PIETETA za javnost: 2005-05-13




    Zamolčana zgodovina holohovsto v Sloveniji

    Društvo za ureditev zamolčanih grobov  / Komenskega 11, 1000  Ljubljana, R.Slovenija

    Međunarodni znanstveno-stručni skup / svibanj 2005.g., Zagreb, R.Hrvatska

     

    PREŠUČENA POVIJEST HOLOKAUSTA U SLOVENIJI 1945.

     

                Povijest naroda kao i Slovenaca je povijest pobjeda, poraza, tragedije i radosti. Narod koji proslavlja samo pobjede, kao jedno veselo razdoblje, poraze kao i tragediju i tragičnu povijest prešučuje, nema vlastite podpune povijesti. Baš zbog toga Slovenci za razdoblje poslije pobjede boljševističke revolucije nemamo još obrađenu a koju če biti potrebno obraditi. Poslije boljševističke revolucije slavile su se samo pobjede, dok su se zločini počinjeni revolucijom zataškavali. Prešutjeli smo natrpane jame, napuštene rudnike, protitankovske jarke napunjene ljudskim tijelima a domovini Sloveniji stavili smo crni rubac. Taj posao temeljito su obradili naši povijestničari. Prešutjeli su dio povijesti vlastitog naroda. Mladi životi, još danas leže nepokopani po jamama, protitankovskim kanalima i u drugim masovnim grobištima diljem Slovenije. Grobovi našim djedova i pradjedova su također dio naše povijesti. Povijest su promijenili tako, da su uzveličavali »srp i čekič sa petokrako zvijezdu«.

     

                Sa time nisu samo izkrivili dio naše povijesti, sa time su prešutjeli i Boga, koji je čovjeku udahnuo poštovanje drugog do smrti ( »i mrtvi će ustati«, sv.Pismo ). U prolječe 1941.g. sile Osovine napale su Jugoslaviju te ju okupirale. Sloveniju su si podijelili Njemci, Italijani i Madžari. Povijestna činjenica je, da je tada bilo još malo ljudi, koji bi od okupatora očekivali nešto dobro.

     

                Još prije nastanka OF (oslobodilački front) već su se u samom poćetku okupacije počele organizirati na odpor okupatoru građanske stranke i oficirski kadar. Zamisao odpora je bila da bi početak ustanka bio u pogodnom trenutku i time sačuvati što više žrtava.

     

                U to vrijeme KPS dala je iniciativu te i ustanovila »Proti imperialistčni front« a cilj  je bio borba proti »anglo-američkom imperializmu«. Samo ime OF pojavilo se tek poslije napada Njemačke na SZ 22.lipnja 1941.g., kada je KPS osjetila, da je došlo vrijeme da se dočepa vlasti. Vrhovni plenum OF prihvatio je u rujnu 1941.g. dva akta – Akt o konstituiranju narodnooslobodilački odbor (SNOO) te Akt o zaštiti slovenskog naroda.

     

                Sa tim aktima bilo je određeno da OF predstavlja slovenski narod u odporu proti okupatoru te da svatko onaj koji bi se suprostavljao biti će osuđen na smrt kao »narodni izdajica«. Pojedini autori pravne kao i povijestne struke su mišljenja, da baš ta dva akta zbog njezine revolucionarnosti opravdano ocjenjuju kao početak revolucije u Slovniji sa svim posljedicama po narodu. Ustvrdilo se da je partija kao najjača skupina u OF počela borbu za vlast. To je bilo kasnije i potrđeno u »Dolomitskoj izjavi« sa kojom je prestala koalicija sa predstavnicima OF.

     

                Sredinom kolovoza 1941.g. je KP pored OF ustanovila »Bezbedno obavještajno službu« (VOS) sa zadačom borbe proti okupatoru i »idejnim neprijateljima«. Sa time se je borba riječima pretvorila u krvavu obračunvanje. VOS je počeo sa likvidacijama, tako je do prolječa 1942.g. več bilo likvidirano preko tisuču civila, među kojima čak žene i djeca, kao i čitave obitelji. Okupator je to iskorištavao za protiudarce, što su bile još dodatne žrtve uglavom nedužni ljudi. Narod je bio izložen velikom nasilju, tako su se čitave obitelji zatekle pod zaštitu okupatora. Stariji pa i mlađi počeli su se organizirati za obranu svojih obitelji i svoja sela pod nazivom »Seoske straže« (MVAC). Partizane su potjerali u Kočevske šume i tako je život postao snošljiviji.

     

                Vrhunac nasilja nad ljudima došla je poslije kapitulacije Italije 8.rujna 1943.g. Na takozvanom »slobodnom teritoriju Dolenjske« i »Notranjske«, koje je potrajalo dva mjeseca, partizani su ustanovi »narodne sudove« (Kočevski procesi) i u dva mjeseca pobili između 850 – 900 ljudi.

     

                Poslije njemačke ofenzive u studenome 1943.g. stariji i mlađi muškarci počeli su masovno bježati u gradove pod zaštitu Njemaca te su tek onda ustanovili »Slovenski domobran« koji su krajem 1944.g. zajedno sa Gorenjskim i Primorskim domobranima brojili oko 16 tisuća boraca. Sa organizacijom »Domobrani« kao zaštitna vojska u koju poziciju su ih prisilili partizani započeo je pravi građanski rat u Sloveniji sa masovnim ubijanjem »klasnog neprijatelja« a uz to bila je i »komunistička revolucija«.

     

     

    UDUBINE KAO MASOVNA GROBIŠTA ZA VRIJEME RATA I PORAČA

     

                Nastankom prvih partizanskih jedinica zapečela je i likvidacija tako zvanih »narodnih izdajica« (klasni neprijatelj). Več 4.studenog 1941.g. bio je u domačem škednju ubijen kmet Lenič Anton u selu Purkače. Iduči tjedan ubijeno je več pet lugara u okolici Krima i Mokrca. Lugara Križmana ubio je ispred žene i petero djece kasnije poznati »narodni heroj« Stane Semič – Daki. Do prolječa 1941.g. bilo je več poubijanih i bačenih u Krimsku jamu, Mokršku jamu, Žiglovicu, Kozlovku, Čuharicu i druge preko sto tako zvanih »narodnih izdajica«, dok za to vrijeme nije pao niti jedan Njemački ili Italijanski vojnik.

     

                Do prolječa 1942.g. partizanske jedinece su postale jače i formirani su prvi bataljuni. Započelo je izzivanje okupatora baš iz pojedinih sela. Nisu u pitanju samo spaljeno selo Dražgoše, koje je izgorjelo do posljednjeg objekta, jer je tamo izgorjelo i 42 ljudi (najmlađi 15 godina), dok su ostali bili deportirani u logore. Partizani su se poslije izzivanja sklonili u šume sa pjevanjem partizanskih pjesama, dok su se komesari smijali i govorili: pa »Kulaške debele guzice opet gore«. Oni če se »kulaka« riješiti sa pomoču okupatora a ne kao Veliki Stalin sa glađom. Nisu u pitanju samo jedne izgorjele Dražgoše, izgorjelo je više desetina sela i pojedini »kmeti«. Okupator je odveo u logore više tisuča ljudi pa čak i čitave obitelji na otok Rab, Gornars, Reniči i druge logore iz kojih se mnogi nisu nikada vratili.

     

                Domači »terenci« su po naručbi Izvršnog odbora OF počeli organizirati Pokrajinske i Rejonske odbore narodne vlasti. VOS (sigurnostna obavještajna služba) pa je započela sa likvidacijama gradskih župana i druge administrativne osobe. U samo jednome tjednu bilo je likvidirano 17 gradskih župana, dok su Zupana Mavsera živog bacili u vatru sa devetero člano obitelj. U Ljubljani su »Narodni sudovi« osudili na smrt 69 Ljubljančana. VOS-u je uspjelo pod vodstvom Zdenke Kidrič likvidirati 45 muškarca, ostali su pobjegli iz Slovenije.

     

                Do 9. svibnja 1945.g. bilo je likvidirano Slovenaca i Promorskih tako zvanih »fašista« od Istarskog odreda i 9.korpusa od 4.700 – 4.800 Slovenaca. Pred kraj 1944.g. partizani su se zbog premoči domobrana sklonili u Kočevski Rog u poznatu »Bazu 20« i Belo Krajino te su po nekakvom tajnom dogovoru ostali do kraja rata. U »Bazi 20« je bio u studenome 1944.g. napravljen spisak za »odstranjenje« prvih mjeseca poslije rata od 18.000 »klasnih neprijatelja« i još 3.000 partizana poslano u »trinajsti bataljun« (»trinajsti bataljun« je značio »likvidacija« »kulaških« i »gradskih« sinova, koji su bili u partizanima – prema poznatom autoru Ernesta Svetine). Nisu uspjeli sve pobiti, jer su nekoji uspjeli pobječi u svijet.

     

                9. svibja 1945.g. završio je drugi rat, na slovenskome tlu pa tek 15. svibnja sa podizanjem bijelih zastava hrvatske vojske duž Austrije od Dravograda pa do bleiburga.

     

                Slovenski domobrani i civili sklonili su se na Koroško – Vitrinje. Manje jedinice Primorskih domobrana sklonilo su se u Julijsku Krajinu te se tamo razišla na sve strane.

     

     

    VRAČANJA SLOVENSKIH DOMOBRANA

     

                Slovenske domobrane Englesu su počeli vračati 25. svibnja pa do 30. svibnja 1945.g. vračenih je bilo nešto više od deset tisuča Domobrana i još oko dvije tisuče civila. Odlazili su u smrt preko dvaju logora, onog u Teharju kod Celja i Škofovih zavoda kod Ljubljane. Svi osim nekoliko stotina mladiča poubijani su u Macesnovi gorici, u jami Kočevski Rog, u napuštenim rudnicima kod Starog Hrastnika te još po drugim stratištima. U tim i u drugim grobištima bilo su poubijani ostali Slovenski domobrani, uhvačeni na bijegu ili pak su ih pokupili na domovima. Ukupno je bilo poubijanih prve mjesece poslije rata oko 12.000 do 13.000 slovenskih domobrana te još oko četri tisuče civila.

     

                Sa 13. srpnjem 1945.g. počeli su raditi »Sudovi narodne časti«. To je bio novi zločinački akt koji je bio prihvačen kao rješenje »njemačkog pitanja« - naime likvidacija Njemaca koji su živjeli u Sloveniji (oko 8 tisuča »Kočevski Njemci«).

     

                Na osnovi tog akta organizirani su koncentracijski logori na Štajerskom. Največi logor bio je barake u Šterntalu (danas Kidričvu), gdje je bilo oko devet tisuča logoraša. Drugi manji logori su bili grad Hrastovec (Madžari), Studenci i Brestanica kraj Maribora, Špitalič kod Slovenskih Konjic i drugi manji logori za skupljanje zatvorenika. Zatvori u Mariboru pa su još niz godina bili logori za političke zatvorenike.

     

                Za utvrđivanje tko je »njemačke nacionalnosti« bilo je u prvom redu materialno stanje. Tako su nestale čitave seljačke obitelji, obrtnici, trgovci, inteligenca te čiščenje Njemaca, kao što je bilo ono u Apaškoj dolini kod Radgone. Grobišta tih žrtava su u Šterntalu (Kidričevo) gdje je pet grobišta i još ono izpod tvorničke hale »B« u Kidričevom, nedavno izkopani rov u Slovenskoj Bistrici, Hočkem Pohorju te u močvari oko grada Hrastovec.  U Špitaliču kod Slovenskih Konjica tek je malo iztraženo to područje. Uz velike napore nemamo još dovršen broj žrtava, jer se još uvijel odkrivajo nova grobišta. Ocjena raznih komisij kreče se oko brojke 6 do 7 tisuča žrtava.

     

                Odma poslije rata započela su suditi »narodni sudovi« sa montiranim sudskim procesima u ime »naroda« po »Zakonu protiv naroda i države«. Montirani procesi u Sloveniji su: Božični proces, Proces proti celjskim trgovcima, Rupnikov proces, Nagodetov proces, Dielov proces, Dahovski procesi, Svečeniški procesi, Kulaški procesi i još mnogo manjih. To su: Mavec-Malenškov proces, Zumer-Veršnikov proces, Ravnikarjev proces, proces Barle Rezika, Fakin-Petrakov proces… Svi ti procesi imali su za cilj kazniti sa usmrčenjem, duge zatvorske kazni te konfiskacija imovine.

     

                Na tim procesima i sa raznim administrativnimi sankcijama bilo je poslije rata u Sloveniji osuđenih 40.625 osoba. Kazne su se služile u popravnim logorima »KPD« u Sloveniji pa i u Bosni.

     

                Do sada se još nije utvrdilo, koliko Slovenaca je bilo na »ljetovanju« na Golom otoku.

     

                Državna komisija za prešučivana grobišta kao i Institut za novijo povijest te Društvo za uređenje prešučivanih grobova još nije uspjelo sakupiti broj žrtava kao ni broj grobišta, koja su  nastala zbog »komunistične revolucije« u Sloveniji.

     


     

    DO SADA UTRĐENO STANJE ŽRTAVA U SLOVENIJI

     

    326 masovnih grobišta

     

    Neposredne žrtve revolucije:

    VOS-a ili partizanske jedinice do 9.svibnja 1945.                     4.770

    Poubijanih domobrana poslije 9.svibnja 1945.             12.800

    Civilne žrtve poslije 9.svibja 1945.                                            4.000

    Žrtve sudova »narodne časti«                                      7.000

    Poubijani povratnici iz njemačke vojske                                     2.000

                                                                                                                               30.570

     

    Posredne žrtve revolucije

    Padli seoski stražari                                                                    160

    Padli domobrani                                                                         870

    Mrtve straže »13. bataljon«                                                     2.900

    Taoci logoraši                                                                        11.000

                                                                                                                          14.930

     

    Ukupne žrtve, uzrokom revolucije

    Neposredne i posredne žrtve                                                    30.570

    Posredne žrtve revolucije                                                        14.930

    Padli partizani 12.000-2.900                                                                             9.100

    Padli u njemačkoj vojsci                                                                                 15.000

                                                                                                              ===========

                                                                           ukupne žrtve Slovenaca:      69.600

     

     

     

    GROBIŠTA I ŽRTVE OSTALIH NARODA, KOJI LEŽE U SLOVENSKOM TLU

     

    Žrtve Hrvata na tlu Slovenije

               

    Največja kolona hrvatske vojske i civila kretala se je prema Austriji preko Maribora i Dravograda. Prema podacima učesnika Križnog puti bilo je oko 450.000 tisoč izbjeglica.

     

    15. svibnja bilo je odloženo oružje

               

                Kolona dugačka oko 70 km vračala se je preko Maribora. Kod Maribora su civile i mladoljetne te one, koji su pristupili domobranima pustili dalje na »Križni put«. Ostale pa, kao što su oficiri, domobrani i ustaše pobili i bacili u »pancer grabu« kod Teznog (proti tenkovski rov), u razne jame, žroderice i u jame na Hočkom Pohorju.

     


     

                Druga kolona kretala se je kroz Celje prema Slovenj Gradecu a imala je oko 70 tisuča ljudi. Zaustavljena je bila več prije Slovenj Gradeca odnosno kod Gornjeg Doliča. Koliko je preživjelo od te kolone malo se zna a govori se oko 8 tisuča pokopanih žrtava oko Doliča. Taj masovni pokolj je započeo odma po neuspjelom prvom pregovaranju a trajao je od 12.-14. svibnja 1945.g. Na području Celja sa okolicom ima 15 – 20 grobišta (u urbanom djelu Celja na grobištima su sagrađeni objekti). Onda ima »pancergraba« u Šentjurju kod Celja, tri grobišta kod Sevnice, »pancergraba« pri Dobovi kod Brežica te još brojna mala grobišta onemoglih staraca i žena uz samu cestu.

     

                Treča hrvatska kolona kretala se preko Zidanog mosta prema Celju. Zaustavljena je bila kod Košnice prije Celja. Poubijane žrtve leže u rudnicima Barbarin rov kod Laškog te u napuštenim rudnicima Starog Hrastnika sa brdovitom okolicom.

     

                Četvrta kolona kretala se preko Ilirske Bistrice od koje je samo manja kolona domobrana uspjeka stiči do Trsta, gdje su ih zarobili partizani te ih zajedno sa njemačkim vojnicima pobili i bacili u jamo Bazovica. Zaustavljenu kolonu pobili su ih nekoliko km od Ilirske Bistrice, pokopali su ih tamošnji civili.

     

                Peta kolona uspjela je doči do Austrije ali je bila u cjelosti vračena u Sloveniju preko Podrošce-Jesenice u logor Škofove zavode kod Ljubljane. Civile i maloljetnike odveli su u Zagreb, ostale su pobili pod Krenom u Kočevskom Rogu u broju od 16 – 18 tisuča domobrana.

     

                Manja skupina krenula je sa kompozicijom po željeznici preko Ljubljane u Austriju koja je bila zaustavlejna između Radovljice in Jesenica. Ta skupina i ona vračena sa puta prema Austriji je bila poubijana 16. i 17. svibnja u Lancovem 2 km od Radovljice. Među tim žrtvama bile su redovnice i djeca. Ocenjuje se na oko 1.300 žrtava. Jedan dio od te skupine od oko 200 ljudi poubijano je 24. svibnja 1945.g. u šumi u Crngrobu kraj Škofje Loke.

     

     

    GROBIŠTA SRBA i ČRNOGORACA

     

    Kolona Srba i Črnogoraca kretala se iz Celja prema Kamniku za Austriju. Zaustavljena je bila u kanjonu kod Vodica. Samo nekojima je uspjelo pobječi, poubijani leže u okolici Kamnika, smatra se da je oko pet tisuča žrtava u osam grobišta koja su označena sa malim križevima.

     

     

    GROBIŠTA NA PRIMORSKEM -FOJBE

     

                Po okupaciji Trsta, Gorice i Julijskih Krajine partizani su odveli mnogo ljudi te ih pobili i bacili u takozvane jame »Fojbe« i druga manja grobišta. Prema našim podacima tamo leži oko 6 tisuča žrtava, dok italijanski novinari spominju brojko oko 10 tisuča žrtava. Među tim žrtvama nisu samo Italijani, tu so i Slovenci iz Primorske. U Kasirovoj jami i Ogradi bačeni su njemački oficiri i vojnici. Prema našim podacima Njemaca ima u raznim grobištima po Slovneiji oko 3.600 žrtava.

     


     

     

    PIETETA: tko je koga i zašto ubijao ( životne »protikomunističke« greške!!! ) zbog čega?

     

     

    A         ZAŠTITA NARODA

     

    1. članak

    Izdajanici se kazne sa smrču.

     

    Izdajnik je:

    1. denunciant,
    2. tko pristupi neposredno ili posredno u dodir sa vlastima okupatora ili sa drugim neprijateljima proti slobode slovenskog naroda ili sa njihovimi povjerenicima zbog uništavanja ili trajne štete političke slobode i nezavistnosti,

     

    1. tko zbog vlastite ili sebične skupinske koristi sakuplja i odvodi narodne sile za borbu proti oslobođenju slovenskog naroda ili nudi za takvo borbu pomoč u drugim oblicima i sredstvima.

     

     

    B         ZAŠTITA NARODNO OSLOBODILAČKOG POKRETA

     

    1. članak

    Sa smrču se kaznuje:

    1. tko izda neposredno ili posredno vlastima okupatora ili sa namjerom izdaje priobčava ili širi u javnostima organizaciju i način djelovanje narodno osvobodilačkog pokreta,

     

    1. tko izdaje ili prijavi vlastima okupatora osebe koje vodijo, sudjeluju ili podupiru narodnooslobodilački pokret,

     

    1. tko sakuplja vlastima okupatora i drugima neprijateljima sredstva za borbu proti narodnom oslobođenju,

     

    1. tko izstupi ili napusti narodno oslobodilački pokret ili prekrši sa nekom svojom radnjom između od I. do IV. članka.

     

     

    C         POSTUPAK

    1. članak

     

    Radnje prema člancima I. do IV. Sude posebni Ljudski sudovi.

    Postupak je brz, usmen i konačan. Osebno saslušavanje obtuženog nije potrebno, a izvrši se, ako se pruža mogučnost  bez šteta za narodno osvobodilački pokret.

     

    Prema osudi nema žalbe.

     

    Presuda se izvrši odma na način i po osobama, prema odlukama suda. Tko će uteči osudi za vrijeme narodno oslobodilačke borbe, bit če gonjen poslije oslobođenja.


     

             NA KRAJU JOŠ MOJE OSOBNO MIŠLJENJE

     

                Smatram kada bi Nurbeški sud sudio kao sada sud u Haagu, zločincima na poraženoj i pobjedničkoj strani, Engleska kraljica nebi dijelila »lordovske naslove« oficirima iz Koruške. Jugoslavija bi bila bez »narodnih heroja« a nebi imali danas niti Srebrenice. Josip Braz bio bi kolega ratnom osuđeniku Hessu u Spadavu.

     

                Komunistička tvorevina imenom »Federativna socialistička republika Jugoslavija« nije se raspala 1991.godine. Ona je samo bila sakrita u jamama Kočevskog Roga, u rudnicima Starog Hrastnika, u rudniku Barbarin rov kod Laškog, u mnogim protitenkovskim kanalima te još u mnogim drugim masovnim grobištima po čitavoj Jugoslaviji, jer do danas još nisu pokopane te njihove žrtve na kojima je stvorena Jugoslavija. Među tim žrtvama su slovenski domobrani, srbski dobrovoljački korpus, četnici pripadnici kraljeve vojske u Jugoslaviji i hrvatske vojne formacije.

     

                Titova Jugoslavija je samo blijeda kopija federacije te se je razpala onog trenutka, kada se je moglo početi javno govoriti o Titovim žrtvama.

     

                Osobnu vjerujem i očekujem, da če ovaj »Međunarodni naučni skup« povijestno objelodaniti »holokaust« jugoslovanskih naroda, koji se je dogodio u mjesecu svibnju, lipnju, srpnju i kolovozu 1945.godine.

     

     

     

     

     

    Ljubljana, 2005-03-12                                               Franc PERME, l.r.