2011-01-21

 

PAŽLJIVO PROČITAJ,  RAZMISLI

I POŠALJI PRIJATELJIMA

 

PORTAL HRVATSKOG KULTURNOG VIJEĆA

Petak, 21. siječnja 2011.

Ponižena Hrvatska ili ponosna Hrvatska  ?

Stanimirović i Josipović

Kad je pred oko dva mjeseca Vojislav Stanimirović, predsjednik najveće srpske stranke u Hrvatskoj, nekadašnji gradonačelnik od srpskih fašista okupiranog Vukovara te nekadašnji ministar bez lisnice u zločinačkoj vladi fantomske paradržave «Republike Srpske Krajine» i ponosni vlasnik priznanja kojega mu je dodijelio Radovan Karadžić, Hrvate optužio da su započeli rat u Vukovaru, i kao šlag na tortu svekolikoj neupućenoj javnosti obznanio kako su na Ovčari zapravo pobijeni preobučeni vojnici ( tj. ustaše, jer za neprijepornog humanista kakav je naš Voja vukovarski vrijedi stara velikosrpska formula koja kaže da su svi Hrvati ustaše, a svi ustaše zločinci) zapisao sam da je cilj toga Vojinog postupka – kojemu su sekundirali tekstovi određenih orjunaških protuha u domaćem (sic!) tisku – relativizirati velikosrpsku agresiju na RH i obezvrijediti vukovarski simbol, jedini simbol s kojega protuhrvatske orjunaške i jugo-ljevičarsko-anarhističke ništarije orkestriranom protuhrvatskom hajkom nakon 2000. g. još nisu skinule pozlatu. Čini se da sam, na žalost, bio u pravu. Uhićenje hrvatskoga branitelja i bivšeg zatočenika u velikosrpskim logorima Tihomira Purde – a jedini Purdin crimen je, dakako, taj što se je suprotstavio fašističkom agresoru i branio svoju domovinu - upregnuto je u ista protuhrvatska kola, koja polako, ali sigurno, voze u pravcu uništavanja vukovarskog simbola, jedinog preostalog simbola koji povezuje sve hrvatske građane, neovisno o njihovoj političkoj ili ideološkoj orijentaciji.

Kao što su veličanstvene vojno-redarstvene akcije oslobađanja hrvatskih krajeva od velikosrpskoga monstruoznog zagrljaja, posljednjih desetak godina pretvorene u nešto zločinačko, kriminalno, sramotno i vrijedno prijezira, tako se sada i bitku za Vukovar, taj veličanstveni simbol nadljudskog otpora velikosrpskom agresoru, u kojemu se je u svom najboljem sjaju manifestirao stoljećima njegovani hrvatski vojnički genije, nastoji obezvrijediti i učiniti nečim upitnim i sumnjivim, nečim čime se nije uputno hvaliti i nečim što se ne bi trebalo slaviti. Od Tadićeva zahtjeva kako Hrvatskoj treba zabraniti proslavu Oluje, pa do zahtjeva da se zabrani komemoriranje pada Vukovara u velikosrpske ruke samo je jedan maleni korak, baš kao što je maleni korak od toga da predsjednica Vlade i predsjednik RH plješću aboliranome četniku i ratnome huškaču, a odriču se legendarnoga olujnoga generala Ante Gotovine, baš kao što je maleni korak od toga da Šljivančanin na slobodi krka janjetinu i sa svojom bratijom ispija šljivovicu, dok se legendarnome Petru Janjiću Tromblonu, čiji je križni put po srpskim kazamatima opisan u autobiografskoj knjizi «Žedni krvi gladni izdaje», prijeti suđenjem u Hrvatskoj, kojoj je nesebično poklonio svoju mladost i zdravlje...

Šaroliki je sastav putnika i vozača u tim protuhrvatskim kolima. Od notornih četnika i patoloških mrzitelja Hrvatske, preko kvaziliberalnih EU-ropskih klimavaca i puzavaca, baštinitelja sužanjskog poučka kako «za ulazak u EU treba podnijeti svaku žrtvu», pa do jugofila i srbofila koji sladostrasno uživaju u puzanju pred srb(ijan)skim političarima i daju neupitnu podršku amnestiji velikosrpske politike i transferiranju Hrvatske uz bok velikosrpskome agresoru. Naizgled čudnovata, ali u biti posve očekivana protuhrvatska diabolična simbioza; pomalo nalik na onu iz 1991. kad su petokraka i kokarda – uz rječiti muk čitavoga «uljuđenog svijeta» - udruženim snagama izvršile agresiju na RH i do temelja sravnile Vukovar i druge hrvatske gradove. Razlika je tek u tome što su nas 1991. brahijalnom silom namjeravali uništiti za nekoliko dana, dok nas od 2000. političko-pravosudno-diplomatskim spletkama uništavaju polako, na mnogo suptilniji način, bez tragova krvi, i pritom u maniri najpokvarenijeg zlobnika u tome strasno uživaju...

A zašto nas uništavaju? Zašto nas ponižavaju? Samo zato što smo kao narod odbili nestati iz povijesti, zato što smo braneći golu egzistenciju stali na put bjelosvjetskim hohštaplerima i njihovim geopolitičkim planovima, čije ostvarenje ne trpi samostalnu Hrvatsku na karti svijeta.

Lijepo je to i istinito sažeo francusko-židovski pisac i filozof, inače prijatelj Hrvatske Alain Finkielkraut: "Ne strah od usitnjavanja, nego strah od njemačke moći, potakao je Francusku i Englesku da što dulje ostave slobodne ruke Srbiji. Bolja je, smatralo se u našim ministarstvima, velika Srbija stvorena snagom oružja, nego da Njemačka proširi zonu marke i svoju sferu mittel-europskog utjecaja, iskoristivši raspad Jugoslavije" (Zločin je biti rođen, Zagreb, 1997.).

Radovan Karadžić

I zato, kad takvi hohštapleri sude Miloševiću, Karadžiću, Šešelju i drugim velikosrpskim genocidnim zločincima, ne sude im radi kažnjavanja zločina i postizanja pravde. Ne. Takvima nije do pravde, jer da im je ikada bilo do pravde, tad bi još 1991. – umjesto davanja zelenog svjetla Miloševiću da okupira Hrvatsku - spriječili krvoprolića i uvažili volju hrvatskoga naroda koji je želio svoju samostalnu, nezavisnu i suverenu državu. Da im je bilo do pravde, tada ne bi Hrvatima uračunali pod grijeh ono što se kod svih drugih svjesnih i izgrađenih naroda smatra neupitnim pravom, pravom na svoju vlastitu državu, koja je conditio sine qua non političkog, kulturnog, gospodarskog i duhovnog razvitka hrvatskog naroda. Pravi razlog suđenja velikosrpskim zločincima je taj što nisu uspjeli okupirati Hrvatsku i stvoriti «Veliku Srbiju», kojoj su londonski meštri još u 19 st. namijenili ulogu «čuvara vrata prema crnomorsko-maloazijskome području». Da su uspjeli u tome planu, danas ne bi ležali po zatvorima, već bi sa stranim veleposlanicima ispijali skupocjena pića u «srpskome Vukovaru», «srpskome Kninu», «srpskome Šibeniku»... Hrvatskim pak generalima, sudi se zato što su uspjeli obraniti Hrvatsku od velikosrpskog agresora i time poremetili geopolitičku arhitekturu koja se je šestarom i trokutom iscrtavala u opskurnim ložama londonskih meštara. Nije pritom slučajno da su na glavnome udaru oni generali koji su imali ključnu ulogu u operacijama Bljesak i Oluja. Te su, naime, vojno-redarstvene akcije zadale konačni udarac Jugoslaviji i velikosrpskoj ideji devedesetih, one su predstavljale konačni krah jedne monstruozne tvorevine koja je više od sedam desetljeća – ako ne računamo ratnu Nezavisnu Državu Hrvatsku – monarhofašističkim i komunističkim pandžama nemilosrdno gnječila svaku i najmanju ideju koja je smjerala u pravcu hrvatske slobode i nezavisnosti.

Uz saznanje i potporu bjelosvjetskih hohštaplera – čiji su geopolitički strateški interesi, uz manje modifikacije, i danas jednaki onima iz 1918., 1945. i 1991. - odvija se i današnji scenarij izgradnje Jugosfere (tj. – kako pišu jugosferaški mediji - «oživljavanja Jugosfere», a kako u prošlosti nikada nije postojala tvorevina zvana «Jugosfera», već Jugoslavija, jasno je da je «Jugosfera» zapravo eufemizam za pokojnu zločinačku državu), ponovnog instaliranja srpskih političara na čelna mjesta u hrvatskoj politici i institucionalnome aparatu (Svetozar Pribićević zasigurno mirno snije!) i ponižavanja hrvatskog naroda u svojoj vlastitoj državi). Bez njihova saznanja nije prošlo ni odlikovanje Stanimirovića za «razvoj institucija u RH» (uzgred – s obzirom da srpske institucije ne bi odlikovale nekoga tko ne radi na korist srpske politike - znači li to priznanje da nam se ponovno spremaju paradržavne institucije u obliku neke nove «srpske krajine», ako ne na čitavom prostoru 1995. olujno preminule «RSK», a onda svakako u istočnoj Slavoniji, gdje za takav balvan - zbog činjenice da na tim prostorima nije sijevalo i grmilo 1995. i dalje postoje realne pretpostavke, o čemu jasno svjedoči činjenica da je u Borovu Selu - mjestu pogibije junačkih hrvatskih policajaca, od strane nikada sakcionirane zločinačke četničke ruke – izgrađen spomenik Srbima (tj. u ovom slučaju neprijeporno četnicima) «poginulima u ratu od 1991-1996».?). Bez njihova saznanja domaći političari, čije se ovlasti svode na izvršavanje domaćih zadaća dobivenih u Bruxellesu i Londonu, ne poduzimaju niti jedan korak. Prilikom susreta hrvatskih i srbijanskih političara unazad godinu dana vidljivo je iz aviona da se rabi uniformirani štreberski vokabular i gestikulacija proizvedena u londonskome diplomatskom laboratoriju.

A plodovi tih susreta su uvijek sve veća poniženja hrvatskog naroda i hrvatske države, sve veća kompromitacija ideje hrvatske državne samostalnosti koju se je nastojalo, a i danas se po starom jasenovačko-britanskom obrascu o genocidnim Hrvatima – nastoji izjednačiti sa zločinom. U tom demonskom projektu uz upravljačke (nikako vladajuće, jer Hrvatskom ne vlada Vlada, nego oni koji Vladom vladaju!) elite, ponajviše sudjeluju masovni mediji, koji su mahom u vlasništvu anacionalnih kapitalističkih elita, kojima – manum manus lavat – kao skrojeni odgovaraju dojučerašnji poslušnički, protuhrvatski jugo-kadrovi, koji su izgubili voljenu im državu, pa će iskoristi svaku i najmanju priliku da se osvete njezinim rušiteljima i stvarateljima samostalne RH. Nema te ideje koja bi barem mirisala na zaštitu nacionalnih interesa, a koju oni svojim boljševičkim vokabularom i svojim tekstovima koji će ući u sutrašnje antologije govora mržnje ne će sotonizirati i proglasiti fašističkom; nema te protuhrvatske ideje koju ne će uzdizati na svoj sotonski oltar, kaditi joj i proglašavati ju vrijednom klanjanja. Tijekom povijesti već stoput viđen scenarij: «Boljari pjani s mržnje klete/ U svoju zemlju zovu strance/ Slobodi svojoj da se svete/ Slobodi svojoj kuju lance» (A. Šenoa).

Ante Starčević

Pišući o takvim ljudima – koji žare i pale i današnjom polu-Hrvatskom i kojima su kao i u vrijeme Oca domovine otvorena vrata svih institucija i svih medija - i krsteći ih imenom «Slavoserbi» - što je, da ne bi bilo zabune, karakterna oznaka, a ne oznaka za etnonim – Ante Starčević je zapisao: »Slavoserbi su smetje naroda, versta ljudih koji se prodaju svakomu tko i po što ih hoće, i svakomu kupcu davaju Hervatsku u nametak; versta ljudih, koje će svatko, ako se ne da više, kupiti i za zdelu krumpirah; (...) ljudi koji su po svojoj sužanjskoj naravi proti svemu što je dobro, slavno, veličanstveno; koji se kao zakleli narod hervatski sbrisati s lica zemlje, te o tomu i rade». Protiv «Slavoserba» koji su se «zakleli narod hervatski sbrisati s lica zemlje, te o tomu i rade» boriti nam se je svim zakonskim i demokratskim sredstvima. Potrebno je postupke takvih ništarija prokazivati i prozivati na svakome koraku, kako bi znali da zločini koje čine ne će biti šutke izvršeni, kako bi znali da će sutrašnje generacije moći čitati o njihovim sramotnim izdajama, kako bi u povijesti ostali upisani kao ono što zaista jesu – obične ništarije.

Potrebno je zatomiti sve privatne interese, zaboraviti na sve privatne nesuglasice, pobijediti taštinu i okupiti sve snage koje misle i dišu hrvatski, sve one osobe kojima su opće dobro Hrvatske i svih njezinih građana na prvome mjestu, kojima su domoljublje, rad i poštenje, a ne srebroljublje, kriminal i splekaranje vrijednosti dostojne svake žrtve, koji se ne klanjaju idolu EU-ropske unije, već idealu slobodne, samostalne i suverene Hrvatske, koja će, za razliku od Matoševa vremena, ne samo strancu, nego i sinu biti domovina, i u kojoj će se cijeniti ono što govori kulturna i duhovna aristokracija, a ne kleptomanska kvazielita, i koji, naposljetku, shvaćaju da su hrvatski jezik, kultura, vjera i tradicija jedini pouzdani oslonac da će Hrvatska oduprijeti negativnim vjetrovima (zlo)duha globalizacije, koja prema riječima samih tvoraca «Novoga svjetskog poretka» teži ukidanju svih nacionalnih država, na čije mjesto stupaju korporacije i financijska oligarhija, i stvaranju «Jedne svjetske vlade».

Novoosnovani pokret «Hrvatski rast» - «Hrast» ima potencijala okupiti takve ljude. Riječ je o pokretu kojemu može pristupiti bila koja stranka i bilo koji pojedinac koji se vodi prethodno rečenim idealima, s tim da niti jedan od njih nema osigurano mjesto na izbornoj listi. Naime, izborne liste kreirat će se prema željama samih građana, koji će putem interneta i putem skupova i tribina odlučivati koga žele vidjeti na izbornim listama. I upravo će se sada vidjeti kome je na prvom mjestu Hrvatska, a kome sinekure i položaji. Tko živi za Hrvatsku, a tko od Hrvatske.

Sada padaju maske. Malodušju mora doći kraj. Časnu ideju povezivanja svih državotvornih snaga koju zagovara «Hrast» ne treba po inerciji izjednačiti sa svim dosadašnjim uzaludnim pokušajima koji su smjerali u sličnom pravcu. Okolnosti su se promijenile. Hrvatskoj danas, baš kao i 1991., ne može pomoći stranka, već pokret. Pokret koji će Hrvatsku obraniti od Jugosfere, kleptokracije, mediokritetstva i izdajica.

Potreban je povratak suverenističkoj politici kakvu je – unatoč svim manjkavostima, propustima, zabludama i pogrješkama koje su u vrijeme rađanja države psihološki razumljive – provodio dr. Franjo Tuđman. Da se svijet stalno integrira, ali da se i nacionalno individualizira, i da su arksističko-kapitalističke priče o odumiranju države izmišljotine (premda nas i danas neki političari u njih pokušavaju uvjeriti!) iza kojih se skrivaju latentni interesi masonskih moćnika, Tuđman je znao još sedamdesetih godina prošloga st. «Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što», ta znamenita Tuđmanova izreka jedini je putokaz koji nas vodi na pravi put, put koji će Hrvatsku, malu, ali duhom i uljudbom veliku Hrvatsku, očuvati na zemljopisnoj karti Europe i svijeta. Podvijanje repa i defenziva Hrvatskoj nikada nisu donijeli ništa dobroga; činili su je teritorijalno i duhom sve manju i manju. «Tko sam sebe smatra za sužnja, taj se ne mari čuditi ako ga i drugi takvim cijene», piše Ante Starčević.

Ako želimo da današnju poniženu Hrvatsku sutradan zamjeni ponosna i duhom velika Hrvatska, Hrvatska rada, kulture i poštenja, samosvjesna, ponosna, dostojanstvena i kršćanskim načelima prožeta Hrvatska, svi mi kojima je Hrvatska iznad neodređenih nadnacionalnih entiteta, zvali se oni EU, Jugosfera ili nešto treće, moramo biti složni i ne dijeliti se.

Moliti nam je Duha Svetoga da nam dade zajedništva i da od nas odagna zloduha podjela i svađa. Samo tako možemo ostvariti zajednički nam cilj – ponosnu Hrvatsku. Jer, (...) postane li jedno kraljevstvo u sebi nesložno, ono ne može opstati. Postane li jedna kuća u sebi nesložna, ta kuća neće moći opstati» (Marko, 3:22). Riječi Svetog pisma oduvijek su bile najbolji putokaz što nam je činiti, a što ne činiti. Pa poslušajmo ih!

Davor Dijanović

 

 

MOLIM VAS LIJEPO,

 PROČITAJTE,  RAZMISLITE  I POŠALJITE SVOJIM PRIJATELJIMA

ISPRINTAJTE I DIJELITE SUSJEDIMA I POZNANICIMA

PROČITAJTE  PRILOGE

 

UVIJEK I SVE ZA HRVATSKU,

A NAŠU JEDINU I VJEČNU

HRVATSKU NI ZA ŠTA