2014-11-07

 

KRAJ JOSIPOVIĆEVE PROTUHRVATSKE POLITIKE

Tisuće ljudi na promocijama knjiga Zdravka Tomca, Tihomira Dujmovića, Josipa Pečarića

 

Vjerojatno ne postoji odurnija i ljigavija sintagma od one "dragi naši branitelji". Svakog branitelja i svakog odgovornog građanina prođe tiha jeza nelagode i prijevare uvijek kad tu frazu izgovara aktualni Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović. Usiljena patetika, lažna dobroćudnost i izbornim potrebama potaknuta prijetvornost vire iza svake Josipovićeve riječi. Ovih predizbornih dana Predsjednik više ne pozdravlja s "drugarice i drugovi partizani" ne divi se "trorogim kapama", ne odlazi u Srb i Brezovicu. U ovo doba godine to povrće ne uspijeva - sad je stađun od misa i hodočašća, smjenjivanja analitičara, vrijeme braniteljskih šatora i pozivanja na Tuđmana (partizana). Rekao bi Dinko Burić: I sotona se rado poziva na Bibliju, kako bi zameo trag.

Netom što se ukazao na braniteljskom prosvjedu u Savskoj - u delikatnoj operaciji radnog naslova "čovjek dijaloga" - Predsjednik je sav uzrujan odjurio u centralu udbaške restauracije Jutarnji list i izjadao se Jeleni Lovrić, eminentnoj kolumistici nekadašnjeg partijskog glasila Komunist. Frazeologijom koja neodoljivo podsjeća na način ideoloških obračuna iz vremena dok je političkom scenom haračio njegov otac Ante Josipović, predsjednik je Lovrićki u intervjuu od 31. listopada pobrojio svu silu zmijurina koje su mu se priviđale pred ministarstvom (hrvatskih) branitelja. Nakon što je izvrijeđao narodne neprijatelje, odn. sudionike prosvjeda, optužujući ih za "prilično složenu strukturu i visoku organiziranost prosvjeda", Predsjednik je analitičkim žarom Dejana Jovića prozreo da se u Savskoj želi napraviti "stožer općeg hrvatskog nezadovoljstva". S ogorčenjem je shvatio da se "sudionici smjenjuju", a "smjene dolaze s raznih dijelova Hrvatske". Sa zgražanjem uočava "očiglednu personalnu povezanost i preklapanje u organizacijskoj strukturi aktualnih braniteljskih prosvjeda i događanja u Vukovaru". Optužuje nadalje da se kreatori prosvjeda "poigravaju s ljudima koji lako posegnu za oružjem ili oduzimanjem vlastitog života". To naziva jadnim i trijumfalno zaključuje da "nemaju potporu većine branitelja i građana".

Time Josipović obnavlja klasičan obrazac i paušalnu mantru svih propalih vlastodržaca o manjinskoj legitimaciji svojih protivnika. To priziva u sjećanje one legendarne utakmice Cibone, Zadra ili Hajduka, Dinama i drugih, kad su dvorane i stadioni treštali od unisonih povika i politički "neprihvatljivih" parola, ali bi ih sutradan podobnici poput Miroslava Redea, Zvone Mornara ili Zdravka Reića pretvorili u povike "šačice neodgovornih". Te "šačice" se i danas boje Ivo Josipović i Zoran Milanović. Zbog njih ne smiju na nogometne utakmice. Njihovo blebetanje o nacionalizmu treba imenovati pravim imenom: Strah od vlastitog naroda. Na stadionu nema izbornog inženjeringa, brojača glasova, lažnih anketa, nema cenzora Branka Hrvatina, nema manipulacija medija, radmanovske gebelsovštine i uglađene lažljivosti diplomatskih domjenaka. Nema Milanovićeva blesimetra i Josipovićevih analitičara. Tu vrijedi izravno pravilo Hic Rhodus hic salta. Ili jesi, ili nisi. No, josipovići ipak radije pričaju o šačicama, iako se nitko ne sjeća ni jednog njihovog skupa na koji mogu skupiti više od šačice. Vrijeme je zato da Josipović odgovori na sjajno sročen zahtjev Đure Glogoškog: "Neka drugovi odrede datum i vrijeme kada žele da im na Trgu svetog Marka ili Trgu bana Jelačića ukaže ta 'šačica' i pokaže im svoju snagu i zajedništvo."

Priče o šačici najbolje razobličuje nekoliko javnih zbivanja iz prošlog tjedna. Radi se o "običnim" promocijama knjiga nekoliko hrvatskih publicista. Dopuštajući mogućnost da ima boljih poznavalaca literarne produkcije, usuđujem se izreći da se nikad u povijesti u jednom tjednu nije okupilo više ljudi na predstavljanju nekoliko publicističkih naslova. Uzgred radi se uglavnom o novinarskom štivu od kojeg smo dobar dio već imali prilike vidjeti u periodici. Uza svo uvažavanje sjajnih autora, nezapamćeno zanimanje koje je publika iskazala na promocijama knjiga Josipa Pečarića, Tihomira Dujmovića i Zdravka Tomca u velikoj mjeri ima i druge, neliterarne, motive. Ovo zanimanje debelo nadrasta odaziv na bilo kakva slična zbivanja, pa i zanimanje za iste autore i njihove dosadašnje projekte, koji po literarnim dometima nimalo ne zaostaju za recentnima. Samo na promociji knjige Zdravka Tomca 'Crveni predsjednik' okupilo se preko tisuću ljudi, a za predstavljanje su osposobljene i dvije sporedne dvorane s video zidom. Slično je bilo i na promociji Dujmovićeve knjige 'Hrvatska u raljama djece komunizma', kako u Zagrebu, tako i u Splitu. Velik je bio odaziv i na predstavljanje Pečarićeve knjige 'Ako voliš Hrvatsku svoju', a odlično su posjećena čak i tradicionalno skromna predstavljanja knjiga domoljubne poezije.

Sve je to, prije svega, poruka političkoj vlasti, kojoj vrijeme ubrzano curi. To govori o nevjerojatno zgusnutom vremenu koje je izazvalo nataloženo ogorčenje zbog brojnih političkih prevara kojima nas je posljednjih godina častila politička elita. Jedan od najvećih prevaranata i prodavača političkih magluština je upravo novi pravednik i trenutačni predsjednik države. Njegov neukusan politički eklekticizam podcijenio je zdrav razbor hrvatskog naroda. Njegovo miksanje Domovinskog rata s tobožnjim antifašizmom – i to s antifašizmom zločinačkog udbaško-komunističkog tipa - plod je opsesije da spasi i ustanovi bolju prošlost vlastite svjetonazorske kamarile. Njegovi pokušaji da spoji nespojivo usmjereni su samo na to da kradući moralni kapital Domovinskog rata rehabilitira zločine i zločince jednog sasvim drugog propalog povijesno-političkog projekta. Taj projekt je u svojim osnovnim polazištima izravno suoprotstavljen osnovnim vrijednostima Domovinskog rata. Josipović to vrlo dobro zna i njegova politička alkemija je smrtna opasnost za te vrijednosti. Ona ih rastače i razara, razarajući time i same temelje hrvatske države. Izravni i otvoreni napadi na državu i na ideale hrvatskih branitelja uglavnom su bezopasni pa im takva politika - koju najsnažnije simbolizira upravo Ivo Josipović - pokušava te ideale oteti suptilnom i kapilarnom infiltracijom. Zato Josipović hrli na kninsku proslavu, na Alku i na mrsku vukovarsku komemoraciju… Kao na partijski zadatak. Zato u Ministarstvo branitelja ubacuje Predraga Matića, Bojana Glavaševića, Milenu Horvat… Zato u Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata ubacuje Krunu Kardova, koji ne razumije temeljne istine tog rata niti s njim ima ikakve veze. Zato u isti Centar ubacuje i četničkog šegrta Čedomira Višnjića… Zato Vesni Teršelič podijeljuje odlikovanja i proglašava je 'savješću društva'... Zato branitelje uvjerava da je njihova borba na tragu iste one borbe koja je hrvatski narod dovela na rub opstanka. Sve koji ne razumiju njegove uzvišene istine Josipović naziva zmijama, luđacima, bolesnicima…

Odlučna i sve brojnija okupljanja pokazuju da su maske pale i da je narod prozreo Josipovićevu opsjenarsku i protunarodnu politiku. Je li ta politika definitivno došla svome kraju i hoće li narod prepustiti vlastitu sudbinu Radmanovim anketarima - vidjet ćemo za par mjeseci.

(Vjekoslav Magaš)