaciji s Špiljkom u Zuerich-u, Štrokom u Londonu, Brozom u Moskvi, a nekadašnjim logistom Radeljakom u Milanu, Rimu i vasceloj Italiji... Ovaj interview oslikava istinu kao pod tropskim suncem ljeti, u zenitu. Isplivava u korelaciji tzv. rodoljubna scena zvana osobni džep prije svega i vlastito dupe svima na raspolaganju. U stvari, govorim o punom protu-hrvatskom šljamu, koji se uvukao u urede bliske Predsjedniku i koji je ( i ) s njima ( nije imao s kime ) morao graditi buduću suverenu Hrvatsku. Detuđmanizatori svih boja, kao i svi mediokriteti - znaju brzo i potpuno uništavati. Stvarati nešto? Oni se pitaju za što i prije svega: koliko od toga ide njima!?

Peto: general Klein, osim toga, ispire i sve šupljotine od izjava i djelovanja protu-hrvatske britansko-hrvatsko-sluganske fronte s rovovskim štakorčićima: Josipović, Milanović, Pusićeva, Stazić, Jovanović, I A Marinović i ostali iz kompanije snobova u svili i kadifi. Njihova imena zagađuju usta, medije, uši i papir u RH već punih 23 godine, zadnjih godina jače nego ikada. Zato, umjesto izlišne diskusije o tim trulim jabučicama, dekadentima i sjenama sjena stvarnih i kvalitetnih političara s obrazovanjem i strukom koja imponira, treba se uvijek sjetiti: jedinog pravog naslova za ovu tu temu. Jedinog pravog: Akademik Ivan Aralica: "Fukara", Naklada Pavičić i Ivan Aralica, Zagreb rujna 2002. ( knjigu rado posuđujem, ljekovita je na svih svojih gotovo šest stotina stranica ). I ne samo ljekovita nego vizionarska. Povijesno je vrelo i snimka stanja među imelama, kriminalcima na Hrvatskoj i radosnim devastatorima svega rodoljubnog i hrvatskog. Vrijeme će ih nagraditi, vjerujem i uskoro i obilato, remetinečkim, dugim, sivim, danima ( kad izađe na vidjelo u što su se sve umočili posljednjih godina ). I kad novi javni tužitelj napokon započne neovisno raditi te konačno punom parom, a ne u leru...


Šesto: Interview glasovitog i cijenjenog SAD-e generala, čovjeka čija je karijera krcata uspjesima u najtežim uvjetima, osim toga je i karijera u kojoj je Podunavlje njegov najveći dragulj, pobjeda moralna, vojna, ljudska, politička, diplomatska, svakakva ali uvijek blistava, poštena i velebna! Inovativna, satkana od nemogućeg da postane moguća stvarnost!

Sedmo: interview oslikava trdoću generala Glavaša, njegov logičan stav s pištoljem i Srbima, oslikava i s kim je general Klein gubio bitke: blistavi ministar Gojko Šušak!! I zato je morao poći stranputicama, bušiti sa strane, podilaziti majci i računati s njezinom neukošću i dobrotom smekšavati čeličnog Hrvata, ministra i pobjednika u ratu! Kad ti to priznaju svjetski najveći... tada znaš kakvog smo 'vojnika Hrvatske' imali. Kome je još čudno što su Očenašekovci otpali, a G Šušak ostao je Predsjedniku najvećim suradnikom, participantom u velikoj hrvatskoj eskadrili graditeljske vlasti i doživotnim iskrenim prijateljem. Uspjeh, bio je Šuškov nick name...

Zaključno:
     Kad čitam ovakvog 'macana' od svjetskog formata, J P Kleina-a, kako iščitava ljude u paklenu vremenu i crnom prostoru oko sebe i koliko je uvjerljiv, sjetim se nekih podrugljivih Hrvata, koji nisu imali mjere ni ukusa, pa su pljuštali vicevi, nazovi vicevi. Mi ricordo: Periklo, partizanska generalčina, rigidni desničar, krut čovjek, vječni ueberspandt tip...
     Da bilo je svega, ali danas sve više izlazi istina, kao što znamo ona oslobađa pojedince zatočene u laži i koristoljublju, ali je i nezaustavljiva. Nezaustavljiva! Imali smo velikog predsjednika, usporedba s Lincoln-om, Jefferson-om, s USA - kapitalcima, nimalo nije pretjerana. Kardinala Bozanića epitet: Graditelj!, nikada nije bio sporan. Kardinala Kuharića naputak: "Razgovarajte sa svijetom kao sa sebi ravnima" bio je osobni i trajni modus operandi Predsjednika Tuđmana, karizmatika u vremenu i Božjeg dara na ovom ispaćenom prostoru.

     Jutarnji i ne samo on nastavit će svoj "ples do zore" do potpunog udara ćelom u zid, a onda će nas pokušati uvjeravati ovakvim endemima i stranim tjelešcima u svom gangrenoznom plaćeničkom tkivu, kako su uvijek bili za plavu Hrvatsku a ne onu i ovu, metastazirajuće crvenu ( da citiram sjajnog liječnika Balena i njegove dvije hit knjige: "Metastaze" i "Ljudožder vegetarijanac" ). Iako nenamjerno, taj je autor oslikao metaforijama onu i ovu trećesiječanjsku Hrvatsku i sva njihova 'kasapljenja' hrvatskog suvereniteta, gospodarstva, rasprodaju obiteljskog zlata, srebra, komoda, tepiha, krevetnine i lustera. Upravo čupaju prozore, kao s njima omiljenog Golog - sve su počupali logorski kerberi - Titovi pioniri...

Veliko hvala generalu Kleinu, počasnom građaninu Vukovara, Osijeka, a morao bi biti odmah biti i Zagreba!

Javor Novak, SSS, hrvatski spisatelj

Dana 6. prosinca 2013. u 12:51 Dorian Stiegler  je napisao/la: