Mile Prpa


Mile Prpa


Mile Prpa (2010.g.)


Mile Prpa (2010.g.)


Mile Prpa (2011.g.)




Mile Prpa



PORTAL HR

2012-04-22

PORTAL  HR.SVIJET, Srijeda, 18 Travanj 2012  

Mile Prpa: Bleiburška tragedija – licemjerje politike

Bleiburška tragedija Hrvata spada u one mitske biblijske pogrome naroda kao jednog od najvećih i najokrutnijih zločina u cjelokupnoj povijesti ljudske civilizacije, koji se nije dogodio nesretnim spletom povijesnih okolnosti, već je rezultat planskoga uništenja, pod izlikom da se radilo o fašistima.

Izjava Milovana Đilasa to nedvojbeno potvrđuje: „Oni (Hrvati) morali su umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti“. Dakle umrli su na najsvirepiji način ne toliko zbog krivnje ili uzroka u prošlosti, već uglavnom zbog komunističke projekcije budućnosti u kojoj za njih nije bilo mjesta – da bi na njihovom mjestu mogla živjeti i opstati neka druga državna tvorevina koju većina Hrvata nikada nije osjećala kao svoju.

Korijeni toga zla na ideološkom planu kriju se još u Načertaniju Ilije Garašanina, u ravnogorskim odlukama četničkih vojvoda (Draže Mihailovića i drugih) a naknadno u naše vrijeme u Memorandumu SANU, u velikosrpskoj ideologiji Miloševića, Šešelja, Draškovića i drugih. Ali nažalost i u ondašnjem ratnom i poratnom komunističkom vodstvu u kojemu su sudjelovali i hrvatski komunisti, s istaknutim ulogama.

Podloga svih tih hrvatskih tragedija je i prihvaćanje stranih ideologija koje sa hrvatskim narodom nikada nisu srasle, niti su mu bile tradicija, ali i politička naivnost hrvatskih političkih struktura, a poglavito onih još od vremena 1918.g i ta se politička naivnost nažalost održava sve do naših dana, s trendom da se to nastavi i u budućnosti. (Ali, nažalost osim političke naivnosti, svjedoci smo i podmukle političke aktivnosti koja na svakom koraku i međunarodno i unutar - nekažnjeno ruši i bruka hrvatski narod i njegovu državu i to od strane najviših predstavnika vlasti koje je narod izabrao da ga štite i da državu na svakom području pospješuju). Politika koja u zadnje vrijeme zlurado spominje crne zmije unutar hrvatskog naroda, a o najopasnijoj crvenoj kobri koje ima na svakom koraku nema niti riječi.

Pogrom, u fizičkom smislu, počeo je još 1916 godine u Odesi u njenim kazamatima gdje je na okrutan način od strane srpske soldatetske smaknuto nekoliko stotina, a po nekima i par tisuća hrvatskih domobrana koji nisu prihvatili njihove „uslove“ da se stave pod šajkaču i karađorđevske insignije i da se bore za buduću Jugoslaviju, čitaj - Veliku Srbiju.

Bleiburg je pojam za stradanje gotovo cjelokupne tadanje hrvatske mladosti, među kojima je bio vrlo, vrlo visoki postotak nevinih ili samo ni par posto krivih, pojam je i za masovno stradanje velikog dijela hrvatske inteligencije svih mogućih struka od novinara do svećenika. Bleiburg simbolizira udar na jedan narod, sve što je u njemu bilo vitalno trebalo je uništiti i to kad je bio nenaoružan i razoružan i nikome nije predstavljao niti najmanju prijetnju. Rijetko je koji narod u novije vrijeme, uglavnom u doba mira, doživio toliku i takvu tragediju. A i oni koji su je doživjeli, doživjeli su je uglavnom pod komunističkim vlastima.

Možete zamisliti dosad otkrivenih više od 1600 masovnih grobnica (a u nekima i po nekoliko desetaka tisuća žrtava) razasutih po Sloveniji, po cijeloj Hrvatskoj (i to jednako i u onim njenim dijelovima gdje nikada nije ni bilo ustaša), potom po Bosni i Hercegovini, ali brojne i po Srbiji sve do Makedonije. Od svih tih silnih žrtava u pretežnom broju nije im se ni znalo ime, ubijalo se - vlasti nepoželjne kategorije ljudi, a među njima oko 80% Hrvata..

Prema engleskim vojnim izvorima, prema Bleiburgu se valjala masa od preko dvjesto tisuća hrvatskih vojnika i oko pet stotina tisuća civila svih uzrasta. Možemo se pitati tko je od te goleme mase ljudi ostao živ? Tek rijetki!?

Ne samo da je to najveća tragedija u cijeloj poznatoj povijesti hrvatskog naroda, već je ona gotovo veća nego sva njegova stradanja zbirno od njegova postojanja. I danas se njegove ubojice politički veličaju, jednako od strane politike koja je bila dosadašnji pokrovitelj, kao i politike koja odbija daljnje pokoroviteljstvo nad bleiburškom tragedijom. U njihovim programima gotovo da nema niti najmanje razlike. Oni su mahom djeca očeva - pripadnika zloglasne Komunističke partije.

Predsjedništvo Sabora ukinulo pokroviteljstvo nad komemoraciom Bleiburga! To nije nikakva vijest! Vijest bi bila da je ukinuto pokroviteljstvo nad komemoracijom tzv. „Dana ustanka“ u Srbu kad je ubijeno nekoliko stotina hrvatskih hodočasnika.

E moja gospodo-drugovi! Bleiburg je najbolnija rana na hrvatskom nacionalnom tkivu, i možete vi stotinu puta ukidati svoje političko pokroviteljstvo (koje je i onako bilo čisto političko licemjerstvo), ta rana će boljeti još brojne, brojne generacije budućih Hrvata. Što te rane budete više skrivali, to će iz njih sve više kapati krv po dušama budućih naraštaja. Samo je istina ta koja nas može osloboditi. Samo je istina ta koja nas može povesti u budućnost i slogu, i zato toj istini treba dati prolaz, treba joj priznati prednost. Po prirodnim zakonima – istina uvijek ima prednost. Ali vi ne dopuštate istinu, jer istina naglavačke mijenja povijest toga vremena, a činjenice (kosturi) kao materijalni dokazi na vašu žalost još nisu istrunuli. Te nesporne činjenice kad bi u cijelosti izišle na vidjelo dana, uglavnom zamijenile bi dosadašnju ulogu krvnika i žrtve, a vi to ne možete progutati.

Bilo ili ne bilo vaše političko pokroviteljstvo, moral žrtve je neusporedivo jači od morala krvnika. Moral žrtve je istina, a moral krvnika je laž, prikrivanje, zataškavanje, ali nažalost i dugogodišnje, u velikom dijelu, lažno optuživanje žrtve. Isti takav moral je i kod onih koji pravdaju te postupke, i koji se i dan danas kite novim „antifašizmom“ (kojeg više nitko u svijetu ne spominje kao aktualnu političku kategoriju). Pritom uvijek zaboravlju da je u zapadnom svijetu na kojeg se pozivaju - antifašizam bio pokret života, a ne pokret smrti.

Zbog te rane hrvatski narod se više nikada nije demografski oporavio, dobrim dijelom i zbog toga prijeti mu izumiranje.

Žrtve traže pijedestal memorijalnosti, i nikakva politika (i nikakvi Danijeli Ivini, ili Špremovi) taj pijedestal memorijalnosti u budućnosti neće moći zaustaviti.

Istina je iznad svih politika, ona je iznad svih prijepora, ona je Božja svjetlost koja će obasjati sve žrtve, a potrijeti sve krvnike i one koji ih još i danas podržavaju - bez obzira tko je bio krvnik i koje ideologije. U temelje države, ako se želi da bude sretna i dugovječna, ugrađuje se duh dobri a ne ljudske kosti,.

Mile Prpa