| |
1101 – 1200 POVIJEST DRŽAVE - HRVATA
agrarna izbjeglica
dragutin
U
2022 - 1956 = 66
* * * = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =
* * *
= = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = 1101.g., NASLOVI DATOTEKA:
1100__Hrvatska_10_CINJENICNIH_DOKAZA_HRVATSTVA_Bosne_i_Hercegovine.docm 19440424_Sarajevo_Osvit_Dragun_Hrvatski_Istok_i_Hrvatski_Zapad.docm
x
= = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =
1100__Hrvatska_10_CINJENICNIH_DOKAZA_HRVATSTVA_Bosne_i_Hercegovine.docm
10 ČINJENIČNIH DOKAZA HRVATSTVA Bosne i Hercegovine
Osmanlije stvaraju naziv Bošnjak za stanovnike Bosne koji pribrajaju narodu Hrvata (Gelibolulu Mustafa Âlî bin Ahmed bin Abdülmevlâ Çelebi, 16.st.).1. Prvi spomen naslova bosanskog bana je kao jednog od banova Kraljevstva Hrvata. “ U kraljevstvu Hrvata… bilo je sedam banova, koji su birali kralja u Hrvatskoj: Ban Hrvatske prvi, ban bosanski drugi, ban Slavonije treći…” (Supetarski kartular 11. – 12. st.).
2. Velemože Bosne, Hrvatske, Dalmacije i Narone su Hrvati (Kronika Zvonimirove smrti, prijepis 11.st.).
3. Sve vladarske loze Bosne dolaze iz Hrvatske. Borić iz loze Berislavića (HRV – SLA), Šubići (HRV – DAL), Kotromanići i Kulinići (HRV – SLA) i Iločki (HRV – SLA). Imena nam govore o porijeklu, ban Prijezda nosi cognomen za pridošlicu, moćni Hrvatinići nose etnonim HRVAT.
4. Hrvatski banovi vladaju Bosnom kao gospodari (Šubići) i kraljevi (Iločki), dok hrvatski velemože Novski – Kotromanići kao banovi i kraljevi. Ban je naslov i funkcija stvorena u Hrvatskom Kraljevstvu.
5. Kralj Stjepan Tvrtko uzima drevni hrvatski naslov kralja Hrvatske i Dalmacije, a Hrvatinić hrvatskog bana.
6. Blondus Flavius u 15.st. piše: “Dalmacija sa svim brdima dalmatinskog zaleđa, zvana (uža) Hrvatska, Raška i Bosna se smatraju krajevima kraljevstva Hrvatske”.
7. Većina bosanskog plemstva opstala je do dana današnjeg, svi rodovi nose isključivo hrvatski nacionalni identitet koji u stoljetnom pamćenju nose kao jedini.
8. Crkvu Bosansku odnosno biskupiju osniva splitski metropolit i hrvatski primas kojem je i podređena. U poveljama Petra Krešimira spominje se naslov djeda na hrvatskom dvoru i u Crkvi.
9. Krstjanstvo pripada hrvatskom glagoljaškom obredu zapadnog tipa (hrvatska jezična misa), bosanski i dubrovački biskup zajedno slave misu i dijele blagoslove (kanonsko jedinstvo).
10. Osmanlije stvaraju naziv Bošnjak za stanovnike Bosne koji pribrajaju narodu Hrvata (Gelibolulu Mustafa Âlî bin Ahmed bin Abdülmevlâ Çelebi, 16.st.).
Podijelite i lajkajte! Jer kap istine je jača od oceana laži! Izvor: Hrvati Herceg-Bosne
19440424_Sarajevo_Osvit_Dragun_Hrvatski_Istok_i_Hrvatski_Zapad.docm 2023-09-09 HRVATSKI IZTOK I HRVATSKI ZAPAD (H.A.), „Osvit“, Sarajevo, broj 113, 24. travnja 1944. Napominjemo da ovdje ne mislimo dublje posizati u problem odnosa Iztoka i Zapada kao dvaju sfera života i rada, shvatanja i naziranja, koji se tu i tamo baš kod nas često spominju ali još češće krivo shvaćaju. Da li namjerno ili slučajno to je sporedno. Ne želimo čak ni negirati blistavost „bieloga“ Zapada, ali još manje pristajati uz izvikanu i izhitrenu misao o tom, da je sve crno što je s Iztoka. Mi ovdje želimo osvietliti ovaj problem iz jedne, ako se tako može reći, naše obćehrvatske i nacionalne perspektive gledanja. Historijski je udes htio, da se nigdje u svietu tako jasno ne sukobe ova dva svieta nego baš kod nas i među nama. Da stvar bude još čudnija, taj je sukob sproveden i s jedne i s druge strane upravo po našim ljudima u našoj zemlji. Kao posljedica toga sukoba nastala je jedina stvarna činjenica, koja je i danas tu i koja ostaje: podjela našega naroda s obzirom na duhovnu orientaciju jednih prema jednoj, a drugih prema drugoj sferi tako, da su obje ove sfere u istinu postale naše. Baš ta osebina da smo mi narod, koji je u sebi upio sve odlike jedne i druge sfere poviestnoga izživljavanja daje našem narodu onu osebujnost i specifičnost, kakvu ćemo uzalud tražiti gdje drugdje u svietu. No prije nego što jasnije podvučemo sastav te specifičnosti i osebujnosti našega naroda, mi želimo podvući one momente, koji su uvjetovali podvojenost našega naroda i način, kako se ta podvojenost odražavala u našem podvojenom poviestnom izživljavanju. Pojam Iztok i Zapad kod nas datira od onoga časa, kada je s kraja četrnaestoga stoljeća jedan, iztočni dio hrvatskoga naroda s prodorom Osmanlija na Balkan došao pod izravan politički utjecaj i kulturnu sferu, koja se uokviravaja bedeme carstva osmanlijskoga. Tada je naime i posljednja naša slobodna zemlja, bosanska kraljevina, izgubila svoju samostalnost. Uža Hrvatska već nekoliko stoljeća ranije bila je lišena svoje pune državne slobode i nezavisnosti. Ali samo iz činjenice, što je ostala u istoj kulturnoj sferi, to se u ono doba, kada je na pr. samo vjerski momenat igrao presudnu ulogu, nije smatralo ni tako tragično ni pogubno. Glavno je bilo, da se ostaje u istoj kulturnoj sferi, dotično u sferi kršćanstva. Upravo zbog ovog i ovakvog shvatanja koje je bilo dominantno za ono vrieme svuda u svietu, pa i u Hrvatskoj. Opasnost sa Iztoka, koja je prietila jugoistočnoj Europi, prisiljavala je ugarsko-hrvatske i austrijske vladare, kao i cielo zapadno kršćanstvo s rimskim papom na čelu, da ovaj osjećaj što snažnije razvije upravo kod Hrvata, koji su imali na svojim plećima podnieti dobar dio snage naleta s Iztoka. Tako je nastala i ona „predziđe kršćanstva“, počastni naslov koji su dobili Hrvati iz okvira zapadne sfere za svoju revnu borbu protiv prodora Osmanlija. Na drugoj strani imamo sličnu činjenicu. Naime gotovo sva slava, koju su Osmanlije i njihovo oružje stekli u Europi imade se najvećim dielom pripisati opet Hrvatima, koji su u stvari bili „bedem islama“ u Europi. Da to objasnimo. Onaj dio hrvatskih zemalja, dotično Bosna, koja se propašću hrvatskoga kraljevstva 1102. godine nije htjela podvrći pod žezlo ugarskih kraljeva, osnovao je zasebnu samostalnu državu, Kraljevinu Bosnu, koja je još preko tri i pol stoljeća zadržala svoju državnu samostalnost, vješto se snalazeći okružena neprijateljima, koji su vrebali sa svih strana. Kada se početkom petnaestoga stoljeća pojavila još jedna moćna sila, dotično osmamlijsko carstvo, koje je svojim prodorom na Balkan srušilo sve prepreke i poslije Kosovskoga boja zakucalo na vrata bosanskog kraljevstva i ozbiljno ugrozilo njenu samostalnost, Bosna je i u tom momentu pokazala divan primjer sjajnog snalaženja. Naime, dok su bosanski kralj i razne velmože mislili, da će svojim taktiziranjem naći neki modus iz pritiešnjenosti, u koju su bili zapali, dotle su neki bistri sinovi ove ponosne zemlje gledali jasnije stvarnosti u oči i realnim gledanjem postupili tako, kako će i u slučaju neminovnoga pokleknuća zemlje pred svježom osmanlijskom silom sami opet preuzeti sudbinu svoje zemlje u svoje ruke, pa makar pod plaštem i u okviru moćnog carstva osmanlijskoga. Tako je za Bosnu pripremljeno ono, što je prekosavskoj Hrvatskoj namienjeno nekoliko stoljeća ranije. Ali kada je došlo do osmanlijske okupacije Bosne nju nisu provodili nitko drugi, nego opet domaći sinovi Bosne, koji su se već dotle bili toliko snašli, da su došli na Portu, pa i na samo kormilo carstva osmanlijskoga. I pokraj Mehmeda Fatiha vidimo mi kako 1463. godine okupaciju Bosne za račun Osmanlija provodi slavni veliki vezir Mahmut paša Hrvat i kako od tada, pa kroz dugi niz godina čitava zemlja stoji pod vlašću i upravom domaćih sinova kao sandžak-begova i okružnih i župskih upravitelja. No ne samo to, nego i na samom sultanovom dvoru naši su ljudi sebi prokrčili tako prostran i siguran put, da su se domogli odlučujuće vlasti, a svome jeziku dali značaj diplomatskoga jezika. I sada dolazi do onoga, što je najzanimljivije u cjelokupnom spletu događaja i onovremenom izživljavanju našega naroda, kada kod nas dolazi do stvaranja pojmova „Iztok“ i „Zapad“. Mi vidimo kako naši ljudi na jednoj strani odlučno se bore za Zapad u službi jedne zapadne imperije, a drugi opet za Iztok u službi jedine iztočne imperije; dakle i jedni i drugi prolievaja svoju krv za tuđe račune, slavom kite tuđu poviest i tuđe oružje. Podsjećamo samo na dva slučaja susreta naših velikana s jedne i druge strane: susret Nikole Jurišića i Ibrahim paše Požežkoga u boju pod Kisekom, gdje su se ovi slavni sinovi roda hrvatskoga našli jedan prema drugom kao protivnici i neprijatelji. Jedan u službi bečkoga ćesara, drugi u službi stanbolskoga sultana. Nešto ih je ipak spajalo: zajednički hrvatski jezik, s kojim su sporazumievali. Drugi isti slučaj pruža nam susret Nikole Zrinjskoga i Mehmed paše Sokolovića pod Sigetom, gdje je Mehmed paša pozvao Zrinjskoga na predaju materinskim hrvatskim jezikom. Ovakovih nabrajanja mogli bi nadovezivati mnogo. Pa ona topla rieč, kojom su se dopisivali razni visoki dostojanstvenici s jedne i druge strane Save. Vidimo, dakle, kako je poviest kod nas stvorila dva pojma razlikovanja, ne za naše probitke nego za naše uprezanje u službi drugoga. To je ono što ovim napisom želimo iztaći. To je misao, koja je za nas i danas i te kako aktuelna i takova će ostati sve dok među nama i oko nas bude bilo ljudi, koji žele, bezazleno ili zlonamjerno, upotriebiti sve, samo da nas udaljuju i odtuđuju, jer će tako tuđin i neprijatelj uviek lakše svršiti svoje paklene osnove i ostvariti svoje planove, koji idu za našim kidanjem, a onda i uništenjem. Tko misli drugčije nema pravo; tko to ne vidi i ne shvaća, taj je kratkovid, a tko god podržaje sve ove i ostale smicalice, koje narušuju međusobno zbližavanje i tko sije razdor, taj je neprijatelj svoga rođenoga naroda.
|
