2015-05-04

Kkamejar

 

Zvonimir Hodak: Bože daj da budem takav čovjek k’o što moj pas misli da jesam. Nadam se da Šeki ima psa!

Objavio/la: Krešimir K           Nadnevak: Svibanj 04, 2015

Zvonimir Hodak: Bože daj da budem takav čovjek k’o što moj pas misli da jesam. Nadam se da Šeki ima psa!

Foto: tportal

Javio se još jedan general. Rezervni general JNA Buda Lončar. Isti onaj koji je 1991.g., u jesen predložio Vijeću sigurnosti da se uvede embargo na prodaju oružja zaraćenim stranama. Kaže Buda: “Embargo je prije svega bio usmjeren na to da spriječi naoružavanje JNA.

Bravo Budimire!!! Sad znamo pravu istinu.

“Predsjednica države morala je jučer biti u Jasenovcu.“ kliče Jelena Lovrić u Jutarnjem od 27. travnja. “Obilježavanje sedamdesete obljetnice proboja logoraša iz ustaške tvornice smrti proteklo je bez šefice hrvatske države. Kolinda Grabar Kitarović nije objasnila svoj nedolazak, premda nema važnijeg mjesta, nema ga na cijelom svijetu, gdje je u to vrijeme trebala biti.“ Kao začin ovom antifašističkom čušpajzu Lovrićka nam servira priču o “temeljnim odrednicama na antifašističkim tradicijama stvorenog zapadnog svijeta.“ Za koga naša draga i nadasve simpatična antifašistkinja piše ovakove i slične komentare? Za Miroslava Lazanskog? No, dobro! Mišljenja sam da je Kolinda trebala otići u Jasenovac. Pored jasnih stavova mogla je, kao predsjednica RH, doći do novih saznanja: Tito nikada nije bio u Jasenovcu. One koji su stvorili mit o 700.000 ubijenih, on je predobro poznavao.

Možda ga je, uz sve zločine koje je učinio prema Hrvatima, ipak bilo pomalo sram. A Kolinda je dolaskom mogla malo proširiti “jasenovačke horizonte“. Mogla je osjetiti mržnju u zraku koja se mogla rezati nožem. Mogla je vidjeti bijes, zviždanje i glasne uvrede prema čovjeku koji je kao dječak deportiran u Auschwitz. Ali časni Branko Lustig nedavno je izjavio da fašizma u Hrvatskoj danas nema. “Kako je mogao to da kaže? Prosto ne mogu da vjerujem!“ zacvilio je jedan “antifašista“ na društvenim mrežama.

Svakodnevno u RH niču nove udruge. Mladih antifašista, prastarih antifašista, Anti fašistička liga ili ljiga, Udruga slobodarskih aktivnosti koju vodi drugarica na kojoj se jasno vidi svakodnevna upotreba čuvene kreme za lice Helena Frankejštajn itd. Svi se oni zapjenjeno bore za dvije stvari: protiv imaginarnog fašizma i za kune koje su promovirane upravo u tom fašizmu. Kune ne smetaju, barem ne previše, ni Pupovca, ni Mirjanu Mirt, ni Mesića, ni Josipovića, ni Nenada Stazića. Njemu je dosta i sedam kuna kad se odmara na Brijunima. Negdje sam pročitao da je antifašizam danas kategorija za psihološko proučavanje. Skup u Jasenovcu je to i potvrdio.

pola-stjepan-mesicTipičan javni obračun sa neistomišljenicima. Mržnja, prijetnje, govor mržnje koji je inicirao Stipe Mesić proglasivši jednom “gadovima“ sve koji ne misle recimo k’o Mirjana Mirt. I jednom bi netko morao blago i izbalansirano objasniti hrvatskim fol-antifašistima da se bave recimo financijskim inžinjeringom ili piramidama sreće ili nekom sličnom Ostap-benderovskom djelatnošću. Danas i osobe koje se ne bave političkom patologijom znaju da se pojam “antifašizam“ koristi kao prikrivenica za “komunizam” samo u zemljama u kojima vladaju kriptokomunisti i zaostali staljinisti. U zapadnim zemljama, na koje se poziva i Lovrićka, slavi se Dan pobjede nad nacifašizmom. Kad se tamo predstavi netko kao antifašist, sugovornik će ga uputiti u prvu kliniku u kojoj primaju bez uputnice. Na zapadu kao pojam dominira “borba za demokraciju“, “borba protiv korupcije“, “borba za pravo na rad i pristojnu nadnicu“ itd. Davno su zaboravili na “berlinski antifašistički zid“ kako su mu današnji antifašisti, a ondašnji rigidni komunisti, tepali. Zato je šteta što Kolinda nema malo jači želudac te što nije došla u Jasenovac.

Mogla je naučiti, recimo, da je u Drugom svjetskom ratu Hrvatska imala samo jednu vojsku – partizansku. Slažem se, i prisjećam hrvatskih heroja Veljka Kadijevića, Blagoja Adžića, Sime Dubajića, koji se naročito istakao nakon 8. svibnja 1945.g. kod Bleiburga. Često se prisjetim hrvatskih vojnika s Banije i Korduna koji su četrdesetprve masovno pohrlili u “hrvatske četnike“, a četrdeset pete se vratili kući iz “hrvatskih partizana“ sa svojim hrvatskim komandantima Kočom Popovićem, Aleksandrom Rankovićem, Radom Bulatom i dr. Suhom logikom zaključujem da su se “hrvatski partizani“ borili za hrvatsku državu. Znam da su se talijanski, grčki, češki i drugi partizani borili za svoje države. A “hrvatski partizani” borili se za Jugoslaviju. Jugoslaviju, koju su prije rata i komunisti nazvali “tamnicom naroda“. Iz tih razloga mladi i sve perspektivniji Večernjakov ljevičar Marko Špoljar je s razlogom “oprao“ Kolindu. Kaže Markan da je ona “krivo “izvagala“ Bleiburg i Jasenovac“. Marka nervira što je Predsjednica Republike u Jasenovac došla na “sporedna“ vrata, a na komemoraciju u Bleiburgu ući će na “glavna“ vrata. Marko nam, usput, prodaje neokomunističku šprancu u stilu Bude Lončara, znajući da su Hrvati neizlječivi “pušači“. Naročito kad puše ljevičarske fore. I on nas voza svojim “križnim putem.“ Mamac se baci tvrdnjom da se je “Jasenovac dogodio neovisno o Bleiburgu, a pitanje bili uopće bilo Bleiburga da prije toga nije bilo Jasenovca…“ Silogističku floskulu, koju je lansirao Stipe Mesić, a prihvatio istoričar Hrvoje Klasić, a sada je kao tijesto za pizzu rasteže lijevo večernjakovo pero. Ajde da se radi samo o jednom peru! Trenutno uz Špoljara isto misle i pišu Ivanka Toma i Branimir Pofuk. Znači triper-a jugonostalgičarskog regionalizma.

Da su ustaše manje divljale u Jasenovcu “hrvatska partizanska“ vojska ne bi pobila par stotina tisuća civila i pobacala ih u jame, rudnike i špilje sjeverozapadne Hrvatske i Slovenije. Ne bi bilo ni “križnog puta“ koji frapantno sliči na ono što danas rade s kršćanima borci Kalifata u Siriji i Iraku. Da nije bilo Jasenovca ne bi 1991.g., bilo ni balvana na prometnicama. Sigurno ne bi bila okupirana 1/3 Hrvatske. Jasno Jasenovac je kriv i za Vukovar, Ovčaru, Škabrnju, Borovo selo i sve zločine koje su “hrvatski partizani“ počinili nakon 1945.g., i 1991.g. Zanimljivo razmišljanje malih čela koja stvaraju velika načela. Nakon 5. kolovoza 1995.g., i čuvene traktorijade i sa hrvatske strane bilo je “nedopuštene retorzije ratnih pobjednika nad pobijeđenim silama zla” kako suptilno Jelena Lovrić opravdava Titove partizanske zločine nakon 8. svibnja 1945.g. Našim ljevičarima nikada nije palo na pamet da je to možda bila “nedopuštena retorzija ratnih pobjednika nad silama zla“. Jeste li ikada pročitali nešto od Jelene Lovrić, Tomića, Dežulovića, Pavičića, Ivanke Tome, Branimira Pofuka, Gorana Gerovca i stotine drugih feralovaca, orjunaša i gledaoca Žikine dinastije da te “nedopuštene retorzije “hrvatskih branitelja opravdavaju pokoljem u Vukovaru, Ovčarom, Škabrnjom, Borovim selom kao što sistematski relativiziraju Bleiburg jasenovačkim mitom?

Jedan ustašoidni publicist i izdavač tvrdi da je prve godine u Jasenovcu bilo najviše 1300 logoraša. Komunisti su tih 1300 odmah pretvorili nakon rata u 10.700 ubijenih. Ustašoidni publicist zove se Igor Vukić. Srbin čiju su roditelji bili logoraši u Jasenovcu. Igor nema ni teoretske šanse da se zaposli u Pupovčevim “Novostima“. Da se, apstraktno govoreći, slučajno pojavi u toj redakciji neki bivši HOS-ovci bi ga dočekali riječima “Idi bre da se lečiš…”

Albert Einstein je napisao: “Dvije su stvari beskrajne: svemir i ljudska glupost, mada za svemir nisam siguran.“

šeksPantovčak polako postaje “groblje slonova“. Vječni Šeks na vrijeme je shvatio gdje će biti na budućoj HDZ-ovoj listi na slijedećim parlamentarnim izborima. Vrlo visoko ako se lista okrene naopako. Zato je na vrijeme odrješito podnio ostavku, poslao preko društvenih mreža cmok Glavašu i ostalim obožavateljima, i skrasio se kod Kolinde. Postaje savjetnik opće prakse. Zna Predsjednica kako je dr. Ivo preuzeo stranku, što je bio i katapult za kasniju njenu sjajnu karijeru. Lisinski, glasački listići, Borboši, vražji Glavaš koji je neoprezno sve provalio. Šteta je nekako umanjena Šekijevom briljantnom biografijom u Večernjaku. Da čovjeku suze kanu niz obraz. Još se ne zna tko će prije postati svecem: Šeki ili kardinal Stepinac? Šeki me podsjeća na svetog Gerarda Majella. Sveti Gerard manje je poznat u Europi, ali vrlo poznat i cijenjen na obadva američka kontinenta. Jednog je dana, kaže legenda, pobjegao od kuće u red emptorista i ostavio majci poruku: “Otišao sam postati svecem“. Mislim da treba malo pažljivije pretražiti Šekijev ured u Saboru. Možda je ostavio sličnu poruku – Jadranki Kosor – na primjer.

Englezi imaju jednu zgodnu poslovicu: “God let me be such a men as my dog thinks I am.“ U slobodnom prijevodu: Bože daj da budem takav čovjek k’o što moj pas misli da jesam. Nadam se da Šeki ima psa!

U zadnje vrijeme imamo pravu poplavu mudrih likova s još mudrijim savjetima što smo morali raditi u Domovinskom ratu, kako organizirati proslavu Oluje i kako se obračunati s nabujalim antifašizmom. Tako se javio iz Izraela Edo Maajka. Naciljao Edo ravno u naše korupirane medije. Mudri Edo kaže: “Ne iznenađuju me fašisti tipa portala Dnevno hr nego “mainstream“ mediji koji uporno, recimo, pravdaju poklič “Za dom spremni“ i pokušavaju ga predstaviti kao neku poluzajebanciju…“ Dragi Edo, (jadna ti) Maajka! Koje ti to novine čitaš? Kažeš “druga je stvar što su mediji kod nas potkupljivi, daj pare ovom i onom, i eto ti tekst kakav želiš.“ Zanima me, dragi Edo, koliko si ti platio ovom ili onom da ti objavi ovu našmrcanu musaku kojom nešto želiš poručiti regionu. Neka region vidi kako jedan boljševik, one koji ne misle kao on, proglašava fašistima.

Aristotel je napisao: “Dosada i dokolica su majka filozofije“. Osim ako se Maajka ne zove Edo. Onda dobiješ samo dosadu.

Javila se dvojica generala. Naravno nakon bitke. General Ivo Jelić i general Petar Stipetić. Jelić, koji je zapovijedao Četvrtom splitskom, ogorčen je na Tuđmana. Namrgođeni Predsjednik nije otkrio Jelićev strateški genij. Kaže naš genijalni general da je Tuđman njega i njegove JNA kadrove slušao da bi rat bio gotov za par tjedana ili najviše za par mjeseci. Slično misli i general Stipetić koji, usput rečeno, proslavu u Kninu smatra seljačkim dernekom! Kaže general: “Mi smo krajem 1991.g., bili spremni krenut i uvjeren sam da smo u godinu do 1993.g., mogli sve riješiti. Onda se umiješala politika. Vjerojatno Tuđman, Šušak, Gotovina, Markač.” No, hvala Bogu, da se je umiješala.

Javio se još jedan general. Rezervni general JNA Buda Lončar. Isti onaj koji je 1991.g., u jesen predložio Vijeću sigurnosti da se uvede embargo na prodaju oružja zaraćenim stranama. Kaže Buda: “Embargo je prije svega bio usmjeren na to da spriječi naoružavanje JNA. Bravo Budimire!!! Sad znamo pravu istinu. Neposredno prije agresije hrvatski komunisti ispraznili su skladišta Teritorijalne obrane i poslali njeno oružje u Srbiju. Hrvatskoj su ostale lovačke puške, noževi i tenisice u kojima su dragovoljci odlazili u rat. Srbi i JNA hvalili su se da imaju treću Armiju po snazi u Europi. U to vrijeme Buda je, svojim genijalnim diplomatskim nervom, spriječio Miloševića da ne postane druga armija u Europi. Umjesto da se nakon toga pokrije dekom preko glave, Lončar postaje savjetnik Mesiću i Josipoviću, a za svoja sjećanja na slavne dane 1991.g., stari OZNA-š dobiva u Jutarnjem 6 stranica kako bi prije smrti retuširao, baš kao i Šeki svoje političko, ovaj svoje protuhrvtsko djelovanje.

Arthur Schopenhauer je napisao: “Ako se teški grijesi okajavaju tek na onome svijetu, neka se barem glupi okaju na ovome.“

Zvonimir Hodak