KUMUNISTIČKA HUMANOST LAKOTE

    Vjesnik - Panorama, 6.prosinac 2003.

    Ljudi su mljeli kosti i jeli ih. Jeli su konjskubalegu, jer je u njoj bilo zrna pšenice. Onda su prešli na pse, mačke i, na kraju, na ljude. Kanibalstvoje bila raširena pojava. U jedinomdokumentarnom filmu o gladi, ostarjelastarica priča da je tri dana i tri noći bila na radu, a kada se vratila od sina-dječaka našla je samo po vrtu razbacanuodjeću. Susjedi su ga ubili, skuhali i pojeli

    Pedeset godina prije nego su ove riječi ispisane, Ukrajina, ukrajinski narod, kozački i drugi krajevi istočno od njih - velika prostranstva s oko 40 milijuna stanovnika - izgledali su kao golem Belsen. Četvrtina seoskog stanovništva muškarci, žene, djeca, već je umirala; ostali su bili više ili manje izgladnjeli, bez snage da pokapaju rodake i susjede. Istodobno (kao i u Belsenu), dobro uhranjeni odredi milicije i vladinih službenika nadgledali su žrtve. Bio je to vrhunac 'revolucije odozgor', kako je Staljin nazvao događaj u kojem je s pomoćnicima uništio dva elementa koji su on i komunisti smatrali nepomirljivim neprijateljima režima seljaštvo SSSR-a i ukrajinski naroda.
    To je uvodni tekst knjige »Čemerna žetva« Roberta Conquesta, koja je u Londonu objavljena 1986. U knjizi je obrađena tragedija Ukrajine i ukrajinskoga naroda iz 1932/33., ali i iz 1922/23., kada je sovjetski režim gladu umorio izmedu sedam i deset milijuna Ukrajinaca, od čega više od tri milijuna djece.
    U povodu te tragedije u Ukrajini i cijelom svijetu ove se godine obilježava 70. obljetnica gladomora, genocida nad Ukrajinom i njezinim narodom. Parlamenti više od 40 država, kao i UN, donijeli su rezolucije kojima su osudili taj genocid nad ukrajinskim narodom, koji su učinuli komunisti i njihova pohlepa za vladanjem. I Hrvatskom saboru Ukrajinci Rusini iz Republike Hrvatske uputili su molbu da usvoji rezoluciju i osudi zločin.
    Samu monstruoznost gladomora - istrebljivanje ukrajinskoga seljaštva - još monstruoznijom čini istrebljivanje svjedoka i uništavanje dokaza. Jedino nisu do kraja uspjeli uništiti mali broj živih svjedoka zločina.. Međutim, još gora od samoga zločina je šutnja, ne samo sovjetske vlasti nego i tzv. zapadnoga svijeta. Neki zapadni novinari sve su to vidjeli, no u ime ideologije i političkog interesa zanijekali su i prešutjeli zločin. Zbog toga »propusta« nedavno je pokrenuta inicijativa da se jednom američkom novinaru oduzme Pulitzerova nagrada, jer je vidio taj zločin i prešutio ga.

     

    Otpor rusifikaciji


    Uništavanje Ukrajine i ukrajinskoga sela i seljaštva zamišljeno je u glavama Lenjina i njegovih suradnika, a izravni počinitelj istrebljenja je bio je Staljin i njegovi suradnici Kaganovič i Molotov. Lenjin sa suradnicima 1917. donosi odluku: »Monopol nad kruhom, kartice za kruh i sveopća radna obveza predstavljaju u rukama proleterske države, u rukama punovlasnih sovjeta, najveće oružje proračuna i kontrole. (...) Ovo sredstvo kontrole i prinude na rad snažnije je od zakona Konventa i njegove giljotine. Giljotina je samo plašila, samo je lomila aktivan otpor. NAMA JE TO PREMALO. Mi moramo prinuditi na rad u novim organizacionim državnim okvirima. Imamo sredstva za to (...) Sredstva su: monopol na kruh, kartice za kruh i sveopća radna obveza.
    Lenjin i komunisti, polazili su od monstruoznog zaključka da su seljaci leglo i temelj kontrarevolucije, te zajedno sa srednjim staležom kralježnica nacionalne samobitnosti, koja onemogućava planetarnu pobjedu komunizma. Zato je protivnike trebalo uništiti. Što su u konačnici i činili.
    Nakon što su u gladomoru 1922/23. istrijebili veleposjednike, trgovce i mnoge druge, preostali su seljaci. Ukrajinski seljak morao je stradati ne samo zbog svojeg sacijalnoga, seljačkoga položaja, nego i zbog svoje nacionalne pripadnosti. I zato što je kroz povijest Ukrajine stoljećima bio zapreka ruskom imperijalizmu. U ukrajinskom selu bio je ukorijenjen otpor rusifikaciji. I onda kada su Rusi zabranili govoriti, ukrajinski seljak je govorio. Bez istrebljela ukrajinskoga seljaka nije mogao provesti internacionalizam kao rusifikacija, o čemu je pisao Ivan Dzjuba. S tim se slažu i današnji ruski povjesničari.
    Na uništavanju ukrajinskoga seljaka građena je vlast Sovjeta i stvoreni su uvjeti za rusku dominaciju. Nakon istrebljenja, milijuni Rusa nastanjuju krajeve gdje prije toga nikad nisu živjeli. Stoga je bilo najvažnije uništiti demografsku bazu najvećega naroda, ukrajinskoga.
    Moskovska Pravda 4. i 8. prosinca. 1932. poziva na odlučnu borbu protiv kulaka, posebice u Ukrajini. A u uvodniku od 7. siječnja 1933. piše da je Ukrajina zaostala u isporukama žita zbog toga što je Ukrajinska komunistička partija dopustila stanje u kojem se »u Ukrajini organizirao klasni neprijatelj«.
    Staljin je na zajedničkom zasjedanju moskovskog Politbiroa i Centralnog izvršnog komiteta 27. studenoga 1932. govorio o teškoćama u nabavi pšenice, koje su imali 1931., a prouzorečene su, rekao je, prvo »prodiranjem antisovjetskih elemenata u kolhoze i sovhoze, koji su organizirali sabotažu i razaranje: i drugo, pogrešnim, nemarksističkim pristupom kolhozima i sovhozima, značajnog dijela naših seoskih komunista...«.

    "Staljin odbijao raspravu o gladi"


    Roj Medvedev u knjizi „Neka historija sudi« piše o Prvom svesaveznom kongresu kolhoznika udarnika, koji je u veljači 1933. održan u Moskvi i ističe: „Baš na tom kongresu u vrijeme najžešce gladi na jugu Staljin je čak i na sjednicama Politbiroa odbijao raspravu o gladi. Kada je jedan od sekretara CKKP(b) Ukrajine R. Terehov podnosio Staljinu izvještaj o teškoj situaciji u selima Harkovske oblasti zbog nerodice i zamolio da se tom području dodijeli žito, Staljinova reakcija bila je začudujuća. Oštro je prekinuo izlagača: „Govorili su nam da ste vi, druže Terehov, dobar govornik, a pokazalo se da ste vi dobar pripovjedač - kakvu ste nam samo priču o gladi sastavili! Mislili ste nas preplašiti, ali neće ići! Nebi li bilo bolje da vi ostavite dužnost sekretara oblasnog komiteta (i CKKPU(bl i pređete u Savez književnika: pisatćete bajke, a budale će čitati..«
    Staljin je samo nastavio ono što je započeo Lenjin, u svojem obračunu s kulacima. Koliko je Lenjin, i ne samo on, bio opsjednut, pa i zaluđen obračunom s kulaćima i seljaštvom, govori podatak iz 1891/92., kada je na Volgi, gdje je tada živio, vidio glad. Conquest o tome piše: »Dok su se tada sve klase, uključujući i liberalnu inteligenciju, angažirale u pružanju pomoći, Lenjin je to odbio uvjeren kakoće glad radikalizirati mase, i ovako prokomentirao: 'Psihološki; ove priče o.hranjenju izgladnjelib nisu ništa drugo do izraz sladunjave sentimentalnosti, tako karakteristične za našu inteligeniciju'«.
    Taj oblik obračuna sa seljačkim slojem provodio je i Josip Broz Tito i njegova komunistička vlast. Na prostoru bivše Jugoslavije, sve do sukoba sa Staljinom, komunisti su provodili ne samo kolektivizaciju nego i prinudno oduzimanje uroda. Najdraži način bilo im je mučenje seljaka uranjanjem u vodu do usta ili kapanjem vode na glavu „dužnika«. No, to se nikako ne može usporediti s onim što su sovjetska vlast i Staljin radili u Ukrajini. Tamo nije bilo gotovo nikakve mogućnosti da se nešto uroda zadrži za vlastito preživljavanje.

     

    Stradalo 500 pisaca


    Jedan sovjetski romanopisac glad je dočarao opisujući scenu u kojoj seljak sjecka bačvu u kojoj je prethodno bila mast i kuha je da bi izvukao i posljednje ostatke masnoće. To je bilo najbolje jelo koje je njegova obitelj dobila, zaključuje.
    Mnoštvo je primjera u kojima su mnogi autori opisali ili doživjeli gladomor. Negdje se i preživjelo, ali su i ti proživjeli muku. Netko veću, netko manju.
    U Žitomirskoj oblasti zemljovlasnici i drugo bogatije stanovništvo iz prijerevolucinarnog daba bilo je rimokatoličko. Često su mrtve pokapali sa zlatninom, koju su seljaci 1932/33. tajno vadili iz grobova i time kupovali hranu u trgovinama za strance. Jednoj ženi u Poltavskoj oblasti muž je izdržavao pet godina logora, a ona je uspijevala ishraniti obitelj sve do travnja 1933., kada joj je umro četverogodišnji sin. Radne brigade ni mrtvog dječaka nisu ostavljale na miru. Prekopali su grob, jer su sumnjali da.je grob bio jama za žito.
    Ljudi su mljeli kosti i jeli ih. Jeli su konjsku balegu, jer je u njoj bilo zrna pšenice. Onda su prešli na pse, mačke i, na kraju, na ljude. Kanibalstvo je bila raširena pojava. U jedinom dokumentarnom filmu o gladi, ostarjela starica priča da je tri dana i tri noći bila na radu, a kada se vratila od sina-dječaka našla je samo po vrtu razbacanu odjeću. Susjedi su ga ubili, skuhali i pojeli.
    Najviša stopa smrtnosti bila je u žitorodnim krajevima, u oblastima Poltavskoj, Dnjepropetrovskoj, Kirovohradskoj i Odeskoj, gdje je prosječno iznosila od 20 do 25 posto.
    Zbog smrtnosti stočnoga fonda. uzrokovanoga gladu od 1932. do 1937. strijeljani su veterinari, uhićivalo se osoblje ineteoroloških ureda pod optužbom da su falsificirali vremenšku prognozu da bi naškodili žetvi, strijeljani su rukovoditelji sovhoza zbog kvarova na traktorima. Mnogi su optuži ritet da izazovu glad u zemlji. A smijenjene, zatvarane i ubijane zamjenjivali su pristigli Rusi.
    Od 1930. do 1937. u gladomoru je stradalo, što od gladi, što zato što su pisali o njoj, oko 500 pisaca, od čega oko 270 članova udruženja pisaca. I dok su u ukrajinska djeca umirala od gladi, Maksim Gorki u Moskvi piše o nužnosti nabave igračaka za sovjetsku djecu. Koji cinizam!

     

    Miševi, štakori, mravi i gliste kao hrana


    Nitko koga je moskovska vlast osudila na smrt gladu, sudbini nije mogao uteći. Seljaci se legalno. nisu mogli seliti ni u ukrajinske gradove. Sela koja nisu mogla ispuniti kvote isporuke hrane doslovce su blokirana kako bi se spriječilo, da do njih stignu proizvodi iz grada. Odredi vojske i policije okružili su sela i spriječili odlazak seljaka. Sačuvano je naređenje sjeverodonjeckoj željeznici, od 15. ožujka 1933., u kojem piše da željezničari ne smiju dopustiti seljacima putovanje ako nemaju nalog od direktora kolhoza. Prema jednoj procjeni, 1932. je bilo u pokretu oko tri milijuna ljudi, koji su pokušavali doći do gradova i područja s hranom. Postoje izvještaji o stotinama seljaka strijeljanih pri pokušaju bijega.
    Conquest piše: „Sve je iscrpljeno, ljudi su umirali cijele zime. Ali svi izvještaji govore da je smrt masovnih razmjera zaista počela prvih dana ožujka 1933. Istinsko gladovanje počelo je kada se otopio snijeg. Ljudi su bili nadutih lica, nogu, trbuha. Nisu više mogli zadržavati mokraću; tada su jeli sve na što naidu. Lovili su miševe, štakore, vrapce, mrave, kišne gliste. Mljeli su kosti da bi dobili brašno, a isto su radili s kožom i đonovima; sjekli su stare kože i krzna da bi pravili neku vrstu rezanaca, kuhali su tutkalo. A kada je iznikla trava, počeli su vaditi korijenje, i jesti lišće i pupoljke; upotrebljavali su sve čega je bilo; maslačak, čičak, divlji zumbul, vrbu i koprivu. (...) Prvi su umirali muškarci, zatim djeca, i na kraju žene. Ali prije nego bi umrli ljudi bi silazili s uma i prestajali biti ljudska bića. Neki su sebi iskopali grobove, u njih legli i čekali smrt«.
    Dok su ukrajinski seljaci skapavali od gladi, prema izvještajima Partije, iz žitorodne Ukrajine krajem 1932. isporučeno je 4,7 milijuna tona uroda, ili 71,8 posto od predviđenog plana. Stotine tisuća vagona uroda otpremane su izvan Ukrajine i izvožene u inozemstvo, čime je pripremana svjetska komunistička revolućija.
    Staljin i moskovska vlast 1932/33. gladu su umorili više od pet milijuna Ukrajinaca. Iskorijenili su bezbroj obitelji, čitave ulice, zaseoke i sela. Iza njih ostala je pustoš, leševi i potpuna tišina. Danas su na tim mjestima brojni grobovi. Međutim, još se sve nastoji prekriti šutnjom. I zaboravom.

    Andrija Tunjić

     * * * * * * * * *
    PIETETA: uz 70. obljetnicu komunističkog gladomora, genocida nad Ukrajinom i …
    Poznato je, da su Jugo-komunistična klika dana 6.1.1946.g., na raznih lokacijama u Sloveniji pokupili čitave obitelji, te ih natrpali na vlak, kao poklon velikome svome bratu, vođi i učitelju Staljinu za realizaciju i teoriju KOLHOZA u Sibiru!!!


    Prvi takav transport ljudi je preko noči u hladnome vlaku na hrvatsko madžarkoj granici smrznuo i svi su pomrli. Drugi takav transport ljudi  Madžari su ga preusmerili u Austriju prema Grazu, od kojih je ipak preživjelo 32 ljudi. Nekoji od tih su preživjeli tragediju, tada djeca, još su živi.

     

     Treči transport ljudi za velikog Azijskog brata dospjeo je preko Austrije u Jesenice, gdje se dogodila jednaka tragedija, ljudi su pomrli u vlaku od mraza. Od tog transporta preživjela je jedna djevojčica i još je živa, koju su roditelji zamotali u svoja odijela, a sebe su žrtvovali za nju.