2014-02-03

Lepoglavska priča

"Navik on živi ki zgine pošteno"  

Frano Krsto Frankopan

 

U Lepoglavi, u Hrvatskom Zagorju

Gdje nekoć Hrvat čekao mile slobode ''Zorju''

Koči  se ogromna tvrđa... Petsto godina broji!

Ne izjede ju vrijeme, tuča, ni grom ni hrđa,

Stoljeća klize, ona prkosno stoji.

I kao sijeda baka glava joj mudra, stara,

Pamti uljeze, bitke i monarhije:

Turčina, Habsburgovca i lukavog Mađara,

I tko sve za Hrvatskom ruku pružao nije

Jer htjede svaki Vrag na tuđi sjesti prag.

 

Sjeća se ''baka'' – u tvrđu dođoše pavlini,

Bijeli fratri, ljudi pametni, fini,

Hrvatski bio im duh. Tu molili, radili,

Stjecali svagdanji kruh, živjeli za svoj rod.

I donosili plod i bili Zemlji čast.

A onda carska vlast grabežljivoga stranca,

Josipa drugog, Austrijanca,

Uze pakleni mah. Zavlada jad i strah –

Pavline tjerahu van! I ništa odnijeli nisu

Tek oči suza pune. A voljom carske krune

Taj sveti samostan, strpljivo brojio dan po dan

I posta mnogom uzniku stan.

I zbore hladni zidi: – Čovječe, dođi, vidi,

Povijest sačuva spom. Ovdje su patnici bili

I krvlju poškropili zidine Lepoglave.

Bjehu to doba strave, doba krvavih muka

Kada je ''Crna ruka'' i jugobagre svita

U ime naroda i Tita krojila zakon svoj.

I kad je ''petokraka'' usred crnoga mraka

Lomila Hrvatu kost. Kada samice hladne       

Pamtiše ljude gladne i plač, kletvu i post.

Rijeka suza je tekla, a jugopravda rekla

Da Hrvat mora patit i krivnju patnjom vratit

I ostat vječni crv. Junak koj' slušat neće,

Eto mu puste sreće! U Lepoglavu s njim!

Iscurit će mu krv, imat će neznan grob,

Stog slušaj ''ustaško đubre'' rob si i samo rob!

 

I tako jednog dana na radost partizana

U staru Lepoglavu došao čovjek svet.

Visoko dignuo glavu, mrzio dušman ga klet.

Crna ga resila halja i dostojanstvo kralja

I osmijeh mio, blag. A cijelom Lepoglavom

Sa pritajenom stravom čuo se šapat drag:

Ljudi, Stepinac to je! Naš pastir i naš brat!

Čuvaj ga Bože s neba, on rodu svome treba

On će nam snagu dat. On je naš stanac kamen,

Utjeha, nada i kras. Vjere  i hrvatstva znamen,

Ponos nam, štit i spas. On bilo naše sluša,

I tužnog roda krik. Hrvatska njegova duša

Sa nama trpi bol. On naš je mučenik

Što patnju svaku kuša i drži ko čvrstu nit

Hrvatsku suznu dol.

 

Nepobjediv ko lav, dade se Domu sav

I trpio je rad. Čovjek  nevin i prav

Baš kao Isus Krist. Iz ponosnog mu oka

Sjala ljubav duboka, a obraz bje mu čist.

I samo Hrvat osta, nikada izdajica,

A nudiše mu dosta da bude kukavica,

Da im se proda, da se Vragu poda

I bude gazda u Crkvi vazda,

Da vlada s Titom i njegovom svitom,

Ih, kakav mu nudiše raj!

No takvom raju u paklu je kraj!

 

Vrijeme prohuja... Povijest zapisa

Lepoglavsku priču, neumrli spom.

Pobježe iz hladnih zidina klupko crvenih guja

Što trovahu život sinu hrvatskom.

Nestao Josip drugi, nesta i carstvo Juge,

Na doba suza i tuge, ostao spomen klet.

Al' naš Stepinac živi i nikad neće mrijet.

Danas je blaženik, a sutra bit će svet!

''Jer navijek živi koji pošten mrije,

U kome srce hrvatsko bije.'' Slava mu!

 

Marija Dubravac Brisbane

2014-10-26

BRANITELJI

Koljena kleče, srce do srca,

Muževa hrvatskih čitav roj!

Usta šapuću riječ molitve…

Zar opet kreću u ljut boj?

Zašto im duša plače, grca,

Vape l’ od Boga vječni spas?

Hrabri borci hrvatskog puka,

Sinci – junaci, doma kras.

Ne mole za se. Rat i muka

Steče im  žrtvom lijepi raj.

O Bože, osim rajske plaće,

U svece ih upiši, daj!

Gle, bogalja je među njima,

Proteza, štaka, teških rana

Neizbrisivih ožiljaka,

Spomen na tisuću groznih dana;

Na krvavu borbu za Dom

Kad đavo otimo Vukovar,

A Hrvat vjeran stijegu svom

Na oltar Majci Domovini

Polagao život na dar.

Žrtvovali su vrli sin’i

Neproživljenu sreću, radost,

Cvjetna polja i sunca sjaj –

Obitelj, ljubav, snove, mladost,

Dom očev i rodni kraj…

——-

Koljena kleče, gore srca,

Junaka časnih cijeli roj!

Duša za mrtvom braćom grca,

Za sokolima koje proguta boj.

O dragi naši, Blago Zadro,

Saša, Mladene, Tomislave,

Ivo, Sebastijane, Mato,

Antune, Miroslave…

Hrvatske Zemlje zlato,

Borci neumrle slave,

Ponosu svojeg roda.

Iz vaših života i krvi

Niče slatka sloboda.

——-

Koljena kleče, brat do brata,

Živih patnika golem broj!

Čuj, žarko moli srce Hrvata

Za rodni prag, za narod svoj,

Za ljepše sutra i bolji dan,

Za Božji blagoslov, za sretan brak.

Nek Hrvatska Hrvatu bude stan,

U miru neka živi svak’.

Vraga nek satre sila Krista

U školi Raspelo neka vlada,

Djeca nek rastu nevina, čista,

Nek budu ponos sela i grada.

Nek mladost ima posla, kruha,

U svojoj zemlji neka cvijeta.

Od stranog neka bježi duha

I lažnih čari tuđeg svijeta.

Nek vladari rodu služe rado

Nek čine što je Bogu milo

I sakupljaju svoje stado

U Kroacije toplo krilo.

Nek cijene časne branitelje

I vrijednost  svete krvi njine,

Nek štuju mučenika žrtve velje -

Taj lovor-vijenac Domovine.

——–

Ponizno moli brat do brata,

A u golemom mnoštvu Hrvata

Sklopljenih ruku čovjek kleči,

Ko i nekada tuguje, ječi…

Zabrinut prebire 'čudne niti’

Jer ‘Hrvat je opet teško biti.’

 

Marija Dubravac  Brisbane

2016-01-18

 

TIHOMIRU OREŠKOVIĆU

NOVOM MANDATARU HRVATSKE

 

(Hrvati dijaspore)

 

Kad prođe ova duga mračna noć

Kad sine zvijezda čekana odavno,

Stazom slobode moj narod će poć

Zgaženo ime bit će opet slavno.

O sini zvijezdo, danice nam sini,

Čeka te Hrvat već godina broj.

Nek blista ime miloj djedovini

Nek patnik bude na svom pragu, svoj.

 

Kad odu oni što griješiše dost',

Na čijem dlanu krv pisala spome,

Uskrsnuti će Zvonimira kost

Uminut kletva rodu hrvatskome.

I bit će mira, pjesme, blagostanja,

Zlatnim će žitom rodit pusti kraj.

Motikom, ralom, gdje seljak prianja,

Livada, njiva, zemaljski je raj.

 

Kad mine strava, tamnica i mrak,

Jednom vladaru klicati će ljudi.

Na čelu povijest utkala mu znak:

Hrvatski rode, Za Dom spreman, budi!

''Za Dom, za grb, za budućnost bolju,

Ja ličke gore grana sam i list.

Vršit ću vjerno Kroacije volju,

Geslo je meni - Stijeg oca, i Krist.

I samo vaš ću u sve dane bit,

Pođimo skupa željkovanom cilju.

Gdje sloga cvjeta, a zar treba krit -

Tamo se nadat kruha izobilju.

Dajte mi ruku, pružit ću vam obe,

Za djelić srca, čitavo vam dajem,

Ja nisam čovjek pohlepe ni zlobe,

Poslušnost, žrtvu, časno obećajem.''

 

Kad prođe groznog komunizma strah

I padne sila crven petokrake,

Kad domoljublja razbukta se mah,

S novim vladarom bit će sreće svake.

O Bože stari, Bože pravde svete

Udijeli mudrost sinu hrvatskom.

Nek vrati slavu Zemlje razapete,

Nek vijekom živi pradjedova Dom!

 

Marija Dubravac Brisbane

2016-05-02

 

HRVATSKO MOJA

Hrvatsko moja kuda te vodi
Onaj što krivim putima hodi?
Onaj tko stijegu okreće leđa
Kog 'Za Dom spremni' boli i vrijeđa,
Onaj ko’m tvoje mrsko je mlijeko
Koj danas laže što j’ jučer reko.
Hrvatsko moja kuda te vodi
Jadnik ko’m režim crveni godi,
Koj’ Blajburgu se poklonit ne će,
Već Brezovici sramotno kreće
I crvenim se naukom truje,
Na prošlost našu podmuklo pljuje.
Hrvatsko moja kraljice slavna
Na tuđem čelu kruna ti davna,
Tvojim se cvijećem tuđinac kiti
S bistrog ti vrela milo mu piti.
Spala si jadna na niske grane
Stranci te kruhom bljutavim hrane -
Plodovim’ što no gorki su vazda;
Gle, tuđin skuplja rod tvojih brazda,
Rod kojeg’ stvori ljubav Hrvata,
Dobro mu srce od suhog zlata;
Rod čija j’ njiva topljena znojem
Onih, što nisu svoji na svojem,
Onih što mukom plaćali bjehu
Danak, tuđemu hiru i grijehu.
Hrvatsko moja kuda te svrću
Oni što s tebe dukate zgrću
I lažu da su pošteno stekli -
Plati im Bože kako su rekli.
O mili rode, patnički rode,
Slijepi i gluhi Zemlju nam vode.
Ne daj im rode svojega glasa,
Dok slijepac vlada, nema nam spasa.


Marija Dubravac Brisbane



ZDS Marija Dubravac, Brisbane

IME NEPOZNATOGA DJEČAKA

 

Velepromet... Užas, strava...

Vrijeme stalo - Nebo šuti.

Gdje dušmana lebdi slava,

Gdje urliče đavo ljuti –

Gdje na zidu ‘‘Slobo’’ piše,

Gdje krik smrtni uši para -

Sedamdeset ljudi diše

Branitelji Vukovara.

Sveti Bono i svi sveci

Pogledajte tužnu grupu;

Kom skriviše, netko reci,

Da na srama vise stupu?

U svom gradu svoj znoj lili,

Od postanka mirotvorci.

Ko hrvatski djedi bili

Za Dom spremni - časni borci.

Nema krivnje. Savijest čista,

Tuđu mrvu nisu htjeli.

Učila ih vjera Krista:

Po pravdi se plaća dijeli.

 

Sedamdeset sirotana

Jučer borci, danas ‘ništa’

Sjećaju se sretnih dana,

Slobodice i ognjišta.

Ne. Ne plače duh junaka,

Zar bi junak vrli plako?

Već mrska mu srbošaka

Agresorskog rata pak’o.

Suri orli tuđeg neba

Vukovarska ruše gnijezda,

Srbiju proširit treba,

Nek Petrova zasja zvijezda.

 

Sedamdeset ljudi sluša:

Crna smrt se šulja, ceri,

Pokajanje moli duša

Oko đavla žrtve mjeri.

Četnik Dule, ko hijena

Vreba, hoda, žrtvu traži,

Hladno srce od kamena

Bijednog stvora prijetnjom draži.

Lav obijesni gleda, reži,

Rakije mu nikad dosti,

Krv hrvatsku piti teži,

Nesretnicim’ mrvi kosti.

Sedamdeset mučenika,

Bože, tko je sad na redu?

Kog će klati grozne psine

Da mu živom srce jedu?

 

‘‘Tebe hoću, tebe neću,

Danas, sutra, isto ti je.’’

Bocka Dule i popijeva:

‘‘Nema zemlje do Srbije!

Hej bre, momče, hajde vani,

Kog se bojiš, Hrvatino?

Glavu gore, mirno stani

Da ti leglo materino...’’

Usta mladić, ali jao,

Glas nečiji ljuto cvili:

‘‘Ne dirajte mojeg brata,

Smiluj mu se, striko mili.’’

Nogu dragog brace uze

Priljubio uz nju lice,

Jeca, lije gorke suze -

Dijete majke Hrvatice.

Stariji bi bratac išo,

Mlađi nogu pustit neće.

Viknu Dule: ‘‘Nek ti bude

Lepe sreće sred nesreće.’’

Odahnusmo. Nebu hvala

Ima duše u krvniku.

Savijest ga je prodrmala

Da ne čini zla bijedniku.

 

Ali jao! Božji ljudi –

Pijani se četnik trže:

‘‘Deder mali, mjesto brata

Van izađi... Brže, brže...’’

 

Nasta metež, ljudi cvile,

Ajme Bože, pa zar dijete?

Četrnaest tek mu ljeta,

Što činite zvijeri klete?

Stariji se bratac diže

Pred zlikovcem ruke sklapa,

Bracu ljubi, molbe niže,

Niz obraze suza kapa.

‘‘Gospodine, pustite ga,

Cvjetak je tek nježan, mlađan.

Ja ću ići mjesto njega,

On je majčin sinak slađan.’’

-  Bre, zaveži! Dule dreknu

I odvuče žrtvu vani.

Sedamdeset ljudi jeknu,

Ljuta bol im srce rani.

 

Glas urliko: ‘‘Skidaj stvari,

Želim da te vidim gola.

Ne vredi ti brale više

Nevinosti areola!’’

‘‘Nemoj striko, sramota me,

Nikome kriv nisam bio.

Sažaljenja imaj na me,

Mrava nisam pogazio.’’

‘‘Skidaj stvari!’’ prolomi se

Srbovraga bijesna dreka.

Plač dječaka orio se

Vrag razori hram čovjeka.

‘‘Boli, striko, boli, jako!

Pustite me... Majkooo, jao!

Nemojte me živog rezat...’’

Anđeo je izdisao.

 

Velepromet... Užas, strava,

Sjećanja se strašna bude -

Slika ružna i krvava...

Čujem roblje – svoje ljude,

Ponavljaju vječni ‘‘Zašto

Rod hrvatski stradat mora?

Zar zlikovcu Bog bi prašto

I dao mu rajskog dvora?’’

Slušam krike dječakove

I umirem skupa s njime;

Ubiše ga. Ni sad ne znam

Kako mu je bilo ime.

 

Marija Dubravac Brisbane

(Napisano prema izjavi Vilima Karlovića, branitelja,

koji je prošao svoj pakao u vrijeme

srbskeagresije, u Vukovaru, 1991).

2017-04-23

 

LIPA NAŠA DOMOVINO

 

Sve joj više riči blide,

Sve ju manje Rvat piva,

Sve se više gasi dide

Domoljublja vatra živa.

”Lipa naša Domovino”

Himno stara, himno mila,

Pivao te rod Ilira

I rvatskog roda vila.

Dok kosio seljak žito,

Dok kolivku mati ljulja,

Grlo roda plemenitog

Glasom ševe i slavulja –

Sa ratnikom, svatom, robom,

S prognanikom, umirućim,

Nad oltarom i nad grobom

Klicalo ti žarom vrućim.

”Lipa naša Domovino”

Časnim ustim’ opivana,

Sveto gnjizdo materino,

Diko Zrinskih, Frankopana.

Savom, Dravom il’ Jadranom,

Gorom, dolom il’ ravnicom,

Kojom unuk pošo stranom

Kitio te trobojnicom.

Himno Zemlje Kroacije

Sve te manje Rvat piva,

Ni stalo mu kanda nije

Što pepelom dragulj biva.

Oj budi se, rode, budi,

Nek prkosi tvoja stina

Di pisahu slavni ljudi:

”Lipa naša Domovina”.

 

Marija Dubravac, Brisbane

Izvješće o blagoslovu spmen križa u Čukovcu kod Ludbrega

2017-04-29

                   

Marija Dubravac, Brisbane

JEZIK HRVATA

 

U času rođenja majčica mila

Jezikom roda nježno me zvala.

Ta moja lijepa hrvatska vila

Pitomo ime prabake mi dala.

U srce utkala niti od zlata -

Naš jezik sveti, jezik Hrvata.

 

Putem suzne doli, u tuzi i sreći,

Jezik oca moga krasio mi ime.

I kad ću mrtva u grob hladni leći

Riječi na križu vezat će me s njime.

Hvala ti Bože u vijeke vjekova

Za jezik naših dičnih pradjedova.

 

Hrvatski brate kud ti noga hoda

S tobom nek ide govor majke tvoje.

Veličaj njime povijest slavnog roda -

Raspelo, stijeg i tri svete boje.

Nek svatko svojim zakiti se krasom,

Ko i djed neka istim priča glasom.

Marija Dubravac Brisbane

 

 

ISTINA NAĐE PUT

 

Umuknite lažovi, gadovi i smradovi,

Groznog Broza sinovi, sveđ podmukli lavovi!

Vjerni jugi voljenoj, petokraki crvenoj,

Sjeme gazde paklenog, mrzitelji roda svog.

Fotelje vam stečene kletvom mrtvih praćene,

U zlu tijelu zao duh, u čas’ smrti gorak kruh.

Knjiga će vas pamtiti, pjesma sramom kititi.

Umuknite zlotvori! Glas iz jama govori -

Stotin’ tisuć glasova umorenih sinova:

‘‘Izdajice, slugani, kumunizmu prodani,

Duša vaša prljava krije djela krvava.

Povijest našu kaljate u laži se valjate,

Na ‘‘Dom spremni’’ pljujete, ogavine bljujete.

Zemlja plače pod vama, izdajničkim huljama.

Jasenovac spom je ljut, al’ istina nađe put.’’

 

Marija Dubravac Brisbane

 

IMA NAS HRVATA

Da junaštva nije, srca bilo ne bi,
Ostali bi spomi na Borninu slavu.
Zaborav i pepel progutali sve bi –
Križ, stijeg i boju crven bijelu plavu.
Al’ junaka ima, ima nas Hrvata,
Još postoji stara kolijevka od zlata.
U njoj dom je sveti časnih pradjedova,
Tu će Hrvat živjet u vijeke vjekova.

Bez žrtve junaka ne bi bilo roda
Zvonimira grana odavno bi svela.
Plakala bi Zemlja ko drvo bez ploda
Povijest svoju dičnu ne bi preboljela.
Al’ junaka ima, ima nas Hrvata,
Još postoji stara kolijevka od zlata.
U njoj dom je sveti časnih pradjedova,
Tu će Hrvat živjet u vijeke vjekova.

Kom bi pjesnik pis’o da junaštva nije,
Uzalud bi tekla, Sava, Drava, Drina.
Opjevao ne bi blago najmilije –
Ono što se zove slatka Domovina.
Al’ junaka ima, ima nas Hrvata,
Još postoji stara kolijevka od zlata.
Branit će ju Hrvat snagom pradjedova,
Za Dom spreman ostat u vijeke vjekova.
Marija Dubravac, Brisbane

 

2017-11-19

Marija Dubravac, Brisbane

GENERALU PRALJKU

 

Hranio si me kad sam bio gladan,

Bolestan, smrznut, odbačen i jadan.

Plakao sa mnom i na grud me svij'o,

U svojem domu ljubavlju me grij'o.

Pitao nisi za rod ni za vjeru,

Obasuo me miljem, na svu mjeru;

U srce meko od suhoga zlata

Skrio si bijednog ispaćenog brata.

A ja, Isus Krist, u bližnjemu disah,

Tvoju dobrotu u Knjigu upisah.

Jedan je Praljak, jedna istina,

Jedna Hrvatska sveta Domovina,

Žrtvom junaka sazdana, čuvana,

Mržnjom zlotvora skvrnjena, pljuvana.

Puna je knjiga hrvatskih svetaca,

Od stoljeća sedmog patničkih otaca –

I braće što sudila haaška je neman,

Jer Hrvat domoljub bješe za Dom spreman.

Ah, što je Haag, što li jugo-udba?

Paklena vatra njihova je sudba.

U prokletstvu, s vragom traju im vlasti,

Mriju bez Boga i bez ljudske časti.

A tebe čekaju, hrvatski sine,

Nebeski dvori moje Domovine.

Na križu, patnji, nagradu si steko,

Istinu, Pravdu, branio i reko.

Ne boj se, brate, zločinačke ruke,

I ja sam takve okusio muke!

Blago onima što nevini trpe,

U muci teškoj Božju snagu crpe.

Za tebe čuvam vijenac od lovora,

Živjet ćeš sa mnom sred nebeskih dvora.

Hrvatsku tvoju nitko neće zbrisat -

Hrvat će uvijek ZA DOM SPREMAN disat!

 

Marija Dubravac, Brisbane

 

2018-04-18

Marija Dubravac  Marija Dubravac: NE ZABORAVIMO SPLITSKU RIVU

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/wp-content/uploads/2018/04/2018-04-12_17-25-36_662-735x400.jpg

MARIJA DUBRAVAC: NE ZABORAVIMO SPLITSKU RIVU

 

SPLITSKA RIVA (2018.)

 

(U spomen na prosvjed protiv Istanbulske konvencije)

 

Splitska Riva, Splitska Riva,

Di no galeb mirno pliva

Di se stara pisma piva

Tu di plamti vira živa –

Di se štuje sveti Duje,

Di se ZDS čuje,

Di no čovik do čovika

Pamti povist davnog vika.

 

Splitska Riva sva lipota

Čuva priče iz života

Sa kolina na kolino;

Uz ćakulu, dobro vino,

Svit ponavlja ča se zgodi

Ko je umra, ko se rodi –

Pamti ča je dobro, ružno,

Iz ratova vrime tužno…

 

Dvanaestog travnja bilo

Kad u Splitske Rive krilo

Sokolova sleti jato –

Kroacije Majke zlato,

Domoljubi, junačine,

Tvrde vire, tvrde stine

Koja čuva zapis – riči:

‘‘Boj Rvatu smrt ne priči.’’

 

Sokolovi, sokolice,

Digli svete trobojnice;

Žarom duše, složnim grlom

Pozdravili pismom vrlom

Cesaricu rajsku Divu

Raspivali cilu Rivu.

‘Uči, buči more sinje,

Srca plamte ka buktinje.

 

Slušaj sinka ča govori:

Rvat doli, Bog je gori

Ko se Boga igrat želi,

Nek u paka đavlu seli,

Nek ne kvari Sveto pismo,

Otac, majka – broj mi nismo!

Bog nas prozva ČOVIK, ŽENA,

To je zakon svi vrimena.

 

Mater slatko dite rodi,

S mužem o njem brigu vodi,

Dite ljubi mater, ćaću,

Triba sestre, dragu braću.

Materinog triba mlika

Plod utrobe od čovika.

Jerbo mater ko ne siše,

Domoljubljem taj ne diše.

 

Splitska Riva čula riči

Pa se rodom slavnim diči:

‘‘Sve što nije plod utrobe

To je izum vrag-rugobe.’’

Ima l’ igdi lipše išta,

Od svog doma i ognjišta?

‘‘Nema, nema’’, šapće Riva,

Tek obitelj sriću skriva.

 

Vi, vladari, glavešine,

Zator naše Domovine,

Upamtite Splitsku Rivu

I poruku roda živu:

NE DIRAJTE NAŠU DICU,

BOŽJEG LIKA SVETU KLICU!

RVAT SLUŽI BOGU SVOMU,

VIRAN DIDU, ODAN DOMU!

 

Marija Dubravac, Brisbane/Hrvatsko nebo

2018.g.: BUDNICA

Sijećanj, 2019

Uz B.B. pozdravlja Vas Marija Dubravac

 

 

BLANKI MATKOVIĆ


Treperi nam zvijezdo sjajna
I razgoni jugotmine,
Hrvatice, vilo bajna,
Sunce naše Domovine.
Brani, štiti, povijest djeda
Biser gazit vragu ne daj,
Što j’ pisala glava sijeda
U amanet rodu predaj.
Od stoljeća sedmog do sad
Istine se unuk hvata:
‘‘Došlo pleme iz Irana,
Dično pleme Harahuata.
Imalo je svojeg kralja,
Prigrlilo stijeg i Kr’sta,
I to pleme osta vijekom
Božji narod, stijena čvrsta.’’
Bježi vraže od svetinje
Ne diraj nam tvrdu stijenu
Srušiti je nikad nećeš
Dok je zapis na kamenu.
Treperi o zvijezdo sjajna
I razgoni smrču mraka,
Dok je tebe, blistati će
Časno ime od predaka.

Marija Dubravac, Brisbane

 

Uz B.B. pozdravlja Vas Marija Dubravac

 

 

 

GROZDA (Iz knjige RODU NA DAR)

 

(Grozda Budak, kćerka dr. Mile Budaka, hrvatskoga književnika i političara, izmrcvarena je na najgori način ljudskoga izuma,

1945. Vječna joj slava!).

 

Pamti li tko djevu jednu,

Mladu časnu Hrvaticu,

Bijelu ružu, nježnu, čednu,

Zagrebačku ljepoticu?

Oj bila je divna jako,

Dva joj oka zvijezde jasne.

Divio se ruži sva’ko –

Ah te rujne usne krasne!

Gle, Zagrebom hitro kroči

Milosrdnih do sestara.

Nad knjigom joj bdiju oči

Domoljubljem sveđ izgara.

U srdašce de zaviri

Slavna u njem klica niče;

Hrvatstvo se bićem širi,

Rano kasno ‘’Za Dom!’’ kliče.

Roditelji bajne vile

Porijeklom si časnim slove.

Lijepa Grozda oca Mile –

Ponos kuće Budakove.

Kćerka uči, otac piše,

‘’Ognjište’’ mu dika rodu.

Dušom, srcem, živi, diše

Nezavisne za slobodu.

Ta voljena Zemlja mila

Krvlju, suzom okupana,

Budakovom žiću bila

Sreća, davno željkovana.

 

Naredbama vraga, Boga,

Il prokleta Zvonimirom –

Radost doma hrvatskoga

Prohujala s ratnim virom.

Nesta mira i veselja

Stiže vojska partizana,

Vražjih ‘’osloboditelja’’ –

Strašna horda sa Balkana.

U Zagrebu nasta strava,

Jaukanje, očaj, groza…

Urla, divlja, vlast krvava,

Jugobagra druga Broza.

Hapsi, tuci, kolji, davi,

Zatvori su dupkom puni.

Petokrake moćnoj slavi

Žrtvovani milijuni.

Usred krvi, crne kobi,

Uzdisanja, teških rana,

Gle, sinova niču grobi

Od Blajburga do Jadrana.

Što ‘’ustaška’’ jeste svita

U dubine nek propadne,

Ispred slike druga Tita,

Sva Hrvatska neka padne.

Ajme ljudi, Bože, jao,

Oj hrvatski jadi gorki!

Puk nesretni vapijao

Bistričkoj nam Čudotvorki.

Pomozi o Gospe sveta,

Dosta nam je Kalvarije.

Zar je naša Zemlja kleta,

Zar slobode vrijedna nije?

Svibanj cvao. Iz visina

Sunce tužan prizor gleda.

Jedna djeva roda fina

U šake se vragu ne da.

Uplašena srna mlada

Grozda, kćerka Budakova,

Ljepotica Zagreb grada

Bila janje sred vukova.

Plačuć zove Božje ime,

Suza kvasi oči sramne.

‘’Isukrste, izbavi me

Pohotnika želje plamne.’’

Al’ ko tuča kada zgazi

Zelen žita nježne vlati,

Tako strašni jugovrazi

Otpočeli orgijati.

Cvijet Budakov, cvijet ljiljana

Obeščasti vražja četa.

Leži djeva, popljuvana

Poput Krista razapeta.

Smrtnim hropcem hropte grudi,

‘’Ustašica’’ zar još diše?

Prošteno joj baš ne budi,

U mukama nek izdiše.

Drugarice partizanke,

Ponesite duge pile.

Zar ste zalud Brozovljanke?

U čijoj ste vojsci bile?

Tako, tako, na rad haj’ te,

Bogato vam ratno znanje.

Oštrom pilom komadajte

Budakovo lijepo janje.

 

Živo meso pila reže

Vrisak Grozdin Zagreb čuo.

Bol užasna prsa steže,

Glas janjeta utihnuo.

Usred pjesme i pijanke

Da ukrase konac djelu,

Gle, krvave partizanke,

Ispiliše Grozdu cijelu.

U mukama Krista Boga

Izdahnula nesretnica,

Cvjetak roda hrvatskoga,

Zagrebačka ljepotica.

Djevojčino srce mlado

Bezbožnice psuju, bodu;

Na ražnju ga peku rado,

Hrvatskome viču rodu:

–  Protivnici partizana,

Zaklana je mlada krava!

Po želji vam izrezana,

Evo mesa zabadava!

Pavelića junačine,

Sve vas oštri ražanj čeka.

Vi ustaše, Hrvatine,

Topit će vas krvi rijeka.

Nek vas topi, neka teče,

Robom nek je Hrvat svaki.

Nek ustaška gamad reče:

‘’Slava zvijezdi petokraki!’’

–  Drug Staljin je ures, nada,

Komunizma Bog jedini.

Srp i čekić neka vlada

U Titovoj jugovini.

 

Godinama Hrvat mrio,

Vađena su srca mnoga.

Šumom, trnjem, grobak bio

Sinku roda patničkoga.

Al’ krvavih nakon muka

Nad Hrvatskom zasja duga.

Pobijedila pravde ruka –

Ode k vragu smradna juga.

Osta gnjusno spominjanje

Iz Brozove vladavine,

Pol stoljetno jaukanje

Ispaćene Domovine.

Osta spomen na djevicu

Mile Budak kćerku mladu –

Domoljubku, Hrvaticu,

Božji darak Zagreb gradu.

Grozdo, rodu odgovori

Gdje li trune srce tvoje?

Čuj iz Neba glasak zbori:

‘’Vijekom kuca srce moje.

Zalud su ga pekli, boli,

Ubila ga vatra nije.

Ne umire koji voli

Grudu zemlje Kroacije.’’

 

Marija Dubravac

 



2019.g.:
Uz pedesetu obljetnicu života u tuđini
DOM MU HRAŠĆE BURA VIJE

2019-01-05

Sretna Vam Nova godina!

 

Uz pedesetu obljetnicu života u tuđini, u Zagrebu je tiskana moja nova domoljubna knjiga DOK MU HRAŠĆE BURA VIJE.

To je moj dar našim ljudima i nemam od toga ni dolara prihoda.

Ako želite kupiti kopiju knjige, možete se obratiti našemu glazbeniku

 

(Najbolji hrvatski tamburaši)  Stanko Šarić; +385-98-231590 u Zagreb.

 

Knjiga je tvrdi uvez, puno slika naših časnih Hrvata te domoljuba i poznatih osoba, 440. str. 

Cijena 100.- kuna.

Stanko može poslati i poštom Vašoj rodbini u Hrvatskoj, pa će Vam već netko ponijeti kad krene ovamo.

 

Od srca zahvaljuje -  ZDS Marija Dubravac  -  Brisbane, Australia

 

2019-01-07

 

 

PRAVDO BOŽJA, OSVETI ME!

 

(Uz hrvatski Križni put. Svibanj, 1945).

 

Iznad Maclja ponoć bila, oblak skrio mjesec, zvijezde.

Sablasnoga sred mrtvila bijele sjene neke jezde.

Šeta l' šumom svijet duhova, vara li te razum zdravi?

Jesu l' sjene priča snova, je l' ti mašta kule pravi?

Čuješ pucnje gromovite, zemlja stenje, podrhtaje,

Oj strahote jezovite, danak sudnji reć bi, da je.

Uzbiba se Macelj cio, zemlje ždrijelo riknu dosti,

Vulkan gnjevni provalio, uskrsnule ljudske osti.

 

Tisuć'  kosti', sto put više, tisuć' grla, strašnih krika,

Macelj šumu preplaviše hrabre vojske bojovnika.

Ljepote li svakolike: Hercegovci, Dalmatini,

Junačine kršne Like, Slavonci i Istranini

I Zagorci i Prigorci, Bosanci i Podravljani

Hrvatice majke momci, rodu na dar odabrani.

Svećenici, Kristu vjerni, s pukom nikli s pukom mrli,

Riječi meke, dobri, smjerni, ruka stado bratski grli.

 

Oko gleda, uho sluša, divni borci u red stali

I ko jedno srce, duša, gromoglasno ponavljali:

''Zaklinjem se moćnom Bogu da ću slušat Poglavnika,

Krvlju branit Zemlju svoju, biti Domu štit i dika.

Dokle živim duša će mi izgarat ko baklje plamen,

Domovino, blago sve mi, tebe ljubim, vijekom, amen.''

Vrijeme stalo. Mjesec zasja, časkom bjegnu pomrčina.

Macljom jeknu ''Lijepa naša'' sveta pjesma od davnina.

 

Tisuć' ruku, tisuć' grla, digoše se k Nebu gore.

Slušaj brate, usta vrla Gospodaru žića zbore:

''O, Svesilni, de pogledaj, vapiju ti roblja glasi!

Umaknuti pravdi ne daj, od ljage nam ime spasi.

Nikom nismo krivi bili nit' željesmo tuđu mrvu.

Hrvat topli zaklon dao strancu, bogcu, mravu, crvu...

Branili smo prag otaca, vatru, pepel svog ognjišta,

Naredbu ti sveđ štovali - Ne poželi bližnjeg, ništa:

 

Njeg'va kuća, njiva, žena, konj, magare, tvoje nije.

Časni zakon svih vremena – opomena iz Biblije.

Junački nam pradjedovi poštenje u dušu vrgli,

Hrvatstvom nam čelo slovi, stijeg s barjaka nismo strgli.

Reci, Bože, gdje je sada boja crven bijela plava

S koje vojska naša strada? Gdje je Doma našeg slava?

Zar znak grešne petokrake nad Hrvatskom da nam stoji,

Da Hrvatu kopa rake, da krvavu sudbu kroji?

 

Domovinu ovi tama, ajme, Bože, Bože velji,

Skopaše nam tisuć' jama bezbožnici mučitelji:

Herceg, Koret i Draganić, Vinceljak, Šbrek i Strmečki,

Hudi Brodar i Valjevec, Fizir, Krivak, grozni Smrečki.

Krvava im lica, ruke, pokoljenje kletvu prima,

Hrvatskog će borca muke pravdu tražit vjekovima.

Oj dušmane, hladni kamu, dođi, vidi mučilišta,

Povijest ti na stupa sramu broji žrtve i grobišta.

 

Na koljena, vražje sluge, izdajnici roda, vjere,

Čekaju vas kazne duge, vatri pakla nema mjere.

Pokajanje, suza gorka, kutak će vam Neba spravit,

Krista radi prostit ćemo, al' nikada zaboravit.

Strašne jame, hude jame, čiji li vas izum stvori,

Sred sablasne noći tame da se duh za pravdu bori?

Zar boginje klete ruka žrtveniku grotlo sazda,

Da ju bolnih sred jauka Hrvat krvlju poji vazda?

Zar je plaća domoljublja podla smrt i bezdno mrko,

Zar još trubi vraga trublja da je 'pas' bez duše crko?''

--

Utihnulo tisuć' grla, nad Macljom gle, sviće zora,

Vojska silna gdje no mrla, zemlja vječno stenjat mora.

Kost Hrvata pravdu žudi, groblje oca, križ i ime.

Noću i sad vrište ljudi: ''PRAVDO BOŽJA, OSVETI ME!''

 

Marija Dubravac Brisbane

 

2019-01-12

Domoljublje kada hlapi, u povijest nek’ mis’o leti:

Gladan, smrznut, pradjed bio, za Hrvatsku spreman mrijeti.

Ne zaboravimo ih!

ZDS Marija Dubravac

 

ZABORAVLJENIM JUNACIMA GVOZDANSKOGA

 

Na pol’ puta Gline – Dvora, na obronku Zrinske gore

Snuždila se kula stara, zidovi joj priču zbore.

Razvalina eno strši, grmlje hladan kamen grli,

Spomen mio davnih dana još vjekovi nisu strli.

 

Od stoljeća trinaestog Šubić – Zrinskih znak ju krasi:

‘‘Za Dom spremni! Za Krst časni!” zidinom se i sad glasi.

Sinko dragi, de zastani, prigni uho k zidu kule,

E da ne bi riječi ‘bake’ sve pomalo utihnule.

Pohrani ih u dno srca, zaborav da otme, ne daj,

Kao biser dragocjeni, unucima na dar predaj.

Pokoljenja neka znadu o Gvozdanskom priču davnu,

Neka pjesmom veličaju pradjedova povijest slavnu.

 

Zbori kula: ‘‘Djeco mila, lozo moja plemenita,

Nekada sam gorda bila, gradila me Zrinskih svita.

Rod iskrenih poštenjaka – hrašće koje grom ne ruši,

Jerbo temelj križa stoji u kršćanskog sina duši.

Zrinsko stablo, zdravo sjeme, iz kog niče dična klica:

Pavle, Juraj, Mirko, Niko, Katarina i Jelica...

I  još mnogi iz te kuće ostaviše divne spome.

Zrinski bili pravednici u narodu hrvatskome.

Poštivali siromahe, putnicima konak dali,

Kralju vjerni, ginut spremni, Svetog pisma nauk znali.

Blagoslov je bujo, cvao, knezovima Gvozdanskoga,

Bog stostruku plaću dao sincim’ djeda čestitoga.

 

Srebrn’ novac tu se kov’o, denar, groši i taliri,

Stapali se u olovo Zrinskih lica, suveniri.

A jer Hrvat blaga im’o, zavidio Turčin kleti;

Or’o suri, grabežljivi, hrvatskome kraju leti.

Nek’ se ptići njeg’vi gnijezde tamo gdje im mjesto nije,

Nek’ osmanski polumjesec vijori sred Kroacije.

Gledaj turskog Malkoč-bega: s vojskom ode pa se vraća!

Ne da Hrvat Gvozdanskoga dok su složna mila braća.

Turčin bjesni, plane kuje, prokletstvo ga vražje žari.

Gvozdansko će šaptom pasti vojska moćna kad udari.

Ej Hrvati, ej kauri – zalud hrabrost od predaka,

Sokolović Ferhat-paše gušit će vas snažna šaka.

 

Od Malkoča on je jači, na srcu mu guja spava,

Zgazit će vam stijeg, raspelo, prahom bit će roda slava.

Ferhat prijeti, vojsku sprema, u tri ljeta dvaput bio,

Pod zidinam’ Gvozdanskoga dvije bitke izgubio.

Zalud guja otrov štrca, zalud kipi gnjev ratnika,

Ferhat-paša mržnjom grca, izmakla mu lovorika.

Obećaje Muhamedu: treći put će imat sreće.

Gvozdansko će osvojit' il’ Ferhata biti ne će.

 

Jesen zlatom odjenula Zrinsku goru i Pounje,

Seljak njivom plod ubir'o, zriju, mire, žute dunje.

Vrijedni ljudi, mirotvorci, znojem lica krušac stekli,

K'o pobožni njeg’vi predci Bogu dobrom hvala rekli.

Platno šiva djeva mlada, o svatima momak sanja,

U frulicu pastir svira, jekom glasnom dol odzvanja.

Ljubav, radost, smijeh il’ tugu, u pjesme je čovjek svio,

Blagoćudni svijet Hrvata u svom domu sretan bio.

Al’ pomuti radost tihu vojska ljutog Ferhat-paše.

Obećao turadiji: ‘‘Gvozdansko će biti naše!

Alaha mi, pobijedit ću, il’ me živog biti ne će.’’

Nekrst vrišti, konjic njišti - u boj ljuti Turčin kreće.

 

Ajme, Bože, pravdo, gdje si, čemu kazna skromnom stvoru?

Hoće l’ ikad biti kraja ratovanju i pomoru?

Zar aždaja, neman grozna, krv nevinih mora piti,

Nije l’ čovjek zavrijedio kraj ognjišta svojeg sniti?

Tko li satka kob Hrvatu, čija li ga kletva prati?

Od kolijevke do pokrova zar će vječno ratovati?

Zar poklonit' zemlju dragu da ju Turčin gazi, pljuje?

Ne! Ne da ju turskom vragu, ako gine, grob mu tu je…

Reci, srce, može l’ ikad pobijediti slaba šaka?

Gdje turbana deset tisuć’ zaman srce od predaka!

‘‘Može, može!’’ srce kliče, ‘‘Dokle ćutim ljubav jaku,

Div Golijat ne će ubit čelik-volju u junaku.“

 

Ej, Ferhate, ej „džudijo“, zaboravljaš Hrvat tko je:

Na Sigetu Zrinski mrio, al’ ne zgazi riječi svoje.’’

Razliježe se bojna truba, zemlja drhti, nebo ječi,

Tristo ljudi blage ćudi usred kule stare kleči.

Pa k'o njihov Šubić - Zrinski obećaše vjernost rodu.

Grla kliču: ‘‘U boj, braćo, za Gvozdansko! Za slobodu!’’

Branič-kula riječi čula i k'o mati upamtila

Kad šačica domoljuba protiv sile bitku bila.

Čuj, top trešti, vatra blješti, Ferhat-paša ne sustaje;

Junacim’ na branič-kuli med'ne riječi obećaje:

‘‘Predajte mi grada ključe, vrata širom otvorite.

Pustit ću vas žive, zdrave, haj’te kuda poželite.’’

 

Ne da junak grada ključe, k'o od raja Božjeg da su,

Za prag živo srce tuče, još se nada željnom spasu.

U pomoć će braća doći, rastjerati lešinare,

Badnji dan će proslaviti u zidini kule stare.

Slava Bogu na visini – rođen je Kralj, Isus mali!

U Gvozdanskom hrabri sinci  ‘‘U se vrime’’ zapjevali.

Bez ručka i rujnog vina, bez božićne svijeće plama,

Branila se Domovina - mačem, krvlju i žrtvama.

Tristo smjernih mučenika, glad ih strašna draži, mori,

Ispila im slabo tijelo, zadnja vatra eno gori.

Nema hrane, nema vode, ni streljiva, ni ogrijeva,

Al’ poslušaj, srce divno, žedno, gladno, Kristu pjeva.

 

Još vjeruje – pomoć stiže, za pobjedu kasno nije,

Odmaglit će silna vojska Ferhatove turadije.

Ratnik čeka, nada blijedi, mrvu kruha žele usta.

Srce klonu. Pobjeda mu bila samo čežnja pusta.

Gasnu zadnje vatre plamen, tek pokoja žera gori,

Drvo puca, škripi kamen, proplakaše stari dvori.

S visoka ih patnik gleda, još ga bodri zavjet sveti:

U ruke se vragu ne da, ko junak će rađe mrijeti.

On je Hrvat, tvrda stijena, čiste su mu ruke, lice.

Ne podnosi nik’vi jaram ni izdajstvo kukavice.

Makar bio ledom čitav, ne će milost turske vlasti.

Nek’ je kostur, slab i mlitav, pred zlotvorom zar će pasti?

 

 

 Marijo Filipi. Izgubio je ruku i nogu u agresorskom ratu, ali – ljubav sve može! Iz poštovanja prema junacima Gvozdanskoga, pokosi travu, kako bi staza pred starom kulom bila prohodna.

 

Damjan, Juraj, Andro, Niko, vođe tristo časnih ljudi

Zbore: ‘‘Braćo, ostanimo, vjerni svojoj rodnoj grudi.

Uminut će patnja skoro, no živjet će naša slava,

Ime će nam krasit vijekom boja crven-bijela-plava.’’

‘‘Za Doooom! Za Krst!’’ društvo vrnu, srdašca se ruka hvata,

A kroz žića sudbu crnu zagrlio bratac brata.

Ciča zima tijelo steže, hlapi snaga u junaka,

Mrtva trupla kulom leže, pušku drži hladna šaka.

Na otponac prste stisla i k'o da se pucat sprema.

Oko širom otvoreno, bolu, suzi, traga nema.

Vidiš samo oca vjernost, od Jadranskog dublju mora,

Koju Gospod Hrvatima darovao odozgora.

 

Studen kruta ne sustaje, već posljednji ljudi mriju,

Al’ još brane zadnjom snagom milu Majku Kroaciju.

Tristo bilo – trides’t osta, ne zna Ferhat što se zbiva.

Jel’ kauru borbe dosta, kakvu tajnu kula skriva?

Uho ćuli, osluškuje, svud sablastni tajac vlada.

Huraaaa! Juriš! Razvalimo Gvozdanskoga vrata grada!

Zaškripale teške grede, plaču, cvile duše mrtve,

Zar će nekrst razarati što gradile djeda žrtve?

Priđe Ferhat k branič-kuli... Gdje je Hrvat? Možda vreba?

U strahu za život goli možda traži pomoć Neba?

A kad tamo, Bože, jao, turski paša grud si hvata;

Na prozorim’ drevne kule smrznut Hrvat do Hrvata.

 

Reć' bi, stup je od kamena, gleda nekud u daljine,

Čuva slavu svog imena odan sinak domovine.

Stužio se moćni Ferhat, glavu pognu, suzu briše,

Usna drhti, jezik šapnu: ‘‘Tog’ na svijetu nema više.

Pogledajte, Turci moji, kako Hrvat mrijeti znade,

Gladovao, smrznuo se, ali grada ne predade.’’

Pa dotakne mrzli obraz junacima Gvozdanskoga,

Izustivši: ‘‘Vi ste korijen Nike Šubić, bana svoga.

Katolički nek’ svećenik dostojno vas u grob sprati,

Junaštvo vam, dragulj sjajan, ko žarko će sunce sjati.

Rahmet dušam’ vašim budi, Alah nek’ vam dženet poda;

Nek’ se pamte biser-ljudi, Hrvatine dičnog roda.’’

 

 

 

 

Na prozorim’ drevne kule smrznut Hrvat do Hrvata. (Fotografija iz zbirke Marija Filipija)

 

Jure dani i stoljeća stara kula ječi, stenje,

Vjetrovi joj zide ruše - pada slava i kamenje.

Čeka jadna neka unuk o Gvozdanskom knjigu piše,

Osudi joj sudba kleta u samoći nek’ izdiše.

Kćeri drage i sinovi, ponosnoga čelik roda,

Podignimo trobojnicu, neka živi riječ “SLOBODA”!

Domoljublje kada hlapi, u povijest nek’ mis’o leti:

Gladan, smrznut, pradjed bio, za Hrvatsku spreman mrijeti.

 

‘‘NEK’ SE RUŠI KULA SVAKA, AL’ NE SPOMEN NA JUNAKA’’

 

Marija Dubravac, Brisbane

 

 

 

 

Neka nam časni domoljub Marijo Filipi, čovjek bez ruke i noge, bude podstrek, da makar povremeno hodočastimo na mjesto gdje stara kula čuva spomen na junake, kakvi se rađaju samo u Lijepoj našoj Kroaciji. Počivali u miru Božjem!