2016-04-02

Kronika o postanku i životu ratne hrvatske države

  01.04.2016           Knjigozori

 

Prikaz knjige: Miron Krešimir Begić

 

Nezavisna   Država Hrvatska – Ljetopis 1941.-1945., Hrvatski nacionalni pokret, Winnipeg, Manitoba, Kanada, 1988., pretisak Naklada Bošković, Split, 2007.

 

Ljetopis obuhvaća vremensko razdoblje od početka travnja 1941., kada Talijani otežu s puštanjem ustaša iz zatočenja i zatežu njihov povratak u Domovinu kako bi na istočnoj obali Jadrana i njezinu zaleđu zaposjeli što više hrvatskoga područja, a svršava bitkom za Odžak potkraj svibnja 1945.

 

Pisan je jednostavno, u duhu starih hrvatskih kronika, a u svojim opisima događaja služi se hrvatskim, jugoslavenskim komunističkim i četničkim te savezničkim, njemačkim i talijanskim izvorima, što mu s vremenskim odmakom i bez ideoloških uljepšavanja daje određenu vjerodostojnost.

 

U cjelini, bez ideoloških namaza, donosi sliku političkih i ratnih događaja u Hrvatskoj, što je novost u odnosu na cjelokupnu jugoslavensku komunističku historiografiju, koja je nesmetano nastavila živjeti i nakon demokratskoga prevrata i obnove hrvatske državnosti poslije 90-ih godina u samostalnoj hrvatskoj državi.

 

Ljetopisac je zabilježio gotovo sve važnije događaje vezane uz NDH, od hrvatskoga ustanka, razoružavanja jugoslavenske vojske i utrke s vremenom da se prije ulaska Nijemaca u Zagreb proglasi hrvatska državna neovisnost. Sve te događaje popratio je reakcijama njemačke i talijanske politike, ali i država savezničke koalicije.

 

Navodi i četničke otpore proglašenju hrvatske suverenosti te njihove zločinačke pohode na civilno pučanstvo. Opisuje i događaje vezane uz jugoslavensku komunističku gerilu, sabotaže i podmetanje mina pod vlakove u kojima je od eksplozija stradao velik broj nedužnih civila.

 

Postupnim ustrojavanjem oružanih snaga i oružništva hrvatske vlasti pokušavaju uspostaviti javni red i mir na svom državnom području.

 

Od mnoštva zabilježenih događaja tijekom četverogodišnjega rata auktor posebno naglašava dramu oko proglašenja NDH, formiranje državnih granica i razgraničenje s Talijanima i Srbima, slučaj puča Vokić-Lorković te povlačenje vojske i civila iz Hrvatske u svibnju 1945.

 

Kad je pak riječ o povijesnoj prigodi za uspostavu hrvatske državnosti ljetopisac bilježi kako je Maček, nakon beogradskoga puča 27. ožujka, već na početku travnja razgovarao s njemačkim diplomatskim predstavnicima o Jugoslaviji.

 

 

Ustaški poglavnik Ante Pavelić pak je 5. travnja preko radiopostaje uputio hrvatskom narodu otvoreni poziv na ustanak i najavio borbu za samostalnu Hrvatsku "u kojoj će biti sve zemlje od Mure i Drave do

Drine, od Dunava do sinjega Jadranskog mora".

 

Hrvati su masovno reagirali na taj poziv, a u oslobođenom Čakovcu ljekarnik Teodor Košak objavio je 7. travnja da preuzima građansku vlast nad teritorijem Hrvatskog Međimurja.

 

U noći od 7. na 8. travnja pobunili su se hrvatski vojnici u Velikom Grđevcu kod Bjelovara, a pobunjena vojska ušla je 8. travnja u Bjelovar i razoružala srpske vojnike i časnike te zaposjela vojarne.

 

Pobunu su poduprli gradski načelnik Julije Makanac i narodni zastupnik HSS-a Franjo Hegeduš. Oni su zajedno s hrvatskim vojnicima proglasili privremenu vladu. Na događaje u Hrvatskoj reagiralo je iseljeništvo, a javnu potporu bečkih Hrvata uspostavi NDH odmah je osudio njemački ministar vanjskih poslova von Ribbentrop i GESTAPO.

 

Nijemci, kako navodi ljetopisac, preko svoga izaslanika Veesenmayera pokušavaju spriječiti dolazak Pavelića na čelo države, što Kvaternik odlučno odbija.

 

Slijede i političke manifestacije u Zagrebu, a članovi Uzdanice i sveučilištarci s kojima surađuje Hrvatska seljačka i građanska zaštita 9. travnja se ubaciju u Radio Zagreb.

 

Ustanak se širi po cijeloj Hrvatskoj pa se i u Crikvenici 10. travnja pobuniše hrvatski časnici, koji pod vodstvom Petra Milutina Kvaternika prisežu hrvatskoj državi. Zbog toga jedna skupina srbijanskih oficira poslijepodne upada u mjesnu poštu i ubija Kvaternika.

 

U Šibeniku je poručnik Želimir Milić pobunio hrvatsku posadu na torpilejrki i s njom otplovio u Sušak, gdje je već bila uspostavljena hrvatska oblast.

 

Hrvatski je pokret posebno snažan u južnoj Hrvatskoj, a zamjenik državnoga odvjetnika u Splitu i pričuvni časnik Milan Luetić kad je jugoslavenska vojska krenula iz Sinja u Bosnu zatražio je na Bilom brigu kod Vagnja od srbijanskih oficira da obustave pokret.

 

U raspravi koja je nastala Luetić je ustrijelio obojicu srpskih oficira, a njega je pritom ustrijelio jedan od njihovih "poslinih". To je potaknule Hrvate na neposluh pa se postrojba raspala.

 

U Splitu su ustaše također 10. travnja sa žandarmerijskim potpukovnikom Josom Bojićem preuzeli vlast.

 

Istodobno je i u Zagrebu došlo do čarkanja između zaštitara i četnika oko vojarne u Ilici, gdje su četnici ubijali pojedine hrvatske vojnike.

 

Do sukoba je došlo i na Savskoj cesti, a nakon četničkoga bijega, iz zatvora su pušteni politički zatvorenici koje je na njihovu pohodu prema gradskom središtu narod srdačno pozdravljao.

 

Kolona pak iz središta grada oko 15 sati ubrzano se sa sveučilištarcima uputila prema Radio Zagrebu. Krenula je utrka s vremenom kako bi prije ulaska Nijemaca bila proglašena državna neovisnost.

 

Njemačke postrojbe u to su vrijeme bile 30-ak kilometara od Zagreba, u Dugom Selu, a u 16 sati njemačke su se izvidnice nalazile još u Dubravi.

 

Slavko Kvaternik je sa suradnicima i brojnim pristašama ušao u 16 sati u radiopostaju te proglasio uspostavu hrvatske države. Pritom je pozvao na održavanje reda, a pripadnike oružanih snaga i javne sigurnosti da se prijave zapovjedništvu i prisegnu hrvatskoj državi.

 

Predsjednik HSS-a Vlatko Maček odmah je svojim pismom pozvao narod i dužnosnike HSS-a da iskreno surađuju s novom vladom.

 

Tako je Hrvatska u borbi s vremenom, između 16, 00 i 16,10 sati, dakle prije ulaska Nijemaca proglasila svoju državnu neovisnost.

 

Nijemci su ušli u grad svojom oklopnom divizijom u 17,45 minuta. O toj grozničavoj utrci s vremenom svjedoči, između ostalih, i američki konzul u Zagrebu John James Meily, koji u svom izvješću državnom tajniku piše o "tisućama oduševljenih građana", koji su u Zagrebu poduprli državnu samostojnost.

 

O proglašenju hrvatske državne nezavisnosti izvijestile su švicarske radiopostaje, a pozivajući se na njihova izvješća vijest su prenijele i američke postaje iz New Yorka.

 

Američka novinska agencija Associated press (AP) u više je navrata, iz Budimpešte i Berlina izvijestila o proglašenju hrvatske države te konstatirala kako "više ne postoji srpska vojska" koju su Hrvati razoružali.

Associated press upozorava kako se jedan dio srpske vojske povukao te da su u tom sklopu ostale i neke hrvatske pukovnije, koje su Srbi sad "lukavo postavili da ginu na južnom bojištu". Agencija konstatira da se veći dio Hrvata bori za oslobođenje Hrvatske proglašene u Zagrebu "s nevjerojatnim oduševljenjem".

 

AP na kraju zaključuje kako je proglašeno postojanje jedne nove države - Nezavisne Države Hrvatske, s glavnim gradom Zagrebom, nešto prije nego li su motorizirane postrojbe Reicha ušle u ovaj grad.

 

Zbog svega toga zagrebački je nadbiskup Alojzije Stepinac poslije rata pred jugoslavenskim komunističkim sudom jasno poručio kako bi i sam bio ništarija kad ne bi osjetio bilo hrvatskoga naroda koji se plebiscitarno izjasnio za svoju državu.

 

Stepinčevu misao potvrdio je i američki sudac Theodor Hocke na suđenju Andriji Artukoviću 1959. izjavivši "kako se Hrvati nikad nisu odrekli ideala vlastite samostalne države i kad su Talijani i Nijemci napali Jugoslaviju, hrvatski su vođe iskoristili tu priliku i 10. travnja 1941. proglasili Nezavisnu Državu Hrvatsku".

 

Svjestan hrvatskih težnji za vlastitom državnom neovisnošću i Franjo Tuđman je u veljači 1990. izjavio kako je NDH, između ostaloga, bila i izraz volje hrvatskoga naroda za svojom državom.

 

Posebne glavobolje hrvatskim vlastima zadavala je talijanska politika, kojoj je Hitler još 27. ožujka 1941. poručio da "Jadran pripada Italiji". Sutradan je njemački Fuehrer izjavio i kako nema ništa protiv madžarskih revizionističkih zahtjeva, a što se tiče izlaska na more kako je za to mjerodavna Italija. Njemačka će pak poduprijeti Madžarsku u njezinim zahtjevima.

 

Hrvatima su još gore poruke stigle od Vrhovnoga stožera njemačke oružane sile, koji je višim zapovjednicima uputio privremene naputke, a u kojima je stajalo da Međimurje pripada Madžarskoj te da se ustroj Bosne i Crne Gore prepušta Italiji.

 

Tim činom Hrvatima je ostalo da se sami izbore za svoje državne granice jer je Njemačka već ranije prepustila Dalmaciju Italiji, a ovom uputom i BiH, čime je Hrvatskoj praktično ostalo na raspolaganju samo područje bivše Kraljevine Hrvatske i Slavonije.

 

U tom komadanju hrvatskih zemalja posebno sudjeluju Srbi s hrvatskih područja, a Niko Novaković Longo i stotinu srpskih intelektualaca predaju talijanskom guverneru u Zadru Bartolucciju molbu da se sva Dalmacija i Lika pripoje Kraljevini Taliji. To isto zahtjeva i Novica Kraljević u Hercegovini.

 

Osim navedenih nepovoljnih međunarodnih okolnosti u trenutku potpisivanja Rimskih ugovora o razgraničenju s Italijom Hrvatska nije raspolagala još nikakvom organiziranom vojnom silom, za razliku od Talijana čije su postrojbe već zaposjele jadransku obalu i njezino zaleđe.

 

Premda se u hrvatskoj javnosti javilo veliko neraspoloženje, unatoč svemu, Hrvatska je sačuvala dio obale i otoka, a nakon kapitulacije Italije, poništila je Rimske ugovore.

 

Unatoč protimbi njemačkih središta moći sama je uspostavila i svoje istočne granice, onu na Drini, a nešto kasnije i onu u Srijemu.

 

Zbog potpore srbijanskoj politici i četničkim postrojbama koje su prelazile državnu granicu i upadale u istočnu Bosnu te hrvatskoga sve uspješnijega otpora i vojnih pobjeda njemački su vojni krugovi u Beogradu i Zagrebu u siječnju 1943. pokušali ukloniti poglavnika i ustaše s vlasti u NDH i na njezinu području uvesti njemačku vojnu upravu.

 

Zahvaljujući hrvatskim naporima ni taj im pothvat nije bilo moguće realizirati. S druge pak strane pothvat vrijedan divljenja izveli su u rujnu 1943. hrvatski vojnici i časnici svojom pobunom protiv Nijemaca u francuskom gradu Villefranche, kad su strijeljali 5 nacističkih časnika. U operaciji gašenja hrvatske pobune ubijeno je oko sto hrvatskih vojnika.

 

U hrvatskoj publicistici dosta je prašine dizano i oko t. zv. slučaja Vokić - Lorković iz 1944. godine i pokušaja da se NDH privede na stranu saveznika. Njihov krimen se nije sastojao u pokušaju, nego u pregovorima s Dražom Mihajlovićem i dogovoru oko stvaranja "federalne" Jugoslavije.

 

Nu Mihajlovića su Englezi odbacili još 1943. zbog suradnje s nacistima, a u međuvremenu "velika trojica" su već bila priznala komunističku Jugoslaviju pa je dogovor s Mihajlovićem bio i u tom smislu nepotreban.

 

Ljetopisac navodi kako su za Lorkovićevu i Vokićevu smrt u zatvoru neposredno pred povlačenje hrvatske vojske odgovorni pojedini zatvorski čuvari, koji su ih smatrali izdajnicima i zato ih smaknuli.

 

U ljetopisu je nešto prostora posvećeno i odnosu vlasti prema ratnim zarobljenicima. Tako auktor navodi bilješku američkoga zrakoplovnoga dopukovnika Paula E. Hardena, koji je bio zarobljen u NDH. On piše kako je u zatočeništvu djelovanje hrvatskoga naroda i njegovih vlasti bilo primjereno i u skladu s međunarodnim zakonima. "Unutar svojih sredstava i mogućnosti hrvatski je narod pružao trajnu i vrsnu potporu osoblju Oružanih snaga SAD tijekom Drugoga svjetskog rata", svjedoči američki dopukovnik.

 

U emigraciji se, a kasnije i u Hrvatskoj dosta prigovaralo odluci državnoga vodstva zbog povlačenja vojske i pokušaja da se predaju saveznicima. Nu vojno stanje na terenu i nedostatak naoružanja, a ponajprije prijeko potrebnoga strjeljiva, utjecali su na takvu odluku. Sovjeti su zauzećem Madžarske tada već bili na hrvatskim granicama, a probijanjem srijemske fronte ušli su i na njezin teritorij pa bi možebitna odluka o održavanju obrane bez osnovnih sredstava samo dodatno pojačala ubijanje i razaranje Hrvatske.

 

Ljetopisac je u svojoj kronici posvetio relativno malo prostora represijama protiv protivnika režima, premda je na nekoliko slučajeva dokumentirano raskrinkao jugoslavenske komunističke i velikosrpske mitove o stradanju Srba.

 

Pitanje pak pravoslavnoga pučanstva NDH je pokušala riješiti 1942. uspostavom Hrvatske pravoslavne crkve, koju su jugokomunističke vlasti s njezinim klerom likvidirale u poraću.

 

O stradanju i spašavanju Židova u NDH iscrpnije je u zadnje vrijeme, razbijajući jugoslavenske komunističke stereotipe, pisala američka židovka Esther Gitman, koja je utvrdila kako je na području NDH preživjela trećina Židova.

 

Njemačka pak filozofkinja židovskoga podrijetla Hannah Arendt u svojoj knjizi o suđenju Adolfu Eichmannu podsjeća kako je vlada Ante Pavelića tri tjedna nakon uspostave donijela antižidovske zakone. Međutim, istaknula je, Nijemci su tek u jesen 1943. u tim zakonima zapazili "zanimljiv paragraf kojim su u 'počasne arijevce' pretvoreni svi Židovi koji su dali doprinos 'hrvatskoj stvari'.

 

Arendt smatra kako je još zanimljivija bila činjenica koju je otkrila obavještajna služba SS- a (…), da su skoro svi pripadnici vladajućega režima, od predsjednika vlade do ustaškog vođe, bili oženjeni Židovkama".

 

Begićeva je knjiga jedan potpuno drukčiji pogled na hrvatsku prošlost u razdoblju od 1941. do 1945. za razliku od jugokominističke historiografije, koja je kao načinila komunističkoga režima trebala opravdavati sve ratne, a posebice poratne jugoslavenske zločine nad hrvatskim narodom.

 

Knjiga Mirona Krešimira Begića pretiskana je u ograničenom broju od 200 primjeraka i služi samo za znanstveno proučavanje.

 

Trpimir Kovač