HRVATSKI SABOR KROZ POVIJEST

        2006-11-28

         

        KRVAVI SABOR

        BORBA HRVATSKIH VELIKASA POD VODSTVOM IVANA OD PALIZNE

        Buduci da kralj Ludovik I. Anzuvinski (1342. - 1382.) nije imao muskoga potomka, a nije htio prihvatiti ni prijedlog pape Urbana VI. da za svoga nasljednika odredi bivseg hrvatskog hercega i svoga daljnjeg rodjaka Karla Drackoga, prijestolje je naslijedila njegova maloljetna kcer Marija. Iako je tada imala svega dvanaest godina, odmah je bila okrunjena kao "rex", kralj; vladavinu je, medutim, preuzela njezina majka Elizabeta, zena "vladohlepna i strastvena". Svojim savjetnikom izabrala je ugarskog palatina Nikolu Gorjanskoga, bivseg macvanskog bana, ali i covjeka koji je bio zeljan vlasti. Elizabeta je, takoder uz suglasnost svoga savjetnika, pocela vladati centralisticki, izbjegavajuci saziv Sabora. U Hrvatskoj je nastalo veliko nezadovoljstvo. Nezadovoljno je hrvatsko plemstvo govorilo: "Zena je zavladala drzavom". Nezadovoljstvo je bilo tim vece sto je plemstvo zeljelo dovesti na prijestolje Ludovikova rodjaka napuljskog kralja Karla Drackoga. Uz vec spomenute cinjenice, njihovo je opredjeljenje bilo tim odlucnije sto su znali da Karlo vrlo dobro poznaje zakone i uredbe Kraljevine Hrvatske i k tomu jos Kraljevine Ugarske. Prilike su postale jos zamrsenijima kad je za nezadovoljstvo hrvatskoga plemstva doznao i bosanski kralj Tvrko I. Kotromanic. U nadi da bas sada ima povoljne prilike prosiriti granice svoje kraljevine na Jadransko more, a na sjever sve do rijeke Drave, odluci on poslati hrvatskim velikasima svoje poslanike sa sasvim konkretnim prijedlozima, koje je sazeto moguce i ovako izraziti: Neka se hrvatski velikasi odvoje od ugarske krune, dakle slobodno izabrane krune sv. Stjepana jos 1102. godine i stvore samostalnu hrvatsku drzavu, odnosno kraljevinu. Drugim rijecima: radilo se o obnovi stare hrvatske drzave na celu sa samostalno izabranim kraljem, ovaj put Karlom Drackim. Ponudu, ili, bolje reci, pravi izazov, odmah je prihvatio vranski prior Ivan Palizna, dok je jedan dio hrvatskog plemstva, posebno Zadar Dubrovnik, ostao u pocetku prilicno uzdrzan, izmedju ostalog i stoga sto su isti gradovi "trn u oku mletackoj republici". Medjutim, doznala je za to kraljicina mati Elizabeta, pa ona, prema savjetu Nikole Gorjanskoga, pozuri u Dalmaciju i udje, zajedno s kraljicom Marijom, svecano u Zadar (ljeti 1383.). Buduci da Ivan Palizna nije na vrijeme dobio pomoc iz Bosne, slomi kraljica Marija, uz pomoc svoje vojske, grad Vranu, a Ivan Palizna sklonio se u Bosnu. Nikola Gorjanski nije se ipak usudio uci u Bosnu, nego je radije sklopio mir s Tvrtkom i, stovise, savez "protiv svih neprijatelja" kraljice Marije. A u ime toga saveza prepustio je krajem studenoga 1385. godine kralju 'Tvrtku i grad Kotor, grad "njegovih predaka". Radilo se, dakako, o varljivome primirju, no koje je ipak omogucilo Nikoli Gorjanskom, u ime kraljice, nastaviti i dalje vladati u Hrvatskoj na stari apsolutisticki nacin. Doduse, kraljice su za svoga boravka u juznoj Hrvatskoj posjetile vise dalmatinskih gradova, medju njima Dubrovnik, Zadar i Sibenik, potvrdujuci im stare povlastice, a o Novoj godini 1384. posle su u Slavoniju. Najprije su posjetile Zagreb, zatim Krizevce, DJurdjevac i Pozegu, i potom se vratile u Budim. Nisu sazivale Sabor, a nisu htjele odmah potvrditi ni Zlatnu bulu Andrije II. Arpadovica iz godine 1222. Rijec je, naime, o svecanoj ispravi kojom su hrvatskom i ugarskom plemstvu bila zajamcena odredjena prava, kojima se, ustvari, ogranicava kraljevska vlast. Prema tim pravima, plemstvo je bilo oslobodjeno nekih poreza, posebno ukonacivanja kraljeve vojske. a jedino je bilo duzno sudjelovati u obrambenom ratu. a posjedi, koje su velikasi imali, bili su nasljedni, sto znaci da im darovane posjede kralj vise nije mogao oduzeti. Ako kralj ne bi postivao zakone Kraljevine, plemstvu je bilo dopusteno pobuniti se protiv njega. Recimo i to da je Zlatna bula s vremenom postala drzavnim zakonom i osnovom ustava na koji je kralj prisizao u prigodi svecane krunidbe.

        Uvidjevsi neiskrenost kraljica, koje su u medjuvremenu ipak priznale, odnosno potvrdile, Zlatnu bulu, ali nastavile i dalje vladati apsolutisticki i ne sazivajuci Sabor, u Slavoniji je stvorena prava "Liga" s cvrstom namjerom srusiti s prijestolja kraljice, njihova "ljubimca" Nikolu Gorjan-skoga te "Nijemca" Zigmunda, buduceg Marijinog muza. Na celo nezado-voljnih hrvatskih velikasa, dakle visokog plemstva, stala je sada velikaska obitelj brace Horvat, koja je bila rodom iz stare vukovske (vukovarske) zupanije. Bili su to Pavao Horvat, biskup zagrebacki, te njegova braca Ivanis, donedavna macvanski ban, i Ladislav, cije nam zanimanje nije poznato. Uz neke istaknute ugarske velikase kao sto su Nikola Sec (Szechy), nekoc hrvatski ban, i dvorski blagajnik Nikola Zambo, hrvatskim se nezadovoljnicima takodjer pridruzio i nedavno svrgnuti hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban Stjepan Lackovic Cakovecki, kao i sam bivsi vranski prior Ivan od Palizne. Oni su na temelju dobro poznatog iskustva o neiskrenosti budimskog dvora - gdje su uglavnom i boravile kraljice -cvrsto odlucili dovesti u Hrvatsku napuljskog kralja Karla Drackog.

        Kao sto je spomenuto, Karlo je imao vrlo dobre uvjete za takav izbor, ne samo u Hrvatskoj vec i u Ugarskoj. Odluku hrvatskih velikasa vise nije mogla zaustaviti niti cinjenica sto se kraljica mati Elizabeta u medjuvremenu i izmirila sa Zigmundom, te na brzinu, u ranu jesen 1385. godine, organizirala u Budimu i svecano vjencanje svoje kceri Marije s istim Zigmundom koji je vec od ranije bio njezin zarucnik. Sve je to bilo prekasno, jer je vec mnogo ranije putovao u Napulj, a pod izlikom da ide u Rim, zagrebacki biskup Pavao Horvat te pozvao Karla da dodje i sjedne na hrvatsko i ugarsko prijestolje. Stovise, zagrebacki je biskup pred kraljem Karlom Drackim odrzao i znameniti govor, a kojega je bit u slijedecem: poziv kralju "da dodje i slozi razbijeno kraljevstvo, ujedini neslozne vodje i skromne drzavljane, te tako ucini, da svi uzivaju milinu mira i pravde". Jer, kako je rekao: "Laki spol ne zna zavrsiti svadje koje je potpirio". Stoga zemlja "nekoc mocna u ugodnom izobilju, stoji sada rastrgana bijesnim ratom (...), a sasvim neduzan puk razderan u stetne stranke, svim silama bijesni u utrobi kraljevstva (...). Zato neka dodje tvoja prejasnost!" Zanimljivo je takoder spomenuti da je kraljica mati Elizabeta vrlo brzo saznala za stavove zagrebackog biskupa Pavla Horvata te zapovijedila gradjanima slobodnog kraljevskog grada na brdu Gradecu "da navale na biskupov dvor i podrum koji ima u Zagrebu zajedno s gospodom Zagrebackog kaptola, i sva dobra koja ce ondje naci pretvore u plijen".

        Premda je zagrebacki biskup bio svrgnut sa sluzbe, i to na trazenje kraljice Elizabete i njenog regenstva, pa opet i pomilovan, biskup je ustrajao u svojoj politici, dakako u suradnji s drugim velikasima, vodjama otpora. Sam Karlo Dracki prihvatio je poziv hrvatske lige na celu sa zagrebackim biskupom Pavlom Horvatom u nadi da ce mu ipak uspjeti ono sto nije uspjelo kralju Ludoviku I., njegovu daljnjem rodjaku, a to je znacilo: sjediniti oba kraljevstva i obje krune na svojoj glavi. Buduci da nije uocio i opasnost koja mu prijeti, Karlo Dracki dosao je uskoro brodom u Senj, odnosno tamosnju luku, a odatle u Zagreb, i tu je na biskupovu dvoru proveo oko tri mjeseca. " Zatim je uz sjajnu pratnju posao u Budim gdje ga je tamosnji Sabor na sam Bozic 1385. godine proglasio kraljem, a kraljica Marija (ustvari i daljnja rodjakinja Karlova) bude prisiljena odreci se prijestolja. Sabor se tada preselio u Stolni Biograd, gdje je uz postivanje svih uobicajenih ceremonija, i to na samu Staru godinu 1385. g., ostrogonski nadbiskup Demetrije svecano okrunio Karla II. Drackoga posebno za hrvatskog, a posebno za ugarskog kralja. Svecanostima su morale prisustvovati Marija i njena mati Elizabeta. Recimo i to da je Karlo II. odmah i nagradio svoje pristase. Nikola Sec imenovan je opet palatinom, a Ivan od Palizne imenovan je hrvatsko-slavonsko-dalmatinskim banom i tu je cast obnasao sve do svoje smrti (1386. - 1391.). Izmedu vise drugih nagradjenih spomenimo i krckog kneza Stjepana Frankopana, koji se pridruzio Palizni i drugim nezadovoljnim hrvatskim velikasima. Njemu je kralj Karlo II. Dracki potvrdio sva njegova imanja, a u slucaju da ne bi imao muskoga potomka, sva imanja naslijedila bi njegova najstarija kcer Elizabeta.

        Povijesna vrela svjedoce kako kralj Karlo II. nije dugo vladao. Naime, kraljica Elizabeta i Nikola Gorjanski, koji su bili liseni "casti i vlasti" skovali su urotu. Pozvali su kralja Karla II. Drackoga na pregovore u jednu sobu budimskog dvora i tu ga je tesko ranio kraljicin peharnik Blaz Forgac. Kraljeva pratnja zajedno s biskupom Horvatom, banom Stjepanom Lackovicem i drugim odlicnicima vrati se tada u Zagreb, a tesko ranjenog kralja presele, na njegovu vlastitu molbu, u Visegrad i tu je, vjerojatno otrovan, umro 24. veljace 1386. godine. Sada opet sjeda na prijestolje kraljica Marija (1386. - 1395.), a vladavinu preuzimaju i njezina mati kraljica Elizabeta i stari joj savjetnik ugarski palatin Nikola Gorjanski.

        Na te nemile dogadaje cijela je Hrvatska "vapila za pravdom", uporno svjedoce povijesna vrela. Medjutim, gradjanski mir u zemlji bio je sada jos udaljeniji. Nije se mogla donijeti niti poznata "Gorjanska osveta" koja je zavrsila ne samo zatocenistvom obiju kraljica u Novigradu na Moru nego je uskoro u istom gradu i umorena kraljica Elizabeta (sredinom sijecnja 1387.), dok je kraljici Mariji posteden zivot. Elizabetino tijelo izlozeno je potom u zadarskoj prvostolnici, zatim otpremljeno u Visegrad. Mariju je kasnije, i to uz pomoc mletackog posrednistva, te Ivana senjskog i krckog kneza, oslobodio iz zatocenistva njezin muz kralj Zigmund (4. lipnja iste, 1387., godine). Zigmundu je isla u prilog i cinjenica sto su ga Madjari u medjuvremenu, 31. ozujka 1387. okrunili u Budimu krunom sv. Stje- pana. Slijedio je tada pravi gradjanski rat, i to izmedju hrvatske velikaske vojske, koja nije ni tada htjela priznati Zigmunda hrvatskim kraljem, vec je racunala na mladog napuljskog kralja Ladislava, sina umorenog kralja Karla II. Drackog. Hrvatima se pridruzio i bosanski kralj Tvrtko I. koji ima i svoje vladarske namjere, a uskoro i vojvoda Hrvoje Vukcic Hrvatinic, koji je kasnije u Omisu (ili Splitu?) dao izraditi bogato iluminirarzi rimski misal poznat i kao "Hrvojev misal". Medutim, Zigmund je privremeno uspio preuzeti inicijativu, jer se Trtkove cete nalaze izvan zemlje u boju s Turcima, pa se vodje hrvatskoga otpora (odnosno borbe protiv njihove volje okrunjenoga "stranca", Zigmunda) opet povlace u Bosnu, a zajedno s njima ban Ivan Palizna, braca Horvat i drugi. No, i kralj Tvrtko I. uspio se takodjer oporaviti, prije svega i zato jer su mu se pridruzili: Hrvatska juzno od Velebita i skoro svi vazniji dalmatinski gradovi i utvrde sa zaledjem, zajedno s otocima (osim Zadra). Bio je to za kralja Tvrtka, inace uvjerenog katolika, kao i za sve njegove istomisljenike, najistaknutije hrvatske velikase, dovoljan razlog da se on 1390. godine - dakle, tristo godina nakon smrti posljednjega hrvatskoga vladara narodne krvi Stjepana ll. Trpimirovica - proglasio jos i kraljem Hrvatske i Dalmacije. Prema ocjeni relevantne hrvatske historiografije, "kralj Stjepan Tvrtko I. jedini je vladar poslije izumrca hrvatske narodne dinastije, koji je okupio u svojoj ruci vecinu hrvatskoga naroda i hrvatske povijesne zemlje"." Ali, slavni kralj Stjepan Tvrtko I. nije stigao ucvrstiti svoju vlast. Za nesto vise od godine, 14. veljace 1391., umro je u pedesetoj godini zivota. A samo mjesec kasnije. 23. ozujka godine 1391., umro je i Tvrtkov "vjerni suradnik" hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban Ivan Palizna.

        Kralja Tvrtka naslijedio je slabi i nesposobni vladar Stjepan Dabisa (1391. - 1395.). Buduci da nije imao hrabrosti oduprijeti se Zigmundu, on je s njima sklopio mir u DJakovu, kamo je dosao na pregovore (1393. godine). Takodjer se obvezao kralju Zigmundu da ce mu oporucno, dakle nakon svoje smrti, ostaviti u nasljedstvo bosansko kraljevstvo i odrekao se hrvatskih velikasa, dakle voda otpora: brace Pavla i Ivanisa Horvata kao i njihovih najuzih suradnika. Njih je Zigmund samo godinu kasnije uhitio u Dobor-gradu na donjoj Bosni. Ivanisa je dao okrutno pogubiti, a biskup zagrebacki Pavao skrivao se u nekom samostanu. Bio je to kraj hrvatskog otpora pod vodstvom brace Horvata, koji je, kako smo vidjeli, uspio, pa makar i ne za dugo, obnoviti staro hrvatsko kraljevstvo. Ali to ipak nije bio kraj borbe hrvatskih velikasa za samostalnost i neovisnost Hrvatske. Drugi hrvatski velikasi nastavit ce borbu pod vodstvom vec spomenutog bana Stjepana Lackovica, koji se vec ranije pridruzio braci Horvat i kralju Tvrtku. Upravo je ta stranka sada uporno nastojala dovesti na hrvatsko prijestolje sina umorenog kralja Karla II. - Ladislava Napuljskog (1386. - 1409.). Ustvari, taj je izbor cekao samo na svoju realizaciju - dolazak kralja i njegovu svecanu krunidbu. Tome je isla u prilog i suglasnost jednog dijela ugarskog plemstva, koje je takodjer pristalo uz Ladislava Napuljskog.

         

        SABOR U KRIZEVCIMA I NASTAVAK HRVATSKOG OTPORA

        Valja, medjutim, naglasiti da su hrvatske pozicije, osim dugotrajnog gradjanskog rata, sve vise ugrozavali i Turci Osmanlije. Tako su vec godine 1388. po prvi put nesmetano provalili u Bosnu, ali ih je vojvoda Vlatko Vukovic tesko porazio kod Bileca, podrucju zapadno od Drine. A samo godinu kasnije, pod njegovim vodstvom, kao i pod vodstvom bivsega macvanskoga bana dobro poznatoga Ivanisa Horvata, oko pet tisuca hrvatskih ratnika sudjeluje u bici protiv Turaka na Kosovu polju. Samo dvije godine kasnije, tj. 1391., Turci su po prvi put nekaznjeno provalili u Srijem, potom i u druge hrvatske krajeve. Sve je to natjeralo Zigmunda da privremeno napusti svoje interese u Bosni i ukljuci se u goleme europske pripreme za turski rat i izbacivanje Turaka s Balkanskog poluotoka. Uz pomoc cijele zapadne Europe skupio je golemu vojsku -oko 40.000 vojnika - i poslao u susret turskom sultanu Bajazidu I. (zvanom Munja). Zelio je, ustvari, u slucaju pobjede, kojoj se nadao, popraviti i svoj polozaj u Bosni, jer su hrvatski velikasi vec pripremali proglasenje tj. svecanu krunidbu Ladislava Napuljskog za kralja. Uz Ladislava je pristao i vojvoda Hrvoje Vukcic Hrvatinic. Medjutim, 15. rujna 1396. godine Zigmund je dozivio tezak poraz u bici kraj Nikopolja na Dunavu. Sam kralj Zigmund s najuzom pratnjom uspio je nekako spasiti zivu glavu, te uz pomoc Mlecana i njihovih ladja stigne o Bozicu iste godine u Dubrovnik. Bili su to ban Nikola Gorjanski (sin poginulog kod Gorjana), ostrogonski nadbiskup Ivan Kanizaj i knez Herman Celjski, ciju je kcer Barbaru Zigmund uzeo za svoju drugu zenu (jer je Marija umrla, i to bez potomstva 17. svibnja 1385. godine). Valja reci da su Dubrovcani svecano docekali Zigmunda "kao svoga kralja" i uz njihovu pomoc stigao je, poslije bozicnih i novogodisnjih blagdana, u sjevernu Hrvatsku, te uskoro i sazvao Sabor u slobodnom i kraljevskom gradu Krizevcima.

        Za Zigmundove tromjesecne odsutnosti u Hrvatskoj, a jednako tako i u Ugarskoj, smatralo se da on nije vise medu zivima. To je dobro posluzilo i hrvatskim oporbenim velikasima, pa oni na celu s banom Stjepanom Lackovicem proglase kraljem Ladislava Napuljskog. Buduci da on nije mogao odmah doci u Hrvatsku. ne samo da je i dalje ostavio banom Stjepana Lackovica vec ga je imenovao i ugarskim palatinom. Medjutim, Zigmund, stigavsi u sjevernu Hrvatsku, saznao je, i to vrlo brzo, za novonastalu situaciju u zemlji, pa odluci sazvati Sabor u Krizevcima za kraj veljace 1397. godine. Na Sabor je pozvao i svoje protivnike "da se s njima izmiri". Stovise, i sam kraljevski namjesnik ban Stjepan Lackovic dobio je pismeno jamstvo da mu se nece nikakvo zlo dogoditi (saluus conductus). Lackovic je doista povjerovao kraljevoj rijeci, pa dode sa svojim pristasama iz redova plemstva na Sabor i ude u sabornicu bez oruzja. Medutim, na Saboru je vrlo brzo doslo do ostre svade, pa i medjusobnih optuzivanja i zbog poraza u bici kod Nikopolja. Na to Zigmundovi pristase izvuku maceve te sasijeku Stjepana Lackovica i njegove pristase, a njihova tjelesa pobacaju kroz prozor sabornice.

         

        POSLJEDICE "KRVAVOG SABORA" U KRIZEVCIMA

        Nesretni Sabor u Krizevcima, koji je u historiografiji, a jednako tako i u narodu, s pravom nazvan "Krvavi sabor", vazan je i po burnim posljedicama koje su uskoro uslijedile. Naime, na glas o "Krvavom saboru krizevackom" rasplamsao se opet ustanak velikasa u cijeloj Hrvatskoj, a njima se opet pridruzila i Bosna, sada na celu s vojvodom Hrvojem Vukcicem, koji je upravo na putu prema vrhuncu svoje moci. Naime, i unatoc ranije utanacenom miru sa Stjepanom Dabisom u Djakovu (1395. godine), ni bosanski velikasi ne htjedose da im nakon Dabisine smrti kraljem bude okrutni "Nijemac" Zigmund. Stovise, i sve vojne koje je poveo u Bosnu propale su. A Zigmundova samovolja i raskalasenost uskoro su dojadile i vecini ugarskoga plemstva, pa ga zato nezadovoljni ugarski velikasi uhvate i zatoce u juznougarskom gradu Siklosu (u travnju 1401. godine). Medjutim, nekolicina njegovih pristasa uspjeli su uz pomoc mita i novca Zigmunda jos iste godine osloboditi iz zatvora.

        Premda se kralj Zigmund nalazio na slobodi i premda je davanjem amnestija pokusao primiriti svoje protivnike, pa i razdvojiti ih, i tako oslabiti njihove pozicije, on se ipak nije usudio odmah udariti na Bosnu. Znao je da je njegov nekadasnji prijatelj Hrvoje Vukcic Hrvatinic na vrhuncu svoje moci i da se vecina hrvatskoga juga zajedno s velikasima i gradovima sporazumila s njim pozvati Ladislava Napuljskog na krunidbu u Zadar. Hrvoje je obecao Zadranima posebnu zastitu "ako podignu zastavu prejasnoga kralja Ladislava" i zakunu mu se na vjernost. Izuzetak je bio jedino grad Dubrovnik, koji je ostao vjeran Zigmundu i podupirao njegovu politiku. Dakako, uz Zigmunda je bio i slobodni kraljevski grad Zagreb na brdu Gradecu - danasnji Gornji grad, pa je i njemu za uzvrat Zigmund podijelio povlastice u pogledu olaksanja trznih pristojbi, danas bismo rekli, poreza.

        Na ustrajne pozive hrvatskog, ali i dijela ugarskog plemstva, Ladislav Napuljski jos uvijek je oklijevao doci u Zadar po krunu koju su mu obecavali. Izuzetak je bio jedino grad Dubrovnik, koji je ostao vjeran Zigmundovoj politici, osobito u pogledu Bosne. Ipak, nakon sto je Ladislavu sam papa Bonifacije IX., koji je i "njegov zastitnik", dao za pratnju kardinala Angela Anciaiola i nakon sto mu je u Barleti ponovno obecana kruna, Ladislav se zaputio u Zadar. U grad je stigao 19. lipnja 1403. godine, i to u svecanoj pratnji od sedam galija i nesto manjih brodica ("barcica") koje su bile krcate plemicima i barunima. U Zadru ih je docekalo odusevljeno mnostvo naroda, a potom su svi posli u zadarsku stolnu crkvu gdje su prisustvovali sluzbi Bozjoj. U tijeku sljedeca dva tjedna stigli su u Zadar i ugarsko poslanstvo zajedno s ostrogonskim nadbiskupom te, brojni hrvatski velikasi i crkveni velikodostojnici. Oni su uvjeravali Ladislava kako mu se svi, pocevsi od rijeke Drave na ovamo, pokoravaju. Premda se kralj pouzdavao u hrvatske velikase kao i prisutne ugarske velikase, a ponajvise u vojvodu Hrvoja, on se ipak nije usudio poci u Ugarsku, pa je svecana krunidba obavljena 5. kolovoza 1403. godine u stolnoj crkvi sv. Stosije u Zadru. Svecanu ceremonju krunidbe za hrvat-skoga i ugarskoga kralja vodio je ostrogonski nadbiskup Ivan Kanizaj. Uz pretezno hrvatske velikase krunidbi su prisustvovali i neki ugarski velikasi. Prema misljenju starije historiografije, Ladislav se krunio starom hrvat-skom krunom. jer je kruna sv. Stjepana bila u Zigmundovim rukama. Uz ovo, valja takodjer istaknuti da je to bila posljednja krunidba na hrvatskom tlu. Medjutim, i nakon krunidbe Ladislav je uporno odbijao poziv tamo prisutnih ugarskih velikasa da podje s njima u Ugarsku, jer je dobro znao, kakvu je sudbinu dozivio njegov otac. Stovise, nije se usudio duze ostati niti u Hrvatskoj, jer otpor hrvatskog plemstva protiv "tudjinca" Zigmunda kao i njegove vladavine ne samo da nije bio zavrsen nego je i postepeno slabio, kako zbog stanja u Bosni, tako i zbog povlastica koje je kralj obilato dijelio gradovima, te amnestija svojim protivnicima u Ugarskoj. Zato se Ladislav nakon tromjesecna boravka u Hrvatskoj brze-bolje vratio u Napulj, a za svoga glavnog namjesnika, kao i hercega splitskog, ostavio je vojvodu Hrvoja Vukcica Hrvatinica. Upravo tada tiskan je prekrasni Hrvojev misal, a samo nekoliko godina ranije osnovan je u Zadru filozofsko-teoloski studij u rangu sveucilista, koji su vodili dobro poznati redovnici dominikanci. Istovremeno je, i to na sjeveru Hrvatske izgradjen poznati pavlinski samostan u Lepoglavi, koji postaje zaristem kulture i prosvjete u hrvatskome narodu. Nakon odlaska kralja Ladislava, kralj Zigmund ostaje sam, a uziva ne samo podrsku svoga mocnog tasta Hermana Celjskog vec su ga uskoro priznali i krcki knezovi Frankopani, zatim Nelipcici i drugi hrvatski velikasi. Ladislav se obraca Veneciji za pomoc, ali se ona najprije drzi po strani, a potom i izricito odbija svoju pomoc. Cekala je, naime, sto povoljniji trenutak za svoje moguce planove. U takvoj situaciji Zigmund je odlucio najprije slomiti Bosnu, to jest staviti je pod svoju vlast, tim vise sto je znao da se i tamo pojedini velikasi bore za svoju vlast (Stjepan Tvrtko II. i njegov polubrat Ostoja). Videci, pak, da sam ne moze nista uciniti, pokusao je uz pomoc Zapada povesti svojevrsnu "krizarsku vojnu" protiv tamosnjih "heretika". Nakon sto je izdajom zarobio kralja Tvrtka II. i oko 170 tamosnjih velikasa i plemica, dade ih sve osim kralja nesmiljeno pogubiti kod Dobor-grada i baciti u rijeku Bosnu (1408. godine). Tim porazom bude Ladislavova stranka potpuno unistena, kako u Bosni tako i u Hrvatskoj. I sam Hrvoje, kao i drugi hrvatski velikasi, i raniji kraljevi protivnici priznali su sada Zigmunda kraljem. Time je okoncan i 25-godisnji otpor hrvatskoga plemstva pokusajima centralisticke vladavine koju su pokusali provoditi nasljednici kralja Ludovika I., ali su okoncani i hrvatski zahtjevi u pogledu izbora krune koju zele. Uskoro je valjalo odbijati sve ucestalije nasrtaje Osmanlija i pokusati osloboditi hrvatsku obalu od Mlecana. Recimo i to da su Zigmunda priznali i svi juznohrvatski gradovi, osim Zadra ( 1409. godine). Medutim, videci sada Ladislav kako se nece moci odrzati na hrvatsko-ugarskom prijestolju, obnovio je svoje pregovore s Venecijom i zatrazio njezinu pomoc nad ostatkom Dalmacije. Osim grada Zadra, bili su to jos samo Vrana, Novigrad i Pag. Prihvatio je ponudu Mlecana te za sto tisuca dukata prodao njima upravo spomenute gradove, kao i sva svoja kraljevska prava na Dalmaciju (9. srpnja 1409. godine). Uzalud je kralj Zigmund pozivao mletackoga duzda na odgovornost i, stovise, zapoceo rat za oslobodjenje Dalmacije (ne samo on nego i svi kasniji hrvatsko-ugarski kraljevi), Mlecani se vise nisu dali istjerati s hrvatske obale. Dalmacija zajedno s otocima i gradovima - osim Dubrovnika - ostala je pod njihovom vlascu sve do propasti Mletacke Republike krajem 18. stoljeca. Medutim, narod hrvatski nije se prodao. Ostao je vjeran svojoj tradiciji i kulturi, svojoj vjeri, svome jeziku i narodnosti, ali i svojoj drzavnosti, koja je ukljucivala i ustrajnu borbu za teritorijalnu cjelovitost hrvatske zemlje (u konkretnom slucaju - Dalmacije), pa je stoga ustrajno zahtijevao i njen povratak pod vlast Hrvatskoga sabora i bana. Upravo u tome i jest sva ljepota i sva vrijednost burne, ali i slavne hrvatske povijesti.

          2007-02-25

          HRVATSKA FRANJEVAČKA PROVINCIJA SVETOG ĆIRILA I METODA

          VIJEĆE ZA PRAVDU, MIR I SKRB ZA SVE STVORENO

          Kaptol 9, HR-10000 ZAGREB                       Samostanska 5-pp.16, HR-32000 VUKOVAR

          Tajništvo: tel. 01/4814172;

          faks: 01/4814171

           

          -predsjednik: tel. 032/442641;

          faks:032/450322

           

          Vukovar, 24.02.2007.

          Nr: 02-02/2007

           

          VLADA REPUBLIKE HRVATSKE

          Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti

          Jadranka KOSOR, ministrica
          Park Stara Trešnjevka 4,

          Zagreb

           

          Štovani Naslove!

           

          Teško nas je pogodila tužna vijest o pokušaju samoubojstva hrvatskog branitelj Milana Duke, supruga i oca dvoje maloljetne djece, u Vukovaru.

           

          Tragom pretpovijesti koja je dovela u ovakvo očajničko stanje ovog časnog hrvatskog branitelja, osjetili smo moralnu dužnost ukazati na nedaće u kojima se hrvatski branitelji i njihove obitelji nalaze u Vukovaru, a nažalost i po cijeloj Hrvatskoj, čijoj su se obrani oni stavili na raspolaganje.

           

          Nakon nekoliko očajničkih odluka vukovarskih hrvatskih branitelja na štrajk glađu, ispred vukovarskog Križa na Dunavu podignutog u spomen svim hrvatskim braniteljima, kako bi došli do svojih zakonskih prava na preživljavanje, ovaj pokušaj samoubojstva je dostigao krajnju granicu očaja, koji bi mogao prerasti u epidemiju nasilnog rješavanja zakinutih braniteljskih zakonskih prava i to nasiljem nad vlastitim životom.

           

          Na takav mogući očajnički pokušaj u „rješavanju“ braniteljskih problema su nas upozorile mnogobrojne izjave i komentari izrečeni na tekst objavljen u današnjim vijestima, poput ove: „Znam ga osobno, žao mi je ali biti će nas još, ZA OVAKVU HRVATSKU NISMO SE BORILI.“

           

          Dok se društvene i stranačke strukture vlasti u Vukovaru bore za neke „više“ stranačke i osobne ciljeve, ne obazirući se na glasačku volju naroda, na putu nam ostaju zaboravljeni upravo oni, koji su najviše zaslužni za slobodu i demokraciju u Hrvatskoj; zbog neriješenog stanja njihova djeca danas  u Vukovaru za kruh prose.

           

          Suosjećajući sa svima pogođenima hrvatskim braniteljima u Vukovaru i cijeloj Domovini, postupajući u duhu socijalnog nauka Katoličke crkve – Vijeća za pravdu i mir i skrb za sve stvoreno, ne možemo ostati nijemi na ovakve očajničke pokušaje, te smo dužni iznijeti Vam sve ovo kao akutnu problematiku sa zamolbom za hitno rješavanje svih braniteljskih zakonskih prava.

           

          Uz dužno štovanje                                                                  Predsjednik Vijeća:

                                                                                                      fra Zlatko Špehar, OFM

                                                                    gvardijan vukovarski

            NN 76/2006

            NN 76/2006

            HRVATSKI SABOR

                                                                                                                                                                 1786

            Privrženi najvišim vrijednostima ustavnog poretka Republike Hrvatske i međunarodnoga pravnog poretka;

            Potvrđujući i osnažujući smisao i sadržaj Rezolucije 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka (režima) koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 25. siječnja 2006. godine;

            Podsjećajući hrvatsku javnost – s osjećajem iskrenoga žaljenja, pijeteta i sućuti prema svakoj i svim nevinim i nemoćnim žrtvama jugoslavenskoga i hrvatskoga komunizma – na brojne zločine koji su u ime komunizma, klasne borbe i diktature proletarijata, počinjeni nad građanima današnje Republike Hrvatske i Hrvatima izvan Hrvatske,

            Zabrinuti zbog činjenice što se u hrvatskoj javnoj upravi i u nevladinim udrugama, nalaze pojedinci koji su izravno sudjelovali u ugrožavanju ljudskih prava tijekom vladavine totalitarnog komunizma u Hrvatskoj;

            Odlučni u nakani da učinimo sve kako se tragična prošlost zločina i povreda teških ljudskih prava u vrijeme totalitarnih poredaka ne bi nikad više ponovila;

            Jedinstveni u osudi svakog pojedinačnog i svih zločina koji su se doista dogodili u vrijeme totalitarnog komunizma u današnjoj Republici Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji;

            Potvrđujući smisao i sadržaj Rezolucije 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 27. lipnja 1996. godine;

             

            Mi, zastupnice i zastupnici Hrvatskoga sabora, na sjednici 30. lipnja 2006., donosimo

            DEKLARACIJU

            O OSUDI ZLOČINA POČINJENIH TIJEKOM TOTALITARNOGA KOMUNISTIČKOG PORETKA U HRVATSKOJ 1945. – 1990. GODINE

             

            1. Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke, označeni masovnim povredama ljudskih prava.

             

            2. Povrede ljudskih prava razlikovale su se ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom razdoblju i uključivale su pojedinačna i skupna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnoga fizičkog i psihičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj osnovi, povrede slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i, također, nedostatak političkog pluralizma.

             

            3. Zločini komunizma su opravdavani u ime »teorije« o klasnoj borbi i načela o diktaturi radništva (proletarijata). Interpretacija oba načela ozakonila je »eliminaciju« ljudi koji su smatrani opasnima za izgradnju novog društva i, kao takvih, neprijateljima totalitarnoga komunističkog režima. Velik broj žrtava u svakoj zemlji bili su državljani te zemlje.

             

            4. Pad totalitarnih komunističkih poredaka (režima) u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima, pa ni u slučaju Republike Hrvatske, popraćen nacionalnim i/ili međunarodnim istragama zločina koje su ti režimi počinili. Dapače, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio nacionalsocijalizam (nacizam).

             

             

            5. Kao posljedica toga vrlo je niska svijest javnosti bivših komunističkih zemalja, pa i hrvatske javnosti, o zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima. Komunističke partije su legalne i aktivne u nekim zemljama, iako se u nekim slučajevima nisu distancirale od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi u prošlosti.

             

            6. Hrvatski sabor je uvjeren da su znanje i svijest ljudi o povijesnim zbivanjima jedan od preduvjeta da se izbjegnu slični zločini u budućnosti. Dapače, moralna procjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u edukaciji mladih naraštaja. Jasan stav međunarodne i nacionalnih zajednica prema prošlosti može i mora biti smjernica za naše buduće akcije.

             

            7. Hrvatski sabor vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje.

             

            8. Totalitarni komunistički režimi još su uvijek aktivni u nekim zemljama svijeta i zločini se i dalje događaju. Percepcija nacionalnih interesa ne bi smjela spriječiti zemlje u adekvatnom kritiziranju postojećih totalitarnih komunističkih režima. Hrvatski sabor snažno osuđuje sve te povrede ljudskih prava.

             

            9. Rasprave i osude koje su se dosad izvršile na nacionalnoj razini nekih država članica Vijeća Europe, kao i osude zločina totalitarnog komunizma koje sadrži Rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka (režima), obvezuje i Hrvatski sabor na osudu svakog i svih zločina koji su u ime totalitarnog komunizma počinjeni nad građanima Hrvatske i Hrvatima u zemlji i svijetu.

             

            10. Hrvatski sabor podržava odluke Vijeća Europe da upravo ta institucija (Vijeće Europe) bude forum za raspravu i osudu zločina komunizma na međunarodnoj razini. Skoro sve bivše europske komunističke zemlje su sada njezine članice i zaštita ljudskih prava i vladavina prava osnovne su vrijednosti za koje se zauzima Vijeće Europe. Istodobno, Hrvatski sabor smatra da on sam treba postati ključna nacionalna institucija za osudu zločina jugoslavenskog i hrvatskog totalitarnog komunizma te da se sustavnim istraživanjem povijesti tih zločina trebaju baviti znanstvene i pravosudne institucije.

             

            11. Zbog toga se Hrvatski sabor pridružuje Parlamentarnoj Skupštini Vijeća Europe u snažnoj osudi masovnog kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima i istodobno izražava sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina u Republici Hrvatskoj, Europi i svijetu.

             

            12. Hrvatski sabor se pridružuje pozivu koji je Parlamentarna skupština Vijeća Europe uputila svim komunističkim ili post-komunističkim strankama da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.

             

            13. Hrvatski sabor dijeli uvjerenje Parlamentarne skupštine Vijeća Europe da će ova jasna pozicija međunarodne zajednice omogućiti daljnje pomirenje. Dapače, da će moguće ohrabriti povjesničare širom svijeta da nastave svoja istraživanja usmjerena prema određivanju i objektivnoj provjeri toga što se dogodilo.

             

            Klasa: 018-05/06-01/03

            Zagreb, 30. lipnja 2006.

             

            HRVATSKI SABOR

            Predsjednik

            Hrvatskoga sabora

            Vladimir Šeks, v. r.