Mladen Schwartz

2013-04-16

 

 "....Dvadesetak posto izlaznika, a od toga 5 % "nevažećih" (bezvriednih) listića. Što to govori? Svakako, puno toga. Da narod u ogromnoj većini prezire Euniju, i / ili: da zna da mu glas ne vriedi ništa; da mu je svejedno tko će biti izabran...(...) Napokon, ovi izbori, već i stoga jer je na njih izašao tek djelić biračkoga tiela, ne predstavljaju izraz narodne volje, pa ni volje ovog i ovakvog, danas na žalost zavedenog, zaludjenog i manipuliranog naroda, nego rezultat puke manipulacije, izborne procedure i izravne podvale. Kako je i bilo programirano, i kako se moglo predvidjeti, u EU-parlamentu "predstavljat" će nas prokušani i pouzdani slugani novoga nam gospodara, čiji će jedini posao biti da, kao i do sada, anticipiraju gazdine zapovjedi dok ih ovaj još nije niti izgovorio, te da ih smjesta pokorno izvršavaju.-....." Mladen Schwartz


2012-04-13

NOVA HRVATSKA DESNICA

Zabrana međunarodne desničarske konferencije

Priopćenje za općila

 

     Posljednjih dana imali smo prigode pratiti čak i u novokomponiranoj minijugoslaviji lažnog imena „Hrvatska“ još neviđeno orgijanje antifašističke histerije i ludovanje neopartizanskih paničara. Zagrebački marionetski liberal-demokratski režim odlučio se „obraniti“ milu nam demokraciju od navale nepreglednih „fašističkih“ hordi – fašistoidnom represijom, preventivnom zabranom međunarodnog desničarskog skupa u Zagrebu. Na taj način vladajući diletanti učinili su nam golemu uslugu, jer je za doduše neodržano vijećanje, te za postojanje Nacionalističke Internacionale (u nastanku) saznao cijeli hrvatski narod, ili, kako ga zovu vladajući, „građanke i građani Hrvatske“.

     Još veća zahvalnost pripada opskurnoj šačici anarhokomunista iz „Crvene akcije“, koja je zaslužna za prvi poticaj: tek nakon njezinih međumrežnih ispada, naime, sjetili su se pravovjerni profesionalni antifašisti poput Josipovića i ministara, antifa-udruga, židova te anketiranih prolaznika-analfabeta (nazvanih „javnost“ i „glas javnosti“) da valja zazvoniti na uzbunu, eda bismo spasili dijelove hrvatskoga područja što su ih mladi desničari iz europskih zemalja kanili ponijeti sa sobom kao suvenir iz Hrvatske.

     I time su nam danima probijali uši oni isti, koji su kompletno sveto tlo Hrvatske Nacije i Države, njezin identitet i njezin suverenitet i njezina nacionalna bogatstva, na pladnju u nepovrat servirali novim gazdama iz takozvane „europske unije“. Ti isti svaki čas srdačno i bratski ugoste nekoga političara iz susjedne Srbije, iz koje nam i nadalje prijeti daleko najopasnija ugrozba hrvatskoga teritorijalnog integriteta. I još su nadodali da bi desni skup potpore našim generalima samo naštetio, ti isti koji su nas usrećili zločinačkim Haaškim tribunalom, koji su generale lovili i ulovili za račun inozemnog neprijatelja, i čak izrijekom dopustili legalni kazneni progon junačkih osloboditeljskih akcija Bljeska i Oluje. Oni generalima nisu štetili, oni su im donijeli neizmjernu korist!

     Nova Hrvatska Desnica pozdravila je poticaj za okupljanje europskih desničara u Zagrebu, jer je od početka i sama djelatno zastupala potrebu uspostave Nacionalističke Internacionale, pa je svojedobno čak ponudila i gostoprimstvo predstavnicima euro-desnice kada im je zabranjen skup u Trstu. Pozdravljamo, paradoksalno, i ovakav ishod, jer je znatno doprinio ugledu hrvatskih nacionalista, a ubogu antifašističku kliku na vlasti – koja nije kadra držati se čak niti načela vlastite „demokracije“, i o ničemu nije sposobna odlučivati, ali revno vježba strogoću kada joj kojekakve crvene akcije i europske unije zapovijede progon desnice – razgolitio je dokraja. Ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da svaka zvjerka (Zidić, Goldstein, Josipović, Milanović, Mesić, hijena, štakor, žohar...) pokaže svoj trag!

Borba se nastavlja – Za Dom Spremni!

Mladen Schwartz, Predsjednik



Deseti Travnja

1941 – 2011

govor

 

Mladen Schwartz

 

     Hrvatska braćo i sestre!

     Veliki dan, veliki nadnevak, velika obljetnica!

 

     Deseti Travnja simbol Države. Sedamdeset nas već godinica dijeli od svetoga, uzvišenog časa kada je, uime Poglavnika Ustaškoga pokreta, nakon 839 godina uskrsnula Hrvatska Država, Nezavisna Država Hrvatska. Dogodilo se je to voljom svega zdravoga u hrvatskom narodu, voljom akumuliranom stoljećima bezdržavlja ili ograničenog suvereniteta. Ne „voljom naših saveznika“, kako je to, u prokušanoj podaničkoj maniri, proglašavajući državu pridodao vojskovođa Slavko Kvaternik. Stjecaj okolnosti dao nam je saveznike, dijelom iskrene, većim dijelom himbene (kakav je bio pogotovu onaj talijanski), ali do Države dovela je borba Hrvata, i ona Poglavnikova, što je Kvaternik također istaknuo.

 

     Deseti Travnja simbol je obnovljene Hrvatske Države, štoviše, on je simbolom Hrvatske Države uopće. Niti jedan od usporedivih nadnevaka sadašnje Erhazije, takozvane Republike Hrvatske, koju jedan naš suborac s pravom zove „Bivšom jugoslavenskom republikom Hrvatskom“, niti jedan blagdan što ga je vladajuća klika u ovih 20 godina predložila za dan Države, Slobode, Ustava, Razdružbe, Neovisnosti i čega sve još (ma i demokracije!), niti jedan dakle ne izdržava usporedbu s Desetim Travnjem. Svi su oni mlaki, neodređeni, dvojbeni, svaka ih nova vlada mijenja i narod ih s pravom ne zadrži u pamćenju (a ne sjećam se niti sam svega toga, naveo sam po redu te nadnevke u knjizi „Hrvatska nakon Tuđmana“).

 

     A Deseti Travnja je jedan, jedinstven, jasan, prepoznatljiv. On sokoli i bodri, uzdiže srca i vodi naprijed!

 

     10. i 11. Travnja. Sjećamo se još dobro riječi naših bivših, poslije demokratiziranih Ustaša, Vinka Nikolića ili Ive Korskoga: Dobar je Deseti Travnja, ali ne valja jedanaesti. Hoće kazati: dobar je bio čin oslobođenja, uspostave državne slobode, ali nije valjala vlast što je u njoj uspostavljena. A ja odgovaram: Vlast je bila jako dobra, koliko je god to bilo izvodljivo u onim teškim okolnostima svjetskog, europskog, hrvatsko-srpskog i hrvatskog građanskog rata. Vladavina Poglavnika Ante posvjedočila je čudo od pravica i pravednosti, od primjerenih sloboština i stvaralaštva, od socijalne skrbi, gospodarskog procvata, zdravog državotvornog nacionalizma spremnog na nesmiljenu samoobranu, od strogoće i dostojanstva, časti i ponosa, sigurnosti i stege, reda i rada. Tko pak drži da nije bila suverena, neka pogleda na ovo današnje ruglo od izrođenog veleizdajničkog režima, od ove podgrijane juge u malom kojom još uvijek, u koaliciji sa svim mogućim i nemogućim tuđinskim silnicama, vlada šumski takozvani „maršaltito“, dočim su NDH, Ustaški pokret, Poglavnik i Deseti Travnja opet izvan zakona. Danas ovaj sveti nadnevak slave neopartizansko-židovske klike u knjižnici nazvanoj po partizanskom idolu nekom Ogrizoviću, i slave ga tako da pljuju na Deseti Travnja, a time i na onu i na ovu državu (ni ovakva polukrepana nije im po volji i ukusu!), i pljuju na sve što je pravim Hrvatima sveto.

 

     NDH i RH. Doista je uputno, za ovu prigodu barem ukratko, povući paralelu između države Ante Pavelića i države tandema Joco-Jaco. Ona je država bila kratkotrajna, četiri godine samo, ova već traje dvadesetak, ali zapravo je i ova skončala nakon četiri godine: trajala je dok je trajao rat. Prva nakon poraza završava Bleiburgom, druga nakon pobjede Haagom. Obje završavaju dekroatizacijom po unutarnjem i vanjskom neprijatelju. NDH se oslonila na Njemačku i Italiju, RH na Ameriku i Euniju. U prvoj je podijeljena nacija vodila građanski rat, u drugoj je jedinstveni narod pobijedio Beograd, da bi marionetska zagrebačka klika potom pobijedila hrvatski narod. NDH je privremeno izgubila dio Dalmacije, a RH je privremeno izgubila takozvanu „krajinu“. NDH je hrvatske muslimane starčevićanski držala Hrvatima, a na dijelu područja NDH, u našoj hrvatskoj Herceg-Bosni, koja je sada ubogi inozemni protektorat, vodio se devedesetih krvavi bratoubilački rat između Hrvata dviju vjera, uostalom ionako u međuvremenu dobrim dijelom ateiziranih. Nezavisna se Država Hrvatska prostirala na oko 100 tisuća četvornih kilometara, a ova njezina neslavna i nevoljka nasljednica jedva na polovici toga prostora. Netko će možda misliti da sve razmjerne manjkavosti ove današnje tvorevine iskupljuje njezin liberalno-demokratski ustroj, za razliku od fašizma kojemu se u srodnom okružju priklonila ona država četrdesetih. Neka mu bude, tom demokratu, neka bude svakomu za kojega je važnija nekakva lažna ili prava, nu jednako pogubna demokracija, od žive i bogodane nacije. Netko će drugi pak svim silama dokazivati kako NDH nije bila fašistička, i tako, prihvaćanjem neprijateljske ideologije i antifa-vrednota, naivno povjerovati da bi neprijatelj tada odobrio i Poglavnikovu državu i sve nas koji do nje držimo. Neka i takvomu bude, tom antifašistu, jer ne zna što govori i nema mu pomoći.

 

     Pogrješke NDH? Je li naša Nezavisna Država Hrvatska, na čelu s elitnim Pokretom i karizmatskim Vođom, ipak negdje i pogriješila? Ako jest, tumačivo je to onim teškim unutarnjim i vanjskim okolnostima, koje su dobro poznate. Ali ne želim ju ekskulpirati pod svaku cijenu. I onim palim junacima i nama današnjima dužni smo bezostatnu istinu. Zato tek navodim bitne prigovore koji joj se s nekih strana upućuju: Logori, Dalmacija, Bleiburg. Ali na njih moram i odgovoriti. U logorima bili su smješteni neprijatelji Nezavisne  Države Hrvatske, zvali se oni Hrvati ili Srbi, Cigani ili Židovi. Nepravedno smaknuti? U onakvim uvjetima, iznimaka, kolateralnih žrtava, uvijek ima, i one nikada ne mogu obezvrijediti samu borbu, sam cilj, svetinju nacionalne državnosti. Dijelovi Dalmacije već su Rapalskim sporazumom 1920 prepušteni onoj prvoj jugovini, a glavnu riječ pritom imao je Hrvat Ante Trumbić. A ne čujemo da se njega stalno proziva „izdajicom“ ili prodavačem Dalmacije. Zašto ne? Zato jer je su-stvarao jugoslaviju umjesto Hrvatske! Poglavnik je pak morao pristati na privremeni odstup dijela svetoga nam tla, kako bi izbjegao puno veće zlo, a teritorij je ubrzo dobio natrag (8/9 rujna 1943, u času kapitulacije Italije). Talijanski Duce bio je iznimno jak čovjek, Italija je, kao jedan, strastveno bila uz njega, i samo još jači muž, poput Poglavnika, mogao je u onom trenutku toliko spasiti koliko je doista spasio. Uostalom, nitko od kritičara ne spominje da je Poglavnik prisjedinio BiH. Zato jer kritičarima i nije do hrvatskoga probitka i veličine, nego jedino do blaćenja onih koji su, za razliku od njih jugoslavena, Hrvatsku spašavali, branili i uvećavali. Najteže je pitanje Bleiburg. Jedno je pritom jasno: Poglavnik i Ustaše nisu bježali, nisu izdali narod. Jesu naivno vjerovali da će se vojska i puk povlačenjem (te potonjom predajom demokratima) spasiti, i pripravljali su nastavak borbe u novoj emigraciji. Mogli su se i nastaviti u Domovini boriti, da je bilo oružja. Je li bilo ili zašto nije bilo – to prelazi okvire ove prigode.

 

     Što je uslijedilo. Nakon ratnoga poraza u savezništvu s Reichom, okončana je 15. svibnja 1945 godine ta herojsko-tragična avantura što je bila započela Desetoga Travnja. Države više nema, tek šugave karikature na mini-području  pod imenima nekakve „federalne“, „narodne“, „socijalističke“ republike Hrvatske, pa sve do današnje Erhazije. Hrvatski je narod, nakon Bleiburškoga genocida i križnih putova, doživio i preživio obnovu jugovine, komunističku diktaturu, povremene takozvane liberalizacije, zaokrete i retuše, djelomičnu obnovu hrvatske strasti i volje s Hrvatskim  proljećem, nakon toga represiju ali i dijalektično preživljenje nekih proljetnih zasada (ustav 1974!), pa konačni odlazak jugo-vladara Tita Broza, onda desetljeće kaotičnog, anarhoidnog  pluralizma, pa kratkotrajnu obnovu državnosti, veliki obranbeno-osloboditeljski Domovinski rat, te susljedno sustavno, posvemašnje poniženje, onehrvaćenje u službi unutarnjeg i vanjskog neprijatelja, sustajanje usmjereno izravno u propast, gorje i od reliquiae reliquiarum, i obiju jugoslavija, gorje od mađarolaca i slavoserba, i autonomaša i talijanaša, i orjunaša i komunjara, gorje od hrvatske šutnje i hrvatskih povijesnih stratišta.

 

     Današnji Deseti Travnja. I tu smo gdje jesmo. Kako dalje? Odgovoru na to pitanje posvećeni su svi naši napori, sve naše snage. Ne predajemo se, ali istinu moramo prepoznati i pravim imenom nazvati. Samo je simbolično kako danas proslavljamo slavni Dan. Tek što nismo u katakombama, čujem da još ima nekih u Zagrebu, možda slijedeće godine budemo tamo. I jugoslavija i Hrvatska dobro su znale što je Deseti Travnja. Jugosi su bili u strahu, snimali panične filmove u stilu „umrijet ćeš Desetog Travnja“, bojali se bombi i atentata – na žalost ih je premalo bilo! Hrvati su, oni pravi, sjećali se svojih heroja, slavili potiho, u potaji, snujući bolja vremena. A danas? Jedva da smo složili i ovih par skromnih, samozatajnih komemoracija, svaka čast i hvala našim svima pravašima, hopovcima, desničarima. Mnogi su, i pravaši među njima, zaboravili što je danas! U Njemačkoj, tek u Stuttgartu predviđeno je razmjerno skromno slavlje u hrvatskim  prostorijama, u organizacii A-HSP. U Frankfurtu, trebao se još prije održati veliki skup također u organizaciji A-HSP, kadli zabrane prostoriju, kao kada je trebao pjevati Thompson, a ljevičarski „Frankfurter Rundschau“ digao je histeričnu galamu. I ne samo to, najave otpor stotina crvenih njemačkih antifašista. Takvi uvijek tamo ometaju i ruše desne skupove, jer onda redarstvo, tobože spriječavajući sukob, na koncu zabrani, razjuri desni skup, u našem slučaju hrvatsko-nacionalistički. U Njemačkoj, za 17 godina svojega života i rada i borbe u toj tradicionalno prijateljskoj nam zemlji (kao i u početcima ove tekuće Hrvatske), održao sam niz desetotravanjskih govora, i nikada nas redarstvo nije zabranilo, niti su se podivljali ljevičari pojavili da nas ruše. Sada, kada neki vele da imamo hrvatsku državu, sada valjda obje strane misle da Deseti Travnja više nije potreban. I zato na nas huškaju antifašističku ološ. Ali, potrebniji je nego ikada!

 

     Neprijateljski Deseti Travnja. Umjesto da se danas čitav narod digne, da se osvijesti, da sabere snage za novu borbu, bez koje ćemo brzo propasti – dopušteno je notornom neprijatelju divljati na ovaj dan, dan koji u naslovu svoje seanse banda krsti „neslavnom obljetnicom“. Spomenuo sam već njihov skup. Do sada se baš nisu ufali ovako otvoreno i izazovno. Rekoh gdje se napast roji, to je ona knjižnica Ugrizović na Preradovićevu trgu, u 18 sati 10. travnja, pa možda još netko uspije tamo prosvjedovati, šutke, tek strogom nazočnošću, da ga ne uhiti neprijatelj, jer još moramo navečer slaviti! Sudjeluju: neki lijevi navodni povjesničar Hutinec, pa notorni jugo-komunjara Zuppa (di verdura), pa znani nam Puhovski (nemam vremena ovdje još i o njemu!). Evo samo par riječi četvrtoga među sudionicima najavljene crne protuhrvatske mise u Ugrizu, zloglasnoga Ive Goldsteina, iz njegove hrvatožderne knjižurine „Hrvatska 1918 – 2008): „S proglašenjem 'nezavisne' (piše pod navodnicima, njegov Izrael nema navodnike!) Hrvatske 10. travnja 1941. ostvaren je cilj kojem je skupina hrvatskih ekstremista (vidi-vidi!), uz slabiju ili jaču podršku (sic! židovu dragi srbizam) nekih drugih krugova u Hrvatskoj, godinama težila.“  (Ivo Goldstein, Hrvatska 1918 – 2008. Europapressholding – Liber, Zagreb 2008, str. 211) Dakle, godinama, a ne jedno skoro cijelo tisućljeće! Dakle, šaka ljudi, fanatika, valjda izdajnika Goldsteinove juge. A onda još i neki opskurni, neimenovani „krugovi“. Gdje je u svemu tomu – hrvatski narod, Dei Gratia Natio Croatorum (milošću Božjom Nacija Hrvata), kako ga, ponosno i svečano, zove junak i mučenik Kvaternik? Ta zašto bi narod bio za svoju državu (ako nije židovski, židovska)? – mnije blento, mešetar, zlikovac Goldstein. Nije čudo, ovo je njegova država, a ne naša, nas koji smo se za nju borili!

 

     Braćo i sestre Hrvati! Dopustite mi poneku završnu riječ! Poglavnik je kazao, da nije bilo Starčevića, ne bi bilo niti one Hrvatske Države 1941. A hrvatski, ustaški junak Dinko Šakić parafrazira: Da nije bilo Nezavisne Države Hrvatske, ne bi bilo niti Tuđmanove. Sada ni te više nema, što ćemo se zavaravati! I zato je imperativ našega trenutka, učiniti sve da ponovno osvane, da uskrsne Država Hrvatska, nadahnuta i Desetotravanjskim duhom. Ali ne će je nikada više biti ako budemo samo tragali za zaštitnicima. Ovi vladajući izrodi tragaju, ali to što nađu i nalaze, to ne će biti zaštitnici Hrvatske, to su jamci njihove ogavne Antihrvatske koja je već prodrla u sve pore i ne da nam mira. Tko nije svoj, taj je svačiji. Dok bude domaćih izdajica, imat ćemo tuđina za gospodara. Zovite me imenom kojim hoćete, samo ne imenom izdajice. To iz svoje Valhale, iz svoje Vječnosti, dovikuje, grmi Otac Domovine. Slušajmo ga, slušajmo Staroga, slušajmo Kvaternika, slušajmo Poglavnika, osluškujmo mističnu poruku Desetoga Travnja, čujmo što nam poručuje narodna duša. I ne ćemo pogriješiti!

 

     Živio Deseti Travnja, na vijeke vjekova!

     Živio veliki hrvatski narod!

     Živjela Država Hrvatska, koja je bila i koja će biti!

     Borba se nastavlja – Za Dom Spremni!

     Naprijed u boj!


Mladen Schwartz


2010-09-24.g.


2010-11-07.g.


2011-06-17.g.


2011-12-08.g.


2012-02-12.g.


2012-02-24.g., poruka HSP-ju


2012-02-26.g., Izraelu


2012-04-13.g., u Zagrebu


2012-05-01.g., Turizam


2012-05-01.g., Radio Toronto


2012-05-01.g., U Ljepoj našoj


xxx