PRIČA DUGA 57 GODINA: 72-godišnja Dragica Markan iz Kotoribe tek je ove godine saznala istinu o nestanku i smrti svoga oca Ivana Siladija-Tancara

2015-07-04

PRIČA DUGA 57  GODINA:

72-godišnja Dragica Markan iz Kotoribe tek je ove godine saznala istinu o nestanku i smrti svoga oca Ivana Siladija-Tancara

 

Da bar znam gdje su tatine kosti, da bar znam gdje zapaliti svijeću….

 

„…. tata je skinuo s ruke ručni sat, iz džepa uzeo nalivpero i veliki šestar. To je stavio na stol i dodao mali džepni nožić. Uz plač mi je rekao:- Dragice to bude tvoje. I dalje je bio u suzama. Samo sam mogla reći: -Hvala tata ! Nisam mogla pitati zašto plače. Nakon nekoliko dana tata je otišao natrag u Bosnu gdje je radio. Vratio se nakon 4 mjeseca za prvosvibanjske praznike 1955.godine. Četiri praznična dana su brzo prošla. Bio je peti svibanjski dan, on je trebao natrag. Toga dana sam pola sata prije krenula u školu. S obzirom da je tatin vlak polazio u podne ja sam se s njime oprostila. Kada sam bila već na drugoj strani ulice, pozvao me natrag. Odveo me u kuhinju i zamolio da mu zakrpam rupicu na puloveru. Još sam se jednom s njim pozdravila i na stisak ruke rekla mu: - Tata piši mi ! Odgovorio je: -Budem ti pisal. Vratila sam se iz škole, a njegovi su koferi još bili u kuhinji-znači nije otišao. Čekali smo ga cijeli dan, ali nije došao doma. Nije ga bilo ni drugog dana. Znali smo da se je s njim nešto dogodilo…..“ Fragment je to iz školske zadaćnice i pisanog sastavka kojeg je kao učenica 8.a razreda OŠ-e Kotoriba napisala dvije godine poslije, točnije 4.veljače 1957. godine, a na temu Događaj koji neću nikada zaboraviti i koji ju je proganjao punih 57 godina.

Sastavak nam je predočila danas 72-godišnja Kotoripčanka Dragica Markan koju je sve do ove godine proganjao očev nestanak u svibnju 1955. godine.  Njemu  je tada bilo 40 godina.  istine je došla upornim i mukotrpnim istraživanjem, satima i satima dugim razgovorima s očevim poznanicima i drugim sumještanima koji su ga poznavali kao vrsnog tesarskog majstora, ne samo u Kotoribi već i cijelom donjem Međimurju. Mučilo ju je pitanje kako i kamo je otišao tog svibanjskog dana ostavivši sa sobom suprugu i četvero nejačadi. Polazište u istraživanju joj je bio podatak da je s njim nestao i njegov nećak. On se je u Kotoribi  te 1955.godine pojavio nakon šest mjeseci došavši kod njih riječima: -Stricu se nemojte nadati. On se je utopio kada smo plivali preko Mure u Mađarsku. -S tom pričom smo živjeli sve do nedavno, premda ja u utapanje nisam vjerovala jer je otac bio izvrsni plivač, čovjek koji je mogao i znao preroniti Muru. -priča danas gospođa Dragica iznoseći nam sve detalje potrage za istinom, a ona je intenzivno počela 2009.godine, a završila ove godine, premda je očev nestanak nad njom visio kao balast sve te godine. Kaže da je tako dugo trajala jer nije željela da joj promakne bilo koji detalj pa je glede toga  pred Dragicom blizu 300-tinjak ispisanih stranica razgovora i sijaset požutjelih obiteljskih i drugih fotografija o njezinom ocu. Bile su to kockice o mozaiku traženja istine o čovjeku kojeg neće i ne smije nikada zaboraviti. Zapisana su tu nebrojeni obavijesni razgovori s ondašnjom Upravom državne bezbednosti, dani kada su ona i članovi obitelji početkom 60-tih od njih bili praćeni. Zbog čega ? U kasnijem istraživanju došla je do saznanja da je 2.ožujka 1961. njezin tata iz Mađarske došao na kotoripsko područje i tu je kod ondašnjeg broda ubijen. Nažalost to mjesto nije dokazano jer su svi koji bi o tome trebali nešto znati nažalost pokojni. Da je tome tako bilo bi joj lakše da na tome mjestu bar može zapaliti svijeću nad očevim kostima. Da je ubijen je bilo neosporno, no čudi kako je  tek je 1967. godine  proglašen mrtvim, dok u matičnoj knjizi umrlih piše da je to bilo 1960!? U samom istraživanja veliku je pomoć dobila u  Društvu za obilježavanje ratnih i poratnih žrtava, odnosno njihovog prvog čovjeka Franje Talana koji ju je hrabrio i poticao: - Dragice bilježite sjećanja ljudi. Kockice se budu posložile, netko će nešto korisnoga reći za neke od nestalih sumještana -govorio joj je. O tom je društvo više saznala od pokojnog Zlatka Pišpeka koji je na taj način istraživao zagonetnu smrt svojega djeda. A ona je istražila i to da je u poratnom razdoblju na kotoripskom području nestalo 60-tak ljudi. Danas je aktivistica društva. Vodi Evidencijske kartone žrtava stradalih, poginulih ili nestalih u ratnom i poratnom razdoblju. Sebe je pronašla u tom poslu jer je valjda kao 13-godišnja djevojčica već tada uvidjela kako je živjela u zoni laži, podmetanja, neistina, klevetanja, prijekog pogleda pa čak i psihičkog maltretiranja.

Premda istinu o ocu danas zna, još uvijek joj nije jasno zbog čega je mučki i bez suda ubijen ?

-          Pretpostavljam zbog toga jer je bio protiv komunističkog režima, no vlast kao takvu je poštivao i nikada s njom nije dolazio u sukob. Ubijen je na svojoj rodnoj grudi samo zato jer je vjerojatno došao vidjeti svoju obitelj, svoje najdraže, no u toj su ga namjeri spriječile mračne sile…Tko su one ? -pitat će se i dalje.

Dragica ipak vjeruje da će očeve kosti biti pronađene i to u trenutku kada će u Kotoribi biti najavljena ekshumacija na mjesnom grobištu Leš. Vjeruje da će istražitelji „skoknuti“ i do toga mjesta jer bi to bila obveza prema toj upornoj ženi.

 

Tekst i fotografije: Mladen Grubić

FOTOGRAFIJE:

  1. Dragica pokazuje čuvanu obiteljsku fotografiju
  2. Sijaset dokumentacije
  3. Bogata foto-građa