| |
ZDS - Otporas - 010
agrarna izbjeglica
dragutin
U
2022 - 1956 = 66
* * * = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =
* * *
= = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = ZDS, NASLOVI DATOTEKA:
20260410_Otporas_Da_Nije_Bilo_Desetog_Travnja_1941.g..docm 1952_Otporas_PISMA_VJEKOSLAVA_MAKSA_LUBURICA_1952-1969.docm 1956_OTPORAS_Tihaljina_predvojnicka_neozenjeni.docm
x = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =
20260410_Otporas_Da_Nije_Bilo_Desetog_Travnja_1941.g..docm
2026-04-08 – Otporaš - (dragutin je rođen 02.02.1940.g.) Bog! Dragi moj Dragutine, Danas je Uskrsni Ponedjeljak i uskoro odlazimo sa sinom Stjepanom i njegova dva sina, moja unuka i supruga Annie malo na izlet. Unucima
Pitam ja sve vas danas, prvi listopada 2021:
ŠTA BI SE DANAS PISALO, ČITALO I PRIPRIČAVALO DA NIJE BILO DESETOG TRAVNJA 1941. GODINE!?
Subota 14 travnja 1984. godine mene je pozvala hrvatska zajednica grada Detroit da im održim govor za Deseti Travnja. Prilažem vam sliku kopije druge stranice govora kojeg sam održao. Prva stranica je bio uvodni i pozdravni govor. To je bilo klima odraza prije 37 godina. A kakva je slika danas, slobodni ste dati komentar.
Revolucija uništava staro i postavlja novo, u čemu je nesentimetalna, dinamična, energična pa čak u svojem početku i okrutna. Revolucija preporađa čovjeka, mijenja mu poglede, stvara mu ideje i vodi ga za njezino ostvarenje. Revolucija ima za cilj socijalnu i pravednu sreću čovjeka i ne poznaje velikih teoretski razrada, nego je djelotvorna i ide u korak s vremenom.
Svaka revolucija u svome početku bila je opravdana, ali joj njen cilj i ishod daju konačnu ocjenu. Ako ne zadovolje masu, propada. Ustaški Pokret bio je iskra, koja je zapalila hrvatsku narodnu revoluciju. Ona nije propala nego se stopila sa plamenom hrvatske baklje, koja je još svome narodnom toku. Uspjet će tek onda, kada ostvari socijalnu i pravednu sreću hrvatskom čovjeku.
Deseti Travnja 1941. bio je početak, a ne kraj. Hrvatski narod je želio uništiti ono što je dotrajalo i uspostaviti novo - Uspostaviti Hrvatsku Državu i u njoj svoju Slobodu. Zato se svi divimo snazi i volji Desetotravanjskog naraštaja, njegovoj djelotvornosti i revolucionarnosti, osuđujemo one koji su tada iznevjerili državotvorne ideje hrvatskog naroda, kao što ćemo osuditi i sutra one, koji na jedan ili drugi način budu iznevjerili tisućljetne težnje hrvatskog naroda, a te težnje su Hrvatska Država.
Govoriti danas o danu "Deseti Travnja 1941." nije jednostavna stvar, kao što nije bilo lako ni pripremiti ga i ostvariti ga. I tada, još prije 1941. proživljavao je Hrvatski Narod jednako teške dana, kakve i mi danas proživljavamo. I tada je Hrvatski Narod trpio pod jarmom velikosrpskog kraljevstva, kao i danas što trpi pod ovim veliko jugoslavenskog komunizma. I tada nam mnogo toga među nama i okolo nas nije bilo sklono, kao što to nije ni danas. I tada je bilo malodušnika, koji su vjerovali da nam sve mora netko drugi omogućiti i sve gotovo i učinjeno u naše ruke na pladnju predati, jer da sami po sebi za veće odsudne pohvate nismo dovoljno sposobni i jaki.
Bilo je malodušnih Hrvata-Jugoslavena koji su jednako tada kao i danas u iseljenoj Hrvatskoj lutali i gubili se u labirintu "ideja, metoda i politike" i nisu nikako htjeli ili mogli shvatiti težnje i osjećaje svojeg hrvatskog naroda za slobodnom i vlastitom državom. Tako to vrzino kolo stanja i događaja nije, dakle, po nas bilo lošije ni bolje prije nego li je i danas, a do "Desetog Travnja 1941." je ipak došlo. A došlo je zato, što je u hrvatskom narodu bilo dostatno potrebnog duha i srca, volje i odlučnosti, koje su Hrvatski Narod učinile sposobnim i svjesnim, da svi zajedno osjetimo zov hrvatske krvi, da smo svi osjetili naše hrvatsko pravo i dužnosti. Taj duh, to srce i ta svijest neodoljivom silom su nas orijentirali k onoj strani i točki koje su u onim vremenima i onakvim prilikama, najbolje interpretirali težnju i volju hrvatskog naroda. Bila je to točka čiste hrvatske tradicije i ponosa, koja nas je uvjeravala, da se i Hrvatski Narod ima pravo poslužiti osnovnim i općim međunarodnim pravima, po kojima i mi Hrvati imamo pravo živjeti u našoj vlastitoj Državi Hrvatskoj. Temelje tom pravu udario je čvrsto na bogatoj narodnoj tradiciji Otac Domovine dr. Ante Starčević, a njegov idejni nasljednik Poglavnik dr. Ante Pavelić nas je na ta prava ponovno upozorio i pozvao hrvatski narod da ih odlučno ostvari. Sav hrvatski narod je to osjetio da to zaista mora učiniti, te je to onih dana oko "Desetog Travnja" 1941. i učinio. Učinio je to ne radi osobe dra. Ante Pavelića, ne radi njegova Ustaškog Pokreta, nego radi sebe samog, radi svoje narodne potrebe, a na bazi svog općeg hrvatskog narodnog prava i rodoljubne dužnosti.
Ponavljam i ističem, da hrvatski narod nije ostvario svoj "Deseti Travnja" radi Poglavnika dra. Ante Pavelića, ali jest sa njim na čelu. Nije ga ostvario radi Ustaškog Pokreta, ali jest sa njegovim programom i načelima, koji su bili identični općem narodnom programu i težnjama. Proveo ga je u djelo spontano, oduševljeno i odlučno. To je neosporiva povijesna istina I zaludu je svim protivnicima svako njegovo krivo tumačenje i izvraćanje u svrhu osobne ili stranačke sebičnosti, i još gore ljubomore. Povijesna je istina da je "Deseti Travnja" najprije hrvatski narodni akt, i tek iza toga može se govoriti i o njegovoj stranačko-političkoj pozadini.
Danas mi slavimo uspomenu na taj veličanstveni i povijesni čin, slaveći ga kao narodni državni blagdan. Činimo to zato što on uistinu predstavlja duh i volju, te neosporivo opće pravo naroda na svoju slobodu i državu, i što predstavlja visoku narodnu svijest i uvjerenje hrvatskog naroda da to svoje pravo uvijek ispovijeda i svakom prilikom ostvari i brani. To je pravi smisao "Desetog Travnja" kao narodni blagdan. A što ćemo mi pri tome odavati zaslužene počasti Poglavniku dru. Anti Paveliću, Ustaškom Pokretu i svim onima znanim i neznanim zasluženicima, koji su se za ostvarenje "Desetog Travnja" nesebično žrtvovali, to je stvar osobnog uvjerenja i zahvalnosti, koje im dugujemo i koje su oni zaslužili bez obzira na sve ono o čemu se iz toga želi diskutirati, a što svi mi - oduševljeni i neoduševljeni - moramo konačno ostaviti vremenu i objektivnom hrvatskom povjesničaru da kaže svoj neosporni pravorijek.
Kada bi smo mi danas slavili "Deseti Travanj" na jedan takav način, da izostavimo ovu povijesnu istinu, te jedni slavili uspomenu na osobu Poglavnika dra. Antu Pavelića i njegov Ustaški Pokret, onda bismo učinili jednu veliku pogrešku, jer bi onda bio i ostao samo ustaško-stranački blagdan, a ne narodni kakav on zaista i jest. Bio to upravo onaj i onakav "Deseti Travnja" kakvim ga još žele prikazati njegovi protivnici, pa čak i neki nesvjesni ljudi koji se danas žele prikazati većim ustašama nego su ikada prije bili - ili to nikada nisu ni bili. Pomaknuti povijesnu istinu s pravog mjesta važnosti i zamijeniti ju jedino osobom dra. Ante Pavelića i Ustaškog Pokreta, značilo bi odjeliti ih od naroda i od njihovog i od narodnog čina, a to je upravo to što žele oni koji su jednako protivnici dra. Ante pavelića i ustaštva, kao i protiv hrvatskog naroda. Ako to dakle, i tako neki i danas čine, pod navodnim znakovima "ustaše", onda oni svjesno ili nesvjesno služe tim protivnicima, što iskreni i pravi rodoljubi ne mogu razumjeti niti odobriti. Povijesna istina nam kaže da je "Deseti Travnja" pozdravio i spontano u djelo sproveo cijeli hrvatski narod i Hrvatsku Državu proglasio prije pukovnika Slavka Kvaternika hrvatski dočasnik Petar Cvek u Bjelovaru 8. travnja 1941. Proglašena je bila i u Varaždinu i u drugim mjestima, gdje su odlučni, znani i neznani rodoljubi i bez posebnih zapovjedi i uputa, razoružavali jugoslavensku kraljevsku vojsku i organizirali hrvatsku vlast, metnuvši si tako "hrvatsku pušku na hrvatsko rame", "hrvatski novac u hrvatski džep".
Ima još danas živućih svjedoka, koji su u tom narodnom činu aktivno sudjelovali i od prije i poslije "Desetog Travnja" 1941., kada su Gradjanske Zaštite i uz pomoć svih okolnih Seljačkih Zaštita razoružavali jugoslavensku vojsku, te uspostavili hrvatsku vlast dva dana prije dolaska njemačke vojske, koja je već našu hrvatsku vlast uspostavila. Nijemci su poštivali i cijenili hrvatske vojnike u civilu i pod šeširom Hrvatske Građanske i Seljačke Zaštite, koji su imali oznaku na rukavu u bojama izvezeni hrvatski grb, kojeg su im u tu svrhu izvezle i pripravile naše hrvatske djevojke i majke još prije "Desetog Travnja 1941." I to neka bude i posluži kao živi dokaz da je "Deseti Travnja" naš narodni i hrvatski a ne stranački a još manje ideološki.
Ako ovo danas spominjem, ja to ne činim da sebe ističem, već da vama, uzvišene gospođe i gospodo i dragi slušatelji, i svim drugima kažem samo jedan dio one povijesne istine, koja ne može i ne smije ostati nezapažena niti zaboravljena. Ne smije biti nezapažena i zaboravljena, ne samo radi zahvalnosti i priznanja, koja Hrvatska Seljačka i Gradjanska Zaštita neosporno zaslužuje, već jednostavno zato što je ovo njezino djelo i dio one povijesne istine na kojoj se zasniva naša tvrdnja da je "Deseti Travnja" volja i djelo cjelokupnog hrvatskog naroda, a ne samo jednog čovjeka, jedne stranke ili pokreta, ili što je još gore, djelo nečije strane sile i milosti kako to naš hrvatski neprijatelj sustavno tumači, kako nama Hrvatima tako još više strancima.
Bio je to gotov čin kojeg više nikome nije odgovaralo mijenjati bez većih i teških posljedica. Tu počima, tu završava i u tome počiva ono pravo opravdanje i sva povijesna i narodna vrijednost "Desetog Travnja" kao rodoljubnog djela i prema tome narodnog državnog praznika. Kada bi si toga bili svjesni i oni drugi koji "Desetom Travnju" osporavaju svaku povijesnu i narodnu vrijednost, onda bi bili svjesni da je "Deseti Travnja" jednako djelo i Ustaša i pristaša Hrvatske Seljačke Stranke - ako već ne i njezinog vodstva, koji se većine svojih pristaša ipak ne može odreći, a da time sami sebe od njih i od naroda ne odjeli. Labavo krilo H.S.S-e ne može svoje neodlučno i negativno držanje u tadašnjim ratnim događajima pred Hrvatskim Narodom danas opravdati samo s "ustaškim grijesima" i kasnijim nepovoljnim razvojem događaja, a najmanje upornim nijekanjem svake vrijednosti "Desetom Travnju". Oni se time odriču ne samo njih i naroda, nego sebe i svog programa, što dakako ne bi smjelo više činiti, ako želi ostati vjerno programu Stranke i ideje Braće radića.
"Deseti Travanj" iz 1941. godine, ako se nastavi gledati samo kroz stranačarska ogledala, zaista će izgledati da nema nikakve vrijednosti i narodnog značenja, te ili će biti djelomičan i stranački, te kao takav kratkotrajan i osuđen na konačni zaborav. Ali ako se on gleda onakav kakav je zaista bio, dakle kroz prizmu povijesne istine i potrebe, onda ne samo da ima svoju vrijednost u prošlosti, nego će je imati i u trajnoj budućnosti. I kada je to tako - a drugačije to ne bi smjelo i ne bi trebalo biti - naučimo se slaviti uspomenu na prvi "Deseti Travanj" na takav način, da nam taj nadnevak bude snaga i za novi budući "Deseti Travanj" koji mora doći i koji će nam doći iako to ne bude taj isti datum deseti travanj. I daj Bože da nam taj dan bio u borbi za Hrvatsku Državu i od nikoga neosporavan. Mi danas čvrsto vjerujemo u budući "Deseti Travnja". Sav naš rad, naše težnje i stremljenja, mi ćemo prema njemu usmjeriti i na njega težište naše pažnje sve više prenositi. Trnovit je to i težak put koji nas prema njemu vodi, ali mi i ovog puta čvrsto vjerujemo u njegovo ostvarenje, jer vjerujemo u duh, volju i snagu Hrvatskog Naroda, koji će opet, usprkos i danas postojećih velikih poteškoća, znati si svoju sudbinu i bolju budućnost osigurati.
Hrvatski stoljetni duh nije umro! Hrvatski um neće zatajiti! Hrvatski narodni ponos će jednom za uvijek odbaciti sve štetne predrasude, tuđe spletke i utjecaje, i hrvatska će narodna svijest i opet prvom pogodnom prilikom jednoglasno progovoriti "desetotravanjskim" duhom i programom. Progovorit će, jer hrvatski narod je iz brojnih i bolnih iskustava sa svakim i svačim toliko državotvorno svjestan i uvjeren, da će njegova zdrava svijest morati i opet progovoriti u narodno- ustaničkom desetotravanjskom duhu, ili hrvatskog naroda više biti neće. I novi će hrvatski naraštaj, poput staroga, u danom času će se orijentirati prema onoj točki s koje bude najjasnije i najglasnije progovorio zov hrvatske krvi, svijesti i ponosa. I naš hrvatski nadolazeći naraštaj neće pitati je li to Maček ili Pavelić, ili je to onaj Hebrang, koji je žrtvovao komunističko uvjerenje za svoj i naš hrvatski Srijem, kao što to nije pitao naraštaj: Bugojna, Bušića, Buconjića, Kelave, Ivana Čale, Ante Ljubasa i mnogih drugih, koji trasiraju puteve tom novom, mlađem i snažnijem naraštaju.
Pojedinci izumiru a režimi se proživljavaju i nestaju, da iza sebe ostave sve svoje pozitivno i negativno. Zbir ovog pozitivnog zove se zdrava tradicija ili ostavština bez hipoteke krivnje iz prošlosti. Mi jedino možemo pomoći i željeti da nadolazeći hrvatski naraštaji to shvate i da u svoj novi "Deseti Travnja" unese samo pozitivno iz tih baština, i da ostane vjeran "desetotravanjskom" duhu i revoluciji; ali ne u onakvom svijetlu, jer bi se onda ponovio i Bleiburg. I dok živi tijelo naroda živjet će i njegov duh, a duh "Desetog Travnja" je isto što i duh hrvatskog Naroda. Oni prije nas su vjerovali i mi danas vjerujemo u njega. Vjerujte i vi mlađi! Živimo i radimo u njemu i za njega!
Živio zdravi narodni šestotravanjski duh! Slava i priznanje velikanima koji su se za njega nesebično žrtvovali! Živjela Hrvatska Država! Živio Hrvatski Narod! Slava palima! Živi na okup! Hvala Vam na pozornom slušanju! Mile Boban.
Delivery Status Notification (Failure)https://otporas.com/vijesti-preko-autograf-vrijedno-pregledati-i-jos-vrijednije-sve-procitati/
http://safaric-safaric.si/zds@@@/ZDS_OTPORAS_Boban.htm
http://safaric-safaric.si/zds@@@/@zds_otporas/zds_otporas_010/@zds_Otporas-010.htm http://safaric-safaric.si/zds@@@/@zds_otporas/zds_otporas_010/@zds_Otporas-010.pdf
2026-04-07 1952_Otporas_PISMA_VJEKOSLAVA_MAKSA_LUBURICA_1952-1969.docm
Boban-Otporaš 04-10-2014, 03:02
O B R A Z L O Ž E N J E
POVODOM KNJIGE "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA
1952-1969" knjige PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA 1952-1969.
Otporaš, Mile Boban, ili Mile Boban, Otporaš, svejedno.
1956_OTPORAS_Tihaljina_predvojnicka_neozenjeni.docm
2026-04-18- OTPORAŠ Slika sa predvojničke, Tihaljina 1956. “Ovo su ti sve neoženjeni, trijest devete godine rođeni.”
Slika sa predvojničke, Tihaljina 1956. Ovo su ti sve neoženjeni, trijest devete godine rođeni, pjesmu izmislio i idući na silo pjevao Milan Boban, Gabrića.
S lijeva Jerko Grubišić, Ikanov, Vinko Boban, Galin, Miroslav, Mišo Čuljak, Đominov, Mile, Milan Boban, Gabrića, Silvestar, Silvije, Šale Grubišić, Blagin, zadnji Frano Boban, Belin.
Jedna mala povijest o predvojničkoj. Tada u višenacionalnoj komunističkoj državi Jugoslaviji koja je stvorena zaslugom međunarodnog označenog WW2 ratnog zločinca na prvom mjestu Josepha Staljina, koji je 22 lipnja 1941. g. naredio svome miljeniku i đaku Titi da pokrene sekciju jugoslavenske komunističke partije protiv novo Osnovane Hrvatske Države, koju je proglasio Hrvatskom Narodu Maršal Slavko Kvaternik Deseti Travnja 1941., a ne dr. Ante Pavelić. Pošto je dr. Vladko Maček bio jugoslavenski orijentiran, bio je u jugoslavenskoj vladi koja je potpisala pristup Trojnom Paktu “RIM, BERLIN, TOKIO” 25 ožujka 1941., kako bi spasili srpsku kraljevsku Jugoslaviju. Vladko Mašek je odbio Hitlerovu ponudu da preuzme kormilo nove osnovane Hrvatske Države.
Iz povijesnih Hitlerovih nagona idući prema istoku, poslije napada na Jugoslaviju i nestanka iste, Hitler nije imao drugog izbora nego pozvati dr. Antu Pavelića da on preuzme kormilo Proglašene Hrvatske Države, što je dr. Ante Pavelić i prihvatio kada se je vratio 14 ili 15 travnja 1941. g. u Hrvatsku. To su povijesne činjenice Proglašenja Hrvatske Države koje nemaju blage veze ni sa fašizmom ni sa nacizmom, za koje mi danas živi Hrvati ne trebamo patiti od hipoteke krivnje ratnih zbivanja WW2. Ako se je Hrvatima nabila hipoteka krivnje za Proglašenje Hrvatske Države od strane umno bolesnih i mozga oprana MRŽNJOM Ive Josipovića, Ive Goldsteina i svih onih Hrvata koji danas sebe zovu i prozivlju “antifašistima”, a žive u Hrvatskoj a ne u korijenu fašizma Italiji, to je širenje MRŽNJE i po međunarodnom zakonu ustavno zabranjeno.
Ako se trebaju tražiti krivci koji su najviše krivi i u svemu krivi za propast naše Hrvatske Države od 8 slova u svibnju 1945. godine, to su oni iz redova NOR, NOV, AVNOJ-a i JNA. Njih više nema na životu ali su iza sebe ostavili MRŽNJU kojom se i današnja politička elita RH – a ne Države Hrvatske – služi, jer ne žele da se provide LUSTRACIJA ISTICANJA SVAKOG JUGOSLAVENSTVA. Zato, pogledajte gore priloženu sliku koje sam ja živi svjedok. Svi smo isto godište, rođeni 1939. Ne znam koliko nas još ima na toj slici živi. To je bilo u lipnju mjesecu 1956. Po JNA zakonu od 17 godina službeno smo bili vojni obveznici. Morali smo ići za tri tjedna na vojničku vježbu koja se je zvala “Predvojnička”. Tu su nas vježbali vojni časnici JNA. Dali su nam stare neupotrebljive puške i vojničke kape sa komunističkom petokrakom od čoje na kapi.
Naša predvojnička obuka je bili u Tihaljini, najblaže rečeno između Drinovaca i Ljubuškog, u jednoj velikoj školskoj dvorani. Iz iste Općine Grude i isto godište nas je bilo oko 300 momaka. U jutro kad se dignemo, prije doručka u dvorištu iza škole bi vježbali. Poslije doručka bi išli u obližnje brdo gdje ima šume, tu bi opet vježbali. Oko podne u četvero redu bi pjevajući vojničke pjesme išli u “kasarnu” kako smo morali to reći. Na ručak se je išlo po vojnički, a poslije ručka bi išli u blizinu rijeke koja je protjecala kroz Tihaljinu, zaboravio sam joj ime, gdje bi pod jednim velikim hrastom u hladu imali predavanja. Predavanja su bila ponajviše o temi “domači izdajnici”. Kapetan prve klase je upravo to tako – kako sam napisao – izgovarao. Poslije predavanja taj kapetan bi upro prstom u jednog od nas i pitao bi ga da šta je on zapamtio iz njegova predavanja. Tako je jedne prilike i na mene upro prstom da kažem šta sam ja zapamtio. Ja sam se predstavio točno ovako: Ja sam omladinac Mile Boban, Općina Grude, kotar Mostar. Čim sam ja to rekao, on se je digao i na mene počeo vikati da ja govorim ustaški a ne srpskohrvatski. Ne kaže se Općina nego Opština, ne kaže se Kotar nego Srez. Ja sam mu na to odgovorio da u mom selu gdje sam rođen u Bobanovoja Dragi, ovdje mi taj kapetan prve klase JNA nije dozvolio ni da završim moj govor, nego sasuo svaku vrstu uvrede i psovke na meni i doslovno mi je rekao: Sredili smo mi mnoge Bobane i tebe ćemo srediti.
Drago moji Hrvati i dragi moji prijatelji svi vi koji ovo pročitate, dajem vam do znanja da je od tada počela moja Kalvarija kroz koju sam prošao sve do mojeg bjekstva iz mojeg sela Bobanova Draga petak 16 kolovoza 1957.
Mile Boban, Otporaš – a to je ime koje sam sebi dao kao znak OTPORA, što je opirati se svakoj nepravdi. Austin, Teksas. Subota 7 rujna 2024.
On Wed, Apr 15, 2026 at 2:49 PM Mail Delivery System <Mailer-Daemon@sv26.byethost26.org> wrote: This
message was created automatically by mail delivery software.
|
