Tomislav Vuković

Knjige »Tito: tajne vladara« i »Titov dnevnik« bacaju u očaj sve potrošene titoiste, jugonostalgičare, partizanske prvoborce, neotitoide i komunističke fosile. Iz njih donosimo odlomke koji osvjetljavaju odnos Josipa Broza Tita prema uhićenom zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu.

Prošla će godina biti zapamćena kao jedna od najcrnjih za sve poklonike lika i djela »najvećeg sina svih jugoslavenskih naroda i narodnosti« - Josipa Broza Tita. Naime, u tom su razdoblju objavljene knjige beogradskog novinara Pere Simića: »Tito: fenomen stoljeća« i »Titov dnevnik«, te zagrebačkog novinara i publicista Zvonimira Despota: »Tito, tajne vladara«, čime se, na temelju dugo skrivanih povijesnih dokumenata koje su ugledali »svjetlo dana«, dogodio historiografski kopernikanski obrat. Time je konačno unepovrat poslana dugogodišnja prevladavajuća mitologija o nekadašnjem dugovječnom jugoslavenskom predsjedniku, a što je sve potrošene titoiste, jugonostalgičare, partizanske prvoborce, neotitoide i komunističke fosile bacilo u očaj. Izvorni dokumenti iz Arhiva Josipa Broza Tita te arhivskih dokumenata Predsjedništva SFRJ i CK SKJ, koji se nalaze u Arhivu Jugoslavije, nedvojbeno jasno i argumentirano pokazuju da Tito nikada nije bio »brižan, plemenit, skrban za druge, obazriv, nesebičan, odan, sućutan« (Zvonimir Despot: »Tito, tajne vladara«, predgovor, str. 21). Koliko god to bolno bilo ne malom broju i današnjih hrvatskih građana, od nekih (ne samo odlazećih) visokih državnih dužnosnika do nadobudnih mladih antifašista »Tito - dosljedan borac za istinu i pravdu, Tito - radnik Dobra, slobodoumni Tito, Tito demokrat, Tito proleter, Tito privržen radniku i seljaku, Tito zaštitnik djece i sirotinje, Tito 'korifej marksizma', Tito mislilac i pisac (s pozamašnim 'sabranim djelima'), Tito rodoljub, Tito Hrvat - jednostavno ne postoje. Umjesto toga imamo ilegalca s maskama, koje povremeno skida i mijenja, a ispod svih krabulja ostaje opak i osvetoljubiv karijerist, bešćutan i nesmiljen; gavan koji se u siromašnoj svojoj zemlji pokriva zlatom i posipa briljantima, bogat kao Krez (ime lidijskoga kralja koji je živio sredinom 6. st. prije Krista i čije je ime u grčkome i perzijskom svijetu postalo sinonim za bogata čovjeka, op. T. V.), s Dvorom i rezidencijama diljem zemlje, a sve su pune napljačkanog blaga - slika, kipova, pokućstva, sagova, porculana, srebrnine - od vlasnika koji su zlostavljani, lišavani građanskih prava, bacani u robijašnice ili ubijani, kojima je 'u ime naroda' sve oduzeto, a da narod to nije ni vidio: sve je dospijevalo u ruke šakalima« (Despot, isto).

Poraz »srcedrapateljnih« teorija

I dok je iznimno vrijedna knjiga novinara Despota dobila kakvu-takvu (no, svakako ne i primjerenu) pozornost hrvatske javnosti, zbog činjenice da je riječ ipak o hrvatskome autoru i hrvatskom izdavaču, knjige novinara Simića (posebice »Titov dnevnik«) nisu dobile zaslužena mjesta u Hrvatskoj, pa su ih tako neki »ugledni« hrvatski povjesničari jednostavno ignorirali, bez obzira što je riječ o »ubojitoj« faktografiji (povijesnim dokumentima), pred kojom na historiografskome bojnom polju redom padaju sve ideologizirane, dnevnopolitičke, pragmatične i »srcedrapateljne« teorije i ocjene o Titu.

»Titov dnevnik«, knjižica od 192 stranice u izdanju beogradske nakladničke kuće »Novosti«, naslanja se i nadopunjuje raskošnu i pozamašnu knjigu od 536 stranica (obogaćenu brojnim dosada široj javnosti nepoznatim fotografijama) »Tito, tajne vladara«, koju su objavili »Večernji posebni proizvodi d.o.o.«. Despotova knjiga o Vladaru progovara o većini dotadašnjih »kontroverznih« tema, dajući i argumentirane odgovore na njih, kao što su: nedvojbena Titova odgovornost za ratne i poratne zločine, njegova rasistička i genocidna politika prema svim Folksdojčerima bez iznimke, ključna uloga u osnivanju Golog otoka i sličnih logora za političke neistomišljenike, oružano pomaganje različitih diktatorskih režima u svijetu i dr. Simićev »Dnevnik«, iako obuhvaća relativno kratko vremensko razdoblje - od 2. studenoga 1950. do 18. veljače 1951. - zasigurno je jedan od najvrednijih dokumenata Titove pisane ostavštine, ne samo zato što je bio najčuvaniji i najskrivaniji od očiju javnosti te ga nakon njegove smrti nitko od službenih biografa i suradnika nikada ni spomenuo nije, nego i zato što se »iz prve ruke«, temeljem osobnih Titovih bilježaka, može shvatiti njegov lik i djelo: razmišljanja i ljudske osobine, moral i osjećaji, strasti sklonosti (hedonizam i rasipništvo), tehnologija vladanja i snalaženje u političkim previranjima, nedodirljivost, samodopadnost i kult ličnosti, poltronstvo suradnika, apsolutistički utjecaj na pravosuđe i medije, i sl.

Glas Koncila, broj 6 (1859), 7.2.2010.