g.PAVIČIĆ: Žuži i kraj 'partizanske epopeje'

      2008-02-28, VL _ 25. 02. 2008., 16:42

       

      GOST SURADNIK

       

      Žuži i kraj 'partizanske epopeje'

       

      Autor Josip Pavičić

       

      S “partizanskom epopejom” napokon je gotovo.

      Nisu je pokopala otkrića o partizanskim zločinima,

      nije ju uništio jauk što se razlegao iz otrpanih jama

      u koje su Titovi borci bacali svoje ubijene i polužive

      protivnike, nisu je srušile vjerodostojne knjige s

      popisima partizanskih žrtava i opisima zvjerstava, a

      ni znanstveni skupovi o skrivenim namjerama i

      opakim ciljevima partizanske gerile, nego ju je

      zauvijek dokrajčila jedna bivša partizanka,

      krojačica Žuži, ovom svojom pričicom:

       

      “Za vrijeme rata bila sam tri godine u partizanima, u

      Ličkoj diviziji. U šumi sam i rodila, no odmah su mi

      uzeli i ubili dijete jer su Nijemci i ustaše bili blizu

      nas. Mi smo stalno morali trčati, a dijete bi možda

      plakalo i vikalo te nas tako odalo” (VL, 20. 2. 08.).

       

      Nema više Tita kako jaše preko Romanije i vodi

      svoje divizije, nema više Lole Ribara i sedam

      ofenziva po šumama i gorama, nestade Kozare,

      Sutjeske i Igmanskog marša, nema više Ljubičice

      Bijele i njegovih “nebesko plavih očiju”, nema više

      ni moje “Zagrebačke partizanske fronte”. Nema

      više ničega što je kvasalo u znaku zvijezde

      petokrake, srpa i čekića, sve se stropoštalo u

      ponor priče gospođe Jelinek o tome kako su joj

      drugovi partizani uzeli tek rođeno dijete i ubili ga.

       

      Kako su ga ubili? Samo iz pijeteta prema nesretnoj

      majci, na to pitanje neću ni pokušati odgovoriti.

      Pretpostavimo da su drugovi bili krajnje humani,

      nimalo nalik na zlotvore iz poslijeratnih sotonizacija

      ratnih protivnika koji su nedužnu dječicu nabijali na

      bajunete. Ali, ubojstvo djeteta je ubojstvo djeteta,

      ma kako nježno i obzirno izvedeno. I ma kako se

      izvršitelji umorstva opravdavali.

       

      “Mi smo stalno morali trčati, a dijete bi možda

      plakalo i vikalo i tako nas odalo”, najstrašnija je od

      triju rečinica iz strašne priče bivše partizanke.

      Ključna je riječ u njoj “možda”. Novorođenče je

      ubijeno zbog toga što bi “možda plakalo”. Ubijeno

      je preventivno, iz predostrožnosti, prije nego što je

      i stiglo zaplakati ili zavikati. Iz literature, pučke

      predaje, Bulajićevih partizanskih epopeja, ali i

      američkih filmova, iz povijesti i mitologije...

      izranjaju slični tragični prizori. No svi su oni ili nikli

      u mašti ili su toliko daleko od nas da nam ne

      izgledaju stvarno. Imaju simboličnu vrijednost, a

      smisao im je u ocrtavanju tragičnosti sudbine.

       

      Ovdje je riječ o nečemu bliskom i zbiljskom, o

      događaju iz našeg života, koji “partizansku

      epopeju” ili tzv. antifašističku borbu Titovih

      partizana raskrinkava kao prijesnu laž. U čemu su

      “antifašisti” bili bolji od fašista, ako su bili kadri

      proračunato, iz predostražnosti, ubijati svoju tek

      rođenu djecu!? Zašto novorođenče nisu stavili u

      košaru i ostavili ga svojim progoniteljima?

      MOŽDA bi preživjelo.