OD FRANKA DO PAVELIĆA
    Na strani 30

    (Napisano oko 1960. g. ali još poslije)

     

    OD  F R A N K A  D O  P A V E L I Ć A

     

    Na oko bi izgledalo, kao da nasljednike Ante Starčevića na pravaškoj stolici prati zla kob. Ali nije tako, jer ni Starčevića nije poštedila, i on je značio u svoje vrieme 'vladajućoj strukturi' - kako se to danas liepo kaže, iako prazno zvuči a zlo sluti - plašilo i ruglo, dok su ga svem svietu predstavili crkveni dostojanstvenici kao buntovničkog Jan Husa, a vjerni službenici bečko-budimpeštansko-beogradskih gospodara jakobinskim zloduhom. Njegovu stranku, Hrvatsku Stranku Prava, krste 'bandom razbojničkom'. Ta će brazgotina ostati na HSP do danas, odnosno dokle god Hrvatske Stranke Prava bude sliedila Starčevićevu nauku, propoviedala bezuvjetnu hrvatsku državnu nezavisnost i dokle god bude gmizala služinačka klika pred izpod prosječnim političkim duhovima, zaljubljenim u sebe i svoje mozgove malih dometa po Banovim dvorima, a kruhoborački klimavci dizali šuplje glave iza sjedala u hrvatskoj Sabornici.

     

    Dakle, ne radi se toliko o ljudima, koliko o ideji pravaštva, o vjekovnoj težnji i želji hrvatskog čovjeka, koja glasi: Podpuna državna nezavisnost na cielom poviestnom i etničkom hrvatskom državnom području. I pravo tu i takvu nezavisnost su propagirali nasljednici Starčevićevi.

     

    Zato su se i urotili protivnici te hrvatske misli, naprezali sve svoje snage, ne bi okaljali Pravaše i njihove vode. Osobito i posebno će to osjetiti prvaci Hrvatske Stranke Prava u vrieme; kad bude ta hrvatska državna nezavisnost na dohvatu ruke, u vrieme kad budu pucali lanci, koji su sapinjali Hrvatsku: lanci austro-ugarske 1918., lanci srbijanski 1941. i lanci srbsko-komunistički ovih dana. Težak, mukotrpan i nesnošljiv će im postati život u Hrvatskoj, korov hrvatski će ih gušiti, kuga zavisti i služinstva ih daviti, pošast stranih interesa lebdjet će im nad glavama poput Darnoklova mača.

     

    Zlo po Hrvatsku, propast hrvatskog naroda je imala različita imena: slavenstvo, jugoslavenstvo, bratstvo, jedinstvo, napredak, socijalizam, komunizam i slično. Pristaše svih ovih imena, svih tih ideja su zazirali od hrvatstva, izbjegavali ga kao koleru, ne bi se tako dodvorili tudjinu, kojemu će služiti i od kojeg će dobiti mastni zalogaj za svoje tuste trbušine.... Svi ti pak zvučni nazivi, izmišljeni i izabrani »uviek u pravo vrieme« imali su jedini zadatak, a to je: Hrvatima propoviedati njihovu političku nesposobnost, nezrelost, slabost, govoriti im, kako su nezreli i preslabi, a da bi mogli slobodno, samostalno i nezavisno egzistirati. I dok je puk bivao većim sliepcom, i dok su se šuplje glave punile tudjim idejama, i dok su se divovi pitali, čemu njihova krepost usred kukavica CA.G. Matoš), zadržali su Starčevićevi vrli muževi domovinski sunčev pad svoje domovine Hrvatske i zaustavljali tihu propast, koju su sluge Beča. Pešte, Beograda i Moskve spremali. Pravaški prvaci: Aleksandar HORVAT, Vladimir PREBEG i Ante PAVELIĆ su se odupirali sa svojim viernim pristašama svim svojim silama, i umnim i tjelesnim, dok ih sudba ne odvede na drugi sviet... Evo i dvije-tri posebno o njima.

     

    Aleksandar HORVAT (6.prosinca 1828- 8.svibnja 1928) je na čelu Stranki u punom jeku ludog jugoslavenstva i srbstva, poslije smrti Josipa FRANICA preuzima vodstvo stranke. Zastupa čistu hrvatsku tezu ujedinjenja svih hrvatskih zemalja u jednu samostalnu hrvatsku državu i s time dolazi u sukob sa srbskom državom od Jadrana do Balkana i od preko Dunava do Egejskog Mora.

     

    Vidio je, da su se sukobila dva svieta: Zapad i Iztok, Europa i Balkan, zdravo je rezonirao, da je nemoguć život Hrvata i Srba, kojima je druga poviest, druga tradicija, druga vjera, pa i druga duša i drugo ćudorede. Javno razotkriva strašni zločin, koji su srbski častnici izvršili nad hrvatskim zarobljenicima u Odesi na Crnome Moru.

     

    Nije onda ni čudo, da je diktatorsko 'Narodno Vieće' tražilo od Stranke Prava, neka odstrani s predsjedničtva stranke Aleksandra Horvata, ako žele da ih se pušte u sabornicu. Tako što je moguće jedino u Hrvatskoj! Kakve sličnosti s današnjim vlastodržcima!!!

     

    U svom nastojanju prodire do priestolonasljednika Franje Ferdinanda, dolazi i do samoga cara. No to bi prekasno, jer je hrvatska kruhoboračka inteligencija, zatrovana jugoslavenstvom, zaokrenula kormilo hrvatskog broda u srbsko-hrvatske i jugoslavenske vode.

     

    Horvat priznaje, da su lažni proroci nadjačali u narodu, no ne posustaje, ne baca koplje u ledinu. Tješi ga misao i uvjerenje pak, da je »učinio svoju dužnost i kao pravaš i kao Hrvat« i da će ostati u hrvatskom narodu kao »glas vapijućeg u pustinji«.

     

    U 54. godini umire čovjek i Hrvat, koga su resili ljudski karakter i čist i nesebičan patriotizam.

     

    Vladimis PREBEG (4.ožujka 1862 - 17.veljače 1944) preuzimlje vodstvo Hrvatske Stranke Prava u najnepovoljnijem momentu: pijana u jugoslavenstvu i srbstvu srlja hrvatska inteligencija na čelu s nesposobnim političarima u zagrljaj Beogradu. Sve je, tako se činilo, bilo izgubljeno. Prebeg traži, dne 14. listopada 1918. sjednicu Hrvatskog Sabora s dnevnim redom: Ukinuće Hrvatsko-Ugarske Nagodbe, te proglašenje slobode i samostalnosti hrvatskog naroda. A kad je neovlašteno 'Narodno Vieće' predalo Hrvatsku Srbiji i ciganskoj dinastiji Karađorđevića, podpisuje u ime HSP-a Proglas za hrvatski narod u kojem protestira Proti tajnoj prodaji hrvatskih interesa i hrvatske države.

     

    Vladimir Prebeg će biti proganjan od Beograda i njegovih slugana u Hrvatskoj poput svih pravaških prvaka. No ipak će doživiti ostvarenje vjekovnog sna u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Umro je u 83. godini života.

     

    Ante PAVELIĆ (1889 - 1959). Težko je u ovako kratko vrieme i na ovome mjestu govoriti o ulogi i osobi Ante Pavelića (1889 - 1959). Jer Ante Pavelić pripada prošlosti, a prisutan je ne samo u duši hrvatskog čovjeka, nego još više u bolestnim, u krvi hrvatskog čovjeka ogrezlim mozgovima, koji svoju izdajničku ulogu u najnovijoj dobi poviesti hrvatskog naroda žele opravdati i savjest, okaljanu zločinstvima nad hrvatskim čovjekom, smiriti, pa im - sudeći po njihovoj reakciji - ne uspjeva, jer se krv hrvatskog Abela, što je prolievahu hrvatski Kaini zvani partizani, komunisti, antifašisti puši do Nebesa.

     

    Prisutan je Ante Pavelić, jer je njegov ustaški pokret ostvavio vjekovni san hrvatskog naroda, naime oživotvorenje hrvatske državne nezavisnosti na cielom poviestnom i etničkom području u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Desetog travanjska revolucija bez krvoprolića je djelo Ante Pavelića. S pravom jačega nad mladom državom u nastanku je s Rimskim ugovorima bilo okrnjeno hrvatsko državno područje (dio Dalmacije i neki otoci), no 1943. je hrvatska vlada pripojila otete krajeve, a Ante Pavelić daje zapovied hrvatskim oružanim snagama, da zaposjednu i brane domoviru vraćene krajeve. S tim činom je hrvatska država imala sve hrvatske krajeve u svojim granicama, po površini nije nikada u svojoj poviesti bila tako velika.

     

    Antu Pavelića i Ustaški pokret nije vodila nikakva ideologija: ni nacionalsocijalistička, ni fašistička, ni komunistička, ni kapitalistička, nego jedino hrvatska, što se nesumljivo ogledava u prvoj i najglavnijoj točki Ustava, koja je ujedno i program pokreta, a glasi: glavna zadaća Ustaškog pokreta je »da oružanim ustankom oslobodi izpod tuđinskog jarma Hrvatsku, da ona postane podpuno samostalna i nezavisna država na cielom svome narodnom i povjesnom područjuEto, to je bio i ostar  početak i svršetak, jedini smisao i cilj Ustaškog pokreta Ante Pavelića. U tome je i njihov jedini »grieh«!

     

    Bio je dalekovidan s gradnjom džamije u Zagrebu i osnutkom Hrvatske pravoslavne crkve. S tim dvama činovima je naumio ostvariti u podpunosti misao Ante Starčevića o Hrvatima triju vjera: islamske, pravoslavne i katoličke, s time je htio reći, da vjera ne čini Hrvatom, da na hrvatstvo ima podjednako pravo pripadnik sviju vjera.

     

    Pravo to bode u oči današnje hrvatske političke lance, duhovne šeprtlje, koji Hrvatima islamske i pravoslavne vjere poriču hrvatstvo i koji se odriču vjekovnog hrvatskog državnog područja, primjerice Herceg-Bosne, gradeći kule na krvničkoj avnojsko-zavnohskoj tradiciji, koja je Hrvate stajala više žrtava nego li ih je Hrvat dao od svog postanka.

     

    Ante Pavelić je prošlost, on i njegov Ustaški pokret, ali je sadašnjost za nas, jer na desetotravanjskoj državi, na državi od jučer, možemo i moramo graditi. To ne znači, da mi hoćemo uskrisiti Antu Pavelića i Nezavisnu Državu Hrvatsku od 1941 - 1945., ne mi gradimo na njima kao što gradimo na davnijim državama, naime na Tomislavovoj, Kešimirovoj i Zvonimirovoj državi. Pavelićeva država je kontinuitet, neprekinuti niz u poviesti hrvatske državnosti i odricati se nje znači: nasilno kidati neprolaznu nit, znači visiti u zrakopraznom prostoru, jer mi hrvatske države od Zvonimira do Pavelića nijesmo imali....

     

    Ovoj trojici pravaških prvaka Hrvatska je bila ne samo na ustnama, nego u srdcu i na djelu, spremno su prihvatili svietlu znaku Ante Starčevića, ponieli je sa sobom u svoj život, načinili od nje svietlu luč i utopili je u hrvatsku državnu nezavisnost, da nikada više ne ugasne. A ona je Starčevićeva objava, evo je iz pera Josipa Franka:

     

    »Nad nama samo Bog, u nama samo Hrvatstvo: Bog i Hrvati! Nad Tobom, hrvatski narode, samo Bog. I na zemlji nijedan drugi gospodar, nijedan drugi narod nad Tobom. Tvojom sudbinom ima da vlada i odluči samo Bog i Ti. To je Hrvatska slobodna ... To je Hrvatska nezavisna... U nama samo Hrvatstvo. Ne težimo za tudjim, samo za svojim... Nutarnja se snaga naroda budi, jača, provaljuje, izčezavaju neprirodni nazivi, protunarodne tvorbe: Jugoslavenstvo, Srbohrvatstvo, Ilirstvo i drugo. Sliedi kulturna pobjeda. Snaga se naroda širi prema gore i prema dole: preporod politički i gospodarski. To oživljuje pojedine djelove, privlači, spaja ih. Izčezava separatizam: Slavonstvo, Dalmatinstvo, Bosanstvo i t.d. Jedni smo. To je Hrvatska cjelokupna!«

     

    Eto, u tome leži opasnost pravaštva i njegovih prvaka danas, kada se nad Hrvatsku, nad njezin znak, nad hrvatski vjekovni grb nadvio patuljasti Levijatan u kipu pievčeve krešte navodnih hrvatskih pokrajinica i hoće dokrajčiti hrvatstvo, baciti ga u veće robstvo od onoga 1918., odnosno od onoga 1945. Danas se i on služi hrvatskim imenom, ovija hrvatskim plaštem, po kojem je do jučer pljuvao, uzimlje u usta stadku hrvatsku rieč, koju je do jučer mrzio iz dna duše: srdce mu je puno mržnje na Hrvatsku, zato je hoće izrći ruglu, osramotiti – da uništiti!

     

    Zdravi hrvatski nacionalni duh, koji se očituje u ljubavi prema hrvatskom narodu, a ne u ljubavi prema vlastitim probitcima, guše u začetku, jer hoće odkloniti od vrata konopce, koje su zaslužili sa svojim dojučerašnjim zlim djelima. a hrvatskom ga narodu opet stegnuti oko vrata. Njihov dojučerašnji duh bratstva i jedinstva sa srbskim narodom, socijalizma, komunizma i jugoslavenstva zamieniše u tren oka hrvatstvom. Ima li u tome istine, može li im se vjerovatil? Ja im ne vjerujem – i Bog!

     

             Podpis X. Rožić