2012-07-02

Odlikovanja u službi zamagljivanja istine

 

From: Tomislav Martek [mailto:notification+zj4ot6cj4c96@facebookmail.com]

Sent: Sunday, July 01, 2012 11:54 PM

To: ZALJUBLJEN U HRVATSKU ! Hrvatski rast Hrast -Zagreb

Subject: ZALJUBLJEN U HRVATSKU ! Hrvatski rast Hrast -Zagreb] ANTE NAZOR: Suočavanje s prošlošću ili...

 

Tomislav Martek je objavio/la u ZALJUBLJEN U HRVATSKU ! Hrvatski rast Hrast -Zagreb

 

Tomislav Martek 1. srpanj 23:53

 

ANTE NAZOR : Suočavanje s prošlošću ili izbjegavanje činjenica?

 

Odlikovanje koje je od predsjednika RH povodom Dana državnosti primila nevladina udruga Documenta, mnoge je, blago rečeno, neugodno iznenadilo, pa je i meni postavljeno pitanje što mislim o tome. U načelu podržavam rad civilnih, odnosno nevladinih udruga i smatram ih korektivom rada vlasti i državnih institucija. Stoga su podaci koje ima naš Centar bili dostupni nevladinim udrugama, pa tako i Documenti, jer držim da bi nam cilj trebao biti zajednički: objektivan i cjelovit prikaz događaja iz Domovinskog rata te popis svih poginulih u Domovinskom ratu, bez obzira na narodnost i vjeru poginulih.

Zato je iznimno važno da oni koji predstavljaju takve udruge razumiju problematiku o kojoj govore i da poštuju metodologiju znanosti koja se bavi problematikom o kojoj govore. Drugim riječima, da su stručne osobe ili da se barem konzultiraju sa strukom, kako bi njihovo djelovanje bilo prepoznato kao objektivno, a problematika o kojoj govore bila prikazana cjelovito. No, činjenica je da većina kolega povjesničara koja se znanstveno bavi problematikom Domovinskog rata, ali i većina branitelja,
djelovanje Documente opisuje kao jednostrano i neobjektivno, te da mnogi njezino dosadašnje djelovanje doživljavaju kao pokušaj relativizacije činjenica i odgovornosti za zločine, jer su, eto, sve strane činile zločine (što, dakako, nije sporno, no sporan je način na koji se to prikazuje).

S obzirom na dobivenu povelju za Dan državnosti, javnost bi trebala znati koji su to iznimno uspješni rezultati 'Documente' u suočavanju s prošlošću u RH te dokumentiranju i istraživanju prijeratnih, ratnih i poslijeratnih zbivanja, posebice u svijetlu činjenice da čelnice/ci te udruge u javnim nastupima zanemaruju uzrok rata, što je najvažnije pitanje za njegov objektivan i cjelovit prikaz, a govore uglavnom o posljedicama rata, stvarajući tako dojam da je Domovinski rat zapravo niz zločina svih strana, što je potpuno neprihvatljivo. To, uostalom, čini i haško tužiteljstvo, koje također ne zanima uzrok rata te kronologija i kontekst događaja.

Zar nije zanimljivo da smo rečenicu da Srbima u Hrvatskoj nedostaje hrabra elita koja bi za događaje iz devedesetih godina prošlog stoljeća ukazala na odgovornost Beograda, ali i Srba u Hrvatskoj čuli od predsjednice Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji gospođe Sonje Biserko, ali ne i od čelnica/ka udruge iz Hrvatske nagrađene za iznimno uspješno suočavanje s prošlošću?

 

Uostalom, o ugledu Documente u hrvatskoj javnosti jasno govori i, s obzirom na nazočnost u medijima i agresivnu promidžbu, iznimno mali broj prikupljenih potpisa u Hrvatskoj koje je ta udruga uspjela prikupiti agitirajući za osnivanje Regionalne komisije, čiji je bila (i ostala) vatreni zagovornik. Čelnice/ci Documente očito drže da Hrvatska nije sposobna sama se suočiti s prošlošću, pa nam treba Regionalna komisija i zvanična historija koja će, eto, Hrvatima objasniti što se to događalo u Domovinskom ratu! O tome kakva bi bila takva zvanična historija pokazuje i nakaradna namjera predlagača inicijative za osnivanje Regionalne komisije da se njihovi zaključci, odnosno pisanje istorije temelji na sudskim činjenicama (presudama), iako se historiografija temelji na povijesnim izvorima, a povjesničar je dužan sagledati cjelinu (povijesni proces) i uzeti u obzir kontekst vremena. U svakom slučaju, da bi se neki događaj mogao objektivno prikazati i vrednovati potreban je znanstveni, a ne regionalni pristup.

Omogućiti žrtvama da govore o svojim patnjama i svjedoče o strahotama kroz koje su prošle, vrijedan je segment u suočavanju s prošlošću, ali sama svjedočenja žrtava neće dati odgovor na krucijalno pitanje: tko je agresor, tko je započeo rat? Naravno da trebamo težiti tome da javnost sazna za sve žrtve zločina, kao i za njihove počinitelje, bez obzira na to kojoj strani, narodnosti ili vjeri pripadaju, ali od čelnica/ka udruge koja ističe svoju objektivnost i predanost u istraživanju svih zločina, a posebice od udruge koja je nagrađena za Dan državnosti, za očekivati je da o zločinima nad Hrvatima i nesrpskim stanovništvom u prošlom ratu govore barem toliko koliko i o zločinima nad Srbima. Tim više jer se čini da broj neprocesuiranih zločina nad Hrvatima i nekažnjenih počinitelja tih zločina nije manji od broja neprocesuiranih zločina nad Srbima, iako je broj zločina nad Hrvatima i nesrpskim narodima u Hrvatskoj u Domovinskom ratu bio višestruko veći. Dakako da nemam namjeru licitirati s brojem stratišta i žrtava, nego samo želim primijetiti koliko je procesuiranje ratnih zločina i zločina u ratu složen i dugotrajan posao, koji zaista ne bi trebao ovisiti o naciji ili vjeri žrtava, te upozoriti da se u javnim izlaganjima ne smije stvoriti dojam da su za žrtve u Domovinskom ratu sve politike jednako odgovorne. Činjenica je da je onaj tko je započeo rat zakotrljao spiralu zla koja se u ratu ne može izbjeći na svim stranama, te da se tek nakon odgovora na pitanje tko je započeo rat - može razgovarati i o posljedicama rata. Uostalom, nije li i haški tužitelj na suđenju Slobodanu Miloševiću u Haagu ustvrdio da je Srbija prihvatila prijedlog Europske Zajednice iznesen 18. listopada 1991. o preustroju Jugoslavije u zajednicu suverenih država (tzv. Carringtonov plan) ne bi bilo daljnjih žrtava i razaranja; ne bi bilo ni žrtava Ovčare, Srebrenice ..., niti bi bilo potrebe za Bljeskom, Olujom i drugim akcijama i operacijama u kojima su se dogodili incidenti nad stanovništvom srpske narodnosti.

 

Za razumijevanje djelovanja udruge koja nas navodno objektivno suočava s prošlošću, znakovita su i njena priopćenje javnosti upućena uoči i nakon izricanja presude hrvatskim generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku u travnju 2011. u Haagu. Podaci u njima dijelom su netočni, a dijelom su polu-informacije, no o tome sam već pisao. Podsjetit ću samo na višestruko uvećan podatak o 22.000 spaljenih kuća tijekom i nakon Oluje, u što se mogao uvjeriti svatko tko je pratio suđenje u Haagu (spomenuti broj odnosi se na promatrane kuće). Dakako, ne želeći opravdati nikoga tko je zapalio tuđu kuću, držim da čitatelji trebaju znati da je od 1991. do 1995. u napadu srpskih snaga u Hrvatskoj oštećeno više od 217.000 stanova, oko 120 gospodarskih objekata, oko 2000 spomenika kulture i oko 500 sakralnih objekata, pretežito katoličke crkve, te oko 220 škola, fakulteta i viših škola, čak i bolnica i ostalih medicinskih ustanova. No, te podatke pravednici koji su nagrađeni za poticanje procesa suočavanja s prošlošću gotovo i ne spominju, a zasigurno nisu nevažni za razumijevanje (ne i opravdanje!) reakcija pojedinaca tijekom i nakon Oluje.

 

Jednako tako, uz podatak da je zbog Oluje iz Hrvatske izbjeglo 150.000 stanovnika, uglavnom srpske nacionalnosti, oni koji nas navodno objektivno suočavaju s prošlošću u javnim nastupima izbjegavaju jasno istaknuti znanstveno utemeljen podatak da je za to odgovorno političko i vojno vodstvo pobunjenih Srba iz Knina, odnosno beskompromisna politika srpskih vođa u Beogradu i Kninu, koja je odbila sve prijedloge hrvatske vlade i međunarodne zajednice o mirnoj reintegraciji okupiranoga teritorija u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. Istodobno, isti zaboravljaju naglasiti i podatak da je Oluju izvan svojih domova dočekalo 384.664 Hrvata i ostalih hrvatskih građana koje su srpske snage prognale ili su izbjegli zbog njihove prisile, najvećim dijelom već 1991. godine.

 

Uz iskrenu žalost za svakim nevino stradalim čovjekom, vjerujem da bi jednako tako svi koji se bave spomenutom problematikom trebali izraziti i žaljenje za svakog nepravedno osuđenog, odnosno zatočenoga čovjeka, jer pravda ni žrtve ne mogu biti zadovoljene, ako u zatvoru sjede ljudi koji, ne samo da nisu nikoga ubili, niti su tako nešto zapovjedili, nego su svojim zapovijedanjem učinili sve da civilne žrtve na srpskoj strani budu što manje. Stoga se od udruge koja je za Dan državnosti dobila nagradu za objektivno suočavanje s prošlošću očekuje da reagira i na nepravdu prema hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču.