Izvješće o blagoslovu spmen križa u Čukovcu kod Ludbrega

Simptomatična je i njegova čestitka koju je dvije godine ranije povodom nove, 2003. godine uputio Bobetkovim 'kestenjarima':

«Hadezeovski šišmiši udaljavaju nas od EU-a ('Slobodanka'-Split, 1.siječnja 2003.g.). Ja ih zovem šišmišima jer su naopako okrenuti, pa im i svijet tako izgleda. A još su i slijepi i žive u mraku, ali snalaze se, posebno u financijama (lupeži, op.a.!?). Svaki narod ima vlast koju zaslužuje(uistinu točno, op.a.!). Ako Hrvatsku mogu uspješnije voditi Glavaš, Šeks, Milas, Krpina i dr. njima slični šišmiši, u redu, nemam ništa protiv», kazao naš jezikoslovni stilista!

Istini za volju treba reći da mu je splitska 'Slobodanka' do prije dvije godine bila fašistoidna novina sve dok nije-uz pomoć svog aparatčika-komunjare Iveka Račana-sasvim demokratski obezglavio tu medijsku kuću likvidacijom njenog glavnog urednika Josipa Jovića....poslavši ga čak i tetki Karli u Haag.

Nakon tog medijskog puča 'Slobodanka' je postala kako to Stipi i treba.... antifašistoidna!

Kad su neki zločesti novinari pokušali iznijeti nezgodne podatke o njegovoj možebitnoj pripadnosti udbaškoj organizaciji, Orahovica '57g., promptno i bez dlake na jeziku nazvao ih je, božeprosti, seronjama! Opisujući njegovu osebujnu karakteristiku izražavanja poznati dvorjanski novinar, bucmasti Davor Gjenero(čita se Đenero!) opravdava tu zgodnu stilsku figuru jer, kaže umni Davor, to je bio pravi odgovor ćudoredne sputanosti otkačenog Predsjednika na niske udarce medijskih kleveta i laži. Drugim riječima izvedenica od riječi 'sranje, dakle seronje' sasvim je prihvatljiva kad dolazi iz čednih usta prvog građanina Hrvatske, rekli bi Latini: quod licet Iovi non licetBovi!

Uzimajući u zaštitu svog posebnog savjetnika, embargoida Budu Lončara a sve u cilju da zaštiti njegov antifašističko-oznaški dignitet, Mesić, opsjednut ksenofobijom pro-ustaški nastrojenih državnih neprijatelja naziva cijelu ekipu Večernjeg lista ustašoidima a glavni urednik tog lista 'dragovoljno' odlazi u emigraciju.... Vrhunac njegovih 'stilskih vježbi' pojavio se ovih dana kada je državotvorni skup stranaka i udruga u KD Vatroslav Lisinski nazvao balom vampira. Tom izjavom tzv. je građanin-predsjednik uvrijedio predstavnike 25 stranaka i udruga koji su se toga dana okupili, uvrijedio je ljude koji su robijali za Hrvatsku, uvrijedio je ljude koji su u Domovinskom ratu postali invalidi, kao i sve nazočne koji su došli iskazati potporu neovisnoj i suverenoj Hrvatskoj. Udruga 'Jedino Hrvatska' odlučila je stoga tužiti Mesića za klevetu ako se u najskorije vrijeme ne ispriča kao što se ispričao svojim dragim antifašistima za pro-ustaški govor 'nabrijancima' u Australiji(M. Šibl)..

E, što se vampirskog bala tiče tu je Mesić kardinalno pogriješio.

Naime pravi bal vampirase održao 7. svibnja 2005. u istoj dvorani, Vatroslava Lisinskog kad je upravo Stjepan Mesić pozdravio svoje antifašističke šišmiše, seronje i vampire s riječima 'drugovi i drugarice' i zapjevao onu borbenu:

'Po šumama i gorama'. Onaj tko nije mogao tom spektaklu nazočiti mogao je gledajući Galićevu dalekovidnicu pomisliti kako su hrvatski antifašisti potpuno poremećena, senilna skupina opasnih staraca ili da se poslužim Mesićevim stilskim figurama, skupina starih prdonja!.

Izvještaj na HTV-u završio je rečenicom jednog vatrenog govornika koji je pozvao borce Domovinskog rata da se u svojoj ljubavi za Hrvatsku pridruže njima (antifašistima) JER SU SE JEDNI I DRUGI BORILI ZA ISTU DRZAVU! Oni, antifašisti su svoju ljubav za Hrvatsku krvavo i dokazali, na Bleiburgu i Križnim Putovima, a ovi drugi, heroji Domovinskog rata dokazuju još uvijek svoju ljubav, ali u zatvorima Gline, Sheveningena i Graza poput Norca, Gotovine, Kordića....ili Ademija, sutra u Bajićevom hrvatskompritvoru!?

Vladimiru Šeksu je ugrađen 'stent'-mrežica za bolji protok krvi oko srca a Stjepanu Mesiću bi trebalo ugraditi preventivno jedan oveći 'stent' i to u glavu da dođe k' pameti!

Kamićak, prosinac 2006.g.

2005.g ARHIV PIETETE

NAŠ VOLJENI NAM POTOMAC PREDSJEDNIK

1999-09-29

Nenapisane stranice povijesti o lažnim križarima i podmuklim ubojstvima.

Orahovački prvoborac, član Komunističke partije od 1937. godine, tzv. »Tovariš«, želi likvidirati preostale Hrvate katolike, koji nisu išli k ustašama ni partizanima.

Tovariš je bio svemoćan partizanski vojni komandant i politički komesar Osječke vojne oblasti. Na Tovariševu se upravnom području pojavljuju se nakon Drugoga svjetskog rata lažni križari. Noćima idu po selima odabranim katolicima. Dolaze pred kućna vrata i prozore govoreći: »U ime Krista - protiv komunista!«

Iskali su pomoć ili odanu suradnju. Naglašavali su da imaju podršku Zapada, bore se za oslobodenje Hrvatske i pripadanje Zapadu. Ima ih mnogo po šumama i skrivenih po selima. Prepričavalo se o križarima kao jakoj Stepinčevoj vojsci koja se bori protiv komunizma.

Ozna se aktivno uključila i lovi opasne komunističke neprijatelje. Nevjerojatno kako Ozna brzo sazna kod koga su bili »križari", toga odvode na saslušanje i mučenje da prizna suradnju. Mnogi se nikada više nisu vratili svojim kućama iz Orahovice. Nestali su u brdima Papuka i Krndije.

U lovu na "križare" u mojemu selu Kutovima uhićeni su moj bratić Ivan Pokrivka i susjed Stjepan Cingel. Bratić Ivan, fotograf, jako je djelovao na mene u domoljubnom odgoju.

Odvedeni su u Orahovicu. Da ne bi ubojice pucali, jer u brdima se daleko čuje jeka, u klancu iza Riječana su ih zaklali.

Moj je bratić Ivan bio udovac, još pred rat mu je umrla supruga Tonka. Ostalo mu je troje nejake djece. Kada su Tovariševi zločinci zaklali Ivana Pokrivku, njegova djeca smještena su u dom za siročad. Sada su u Australiji.

Ali kako se u Slavoniji govori: Prisegla je zemlja raju da se tajne sve odaju. Evo što se dogodilo u velikom selu Crncu. U noći su "križari« ušli u kuću tamošnjeg poznatog krojača, željeli su njegovu suradnju i pomoć. Krojač je na jednome maskiranome »križaru« uočio nove hlače što mu je nedavno krojio i sašio. Prepoznao je »križara« i po stasu, bio je poznati zločinac. Krojač je šutio kao da ne vidi hlače.

To mi je pripovijedao moj rodak Andrija Bošnjak, postolar iz Crnca. Andrija Bošnjak mi je rekao ime i prezime toga »križara«.

To je materijal za današnje povjesničare da "istražuju zločine koje su činili komunisti, naročito nakon Drugoga svjetskoga rata. Valja istraživati kod Orahovice u Crkvarima staru vodenicu, mlinar mi je govorio da mu je iz brda na mlinsko kolo tekla krvava voda.

MATIJA POKRIVKA, hrvatski slikar i putopisac, Zagreb

2000-02-08

Životopis novoga predsjednika Hrvatske Stipe Mesića

ZAGREB, 7. veljače - Stipe Mesić rođen je 24. prosinca 1934. godine u Orahovici. Diplomirao je na Pravnome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Član je Hrvatske narodne stranke. Oženjen je i otac je dvoje djece. Bio je istaknuti studentski lider. Zbog sudjelovanja u Hrvatskome proljeću proveo je godinu dana na robiji u Staroj Gradiški.

Do drugih izbora u Republici Hrvatskoj bio je predsjednik Izvršnoga odbora HDZ-a. Za predsjednika Hrvatskog državnoga sabora izabran je 1992. godine.

Nezadovoljan politikom HDZ-a, Stipe Mesić 1994. godine napušta stranku i osniva stranku Hrvatski nezavisni demokrati. Smijenjen je s dužnosti predsjednika Hrvatskoga državnoga sabora.

S dijelom članstva Hrvatski nezavisni demokrati 1997. godine ulazi u Hrvatsku narodnu stranku i postaje izvršni potpredsjednik HNS-a. (Hina)

2001-01-28, Nedjelnja Dalmacija, 28.01.2001

MESIĆEVE PRIČE IZ DJETINSTVA

Ponoseći se antifašizmom svoga oca, sadašnji hrvatski pred sjednik Stjepan Mesić priča kako mu je neki Joso Vulić, ustaša, pred njegovim očima ubio babu. Taj Vulić, nastavlja Mesić, danas živi u okolici Zadra. Kada Mesić kojim slucajem nebi patio od parcialne amnezije, onda bi rekao punu istinu; točno je da je Joso Vulić u Orahovici ubio njegovu babu, ali i da je prije toga Mesićev otac, partizanski komesar, poslao partizanske drugove koji su ubili Josi Vuliću oca i majku.

Piše: Ivica MARIJAČIĆ

Ponoseći se antifašizmom svoga oca, sadašnji hrvatski predsjednik Stjepan Mesić priča kako mu je neki Joso Vulić ustaša, pred njegovim očima ubio babu. Taj Vulić, nastavlja; Mesić, danas živi u okolici Zadra. Kada Mesić kojim slučajem ne bi patio od parcijalne amnezije, onda bi rekao punu istinu: točno je da je Joso Vulić u Orahovici ubio njegovu babu, ali i da je prije toga Mesićev otac, partizanski komesar, poslao partizanske drugove koji su ubili Josi Vuliću oca i majku.

Prelistavajući stranice svoga djetinjstva, Stjepan Mesić često voli istaknuti da je kao dječak doživio bolno iskustvo. Stanoviti Joso Vulić, kaže predsjedpik Mesić u jednom od svojih nedavnih intervjua zadarskom tjedniku, pred njegovim očima ubio mu je babu i on, naravno, ne može zaboraviti zlo koje su mu ustaše nanijele obitelji. Za tog Vulića Mesić, u nastavku, navodi da je otišao i nastavio živjeti u okolici Zadra.

I sve to priča u kontekstu antifašističke i, hoće reći, slavne prošlosti svoga oca i svoje obitelji kojom se voli hvaliti. Danas živući svjedoci događaja iz Drugoga svjetskog rata u Orahovici ističu kako je, doduše, istina da je navedeni Vulić ubio Mesićevu babu, ali da to nije puna istina, odnosno da i tu izjavu kao, uostalom, manje-više i sve ostalo što izgovori ovaj čovjek, treba prihvatiti s najvećom mogučom dozom opreza, buduči da Predsjednik ima selektivno pamčenje i iz svog ideološki anarhičnog i raznobojnog životopisa izvlači one dijelove koji mu u određenom trenutku mogu biti korisni. Kao što je početkom 90-ih, kada je bio istaknuti HDZ-ov dužrnosnik, relativizirao ustaške zločine, govoreći da je rat rat i da u njemu nema nedužnih, tako sada početkom novog tisućljeća drug Stjepan Mesić ponosno pozdravlja partizane s »drugovi i drugarice« za govornicom iza koje svijetli lik komunističkog satrapa Josipa Broza Tita.

Točno je, dakle, da je stanoviti Joso Vulić ubio babu Stjepanu Mesiću. Zbog tog zloćina Vulić je kažnjen s 20 godina zatvora, gotovo u cijelosti odležao tu kaznu nakon koje je došao živjeti u Zadar kod svojih rođaka. Sam i bez obitelji, prije nekoliko godina poćinio je suicid i nije, dakle, više medu živima pa ne može pričati. Da jest, zacijelo bi imao što odgovoriti sadašnjem hrvatskom Predsjedniku o svemu što se dogodilo u Orahovici, u godinama Drugoga svjetskog rata.

Otac Stjepana Mesića je bio partizanski komesar u tom slavonskom gradiću. I dok mu se sin, danas Predsjednik ove države koja nikad nije prevladala podjele, ponosi tom činjenicom, zaboravlja da je tata-komesar poslao partizanske drugove u obitelji Vulić raspitati se gdje su im i što rade sinovi, Joso i njegova dva brata. Kada nesretni otac i majka nisu htjeli otkriti gdje se kriju sinovi-ustaše, partizani su ih strijeljali na kučnom pragu. Njihov sin Joso Vulić nije se više mogao pomiriti sa zločinom nad roditeljima za koje je držao najizravnije odgovornim komesara Mešića: otišao je u obitelj Mešić i naišao na dječaka i babu koju je, zatim, osvetnički likvidirao.

Dvojicu braće Jose Vulića su ubrzo partizani u svojoj hajci također likvidirali, zapravo jednog ubili bez ikakva suda, a drugi se, da im ne padne u ruke, raznio bombom. Na suđenju Josi Vuliću zbog ubojstva Mesićeve babe, odvjetnik ga je nagovarao da ne prizna ubojstvo, odnosno da kaže kako su to učinila njegova braća. Nije htio lagati, priznao je ubojstvo i zaradio maksimalnu kaznu. Bio je to koban završetak jedne hrvatske obitelji koja je na najtragičniji način platila svoj ideološki izbor, a za razliku od nje, druga hrvatska obitelj, ona Mesićeva, nastavila je uživati sve blagodati svog »dobrog« političkog izbora.

Bila je to nesreća obitelji koja je, bježala od bijede i beznada podvelebitskog krša u Jasenicama i našla smrt u slavonskoj ravnici, shvativši da je svaki hrvatski krajobraz podjednako natopljen krvlju domoljubne sirotinje. Bilo je to teško vrijeme Drugoga svjetskog rata u kojemu se na terenu nije vidio kraj spirali zločina. Iako je jedan zločin izazivao drugi, češće su stradavali oni koji se nisu odricali domoljublja, a više profitirali oni koji su prihvačali tuđinske porobljivačke ideologije, a komunizam je za Hrvate bio porobljivački s obzirom da je bio tek nevješta ideološka mimikrija velikosrpstva.

Ako već tu i takvu prošlost nije moguće zaboraviti, ne treba je ni uljepšavati, a ako je se već netko želi sjećati, ne bi smio to činiti tako da pedeset godina jedne uzdiže, a druge vrijeda. Kada to, pak, čini Predsjednik države, pogreška je pogubnija i sramotnija. Stjepan Mesić može danas koristiti poput »jokera« ideološko, komunističko i partizansko naslijeđe svoje obitelji, ne skrivati ponos zbog toga pred onima koji smatraju da je to ponos, a ne sramota, ali bi onda trebao govoriti punu istinu. Ako kaže da mu je ustaša Joso Vulić ubio babu ni krivu ni dužnu, onda bi radi pune istine trebao priznati da je prije toga njegov otac poslao partizanske ubojice da Josi Vuliću surovo likvidiraju oca i majku. I da je Vulić odrobijao dva desetljeća zbog ubojstva njegove babe, a njegov otac ni dana zbog naredbe o likvidaciji Vulićevih roditelja. A ako je Stjepan Mesić »zaboravio« tu »sitnicu«, bilo bi dobro da posjeti neke članove šire obitelji Vulić u Zadru, svjedoke tih tragičnih događaja, ne bi li ga uvjerili kako Hrvatska na početku trećeg milenija od njegove parcijalne amnezije nema nikakve koristi, nego same štete.

Predsjednik RH, vidjelo se to nedavno i za vrijeme njegova posjeta proslavi 10.korpusa u Zagrebu, o ulozi partizana u stvaranju samostalne hrvatske države govori u hiperbolama poslije čega neupućeni mogu dobiti dojam da je za samostalnu hrvatsku zapravo i nije bilo potrebno prolijevati krvi prvih pet godina proslog deritljeća. Stvore je, zahvaljujuči njemu, uvjerenje da su za samostalnu državu zaslužniji antifašiti nego borci Domovinskog rata, a u ozračju takve krivotvorine junače se danas »zaslugama« i bivši partizanski komesari koji su petdeset pedeset godina progonili i sam spomen na hrvatstvo. Oni umjereniji pokušavaju uočiti kontinuitet od partizanskog pokreta do Domovinskog rata. No, prije nekoliko mjeseci i šef SDP-a u Zadru Romano Meštroviuć je reagirao riječima, da nema ni govora o kontinuitetu, jer da su se oni prije, partizani, borili za sasvim druge ciljeve od onih za koje je hrvatski narod ginuo devedesetih. Onako, dakle, kao što Predsjednik selektivno koristi povijest vlastite obitelji, podjednako selektivno koristi i nacionalnu povijest pothranjujući stare raskole i stare rane.

Nad Predsjednikovim izjavama i intervjuima, koje gomila bez ikakva smisla i potrebe, a s kojima je do kraja profanirao predsjedničku dužnost, danas se podjednako čudi svaki iole misleći čovjek. Književnik Ivan Aralica poručuje premijeru Račanu da stavi Mesića pod tutorstvo. Aralica, sada kao oporbenjak, može to izjaviti, a premijer Račan ili šef HSLS-a takvo što mogu samo misliti, ne i govoriti. Analizira li se, naime, backgraund nekih Račanovih, Budišinih i poteza nekih dugih najviših državnih dužnosntika, dođe se do zaključka da oni nastoje pobstići maksimalni otklon od predsjednika Mesića kad ga već ne mogu promijeniti. Samom narodu, pak, preostaje strah nad pitanjem koliku će štetu predsjednik Mesić proizvesti svojim nastupima i svojim pričama, poput ove o svojoj babi i ocu, do kraja svog mandata kad je i ova jednogodišnja teško podnošljiva, a još manje shvatljiva.

2001-02-04

Sobodna Dalmacija, NEDJELJA 4. veljače 2001

KRVAVI PEČAT DRUGOG SVJETSKOG RATA

SVJEDOCI GOVORE O POTRESNOM ZLOČINU BEZ ZABORAVA

JOSO VULIĆ JE ISPOD KREVETA GLEDAO KAKO MU PARTIZANI UBIJAJU RODITELJE

Jednog su dana u kuću Vulića s oružjem u ruci došli Mesićev otac ("tovariš Josa") i još jedan partizan, priča najbolji Vulićev prijatelj koji danas živi u Zadru - Vidjevši ih, mladi Joso Vulić se sakrio pod krevet, a otac i majka su odbili odgovoriti partizanima gdje su im sinovi-ustaše. Partizansku milost nisu dočekali

Piše: Ivica MARIJAČIĆ

Stjepan Mesić na, nekad vrlo cijenjenoj, dužnosti predsjednika RH, reagirao je u subotu 3. veljače na moj tekst "Mesićeve priče iz djetinjstva" riječima: "Ponosio bih se da je moj otac bio partizanski komesar."

Kada je Pantovčak prije nešto manje od tjedan dana službeno izjavio kako je u mom tekstu ime i prezime predsjednika Stipe Mesića jedina istina, odgovorio sam kako je točno da nisam napisao potpunu istinu i da je puna istina puno gora, te se ne bi nimalo svidjela predsjedniku Mesiću.

Ispovijed svjedoka

Nadao sam se da će to biti kraj polemike i da me Stjepan Mesić neće dovoditi u iskušenje da napišem sve što su mi svjedoci događaja u Orahovici ispričali o njegovu ocu i Josi Vuliću.

U ime očuvanja tolerancije ni sada ne želim iznositi sve potankosti koje su mi rekli o predsjednikovu ocu Josipu Mesiću, poznatijem kao "tovarišu Josi". Danas tu istinu ispovijedaju svjedoci, prijatelji Jose Vulića, koji su živjeli u Orahovici, neki su s njim izdržavali dugotrajne kazne, a nastavili s njim živjeti i kasnije u Zadru, nakon zatvora. To su Filip M., Pere N, Luka R., ali i brojni drugi. Svi do u detalje znaju što je radio Joso, ali i što je radio Mesićev otac "tovariš Josa", jer su to izravno doživjeli i jer im je Joso Vulić na stotine puta to i ispričao. Jedan od njih kaže:

"Jednog su dana u kuću Vulića s oružjem u ruci došli upravo tovariš Josa, Mesićev otac i još jedan partizan kojemu nikad nismo doznali ime. Vidjevši ih, mladi Joso Vulić se sakrio pod krevet, a otac i majka su odbili odgovoriti partizanima gdje su im sinovi-ustaše. Partizansku milost nisu dočekali. Joso Vulić je ispod kreveta gledao kako su mu ubili roditelje!"
Tako svjedoči jedan od gore navedenih svjedoka, a ne navodim im puni identitet samo zbog toga da ih ne izlažem mogućoj odmazdi nove vlasti. Naravno, ja nemam izravnih spoznaja o svemu tome, jer sam se rodio puno kasnije, pa se oslanjam na svjedočenje niza ljudi, Vulićevih prijatelja i supatnika, kao što se i predsjednik Mesić oslanja na nekadašnje svjedočenje svoga oca - partizana.

Braća Jose Vulića, Paško i Slavko, bili su u ustašama. Kada su čuli što im se dogodilo roditeljima, odnosno kada im je skrhani brat, koji je tada imao manje od 18 godina, ispričao što je vidio dok je drhtao ispod kreveta, nisu mogli suspregnuti osvetničke porive. Paško je natjerao Josu da zajedno krenu kod obitelji Mesić, a kada su došli, primorao ga je da uzme pušku i puca u staricu Mariju Mesić kraj koje je bio i malodobni dječak. Joso Vulić je ubio Mesićevu babu i to nije sporno.

U kasnijem slijedu događaja, Josi Vuliću su poginula oba brata na način na koji sam to i opisao u prethodnom tekstu: jednog su ubili u potjeri partizani, a drugi se raznio bombom da im ne padne u ruke. Joso je znao da mu nema spasa pod partizanskom vlašću u Orahovici. Sestra ga je osam godina krila u štali, po njemu su mokrili konji i krave, sve dok ga nije opazio susjed i dojavio Mesićevu ocu, tovarišu Josi. Joso, pak, Vulić odluči se za bijeg prema Dalmaciji, prema Vulića Docu u Jesenicama podno Velebita. Fizički iscrpljen pao je na području Josipdola gdje su ga našle neke čuvarice krava. Vlast ga je ščepala i vratila u osječki pritvor, a kada su ga doveli, bio je težak 35 kg. Kad je tovariš Josa, otac Stjepana Mesića, čuo da je tamo Joso Vulić, došao je u pritvor i povikao: "Dajte mi bandita da ga ubijem, majku mu j... on je moju mamu ubio..." Iza rešetaka mu je Joso Vulić odgovorio: "I ja znam tko je moju, gledao sam to ispod kreveta!"

Tito ga pomilovao

Joso Vulić je osuđen pravomoćno na smrt vješanjem. Sam sebe je prekrižio, nije se boljemu ni nadao. Zato je ne samo priznao ubojstvo Mesićeve babe nego je govorio da mu mogu natovariti koliko žele ubojstava, 12, 13... Mislio je da mu spasa ionako nema.

Da su i ustaše počinili zločine, svakomu je jasno, da su u tom sudjelovala i Josina braća, i to je poznato, no sam Joso Vulić ubio je jedino Mesićevu babu, tvrde svjedoci, a poznato je koliko su pouzdani dokumenti Okružnog suda na koje se danas poziva Stjepan Mesić. Ako treba vjerovati da je Vulić ubio 12 ljudi, jer tako piše u dokumentima suda, onda isto tako treba vjerovati da je i sam Stjepan Mesić nacionalist i terorist, kao što piše u dokumentima komunističkog suda, koji ga je sedamdesetih poslao na robiju. Zna se tko ih je pisao i sastavljao optužnice. Barem su Hrvati imali desetljećima prigodu upoznavati komunistički pravni sustav i pravdu koju je Hrvatima dijelio.

Sestra Jose Vulića u Americi skupila je osam tisuća potpisa tamošnih Hrvata na zamolbu Josipu Brozu da pomiluju Josu Vulića. Josip Broz ga je pomilovao i smrtnu preinačio u doživotnu zatvorsku kaznu. U vremenu hrvatskog proljeća, odnosno vlasti Savke i Tripala, kazna je Vuliću smanjena na dvadeset godina zatvora, a izdržao je više od 18 godina. Iz zatvora nije imao kamo, cijelu obitelj su mu praktički pobili partizani. Dolazi u Zadar. Potpuno slomljen, bez igdje ikoga, bez posebnih motiva i smisla, vegetira, jede gdje stigne i što stigne, sam pere odjeću, prespava kod prijatelja ili gdje već stigne, bez ikakve je volje za ženidbu, obitelj... Počinje raditi kod prijatelja na bloketari. Sagradio je kućicu na zadarskoj Ploči, a onda je prodaje za stotinu tisuća njemačkih maraka. Ljudi su osjetili da ima novac, posuđivali su i ne bi vraćali. Odao se alkoholu. Stotinu je puta u trenucima depresije pričao da se nikad nije oporavio od onog strašnog prizora iz svoje kuće u Orahovici kada je sakriven ispod kreveta dršćući gledao kako mu dvojica partizana ubijaju roditelje. Sav je novac drugima dao, a zadnjih deset tisuća njemačkih maraka je dao konobarici u krčmi "Zeleni bor" na izlazu iz Zadra, za obećane lake užitke. Niti je bilo užitaka niti mu je ikada vratila novac. Nedugo zatim dokrajčio ga je infarkt u kući njegova prijatelja Ivice R.

Zatajena istina

Pokopali su ga u Rovanjskoj podno Velebita 1989. godine. Na pogrebu su se okupili mještani Jesenica, daljni rođaci i prijatelji iz komunističkih kazamata. Na njegovu grobu danas nema svijeće ni cvijeća, a sjete ga se tek prijatelji koji govore da je bio "bolji od kruva i da mrava ne bi zgazio". Sjetio ga se prije mjesec dana i predsjednik Mesić koji je u "Zadarskom regionalu" na uvredljiv način govorio o njemu, a uzdizao svoju obitelj.

Stjepan Mesić i sada, nakon svega, poručuje: "Ponosio bih se da je moj otac Josip bio partizanski komesar!"

Nema problema, druže Mesiću, samo ste to trebali reći biračima 1991. godine kada ste se pojavili u HDZ-u uz skute pokojnom Tuđmanu, a naročito ste to trebali reći 2000. godine u predsjedničkoj kampanji.

2000-02-08

Životopis novoga predsjednika Hrvatske Stipe Mesića

Godine 1990. Stope Mesić bio je tajnik Hrvatske demokratske zajednice i predsjednik prve Vlade Republike Hrvatske. Odlukom Hrvatskoga državnoga sabora postaje članom Predsjedništva SFRJ, a predsjednik Predsjedništva SFRJ bio je do 5. prosinca 1991. godine, kada je dao ostavku. Do drugih izbora u Republici Hrvatskoj bio je predsjednik Izvršnoga odbora HDZ-a. Za predsjednika Hrvatskog državnoga sabora izabran je 1992. godine.

Nezadovoljan politikom HDZ-a, Stipe Mesić 1994. godine napušta stranku i osniva stranku Hrvatski nezavisni demokrati. Smijenjen je s dužnosti predsjednika Hrvatskoga državnoga sabora.
S dijelom članstva Hrvatski nezavisni demokrati 1997. godine ulazi u Hrvatsku narodnu stranku i postaje izvršni potpredsjednik HNS-a. (Hina)

2001-11-30, GLOBUS, Zagreb

U vašoj je biografiji istaknuto da ste sudionik NOB-a od 1941. do 1945. Jeste li odmah otišli u ilegalu, "u šumu"?

- Ne. Prvo smo djelovali u selu. Kada je osnovana NDH, lokalni je župnik inzistirao da se formira Ustaška mladež, no naša skojevska grupa razbilaje tu inicijativu... Zanimljivo je to: velika većina u našem selu blli su Hrvati, katolici, a imali smo jaku skojevsku grupu. Dobio sam tada preko skojevskih veza i prve operativne zadatke, išao sam u Slatinu, Viroviticu i mnoga sela gdje sam trebao organizirati omladinske grupe za borbu ili simpatizerske grupe. Čim je napadnut SSSR, ustaše su počele progoniti komuniste, te je uhapšena i naša grupa. Strpali su nas na pet-šest dana u zatvor, a onda se pobunilo cijelo selo. Govorili su da smo mi djeca, da nemamo veze s politikom... I ustaše su nas pustile. Bilo je to ljeto 1941. Na dan kada je 1942. završila školska godina, otišao sam u partizane - zajedno s ocem Stipe Mesića. Krenuo sam iz Feričanaca popodne, na željezničkoj stanici ubacio sam u poštanski sandučić pismo za roditelje, tobože im se već javljam iz Like, a otišao sam u Orahovicu i noću smo Josip Mesić, Jozo, zvali smo ga Tovariš, i ja, otišli na Papuk.

2002-05-16

Kada sam bio u posjeti u Orahovici kod velečasnog Božo Vukoje (2002-05-01 te 02), čuo sam priču, kako je oko prije trideset (?) godina, kada je umro Mesićev otac, poslije nekoliko mjeseci, dva Srba i dva Hrvata – domačini, izkopali lijes, odnijeli ga i spalili. To si je zaslužio.

Dopuna izvora Mesića je dobila neke nove oblike. Na kratkoj posjeti kot Pahljine mi ovaj kaže, kako je otac ili djed Mesića nekada bio priženjen kod pravih Mesića u selu Brinje, u Liki. Tako se gubi pravi trag njegovog izvornog imena.

P.S. velečasni Božo je sada još jedini preživljeli svečenik iz vremena Bleiburga.

2003-05-12

Jučer sam bio na godišnjici u Bleiburgu. Neki nepoznati gospodin je u razgovoru tvrdio, da je dedu Mesiću bilo prezime UJDUROVIĆ, romsko ime, ime »Mesić« je dobio od domačina.