2015-04-30

O RADU SABORSKE KOMISIJE ZA ŽRTVE RATA I PORAĆA

NA SUĐENJU U MÜNCHENU

Trećeg dana svjedočenja Vice Vukojevića na suđenju protiv bivših djelatnika komunističkih tajnih službi Josipa Perkovića i Zdravka Mustača za sudjelovanje u okrutnom ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića počelo je pitanjima suca Manfreda Daustera o radu saborske Komisije za žrtve rata i poraća. Evo što o tome svjedočenju piše portal narod.hr:

Osnivanje saborske Komisije za žrtve rata i poraća

Komisija je formirana 1991. godine posebnim zakonom Hrvatskog sabora i sastojala se od 60-ak osoba, uključujući 30 članova iz redova saborskih zastupnika, te vanjskih članova – publicista, povjesničara i drugih znanstvenika i uglednika. Istraživanje komisije je bilo istraživanje svih žrtava koje su u Hrvatskoj nastale zbog Drugog svjetskog rata i nakon Drugog svjetskog rata.

Vukojević kao predlagatelj zakona kojim je osnovana Komisija za žrtve Drugog svjetskog rata i poraća i njen prvi predsjednik, te dugogodišnji predsjednik Vijeća za ubijene političke emigrante u inozemstvu,

(…)

Sudac Dauster se u svojim pitanjima o radu Komisije posebno referirao na izdvojeno mišljenje Slavka Goldsteina, jednog od članova Komisije, o izvješću Komisije.

U pogledu prijepora oko izvješća Komisije, Vukojević je iznio da je jedino Slavko Goldstein 1999. godine iznio prigovor da u izvješću nisu utvrđene židovske žrtve na području Hrvatske tijekom II. svjetskog rata. Posebno je potencirano, s namjerom poticanja ideoloških sukoba, da je u izvješću Komisije navedena samo 331 žrtva židovske zajednice u Hrvatskoj te su Komisija i Vukojević osobno optuživani da su na taj način pokušali revizionistički umanjiti broj židovskih žrtava. No, istina je suprotna, kako je objasnio Vukojević, jer je Komisija utvrdila 331 novih imena židovskih žrtava koja nisu bila na popisu poratne komunističke Zemaljske komisije.

Vukojević je tu detaljno opisao metodologiju rada Komisije i objasnio da je ona u svom radu pošla od nalaza Zemaljske komisije SRH koja je odmah nakon II. svjetskog rata, 1945./46. radila popise žrtava.

Problem u radu Zemaljskih komisija, obzirom na komunističku ideologiju koja je vladala 1945. i 1946. godine, jest da su popisivane isključivo žrtve jedne strane – žrtve narodnooslobodilačke borbe. Striktno je bilo zabranjeno govoriti da je druga strana imala neke žrtve. Ne samo žrtve koje su poginule u uniformi, već i civilne žrtve rata. Ako se civilne žrtve nije moglo pripisati žrtvama režima NDH, nije ih se ni popisivalo, objasnio je Vukojević.

Komisija ni na kakav način nije ulazila u već utvrđene žrtve, već je utvrđivala dodatne žrtve

Kod toga „njegova“ Komisija ni na kakav način nije ulazila u već utvrđene žrtve, već je utvrđivala dodatne žrtve, koje do tada nisu bile poznate i to bez obzira na vjersku, nacionalnu ili bilo koju drugu pripadnost žrtava.

Dodatno, objasnio je, zadaća Komisije bila je utvrditi svaku žrtvu poimenično i nikada se nisu bavili bilo kakvim procjenama broja žrtava, statistikama žrtava ili sličnim poslovima.

„Ideja Komisije za žrtve Drugog svjetskog rata i poraća bila je popisati sve žrtve u Hrvatskoj stradale tijekom II. svjetskog rata, ali i poslije završetka II. svjetskog rata, poći od podataka Zemaljske komisije – ne osporavati podatke Zemaljske komisije, nego dodatno popisati i one žrtve koje nisu ušle u popis Zemaljske komisije zbog ideološkog kriterija,“ objasnio je Vukojević.

Sam Vukojević se unutar Komisije bavio utvrđivanjem broja Hrvata stradalih tijekom II. svjetskog rata i ubojstvima hrvatskih političkih emigranata u inozemstvu.

Rad Slavka Golsteina u Komisiji

Vukojević je pojasnio je da je unutar Komisije baš Slavko Goldstein preuzeo na sebe zadatak pribaviti detaljne popise Židova stradalih tijekom II. svjetskog rata te je obećao dostaviti Komisiji te popise, ali Goldstein to nikad nije učinio.

Komisija je sastavljala izvješća periodično, dopunjujući svoje nalaze novim imenima u svakom sljedećem izvješću. Tako su u izvješću iz 1999. godine, ne čekajući Goldsteinove podatke, Komisija objavila novoutvrđena 331 imena Židova stradalih tijekom II. svjetskog rata koja je utvrdila.

Lažne optužbe radi izazivanja ideoloških sukoba

Radi izazivanja ideoloških sukoba takvo je objavljivanje imena prikazano kao da je komisija utvrdila da je u Hrvatskoj samo toliko židovskih žrtava ubijeno u Drugom svjetskom ratu. Umjesto da se shvati da su to nova 331 imena povrh onih koje je već utvrdila Zemaljska komisija 1945. i 1946., interpretirano je da se takvim izvješćem negira holokaust koji je počinjen nad Židovima u NDH te da je Komisija lažno prikazala da je u Hrvatskoj tijekom II. svjetskog rata ubijen samo 331 Židov.

Ovo sve je dovelo do toga da je na prijedlog liberala, čiji je član bio i Slavko Goldstein, i njihove zastupnice Đurđe Adlešić, Hrvatski sabor izvješće vratio Komisiji na dopunu.

SDP po povratku na vlast 2000. donosi Zakon o ukidanju Komisije

Do dopune izvješća nikada nije došlo, već su, čim je došlo do promjene vlasti 2000. godine, ideološke borbe koje su se vodile oko izvješća Komisije poslužile kao povod da Nenad Stazić, tadašnji zastupnik SDP-a i današnji potpredsjednik Hrvatskog sabora, predloži da se Komisija ukine, te Hrvatski sabor u novom sazivu donosi poseban zakon o ukidanju Komisije.

Osobito će biti zanimljivo čuti i svjedočenje Slavka Goldsteina kojeg je Perkovićeva obrana predložila za svjedoka u ovom postupku.

http://narod.hr/eu/sudenje-u-munchenu-kako-je-vice-vukojevic-nasmijao-sudnicu-do-suza

Da, doista će biti zanimljivo čuti Goldsteinovo svjedočenje. Jednom su on i sin u Slobodnoj Dalmaciji neistinito interpretirali ono što sam rekao u netom objavljenom intervjuu. Kada sam to pokazao u Slobodnoj Dalmaciji nisu htjeli objaviti taj moj tekst. Zato mi i mora biti zanimljivo njegovo svjedočenje, zar ne?

Međutim, kako se radi o pitanju rada saborske Komisije za žrtve rata i poraća, tj. o njenom famoznom Izvješću, nadam se da tužitelji znaju kako je u mojoj knjizi „Brani li Goldstein NDH?“, str. 101.-103. predsjednik Komisije g. Kazimir Sviben dao napomene o tom Izvješću. (o  tome sam pisao i u tekstu Goldstein u Komisiji za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, Glas Koncila, 27. siječnja 2002.).:

 

Zlatar, 11. siječnja 2002.

N A P O M E N E

o IZVJEŠĆU O RADU Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava od osnutka (11. veljače 1992.) do rujna 1999. godine

      Tekst Izvješća odgovara naslovu. Izvješćuje se o radu Komisije.

      Obično smo svake godine izvješćivali o Radu kroz proteklu godinu. Ovo Izvješće razlikovalo se od prijašnjih po tom što je dan pregled cjelokupnog rada Komisije od njezina početka pa do rujna 1999. Bila je to zapravo rekapitulacija dotadašnjeg djelovanja. Htjeli smo prikazati dokle smo stigli do rujna 1999.

       Što se tiče žrtava, brojevi u tablicama odnose se samo na žrtve koje su poimenično evidentirane u našoj Komisiji. Nikad nismo tvrdili da smo do rujna 1999. popisali sve žrtve II. svjetskog rata i poraća ili utvrdili konačan broj bilo koje vrste žrtava (kako nam podmeću naši osporavatelji). Uvijek smo izvješćivali do kojeg smo broja žrtava poimeničnim popisivanjem došli do određenog datuma i nismo vršili nakakvih prognoza o konačnom broju bilo kojih žrtava.

       Do rujna 1999. na našem se popisu našlo 261 415 žrtava. Premda je to velik broj, nitko na sjednici Komisije nije postavio pitanje je li to konačan broj žrtava, jer je svima bilo jasno da smo još daleko od kraja popisivanja.

       O velikom broju žrtava podaci su sada nepotpuni. Od 261 415 evidentiranih žrtava za 72 545 osoba ne znamo još jesu li bili građanske ili vojne osobe. Za 84 151 žrtvu imamo upisanu građansku pripadnost. Vojnih osoba upisano je 164 719. Od toga je 45 386 pripadalo partizanima i Jugoslavenskoj armiji, 55 629 Oružanim snagama Nezavisne Države Hrvatske, 102 četničkim i drugim srpskim paravojnim formacijama, 143 vojsci Kraljevine Jugoslavije, 3195 njemačkoj vojsci, 231 talijanskoj vojsci, 9 silama Osovine (bez pobližih određenja) i 24 zapadnim vojskama.

       Već na prvi pogled vidi se da popis poginulih nije konačan, jer su neke rubrike vrlo niske. Srpske postrojbe imale su očito mnogo više poginulih, ali njihova imena do sastavljanja Izvješća nismo uspjeli saznati. U tim rubrikama broj žrtava sigurno je znatno veći od onoga što je u Komisiji evidentiran.

      Žrtve s područja današnje Republike Hrvatske uspješnije su s naše strane popisane nego žrtve iz drugih krajeva.

      S današnjeg hrvatskog državnog teritorija evidentirali smo poimenično 153 700 žrtava. Ali ni tu nisu sva područja podjednako uspješno popisana. I to je dokaz da popis nije konačan. To pokazuje i pregled evidentiranih žrtava po županijama. Od županije do županije brojevi se jako razlikuju: od 922 žrtve u Međimurju do 28 029 žrtava u Splitko-dalmatinskoj županiji. Ipak još nitko iz Međimurja nije predbacio Komisiji da je Međimurce diskriminirala, jer je evidentirala samo 922 žrtve iz Međimurja.

      Posebnih problema imala je Komisija s uvrđivanjem nacionalne i vjerske pripadnosti žrtava.

      U Republici Hrvatskoj evidentirano je kod nas među žrtvama 79 318 Hrvata i 18 410 Srba uz neznatan broj pripadnika ostalih nacionalnosti. Ali za 53 768 žrtava za sada nam je nacionalnost nepoznata.

     Među popisanim žrtvama u Republici Hrvatskoj evidentirano je kod nas najviše katolika. Pripadnika drugih vjera znatno je manje zabilježeno. Ali zato imamo 83 685 žrtava s nepoznatom vjerskom pripadnošću.

      Ta je nepoznatost naročito velika kod partizana i JA, gdje imamo npr. evidentirano samo 9632 katolika, ali čak 29.082 poginula s nepoznatom vjerskom pripadnošću. Kod poginulih vojnika Nezavisne Države Hrvatske zabilježeno je pak 31.430 katolika prema 10.388 s nepoznatom vjerskom pripadnošću. To ne znači da nisu bili vjernici. Vjeroispovijed im kod nas nije upisana jer za to nemamo dokumentarne podloge.

       Naši terenski popisivači žrtava redovito su upisivali narodnost i vjeru žrtava, gdje god je to bilo moguće ustanoviti. Ali kod žrtava koje smo preuzeli s regionalnih popisa partizanskih žrtava, često je manjkao podatak o njihovoj nacionalnosti, a o njihovoj vjeri gotovo uvijek. Te praznine kanili smo popuniti prilikom izdavanja naših regionalnih popisa žrtava, koji bi sadržavali imena svih žrtava nekog kraja, ne izostavljajući nikoga zbog njegove vojničke, ideološke ili rasne pripadnosti. S takvim edicijama mi smo počeli (Florian Boras: «SPOMENICA LJUBUŠKIM ŽRTVAMA», Ljubuški, 1998. i Gordana Turić, Drugi svjetski rat i poraće – U TEMELJU KAMEN – SPOMENICA ŽRTVAMA IDEALU HRVATSKE DRŽAVE – IMOTSKA KRAJINA /OD 1941. DO 1990. GODINE/, Zagreb, 2000.).

        Težište našega terenskog popisivanja žrtava bilo je na onim žrtvama koje nisu bile još nigdje evidentirane i o kojima se za komunističke vladavine moralo šutjeti. Za takve žrtve mogli smo doznati prvenstveno preko živih svjedoka, čiji se broj zbog starosti stalno smanjivao i još uvijek se smanjuje.

        Terenskim popisivanjem nismo mogli uspješno obuhvatiti one žrtve, čija rodbina više ne živi u Republici Hrvatskoj. To je naročito slučaj s hrvatskim Židovima i hrvatskim Nijemcima. Prema popisu stanovništva od 1991. u Hrvatskoj je tada živjelo samo 600 Židova i 2635 Nijemaca. Zato ne začuđuje da se na našem popisu žrtava do rujna 1999. našlo 293 Židova i 752 Nijemca. Svima nam je bilo jasno da je njihovih žrtava bilo mnogo više. Ali mi im nismo mogli izmisliti imena; a bez imena u našoj Komisiji nema brojeva.

       Jasenovačke žrtve popisali smo dijelom propitkivanjem na terenu, a dijelom na temelju partizanskih regionalnih popisa žrtava. Na taj način stigli smo do broja 2238. Knjigu «Jasenovac – žrtve rata prema podacima Statističkog zavoda Jugoslavije», Zürich – Sarajevo, 1998., uspjeli smo nabaviti toliko kasno da podaci iz nje nisu više mogli ući u Izvješće.

       Na posljednjoj sjednici Komisije, 8. listopada 1999., Izvješće je prihvaćeno sa samo jednim glasom protiv. Bio je to glas gospodina Slavka Goldsteina, koji je jedini u našim tablicama vidio konačne brojeve o žrtvama, dok su za sve nas ostale brojevi predstavljali rezultat rada do rujna 1999., s time da rad treba nastaviti i praznine popuniti. Osporavatelj S. Goldstein nije se mogao pomiriti s premalim brojevima židovskih, srpskih i pravoslavnih žrtava. Svoje protivljenje podnio je u pisanom obliku, a poslao ga je i na više različitih adresa.

       Nakon toga, počela je medijska hajka na Komisiju. Naša evidencija žrtava proglašena je konačnom, što ona ni izdaleka nije bila, a onda su nam nabrajane «mane». Kao «krunski» dokaz upotrijebljene su preslike naših tablica o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti žrtava. Zloporaba ne bi bila moguća da smo kod svake tablice napisali da je to stanje od osnutka Komisije do rujna 1999. (kao što piše u naslovu Izvješća).

       Poslije trećesiječanjskih izbora 2000. Sabor nije imenovao članove Komisije iz redova zastupnika, pa ni predsjednika. Tako obezglavljena Komisija samo je životarila. Izgubljene su dvije dragocjene godine. U međuvremenu, pomrli su brojni svjedoci genocida nad Hrvatima, što ga izvršiše Partija i njezina Armija. Sada se Saboru predlaže da Komisiju ukine.

       Znakovito je da su poimenični popisi žrtava i u Titovo doba padali u nemilost i bili skriveni od javnosti, jer popisivači nikako nisu mogli udovoljiti partijskoj «normi».

       Žalosno je da se u posljednje vrijeme hrvatskim žrtvama više bave Slovenci nego Hrvati. Masovna grobišta Hrvata širom Slovenije neoboriv su dokaz genocida, jer su nastala ubijanjem golorukih ljudi poslije rata.

        Gospodin Slavko Goldstein bio je član Komisije od početka da kraja. U njega smo kao Židova polagali velike nade i očekivali da ćemo preko njega doći do popisa židovskih žrtava. Toga popisa nismo dočekali. Da nam ga je predao, ne bi se mogao onako ponijeti na zadnjoj sjednici Komisije kako se ponio.

Da, doista će biti zanimljivo Goldsteinov svjedočenje, zar ne?

Josip Pečarić