2014-02-03

Lepoglavska priča

"Navik on živi ki zgine pošteno"  

Frano Krsto Frankopan

 

U Lepoglavi, u Hrvatskom Zagorju

Gdje nekoć Hrvat čekao mile slobode ''Zorju''

Koči  se ogromna tvrđa... Petsto godina broji!

Ne izjede ju vrijeme, tuča, ni grom ni hrđa,

Stoljeća klize, ona prkosno stoji.

I kao sijeda baka glava joj mudra, stara,

Pamti uljeze, bitke i monarhije:

Turčina, Habsburgovca i lukavog Mađara,

I tko sve za Hrvatskom ruku pružao nije

Jer htjede svaki Vrag na tuđi sjesti prag.

 

Sjeća se ''baka'' – u tvrđu dođoše pavlini,

Bijeli fratri, ljudi pametni, fini,

Hrvatski bio im duh. Tu molili, radili,

Stjecali svagdanji kruh, živjeli za svoj rod.

I donosili plod i bili Zemlji čast.

A onda carska vlast grabežljivoga stranca,

Josipa drugog, Austrijanca,

Uze pakleni mah. Zavlada jad i strah –

Pavline tjerahu van! I ništa odnijeli nisu

Tek oči suza pune. A voljom carske krune

Taj sveti samostan, strpljivo brojio dan po dan

I posta mnogom uzniku stan.

I zbore hladni zidi: – Čovječe, dođi, vidi,

Povijest sačuva spom. Ovdje su patnici bili

I krvlju poškropili zidine Lepoglave.

Bjehu to doba strave, doba krvavih muka

Kada je ''Crna ruka'' i jugobagre svita

U ime naroda i Tita krojila zakon svoj.

I kad je ''petokraka'' usred crnoga mraka

Lomila Hrvatu kost. Kada samice hladne       

Pamtiše ljude gladne i plač, kletvu i post.

Rijeka suza je tekla, a jugopravda rekla

Da Hrvat mora patit i krivnju patnjom vratit

I ostat vječni crv. Junak koj' slušat neće,

Eto mu puste sreće! U Lepoglavu s njim!

Iscurit će mu krv, imat će neznan grob,

Stog slušaj ''ustaško đubre'' rob si i samo rob!

 

I tako jednog dana na radost partizana

U staru Lepoglavu došao čovjek svet.

Visoko dignuo glavu, mrzio dušman ga klet.

Crna ga resila halja i dostojanstvo kralja

I osmijeh mio, blag. A cijelom Lepoglavom

Sa pritajenom stravom čuo se šapat drag:

Ljudi, Stepinac to je! Naš pastir i naš brat!

Čuvaj ga Bože s neba, on rodu svome treba

On će nam snagu dat. On je naš stanac kamen,

Utjeha, nada i kras. Vjere  i hrvatstva znamen,

Ponos nam, štit i spas. On bilo naše sluša,

I tužnog roda krik. Hrvatska njegova duša

Sa nama trpi bol. On naš je mučenik

Što patnju svaku kuša i drži ko čvrstu nit

Hrvatsku suznu dol.

 

Nepobjediv ko lav, dade se Domu sav

I trpio je rad. Čovjek  nevin i prav

Baš kao Isus Krist. Iz ponosnog mu oka

Sjala ljubav duboka, a obraz bje mu čist.

I samo Hrvat osta, nikada izdajica,

A nudiše mu dosta da bude kukavica,

Da im se proda, da se Vragu poda

I bude gazda u Crkvi vazda,

Da vlada s Titom i njegovom svitom,

Ih, kakav mu nudiše raj!

No takvom raju u paklu je kraj!

 

Vrijeme prohuja... Povijest zapisa

Lepoglavsku priču, neumrli spom.

Pobježe iz hladnih zidina klupko crvenih guja

Što trovahu život sinu hrvatskom.

Nestao Josip drugi, nesta i carstvo Juge,

Na doba suza i tuge, ostao spomen klet.

Al' naš Stepinac živi i nikad neće mrijet.

Danas je blaženik, a sutra bit će svet!

''Jer navijek živi koji pošten mrije,

U kome srce hrvatsko bije.'' Slava mu!

 

Marija Dubravac Brisbane