N) Akademik Dubravko JELČIĆ

Josip Broz nije bio antifašist ni tijekom rata

Tko je ovdje lud? Niti je Broz bio antifašist niti je digao ustanak protiv fašizma, nego je kao iskoristio okolnosti da uvede lenjinističko-staljinistički sustav okrutne tiranije

pod 1) Goldstein će, vjerujem jednoga dana shvatiti i priznati da Josip Broz nije bio antifašist ni tijekom rata 1941.-1945. U jeku rata, 1943. Josip Broz poslao je trojicu tada najpovjerljivijih svojih suradnika, a to su bili Milovan Đilas, Koča Popović i Vladimir Velebit, zapovjedniku 717. njemačke divizije generalu Dippoldu u Gornji Vakuf s izričitom porukom da se njegova 'narodno-oslobodilačka vojska' ne će boriti protiv Nijemaca, nego zajedno s Nijemcima protiv Angloamerikanaca 

pod 2) Nakon Vakufa, razgovori između Josipa Broza i Nijemaca nastavljeni su i u Zagrebu 23. i 24. ožujka. Ovaj 'antifašist' i vođa 'antifašističkoga pokreta' u Hrvatskoj nudi Wehrmachtu prekid neprijateljstava i zamjenu ratnih zarobljenika te izjavljuje da se oni ne bore protiv hrvatske države ni protiv Nijemaca, nego isključivo protiv četnika i da će se boriti protiv svakoga neprijatelja na kojega Nijemci ukažu, 'pa i protiv Engleza prilikom iskrcavanja'

pod 3) Kad je tražio da nam se vrate Istra i Zadar, što ih je 1919. beogradska kraljevska vlada Rapalskim ugovorom predala Italiji, on ih je zapravo vraćao primarno Jugoslaviji a ne Hrvatskoj, ali nije to zapravo činio ni zbog Jugoslavije, još manje zbog Hrvatske, da bi joj vratio ono što je njezino i što joj je oteto, nego zato da proširi svoju vlast i vlast svoje partije

pod 4) Zašto se tzv. antifašisti ne pitaju kako to da Tito nikad nije posjetio Jasenovac i zašto to nikada nitko od njega nije ni tražio? Nije li to najbolji dokaz da je s Jasenovcem nešto mutno i lažno? Danas, nakon koliko-toliko pouzdanih istraživanja, broj žrtava smanjen je na 70.000. Sitnica, rekao bi cinik. Samo jedna nula manje

pod 5) Nisam ljevičar, ali načelno nisam protiv ljevice. Ljevica je legitimna politička opcija u svakome demokratskom društvu, ona ima svoje mjesto i u Hrvatskoj. Ja sam samo protiv protuhrvatske, jugonostalgične ljevice, kakva je naša

Razgovarao: MARKO CURAĆ

Nakon što je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović uklonila Titovu bistu s Pantovčaka uslijedilo je osnivanje Lige antifašista kao odgovor na 'sustavno poricanje i demoniziranje antifašizma, njegovih tekovina i vrijednosti u Hrvatskoj'. Jesu li sve povijesne ličnosti koje su predstavljane kao antifašisti bili uistinu antifašisti?

To s antifašizmom naših komunista i komunista uopće ne znam hoće li ikad biti dovedeno u sklad s istinom i logikom. Da s tim pojmom nešto nije u redu, da je on nejasan i nedefiniran, ne govori li vam već i to što se antifašistima smatraju i što se među njih ubrajaju i Josip Staljin i Konrad Adenauer. Staljin koji je 1939. sklopio pakt o prijateljstvu i gospodarskoj suradnji između Sovjetskoga Saveza i Trećeg Reicha i tom prilikom, pročitao sam negdje, održao zanosnu zdravicu Adolfu Hitleru, i ostao bi mu saveznik tko zna dokad, da nije bilo njemačkoga 'vjerolomnog napada na svete granice ruske', kako je 22. lipnja 1941., od ranoga jutra do kasne večeri, sjećam se dobro, vapio moskovski radio u emisijama na srpskome jeziku -  čuo sam to na svoje vlastite uši i zapamtio doslovce tu rečenicu - i Konrad Adenauer, njemački političar koji je 1933., čim je Hitler došao na vlast, smijenjen sa svih položaja na kojima se tada nalazio i do sloma Trećeg Reicha 1945. dva puta bio zatvaran i na druge načine proganjan. Staljin ni po čemu nije bio i nije mogao biti antifašist, ako su to bili i De Gaulle, i Churchill, i svi oni Britanci, Amerikanci, Francuzi, koji su se u Drugome svjetskom ratu borili protiv Njemačke, jednostavno zato što su se oni borili za očuvanje svoga slobodnoga života u demokratskome sustavu, dok su se Staljin i njegovi sljedbenici borili za nastavak svoje diktature i svoga terora koji je, po najnovijim procjenama neutralnih znanstvenih istraživača, usmrtio desetke milijuna ljudi. Staljin se dakle borio protiv fašizma samo zato i tek onda kad je Hitler ugrozio njegovu vlast.

NIJE TITO VRAĆAO ISTRU I ZADAR ZBOG HRVATSKE

Izjava Slavka Goldsteina da je Tito bio antifašist 'samo četiri ratne godine', odnosno da nije antifašist 'po mjeri današnjih potreba', izazvala je veliko negodovanje 'čuvara' antifašizma...

Čitao sam njegov intervju u 'Večernjem listu'. Slavko Goldstein ima napola pravo: Josip Broz poslije 1945. nije bio antifašist jer je vladao metodama koje se ničim ne razlikuju od fašističkih, odnosno nacističkih: uveo je teror, otvarao logore, u kojima su pod neljudskim uvjetima zatvarani neprijatelji njegove vlasti, provodio masovna ubojstva; sjetimo se križnih putova, Gologa otoka i nasilnih otkupa potkraj četrdesetih godina. Bile su to metode dostojne Josipa Staljina i Adolfa Hitlera. Ali Goldstein će, vjerujem jednoga dana shvatiti i priznati, da Josip Broz nije bio antifašist ni tijekom rata 1941. - 1945., a evo zašto. Čudilo bi me da g. Goldstein ne zna da je u ožujku 1943., dakle u jeku rata, kad su se proširile glasine i nagađanja o mogućoj invaziji angloameričkih snaga na našu jadransku obalu, čime bi zapadni saveznici udovoljili sve urgentnijim zahtjevima sovjetske vlade za otvaranjem 'drugoga fronta', koji bi olakšao položaj Crvene armije na istočnom frontu, Josip Broz poslao trojicu tada najpovjerljivijih svojih suradnika, a to su bili član Politbiroa CK KPJ Milovan Đilas, zapovjednik Prve proleterske brigade, najelitnije vojne jedinice njegove partizanske vojske, Koča Popović, i njegov najbliži osobni obavještajac Vladimir Velebit, zapovjedniku 717. njemačke divizije generalu Dippoldu u Gornji Vakuf s izričitom porukom da njegova 'narodno-oslobodilačka vojska' nema više nikakvoga motiva da se bori protiv njemačke vojske, nego naprotiv, da će se zajedno s njom boriti protiv Angloamerikanaca ako se oni  iskrcaju na Jadranu. Razgovor je vođen u Gornjem Vakufu 11. ožujka 1943. i o njemu su odmah bili informirani njemački opunomoćeni general u Hrvatskoj general Horstenau i njemački vojni zapovjednik Jugoistoka general Löhr. Razgovori su poslije nastavljeni i u Zagrebu 23. i 24. ožujka, a 31. ožujka Velebit je dao dvije izjave i u stožeru njemačke 718. divizije u Sarajevu. Iz svih dokumenata koji o tome postoje, a to su uglavnom službene njemačke zabilješke, doznajemo da ovaj 'antifašist' i vođa 'antifašističkoga pokreta' u Hrvatskoj nudi Wehrmachtu prekid neprijateljstava i zamjenu ratnih zarobljenika, te izjavljuje, da se oni ne bore protiv hrvatske države (!) ni protiv Nijemaca, nego isključivo protiv četnika, te da će se boriti protiv svakoga neprijatelja na kojega Nijemci ukažu, 'pa i protiv Engleza prilikom iskrcavanja'. Svaki istinski antifašist na njegovu mjestu pozdravio bi moguću pomoć zapadnih (antifašističkih!) saveznika jer bi to bila velika pomoć i njemu, a ovaj 'antifašist' nudi savez neprijateljskoj fašističkoj vojsci protiv svojih antifašističkih saveznika! Tko je tu lud, pitao se jedan mladić kad sam mu svojedobno o tome govorio. Sve je tu jasno, da jasnije ne može biti. Niti je Broz zaista bio antifašist niti je digao ustanak protiv fašizma, nego je kao komunistički prvak iskoristio povoljne povijesne i političke okolnosti da digne komunističku revoluciju poput one Listopadske u Rusiji i uvede lenjinističko-staljinistički sustav okrutne tiranije, što mu je, uz obilnu pomoć naivnih i prevarenih zapadno-europskih demokratskih antifašista, nažalost i uspjelo. Sve što rekoh naći ćete dokumentirano u knjizi Pere Simića i Zvonimira Despota Tito strogo povjerljivo, koja je izašla 2010. u Zagrebu, stranice 104 do 108, i u 'Večernjem listu'  od  1. travnja 2010., stranice 22. do 24.  

Dakle smatrate da Tito nije bio antifašist, ali fakti govore drukčije...

Znam na što mislite, imate pravo, i te tvrdnje imaju smisla i djeluju uvjerljivo, ali samo na prvi pogled, istrgnute iz vremenskoga konteksta. Kad je tražio da nam se vrate Istra i Zadar, što ih je 1919. beogradska kraljevska vlada Rapalskim ugovorom predala Italiji, on ih je zapravo vraćao primarno Jugoslaviji, a ne Hrvatskoj, ali nije to zapravo činio ni zbog Jugoslavije, još manje zbog Hrvatske, da bi joj vratio ono što je njezino i što joj je oteto, nego zato da proširi svoju vlast i vlast svoje partije, da ju proširi i na ona područja koja su, ostavši pod Italijom, izbjegla tu 'sreću'. Nije li on tražio i Trst? Nije li 1945. pokazao ambiciju i da okupira Korušku? I da se sjedini s Albanijom? Htio je, zar ne, i pripajanje Bugarske Jugoslaviji, a sve to zato da stvori ovdje još jednu višenacionalnu državu poput Sovjetskoga Saveza, ali je to spriječio Hazjajin, jer se pobojao da bi mu Broz mogao postati ne samo konkurent na jugoistoku Europe nego i aspirant na njegovo mjesto vođe svjetskoga komunističkog pokreta. A da je Broz zaista namjeravao postati drugi Staljin, to su već zapazili i drugi komunistički prvaci. Rezolucija Informbiroa 1948. nije uvjetovana ideološkim razlozima, jer njih tada nije ni bilo. Broz je vladao staljinistički i prije i još nekoliko godina poslije Rezolucije. Do njegova sukoba sa Staljinom došlo je zato, jer na jednome nebu ne mogu istodobno sjati dva sunca.

TUĐMANOVU POMIRBU NIKAD NISU PRIHVATILI

Potez hrvatske predsjednice ocijenjen je kao anticivilizacijska i nedovoljno promišljena gesta. Protivnici prvoga hrvatskog predsjednika, nakon 'selidbe', počeli su se najednom gorljivo pozivati na njega. Zašto takav obrat?

Anticivilizacijski bi bilo ponašati se kao da smo još uvijek u vremenu totalitarizma i ne priznati istinu, koja polako ali sigurno izbija na vidjelo, zahvaljujući slobodi koju su četrdeset i pet godina bezdušnim nasiljem gušili upravo oni, koji danas nastupaju kao sljedbenici i slavitelji tog čovjeka, kojega u posljednje vrijeme sve više percipiraju i ocjenjuju negativno, od njemačkog 'Bilda' do uglednih profesora američkih sveučilišta i europskih humanističkih institucije; one ga ubrajaju među deset najvećih zločinaca XX. stoljeća. I pritom se ovi naši 'antifašisti' još pozivaju na predsjednika Tuđmana, na kojega su se međutim dvadeset i pet godina nabacivali drvljem i kamenjem. Sada ga najednom hvale jer nije uklonio tu bistu iz predvorja svog ureda. Ali Tuđman je, srećom, bio državnik kojemu svi oni, svojom političkom pameću, nisu ni do gležnja. Bio nam je nametnut rat, morali smo se braniti svim raspoloživim snagama i dakako da bi bilo pogubno otvarati i nove, ideološke sukobe. Tenzije i nesuglasice valjalo je smirivati, a ne raspirivati. U takvoj situaciji bio je odlučno za oprost i pomirbu.

Jeste li o tome ikada s prvim hrvatskim predsjednikom razgovarali?

Jedne večeri 1992. bio sam kod njega na neformalnome, sasvim opuštenom, privatnom razgovoru i tada ga zapitah: 'Kad ćete ukloniti onu bistu?' - 'Koju?' -  'Brozovu'. - 'A zašto?' - 'Pa zbog zločina, koji su izvedeni po njegovoj naredbi ili u njegovo ime. Križnog puta, na primjer.' - 'Jest, ali ipak je i on bio Hrvat'. - 'A Goli otok? Bio je to logor u najmanju ruku ravan nacističkima, ali po mnogočemu i gori.' - 'Jest, ali ipak je bio Hrvat.' - 'A otkupi u Slavoniji krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina? Naši su seljaci ubijani zbog vreće žita.' - 'Ali ipak je bio Hrvat' - 'Dragi Predsjedniče, ako je i bio Hrvat, ja Hrvatskoj želim ubuduće što manje takvih Hrvata.' Na to mi nije ništa odgovorio, učinio je tek pokret glavom, koji je mogao značiti samo jedno: suglasnost. Jest, Tuđman je bio spreman na pomirbu, ali za pomirbu trebaju i oni drugi, a pomirba očito nije uspjela, izjalovila se jer ju ti drugi, takozvani antifašisti, nisu prihvatili, a nisu ju prihvatili jer nisu spremni priznati svoje zločine, a još manje pokajati se zbog njih. Naprotiv, oni ih danas opravdavaju!

PRIBIĆEVIĆEVO 'PISMO SRBIMA'

Dok se osniva Liga antifašista, zagrebački kardinal u propovijedi, na Uskrs, upozorava na stvarne probleme hrvatskoga društva, od lihvarskoga ponašanja banaka do programiranoga razaranja društvenoga tkiva. Sagledavaju li antifašisti stvarne probleme današnjice ili misle da možemo još jedno stoljeće živjeti od povijesti i povijesnih sukoba?

Zahvalan sam kardinalu Bozaniću što nastavlja svijetlu tradiciju svojih prethodnika, kardinala Stepinca i kardinala Kuharića, i ne izbjegava prosuđivati aktualne kritične teme svoga vremena sa stajališta kršćanstva i Crkve. Istina je sve što je rekao i tu je istinu trebalo reći. Naši 'antifašisti' sagledavaju stvarne probleme Hrvatske samo iz svoga kuta, kako bi opet, ne daj Bože, zacrvenili Hrvatsku. A zna se što to znači. Znači obnoviti kult njihova doživotnoga maršala i derogirati Republiku Hrvatsku, kako bi se ispunile njegove riječi - da će prije Sava poteći uzvodno nego što će Hrvatska biti slobodna i samostalna država. A što to zapravo znači, ne moram vam ni reći. To vidi svaki pametan čovjek. Ne potvrđuju li oni tu svoju nakanu i svojim praktičnim postupcima, na primjer svojim odnosom prema Bleiburgu i Jasenovcu? Žrtvama Jasenovca odaju počast, žrtve bleiburških križnih putova vrijeđaju ignoriranjem, premda je na njima, gledajući samo brojke, dokazano je, ostalo više žrtava nego u Jasenovcu, ukoliko ne ostajemo na tvrdnjama 'drugova' u doba njihove vladavine, kada su se na partijskim forumima dogovarali, koliko je žrtava bilo u Jasenovcu. Bilo je to političko pitanje, a ne pitanje istine. Pa su na kraju odlučili, da ih je bilo 700.000. Objavili su oni tada i poimenični popis jasenovačkih žrtava, a na njemu je, pokazalo se poslije, bilo i onih koji nikada nisu ni vidjeli Jasenovca, i onih koji su još živjeli kad je taj popis objavljen, i onih koje su ubili četnici i njihovi prijatelji i zaštitnici, talijanski fašisti, bilo je i onih koje su ubili partizani, a bilo je i nekih jednostavno izmišljenih imena nepostojećih ljudi. Jasenovac je desetljećima bio tema kojom su jugokomunističke vlasti i njihove ideološke komisije besramno manipulirale. A njihovi nepopravljivi pristaše i sljedbenici pokušavaju to i danas, pa Srpska pravoslavna crkva, na primjer, izjavljuje da će prihvatiti kanonizaciju blaženoga Alojzija Stepinca ako papa Franjo dođe u Jasenovac. A zašto se svi koji tako misle ne upitaju, zašto Josip Broz nikada nije bio u Jasenovcu? Kuda sve nije išao, gdje sve nije bio, kakve sve događaje nije komemorirao, ali u Jasenovac, kvalificiran upravo od njegovih ideologa kao najveće stratište antifašista, nikada nije došao. Zašto? I zašto to nikada nitko od njega nije ni tražio? Nije li to najbolji dokaz da je s Jasenovcem nešto mutno i lažno? Danas, nakon koliko-toliko pouzdanih istraživanja, ta brojka je snižena na 70.000. Sitnica, rekao bi cinik. Samo jedna nula manje. 

Slovenski filozof Slavoje Žižek nedavno je u njemačkom 'Der Spiegelu', kritizirajući stav uglednoga hrvatskog katoličkog novinara da se ne bi bio spreman odreći svoga nacionalnog i kulturnoga nasljeđa, izjavio da takve tvrdnje nemaju veze s vjerom i istinom te nešto ranije jednom američkom časopisu da je Hrvatska primjer povratka mračnoga srednjeg vijeka. Što reći na takve tvrdnje?

Negirati Crkvi i svećenstvu njihov nacionalni i kulturni identitet i pravo da ga i kao vjernici njeguju i promiču, znači osporavati Crkvi pravo javnosti, a svećenicima kršiti njihova građanska prava. Dobro znamo kojemu vremenu i kojoj ideologiji pripada takvo stajalište. Sveti papa Ivan Pavao II. posvjedočio je, da kršćanska vjera i nacionalna svijest ne da ne mogu nego upravo moraju ići zajedno. A što se tiče 'mračnoga srednjeg vijeka' u suvremenoj Hrvatskoj i o 'ustaškome kršćanstvu', neka ta izjava, takve formulacije i prosudbe budu na čast onome koji ih je izrekao. Njima nije nimalo pomogao Hrvatskoj da prebrodi duhovnu krizu, koja ju trenutno razara, ali joj, vjerujem, nije ni odmogao. Hrvatsku ne možemo uspoređivati ni s jednom drugom tranzicijskom zemljom. Ni jedna druga tranzicijska zemlja nije prošla kroz ratni pakao samo zato jer je željela samostalnost i slobodu. A Hrvatska je željela samo to, a ne rat. Hrvatska vojska i hrvatski časnici nisu razarali srpske gradove i ubijali Srbe u Srbiji, niti ih progonili iz njihovih domova, nego su srpski oficiri sve to činili Hrvatima u Hrvatskoj. Mnogonacionalni Sovjetski Savez razišao se mirno, Česi i Slovaci rastali su se gospodski, zahvaljujući Česima, njihovoj kulturi i političkoj pameti, koju naši istočni susjedi na žalost (svoju i našu) nisu imali. A mogli su, i morali su! Podsjetio sam na to ovih dana i u drugoj nekoj prigodi, a sada ću ponoviti, jer mislim da to još dugo ne će biti suvišno ponavljati. Riječ je naime o iskustvu Svetozara Pribićevića, vođe hrvatskih Srba u nagodbenoj Hrvatskoj, koji je 1918. na prijevaru uveo Hrvatsku u zajedničku državu sa Srbijom, da bi kao emigrant umro u Pragu, prognan od kralja Aleksandra nakon što je odradio za nj bezbroj prljavih poslova. U Parizu, krajem prosinca 1933., piše svoje znamenito Pismo Srbima, koje se u Hrvatskoj širilo kao letak, a jugoslavenske vlasti, i one kraljevske i one komunističke, tajile su ga kao zmija noge. A zašto su ga tajile bit će nam jasno kad pročitamo ova dva ulomka: 'Ne sme srpstvo da naseda bezdušnim vlastodršcima, koji prikazuju diktaturu kao nekakvu potrebu, da bi se spasla država i to tobože od rušilačkog i razornog hrvatskog pokreta i akcije. Postavljajući takve tvrdnje, vlastodršci zaboravljaju, da prema mišljenju celog razumnog sveta ne zaslužuje uopšte da postoji nijedna država, koja se samo diktaturom može držati u životu i na okupu. U ostalom, Srbi treba da uvide i da shvate, da oni nemaju nikakvog, ni moralnog, ni političkog, ni nacionalnog, ni istorijskog prava, da vladaju nad Hrvatima i da ih silom (diktaturom) drže u zajednici sa sobom. Istorijsko je iskustvo pokazalo, da će se pre Velebit srušiti u more i isušiti Dunav, Sava i Drava, nego što će se hrvatski narod odreći svog imena i svoje narodne individualnosti. Pa kad Srbi to znaju, - a to je jasno svima njima bez izuzetka - onda ima samo jedan stav, koji je dostojan njihove prošlosti i koji može da odgovara njihovom osjećaju pravedniosti, pa i njihovoj politčkoj mudrosti, - a to je da priznaju Hrvatima pravo, da se sami slobodno opredele prema ideji zajedničke države sa Srbima i da odluče o svojoj budućnosti'. Potvrdivši da je on osobno za državnu zajednicu Srba, Hrvata i Slovenaca, Pribićević je malo niže nastavio: "Ali kao čovek slobodnog duha i kao istinski demokrata, ja moram da izjavim, da bi Srbi morali da poštuju i da priznadu volju Hrvata i odluku čak i u tom slučaju  kad bi se oni izjavili protiv svake zajednice sa Srbima, a za svoju punu i neograničenu samostalnost. Ne mogu da zamislim ni za jedan čas tu mogućnost, da Srbi ratuju sa Hrvatima zato, što ovi neće da žive zajedno s njima, da Srbi ognjem i mačem nametnu Hrvatima zajedničku državu. Takvo držanje osramotilo bi Srbe za sva vremena kao nasilnike i ugnjetače, a s druge strane ne bi to bilo nikakvo definitivno rešenje problema, jer bi Hrvati upotrebili prvu zgodnu priliku, prvi međunarodni sukob, da takvu nametnutu državnu zajednicu obore. I zato je najbolje, najmudrije i najpravednije što Srbi u pitanju odnosa prema Hrvatima mogu da učine, da im pruže beli list, da na njemu ispišu svoje zahteve. Svaki drugi put i rešenje značilo bi večite međusobne trzavice, sukobe i ratove, koji bi se na kraju krajeva svršili katastrofalno za oboje.' (Oba citata naći ćete u knjizi Svetozara Pribićevića Izabrani politički spisi, tiskanoj u Zagrebu 2000., na stranicama 305 i 306.) Njegovi ga sunarodnjaci, međutim, nisu poslušali pa se sve događalo upravo onako, kako je on predvidio.

DA NIJE BILO BRANITELJA, BILI BISMO KOLONIJA SLOBODANA MILOŠEVIĆA

Hrvatska ljevica Žižekove izjave, po svemu, dočekuje s odobravanjem. Kao da na njima, nakon gubitka istočnih orijentira, razvija svojevrsnu platformu djelovanja, dok aktualna vlast lijeve orijentacije proizvodi sve veću nezaposlenost i siromaštvo, a državu gura u propast.

Nisam ljevičar, ali načelno nisam protiv ljevice. Ljevica je legitimna politička opcija u svakom demokratskom društvu, ona ima svoje mjesto i u Hrvatskoj. Ja sam samo protiv protuhrvatske, jugonostalgične ljevice, kakva je naša, protiv dvolične ljevice, koja jedno govori, a sve što radi i kako radi nije u skladu s onim što govore. Ova je ljevica, po starome komunističkom običaju, prevarila svoj narod. Znam, ima među našim ljevičarima iznimaka, njih kao ljude simpatiziram i poštujem. Radovao bih se kad bi se oni dogovorili i osnovali Hrvatsku socijaldemokratsku stranku. Ne partiju i ne Hrvatske!

Moram pitati za hrvatske branitelje jer se sprema veliki prosvjed. Ima li minimum umnih i političkih snaga koje bi pomogle razrješavanju i prevladavanju višemjesečnoga spora?

Našim braniteljima, a posebice dragovoljcima, pripada trajna zahvalnost i poštovanje svih nas, cijeloga hrvatskog naroda. Bez njih Hrvatska danas ne bi bila slobodna država nego kolonija Slobodana Miloševića. Njegov pašaluk. Koliko poznam mišljenje i raspoloženje hrvatske javnosti, njezino nezadovoljstvo potječe iz njezina (krivoga?) uvjerenja, da ima i lažnih branitelja. Korupcija je na žalost toliko prožela naše društvo, da je i to postalo moguće. Ali hrvatski će branitelji, uvjeren sam, sami raskrinkati uljeze u svojim redovima, ako ih zaista ima. Posebno priznanje valja odati pripadnicima svih naših nacionalnih manjina, koji su se pridružili braniteljima svoje domovine Hrvatske. Među njima je bilo i pripadnika srpske nacionalne manjine. Dokazali su svoju lojalnost i hrvatskom narodu i hrvatskoj državi i zaslužili pravo ravnopravne participacije i u sustavu hrvatske vlasti.

 

okvir

N) Matoševa kuća bit će dovršena kad budemo imali Vladu koja cijeni život i djelo A. G. Matoša

Što je s Matoševom kućom u Tovarniku, je li Ministarstvo kulture spremno završiti taj projekt?

Matoševa kuća u Tovarniku, koju smo zamislili kao multikulturni centar u ovome, istočnom dijelu Hrvatske, stoji napola završena, a bit će završena kada Hrvatska bude imala vladu koja će cijeniti kulturu, koja će znati što znači kultura za samobitnost svakoga naroda i što znači Matoš u hrvatskoj kulturi, vladu koja nam na našu molbu za pomoć ne će odgovoriti kao što nam je odgovorila ova, pismom od 10. travnja 2015., da naš 'prijedlog programa obnove spomen kuće Antuna Gustava Matoša nije uvršten u Program kulturnoga razvitka za 2015. godinu, te Vam Ministarstvo kulture nije u mogućnosti osigurati financijska sredstva za realizaciju programa'. Tako oni. A mi? Zamislili smo Matoševu kuću u Tovarniku kao hrvatski i europski multikulturalni centar na istočnoj granici Hrvatske i uvjeren sam da ćemo to najzad i ostvariti. Nije li upravo Matoš, svojim životom i djelom, predestiniran da bude poveznica hrvatske i europske kulture?