KRALJEVINA ZLOČINA


        2008-04-18, munjeni: Petak, 18 Travanj 2008

         

        O ZLOČINIMA I TERORU U KRALJEVINI JUGOSLAVIJI

        O ZLOČINIMA I TERORU U KRALJEVINI JUGOSLAVIJI
        Ili: kako su stvarane pretpostavke za ratna krvoprolića)

        Radic

        Radić: Izbatinano je i zatvoreno 30.000 hrvatskih seljaka!

        Bez uvida u prošlost nemoguće je shvatiti sadašnjost.

        Kad god razgovaramo o zbivanjima u Domovinskome i u Drugome svjetskom ratu, treba imati na umu, da je tim događajima nešto prethodilo, i da je to stvorilo pretpostavke za mržnju, osvetu i nasilje.

        Koliko god nas to sililo da razlikujemo uzroke i posljedice, one koji napadaju i one koji se brane, to je istodobno i ujedno pouka, da spiralu nasilja i osvete valja zaustaviti...

        «...Vaše Kraljevsko Visočanstvo!
         
        ...Od 1. prosinca 1918. do danas sveukupni hrvatski narod, tj. hrvatsko seljaštvo, bez iznimke, s velikom većinom hrvatske inteligencije ne samo što se ne smatra oslobođenim nego se smatra tako potlačenim kako nije bio još nikada u svoj svojoj prošlosti. (...) ...Počevši od 1. XII. 1918. pa do dana današnjega vojska i oružništvo Vašega Kraljevskog Visočanstva izvršuje danomice najsramotnije nasilje, tj. batinanje, i to ne možda poradi pljačke i radi krađe ili radi bjegstva iz vojske – što je također po hrvatskim zakonima nedopustivo i kažnjivo kao zlouporaba uredovne vlasti – nego radi republikanskoga mišljenja i uvjerenja...» (Stjepan Radić, «Poruka zastupničke republikanske većine regentu Kraljevine Srbije Aleksandru, od 11. veljače 1921.», u: S. Radić, Politički spisi, Zagreb, 1971., 349.)

         

         

        grobovi-domobrana.jpg

        Grobovi hrvatskih domobrana pobijenih 5. prosinca 1918. na Jelačićevu trgu

         

        «...Ali to se ne zaboravlja da je 30.000 seljaka bilo izbatinano i zatvoreno samo radi republikanizma i da su naše žene, naši starci i naši mladići i djeca batinani, to se neće nikada zaboraviti. Nikad više neće se naći čovjek u našim redovima koji će reći da smo mi i Srbi jedan narod. Krvnik i njegova žrtva nisu jedno.» (Stjepan Radić, «Govor na skupštini HRSS održanoj na borongajskim livadama 15. IV. 1923.», u: S. Radić, Politički spisi, Zagreb, 1971., 419.)

        «Glavnjača kao sistem»
         
        Prvih deset godina jugoslavenske države: «24 političke smrtne osude, 600 političkih ubojstava, 30.000 političkih uhapšenja, 3.000 političkih emigranata i bezbrojna masa političkih izgona. Kada se batinaju politički kažnjenici u masama, kad se siluju uhapšene žene, a nepopustljive kad se proglašavaju službeno 'prostitutkama', kada se djeca zatvaraju s provalnicima i kada se iskazi pišu krvavim zubalom, onda se to zove - Objavljenje naše rasne Svečovečanstvenosti: gesta Dei per Jugoslavenos! Pred našim očima ubijaju se politički uhapšenici i nestaju netragom iz zatvora; tuberkulozni ljudi zatvaraju se u betonske samice pune vode, vlasti se groze Dunavom, ljudi se dave, biju batinama, vrećama punim pijeska, žilama, kundacima i bokserima, ljudi se vežu naglavce i zatvaraju u dimnjak, po četiri čovjeka žive na prostoru od jednog kvadratnog metra i to traje već punih deset godina...» To stanje «koje govori svojim krvavim ciframa» predstavlja «neoboriv argumenat, kako je već krajnje vrijeme» za obranu «minimalnih ustavnih Građanskih i Čovječjih Prava». (Miroslav Krleža: «Predgovor knjizi Rajka Jovanovića Glavnjača kao sistem», u: Deset krvavih godina, Zagreb, 1957., 612.-614.
         
        Bezobzirno kršenje kaznenih propisa
         
        «...Policijske su vlasti počele 'spontano' provadjati organizaciju svih danguba, besposličara, razbijača i izgonaša pod imenom 'Mlade Jugoslavije'. Svi su oni na policijskom isplatnom arku, sve ih oboružala teškim batinama, bokserima i samokresima, a zadaća im je, da se oduševljavaju za diktaturu i da¸teroriziraju poštene hrvatske rodoljube. Koji se je hrvatski omladinac usudio, da se tim oboružanim kraljevskim plaćenicima suprotstavi, policija ga je uhapsila, isprebijala na mrtvo ime, a kada je ozdravio, bio je interniran. Na taj su način moralno i materijalno upropaštene hiljade i hiljade najboljih hrvatskih mladića, čija je jedina krivnja, što su Hrvati. (...)

         

        Na optuženičkoj je klupi bio Marko Hranilović, rođen 11. prosinca 1908., Matija Soldin, te još dvadeset i jedan hrvatski omladinac, sumnjivi, da su osnovali hrvatsku terorističku organizaciju...
         
        Na policiji su bili zatvoreni ravna tri mjeseca, i ako bi po tada još postojećem hrvatskom kaznenom postupku bili morali biti predani sudu za dvadeset i četiri sata, a u najgoem slulaju najzad i bezuvjetno za osam dana. Tamo su mrcvareni na način, koji se ne da opisati, no neka nam se ne zamjeri, ako dademo samo ovaj primjer: mladom profesoru dru Mili Starčeviću su detektivi Njegova Veličanstva opetovano vezali za mošnju ciglu, tešku preko dva i pol kilograma i s njime se tada igrali nogometa, bacajući ga izmedju sebe kao loptu! Dr. Starčević je rodjen u Gospiću, glavnom mjestu hrvatske pokrajine Like, a tada je bio star 26 godina.
         
        Ovo je pred sudom utvrdjena činjenica. Optuženi trgovac Stjepan Javor, rodom iz Brinja, takodjer u Lici, star 39 godina, morao je pretrpiti muke prvih kršćanskih heroja samo da optuži sebe i neke svoje prijatelje, koje bi policija Njegova Veličanstva bila rado dobila na optuženičku klupu. Kada usprkos najužasnijih muka nijesu od njega mogli ništa iscijediti, zatvorili su mu gospodju i obje kćerke, jednu od 14, drugu od 9 godina i doveli ih, da vidi, izmučene, ponižene i upropaštene. On je kod toga suočenja bio hrpa mesa, koju su razbojnici pokrili gunjevima, da nesretna žena i nejaka djeca ne vide te grozote. Istom je tada stjepan Javor priznao, da tako spasi djecu iz toga pakla, da je doista podijelio pet revolvera...» (Mile Budak, Hrvatski narod u borbi za samostalnu i nezavisnu državu Hrvatsku, Youngstown, Ohio, SAD, 1934., 138.-139., 145.)
         
        Prosvjed Alberta Einsteina i Thomasa Manna 
        u povodu ubojstva M. pl. Šufflaya (travanj 1931.)
         
        «Mi ne možemo propustiti, a da Međunarodnu ligu za ljudska prava ne upozorimo na događaje, koji su dne 18. veljače o. g. [1931.] doveli do umorstva hrvatskoga učenjaka dr.
        Milana Šufflaya. Kada je ovaj učenjak spomenutoga dana išao kući, bio je u Zagrebu na cesti iza leđa napadnut i, prema našem izvještaju, željeznom motkom umoren. Slijedećega dana on je ovim težkim ozljedama podlegao i dne 22. veljače je na Mirogoju pokopan uz hrvatske mučenike

         

        zovkov-grob.jpg

        Grob Marka Zovke, za čije je ubojstvo s leđa Berislav Anđelinović nagrađen mjestom izaslanika za tisak u poslanstvu u Washingtonu

         

        Profesor Milan Šufflay bio je poznat po svojim brojnim znanstvenim djelima i radnjama. zagrebačke novine nisu međutim smjele izvješćivati o djelovanju ovog učenjaka, čak i je i osmrtnica zaplijenjena, a brzojavne sažalnice nisu smjele biti odpremane. Nije bilo dozvoljeno objaviti vrijeme pogreba, a zabranjeno je bilo izvjesiti žalobnu zastavu na zgradi Sveučilišta. Školsku mladež, koja je prisustvovala sprovodu, policajne vlasti izagnaše iz Zagreba, a hrvatske narodne trobojnice, kojima su vijenci bili urešeni, odstraniše.

         

        (...) Poznato je, da je umorstvo dogovoreno u noći od 11. do 12. veljače u stanu zapovjednika grada generala Belimarkovića. Kod toga dogovora sudjelovali su članovi organizacije "Mlade Jugoslavije" Brkić, Godler, Marčec i ubojica Zwerger. Zagrebačka policija unatoč tome službeno objavljuje dne 19. veljače, da je počinitelj nepoznat.
        Ubojstvu profesora Šufflaya prethodile su sljedeće činjenice:
        1. Povodom posjeta kralja Srbije u Zagrebu mjeseca siječnja dostavljena su nizu najuglednijih ličnosti - tako vođi Hrvata dr. Vladku Mačku, dr. Anti Trumbiću, dr. Mili Budaku, sveučilišnim profesorima dr. Filipu Lukasu, dr. Davidu Karloviću, dr.
        Milanu Šufflayu i drugima - prijeteća pisma s podpisom "Za kralja i otadžbinu", u kojima ih se čini odgovornim i vlastitom glavom i životom njihovih obitelji, bude li za to vrijeme kraljeva boravka u Zagrebu ikakvih protesta ili demonstracija.
        2. Ovoj terorističkoj organizaciji, koja javno nosi ime "Mlada Jugoslavija" održao je kralj Aleksandar javni govor, u kojem je progovorio o odstranjivanju po narodu izabranih hrvatskih narodnih zastupnika, što je proveo. Riječima: "Ja sam odstranio poslanike", on je sam dao poticaj odnosno nalog da se od njegova formalnog odstranjivanja iz parlamenta imade prići na fizičko, to jest konačno odstranjenje. Kao uzor ima vrijediti 20. lipnja 1928., kada su u beogradskom parlamentu umoreni hrvatski vođe.
        Iza toga slijede u vladinoj štampi javni pozivi na umorstva vođa hrvatskoga naroda. Tako piše vladin list "Naša Sloga" na Sušaku dne 18. veljače: "čelenke će prskati..." Istoga dana uvečer umoren je u Zagrebu prof. Šufflay. Drugi primjer otvorenoga poziva na umorstvo objavljen je 28. veljače u splitskoj "Zastavi", daljnji poziv, u mariborskom "Jugoslavenu". Neki članovi držtva "Mlada Jugoslavija", koji su imali izvesti umorstva Hrvata u inozemstvu, uhapšeni su dne 12. ožujka kod umorstvenih priprema u Beču te predani bečkim sudovima na postupak.
        Delegacija Hrvatskoga narodnoga zastupstva još je dne 25. siječnja 1930. predala Ligi naroda u Ženevi memorandum, koji je istodobno odaslan vladama i organizacijama svih kulturnih država, upozoravajući na stanje u Hrvatskoj. Ovim se memorandumom pred cijelim čovječanstvom diže obtužba protiv absolutističke vladavine kralja Srbije kao i protiv užasa i strahota, što ih vladavina nad hrvatskim narodom počinja. Kako činjenice dokazuju, ove su strahote od onoga doba samo još veće.
        S obzirom na ovo strašno stanje mi vas molimo, da Međunarodna liga za ljudska prava poduzme sve da se ovoj bezkrajnoj nasilnoj vladavini stane na kraj.
        Ne smije se trpiti da se umorstvo upotrebljava kao sredsto za postizavanje političkih ciljeva.
        Ne smije se trpijeti da se ubojice veličaju kao narodni junaci.
        Držimo da je samo po sebi dužnost Međunarodne lige za ljudska prava da apelira na sve one koji cijene slobodu i ljudska prava naroda, da se proti strahovladi koja gospoduje u Hrvatskoj, digne najsvečaniji protest. Sve zemlje, naročito Francuzka, Njemačka, Poljska, Austrija, gdje postoje grane Međunarodne lige za ljudska prava, imadu dužnost da se postave kao štit pred ovaj mali miroljubivi i visoko prosvijećeni narod.
        Mi očekujemo vašu odluku i pozdravljamo vas.
        Njemačka liga za ljudska prava.
         
        Albert Einstein
        Heinrich Mann
        Travanj 1931., Berlin»
         
        Memorandum zagrebačkog nadbiskupa dr. Antuna Bauera knezu Pavlu (svibanj 1935.)
         
        «...Zato me je naročito bolno dirnuo dogođaj, koji se zbio dne 19. svibnja 1935. u mojoj župi Kravarsko. Tamo su žandari poslijed crkvene svečanosti otvorili vatru na pučanstvo, te su ubili seljaka Đuru Vireka i seljakinju Antoniju Jambriš, a teško su ranili Franju Kanceljaka iz Novog Čića, Stjepana Cekovića i Franju Vireka (sina ubijenog), koji se nalaze u bolnici, dok su lakše ranili velik broj seljaka. Kako me vjerodostojni svjedoci uvjeravaju, uslijedila je upotreba ubojitog oružja bez opravdanog razloga, jer niti je narod bio oboružan niti je integritet državnih organa bio u opasnosti.
         
        Ovakvo je bezrazložno ubijanje u potpunoj opreci s moralom, koji je odredio točne norme, kada se smije nekomu oduzeti život. Isto tako mi je iz sela Selnice (u kotaru zlatarskom) javljeno, da je od žandara 11. svibnja 1935. iz zasjede ubijen seljak Franjo Šoštarić tako, da mu je – prema liječničkom nalazu – kugla prebila s lijeva na desno prsni koš, te je prošla kroz pluća i kroz desnu ruku izašla van.

         

        (...) U Đurđevcu su uapšeni i mrcvareni članovi katoličkog društva 'Zrinski'. Što se događa u sreskom zatvoru, neka posvjedoči ovo pismo, koje sam primio iz sreskog zatvora, te koje pismo glasi ovako:
         
        'Pozdrav iz sreskog zatvora. Javljam Vam, da su me uapsili u utorak, kada sam išao iz Đurđevca u Podravske Sesvete kod općine. Do sada još nismo suđeni. Ovo Vam pišem samo zato, da Vam javim, što rade od nas. U Pitomači su nas tukli pendrekom, rukama i nogama tako, da su nas poslije polumrtve polijevali vodom i nosili iz podruma u štagalj. Kada su nas u četvrtak dotjerali u Đurđevac, vodili su nas jednoga po jednoga na preslušavanje, te su nas pristav i žandari tukli šakama i komadom drveta tako, da neki od nas ne će preboljeti.'
         
        Žandari su u istom Đurđevcu istukli mladiće od 14 godina po rukama tako, da su bili nesposobni za svaki posao. Stanovit se broj ljudi razbježao po okolnim šumama, pa od straha pred žandarima ne dolazi u svoje kuće. Čitavo se mjesto Đurđevac nalazi u plaču i jauku. Sreski se načelnik Urlić Jovanović grozi još gorim mjerama. Isprebijane su ljude iz zatvora nosili kući, te je do ovoga časa još nepoznato, što će biti s njima.
         
        Mrcvaranja i kundačenja sa strane žandarmerijskih organa vrše se općenito. Tako mi iz Male Erpenje nedaleko Krapinskih Toplica (u pregradskom kotaru) javljaju, da je od žandara isprebijan trgovac Viktor Šoštarić, kojemu je cijelo tijelo u povojima. Nadalje su u tom kotaru isprebijani: Šoštarić Otokar, Juranić Mirko, Juranić Makso, Stjepan August, Juranić Juraj, Kordej Andro, Svećnjak Makso, Svećnjak Stjepan, Golubić Makso, Golubić Rudolf i Golubić Slavko. Nadalje su isprebijani: Mihel Josip 70 godina star, Mihel Janko 20 g., Mihel Vilim 40 g., Belin Florijan 60 g., Rušek Franjo 35 g., Kos Franjo 50 g. i Štengl Vjekoslav 25 g.
         
        U Zaboku (krapinski kotar) je isprebijana sva sila seljaka. Kao primjer navodim seljaka Šepeca, koji je orao na svojoj livadi, gdje ga je mlatilo pet žandara. Isto tako su žandari isprebijali Ivana Borovčaka i Mirka Bivola. – U Vojnom Križu (čazmanski kotar) vrše teror nad mirnim narodom žandari, koji su isprebijali Danijela Magdića, Franju Ciglenečkoga i Franju Krivačića. U Sesvetama kod Ludbrega su žandari ispremlatili 14 seljaka. U Bizovcu (u valpovačkom kotaru) je žandarski narednik Vasilije Dimić uapsio Stjepana Kiša, kojega je u stražarnici ispremlatio na mrtvo ime. Isti je narednik izmlatio Andriju Peroševića, kojega je nogama udarao u želudac i u rebra tako, da je isti po odredbi liječnika morao poći u bolnicu na liječenje. Čemu to mrcvarenje? Čemu zatvaranje i tuč[njav]a u masama? Ako je tko kriv, lako ga vlast može i bez zlostavljanja pritegnuti na odgovornost.

         

         

        radicev-sprovod.jpg

         

        Sprovod Stjepana Radića u kolovozu 1928.

         

         Kao metropoliti javljaju mi iz senjske biskupije grozne i okrutne događaje, koje moram osuditi ne samo kao biskup, nego i kao čovjek.

         

        Najteži se slučaj dogodio u ličkom kotaru Gospiću. Ljudi iz sela Žitnika i Klanca (u kotaru perušićkom) pošli su k okružnom sudu u Gospić, da podnesu prijavu poradi krađe glasačkih spisa. Neposredno pred Gospićem – oko 200 metara pred općinskom zgradom – susreli su ovi ljudi (njih oko dvije stotine) 2 policajca, koji su im rekli, da ne smiju u samo mjesto Gospić poći u grupi, već da sebi izaberu tri delegata. Ljudi su izabrali trojicu, koji su s redarima pošli k okružnom sudu. No tek što su ovi odmakli 10 metara od ostale grupe ljudi, pali su prvi hitci iza živice od žandara, koji su tamo bili sakriveni. Jedan od tih redara izjavljuje, da su žandari bez razloga napali na ljude pucajući. Svjedokinja Anka Stilinović iz Gospića izjavljuje, da je pokojni Božo Marković (star 76 godina) – već ranjen iz vojničke puške kroz desnu vilicu u zatiljak – zaklinjao žandara, d ga ne ubije; ali žandar Petrović mu je opsovao hrvatsku majku, te je ležećemu Boži Markoviću zabio bajunetu u desnu stranu šije. Uz Markovića je tom prigodom poginuo 38 godišnji Martin Starčević, koji je pogođen iz vojničke puške iza lijevog uha, našto mu je žandar kundakom razmrskao lubanju. Kritično je stanje 58 godišnjeg Joze Lulića, koji je iz vojničke puške ranjen kroz pluća u sredinu desne lopatice. Nikoli Milinkoviću, koji ima 28 godina, smrskana je desna nadlaktica otraga iz vojničke puške.


         

        marko-hranilovic.jpg

        Marko Hranilović je obješen s Matijom Soldinom 25. rujna 1931.

         

         Ivanu Šnjariću, kojemu je 40 godina, prostrijeljene su iz vojničke puške obje ruke, i to desna u laktu, a lijeva u nadlaktici. Iz vojničke je puške otraga u desnu nogu ranjen Ivan Župan, koji ima 30 godina. Jednako je 36 godišnji Stipe Marković iz vojničke uške dobio 4 metka u leđa. Stanje svih spomenutih ranjenika veoma je kritično. Osim navedenih seljaka ranjeno je jošte 28 ljudi, koji od straha pred žandarima pobjegoše u šume, gdje se skrivaju, te odakle potajno i pojedinačno dolaze u bolnicu na liječenje.

         

        Slična mi nedjela javljaju također iz drugih biskupija. Tako mi izvješćuju, da su iz Adolfovca kod Osijeka uapšeni radnici Luka Vuković, Antun Gurdel i Milan Grgić. Njih su žandari odveli u seosku stražarnicu, gdje su ih bacili na zemlju i tukli do besvijesti (...) S posla se kući vraćao Ivan Krelo iz Kravica (u kotaru osječkom). Putem je od žandara upašen i bezrazložno odveden u oružničku vojarnu, gdje su ga isprebijali. (...) Nadalje su izmlaćeni Ilija Kelemen i Josip Gorzan, seljaci iz Laslova u kotaru osječkom, te Janko Šimatić iz Adolfovca (općina Retfala). U Korođu je ispremlaćeno oko 20 seljaka, a među njima najteže: Danijel Požar, Mihalj Miškolci, Janoš Sošaj i Mihalj Marko

         


         

        ivan-rosic.jpg

        Ivan Rosić je smaknut 11. srpnja 1931.

         

         Da je to pravi sistem mrcavarenja, vidi se iz dogođaja u Dalmaciji. Žandari su u selu Dobranju (općine Metković) navalili na ljude, koji su išli kući pjevajući, te je žandar Pavić ubio Ivana Deviju, a da mu ovaj nije dao nikakova povoda za to.

        mile-budak.jpg

        Dr. Mile Budak u bolnici nakon atentata

         Ovaj uvod piše Francuz André Gide (Andre Žid) članku, koji je izišao pod naslovom »U jugoslavenskim tamnicama« u pariškom književnom i političkom tjedniku “Vendredi” (“Vandrdi” - “Petak”) dne 7. veljače 1936. Pisac užasnut nad strahotom veli, da tome ne stavlja nikakve opazke. Mala papirnata krugljica govori sama: “U tri sata u jutro kuća, koju nastavam, i svi susjedni prilazi, bili su opkoljeni sa 15 detektiva (uhoda) sa naperenim revolverima. Silom su ušli u moj stan. Odmah, nakon što su provalili u moju sobu, počeli su me tući pesnicama i držcima revolvera, zatim su me stavili u lance, dok su neki detektivi otišli da potraže svjedoke. Stajao sam bosih nogu na betoniranom podu moje sobe, jer mi nijesu dozvolili, da se obučem. Nakon što su pretražili čitav stan, dali su mi hlače, kaput i moju kapu (nijesu mi htjeli dati šešir) i bacili su mi čarape i cipele. Na vratima kuće, prije nego što sam izišao, tukli su me ponovno, gledajući desno i lijevo, da se uvjere, da ih nitko ne vidi, i bacili su me u zatvorena policijska kola. U policijskim kolima, Vujković i njegovi pomoćnici udarali su me držcima revolvera u slabine, dok konačno ne stigosmo na redarstvo, gdje sam se morao popeti u 4. kat pod neprestanim udarcima policajaca.

         

         

         

         

         

         

         

         

        Dr. Milan pl. Šufflay ubijen je u veljači 1931.

         

          Zatim sam bio odveden u radnu sobu Vujkovića, “specijaliste” za dobivanje priznanja. Svi detektivi “specijalnog odjeljenja” bili su tu sakupljeni i zajednički su me počeli tući. (Sudjelovali su kod mučenja: Vujković, Kosmajac, Todor Marković, Filjak, Tomić, Jeremić, Biren, Bjelorus, Guberev i još neki, čija imena ne poznam.) “Majstori” u mučenju, Vujković i Kosmajac, stavili su se na čelo rabote.

        Najprije su me čvrsto svezali lancima za stolac (Kosmajac, stavljajući mi između prstiju nekoliko držala, počeo ih je stezati), a Vujković, dok je gledao “posao” svog druga, udarao me je po šiji volovskom žilom, čupajući mi kose. Marković i drugi slijedili su ga, udarajući me pesnicama po šiji; sa protivne strane sobe navaljivali su, da se bace na mene izpruženim pestnicama. Nijesam mogao, a da ne pomislim, da su slični udarci zabranjeni u boksu. Začudio sam se, da je jedan čovjek u stanju podnijeti slične stvari. Iza stanovitog vremena sličnog neprekidnog djelovanja sa njihove strane skinuli su mi lance, da me postave drugačije: skinuše mi cipele, svezaše mi noge, zatim ruke, da ih ponovno zatim svežu poprečnim lancem srednje debljine. Dok me je Vujković držao za kose, osjećao sam po sebi kišu udaraca nogom. Poskliznuo sam se, licem prema zemlji. Jedna noga me još udara. Glava odleti kao balon, a tijelo za njom. Pao sam na stranu, što je još više razbjesnilo organe vlasti. Kunući i prokljinjajući, derali su se, da će me oni “naučiti”, a ja sam se pitao: Što? Zatim su me stavili u osovni položaj, t.j. sa stopalom nogu prema gore, Jedan od detektiva zavezao mi je usta s odvratnom krpom, da uguši moja stenjanja. Počeo sam gubiti svijest i nestajao u drugom svijetu.


         

         

        platni-nalog.jpg

         

        Platni nalog: Ivan Varga obvezan je platiti naboje kojima je

        ustrijeljen njegov otac

         

         Strašne boli, prekidane nesvjesticama. Stenjanje, zatim iznova strašne nuke, kao da netko lijeva vodu ili vrelo ulje na moje otvorene rane! Hladnom vodom polijevali su okrvavljena stopala mojih nogu, dovađajući tik svijesti te strašne boli. Izlili su i lonac hladne vode na glavu. Zatim je Vujković stao skakati na mene, da me “oživi” malo. Pomoćnici dali su se isto tako na taj posao, da ostave tragove svojih bakanđi na mome tijelu, ispruženom na podu. Jutro se pomicalo. Sat, kad činovnici preuzimaju svoju službu. Iza tri ili četiri sata neprekidnih udaraca, razvezali su me. Nijesam mogao staviti ni čarape ni cipele. Nijesam se mogao pače ni pridići. Kosmajac me stavio na svoja leđa poput vreće i odnio me u zatvor, koji se nalazi u gornjem spratu. U hodniku čekali su ljudi, licem okrenutim prema zidu. Kosmajac se stao odmah derati, da nitko nema prava da se okrene. On me baci u rupu bez prozora. Moje noge i ruke bijahu pokrivene krvlju. Prislonio sam glavu uza zid, uporno gledajući u ništa. Zatim su mi donesli posudu za mokriti. Jedva sam se mogao okrenuti malo na stranu. Krv je tekla sa mokraćom. Ostao sam tako ležeći sa vrčem, jer sam mogao puzati tek sa velikom mukom. U jutro ušli su više puta Vujković i Kosmajac, da mi dozovu udarcima noge mjesto, gdje se nalazim. Poslije podne odnijeli su me dolje.

         

        jerebicev-sprovod.jpg

         

        Sprovod Krešimira Jerbića, ubijenog u zagrebačkim demonstracijama

        u lipnju 1928.

         Mučenja nastavila su se do sutradan ujutro. Ovaj puta udarci nijesu dolazili svi najedamput, nego su bili raspoređeni. Tuklo me se sa volovskom žilom po tabanima nogu i po cijelom tijelu, gazili su me, skakali na mene, udarali me petama po prstima nogu i sa šiljcima svojih cipela udarali su me po cjevanici. Čupali su mi kose, udarali glavom po zemlji, stiskali prste. Mučenja su bila tek prekinuta kad je zovnuo telefon. Kad jedan čovjek leži tako u svojoj krvi, čini mu se zaista nevjerojatno, da može netko na drugom kraju žice razgovarati, a da i ne sluti, što se ovdje događa. Mislio sam na policijske romane, na nedavno umorstvo, o kome sam čitao u beogradskim novinama...
        Kad su razriješili lance, sa kojima su me svezali, ležao sam na zemlji kao mačka, koja je pala sa nebodera i koja ne može skupiti svoje udove. Jasno oni su me svi pitali: “Što se pretvaraš?” Kad nakon novih obroka udaraca sa volovskom žilom, pestnicama i nogom ipak nijesam uspio da se maknem, natovarili su me na leđa Kosmajca, koji me, nakon što me je odnio u viši sprat, baci na zemlju u ćeliju, potpuno osamljenu na kraju hodnika, da me drugi utamničeni ne bi mogli vidjeti i da budem na dohvat njihove ruke.

        stjepan-javor.jpg

         

        Stjepan Javor u mitrovičkoj kaznionici

         

        Jedan sat zatim Kosmajac i Vujković bace se u ćeliju urlajući kletve i stavivši se odmah na svoju strašnu rabotu. Udarci su padali kao kiša. Htjeli su me prisiliti da ustanem, ali ja nijesam mogao. Zatim su me prenesli dolje u radnu sobu i nastavili su me udarati. Kad sam gotovo izgubio svijest, polijali su me hladnom vodom, da produlje moju izdržljivost. To je trajalo cijelo to poslije podne, čitavu večer, do 3 ili 4 sata i noću. Obješen na leđima Kosmajca, koji me je nosio, nasuprot moje ćelije vidio sam zabrinuto lice, obraslo bradom, Artukovića. U novoj ćeliji, kuda su me bacili, bila je neka vrst ormara, koji je stajao pred prozorom, da mi se zapriječi, da se popnem do tamo i da se pokažem u stanju, u kakvom se nalazim. Treba spomenuti, da se kroz deset prvih dana cijela moja hrana sastojala od jedne jedine šalice čaja i da nijesam spavao ni jedan jedini čas kroz šest ili sedam prvih dana.


        U jutro su me prenesli u “dvoranu za operacije”, u gornji sprat (sprat, gdje se nalaze ćelije), da olakšaju prevoz. Oko 10 sati, odveli su me na to mjesto. Bio sam tučen i obješen na željeznu šibku do jedan sat poslije podne, po prilici. Vujković se hvalio tom prilikom, da je ubio Bračana, Bracanovića i Delića i tvrdio je, da će konačno ovu večer dovršiti i sa mnom.
        Ponovno doveden u ćeliju vidio sam, da mi krv teče iz ustiju. Moja košulja bila je natopljena krvlju. Tučenje sa volovskom žilom dalo mi je izgled šugave zebre. Moja koža bila je prilijepljena uz košulju zgrušanom krvlju. Noktom zarezao sam u zidu zvijezdu sa pet krakova i napisao sam gore: Revolucija. Zatim sam se odvukao do ormara u nadi, da ću naći nešto, da dokrajčim muke. Našao sam staklenu električnu kruglju. Zubima sam iztrgnuo kovni šaraf, zatim sam legao na nju, da ju razbijem. Komadom stakla stao sam rezati krvnu žilu lijeve ruke. To je bilo vrlo teško, jer mi je desna ruka bila potpuno oslabljena od mučenja. S ogromnim naporom uspio sam iza po sata, da zarežem dosta duboko. Nešto slično dugoj, crvenoj uzici počelo je teći iz rane. Krv je počela teći obilno. Gubio sam svijest. Sve oko mene postajalo je mračno. Strijelovitom brzinom utonuo sam u svoj vlastiti život, prema prošlosti.
         
        Jedva što sam se osvijestio, vidio sam oko sebe žandare, koji su upravo stavljali jod na ranu, da mi zavežu ruku. Malo kasnije stiže redarstveni liječnik Velimirović. Ne pogledavši rane, reko je samo: "Čemu se baviš politikom?" Malo zatim došao je upravitelj zatvora Krstić, koji je, videć me u stanju, u kojem se nalazim, ostavio jednog detektiva, da me čuva.
         
        Vujković i Kosmajac došli su na večer vičući, da će mi razbiti gubicu za ono, što sam učinio. Doista, uveče, vukli su me iznova iz petog u četvrti kat, usprkos mojih povoja, dajući nalog detektivu, koji me je čuvao, da se ne miče. Ali jedva, što su me svezali lancima za mučenje, kad začuše korake na stubama. Kosmajac izađe i vrati se odmah ustanovivši, da je detektiv ipak sišao u 4. kat. Vujković i Kosmajac i svi njihovi pomoćnici počeli su se derati i kleti detektiva, koji se postavio pred vrata prostorije, gdje smo se nalazili. (Mislim, da je dobio nalog, da pazi, da me se ne bi mučilo onu večer.) Psujući me oni su me udarali po glavi i po vratu, i skidajući mi lance, rekli su mi, da imaju slobodne ruke, da me dotuku. To da bi bilo brzo svršeno, i da ne bi trebali više da si umaraju pluća. Zatim su me podigli, da me odnesu u jednu malu osamljenu sobu. Stavili su me na prozor, i nakon što su mi stisnuli ruke iza leđiju, dok ih je Kosmajac pritiskao svojim koljenima, Vujković me je vukao za kosu, udarao mojom glavom po izvanjskoj strani ruba prozora i vikao:”Ovamo ću te baciti! Tu je vreća, na Dunav!”
         
        Sutradan započela su ponovno mučenja, ovaj put grozna na novi način: igle. Objesili su me na željeznu šipku, i čvrsto mi stisli ruke u zglobovima. Zatim su mi provukli koljena između ruku, a ispod moje podkoljenice dugu željeznu šipku. Ta šipka bila je postavljena na dva stolca. Teodor Marković mi je začepio usta sa ubrusom, da uguši moja zapomaganja i da me zapriječi, da se otimam. Kosmajac mi je držao noge, a Vujković mi je zario igle ispod nokata na nogama. (Moje ruke bijahu postale bezćutilne, “neuporabive”.) Igle su bile duge 6 do 8 centimetara poput onih, koje se upotrebljavaju za šivanje akata sa trobojnim koncima. Probili su mi tako pet nokata. Boli su bile tako grozne, da usprkos svih mojih napora, nijesam mogao usredotočiti moju misao na drugu stvar, što je bio za mene uvijek jedini način obrane protiv boli. Izgubio sam vlast nad samim sobom. Osjećao sam, da sam već blizu granice, da postanem lud. Izgubio sam svijest. Da me se osvijesti, poškropili su me hladnom vodom, udarajući me nogom u slabine.
          
        Iza petnaest dana tučenja i sustavnoga mučenja – kroz to vrijeme čuvali su me dan i noć – slijedilo je drugo razdoblje od 6 do 7 tjedana, u koje vrijeme su me tukli u razmacima. Do zadnjeg dana mučenja nisu prestajali, da nam prijete, da nas udaraju šakama i nogama, sve dok nijesmo bili predani u sudski zatvor, držali su nas u stanju groze i u strahu pred novim mukama.”
         
        Mudri latinski duh poviknuo je: Qui tacet, consentire videtur! Tko šuti, čini se, da pristaje. Tko šuti, čini zločin šutnjom!» (Evolucija, god. IV./1936., sv. 2-3, Zagreb, 1936., 86.-90.)
         
        Jednodušna politička borba hrvatskog naroda.
         
        (Izvadak iz izjave predsjednika dra Vladka Mačka od mjeseca
        siječnja 1936.)
         
        «U posljednje vrijeme opet su oživjele po režimu favorizirane terorističke bande, u kojima po bezsavjestnoj gospodi zavedeni srbski seljački svijet u krajevima, gdje se nikada nije vodilo računa o »frankovcima«, iz čista mira ubija hrvatske seljake.
         
        Zar su možda onih stotinu pravoslavnih seljaka, oboružani puškama, koji su 8. siječnja ove godine poslije službe Božje navalili na goloruke hrvatske seljake sela Rujani (kotar Livno) i tom prigodom ubili seljaka Blaža Perića, a 8 ljudi – što lakše, što teže ranili – zar su to »frankovci«?
         
        Zar su oni pravoslavni seljaci, koji su kod Imotskoga iz zasjede ubili 2 hrvatska seljaka, a 3 ranili, te ubijenima natrpali puna usta šljunka i odsjekli im spolovila – zar su to »frankovci«?
         
        Zar su pravoslavni seljaci iz sela Bribira, obćina Skradin, koji su 7. ovog mjeseca navalili na Pirnat, a 12. o. mj. u selu Bičanima težko ranili Cvitu udovu Punić i sina joj Jerka Punića – zar su to »frankovci«?
         
        Zar su onih 30 pravoslavnih seljaka, koji su 13. o. mj. provalili u Lučincima (obćina Vilić selo, kotar Požega) u kuću Mije Račića, koji je sam živio sa ženom i 8 godišnjim sinom, pa ga izvukli u dvorište, te ga razapeli i ubili sa 6 puščanih hitaca – zar su to, pitam, »frankovci«?
         
        Zar su oni pravoslavni seljaci, koji su 17. o. mj. navalili oboružani na mirne hrvatske seljake u blizini sela Biškupca – obćina Stražeman, kotar Požega – kad su ovi išli na posao, i otvorili na njih puščanu vatru te jednoga od hrvatskih seljaka uhvatili i prisilili ga, da im vozi drva u selo Svrzigaće, obćina Vilićselo – zar su to »frankovci«?
         
        Zar su »frankovci« oni pravoslavni seljaci »četnici«, koji su dne 3. o. mj. ubili hrvatskoga seljaka Šimu Gjuričića iz Gornje Garešnice, a koji su po savjetu pravoslavnog seljaka Pane Cvetojevića iz sela Podgarić pošli, da budu pratnja i zaštita ubijenom –zar su to, pitam, »frankovci«?
         
        Ne? Nema u hrvatskom seljačkom narodu ni pravih, ni tako zvanih »frankovaca«, ni u obće nikoga, tko bi se izdvajao iz jednodušne političke borbe hrvatskoga naroda, te pravio izpade i nerede, – u koliko ih pod zaštitom vlasti ne učine njezini pristaše. Hrvatski je narod – naglasio je odlučno predsjednik dr Vladko Maček – discipliniran i zato miran, ali nitko ne može od njega tražiti, da se dade klati poput janjeta. Protiv ilegalnih izstupa – s koje god strane oni došli – brani se i branit će se hrvatski seljački narod! Dr Vladko Maček.» (Evolucija, god. IV./1936., sv. 2-3, Zagreb, 1936., 70.-71.)
         
        «Pismo Vođe hrvatskog naroda u obranu od zvjerstava – Božjem svećeniku Korošcu»
         
        «Gospodine ministre!
         
        Zagrebačka policija poznata je već godinama kao mjesto mučenja i zlostavljanja. Glas naroda dao joj je ime zagrebačke glavnjače, ali po onome, što se zadnjih mjeseci u njoj sbiva, izgleda, da je ona nadmašila i Glavnjaču pa i samu sebe. Muke, koje u posljednje vrijeme tu pretrpiše pritvorenici, a napose oni politički, mogle su se roditi jedino u fantaziji zločinaca. Sigurno je, da među pritvorenicima ima mnogo nevinih, ali kad bi i oni bili svi krivi, bogzna kako groznih zločina, još veći su zločini onih, koji njih izabraše žrtvama svog ne samo protuzakonskog nego upravo, sadističkog, nečovječnog, barbarskog i zvjerskog postupka.
         
        Težke su riječi, koje netom napisasmo, ali one su još uvijek preblagi izraz najopravdanije ogorčenja i sgražanja, koje je zavladalo, među građanstvom ne samo u Zagrebu, nego i većeg dijela države, jer među mučenim pritvorenicima ima ih mnogo i izvan Zagreba.
         
        Od brojnih slučajeva nasilja zagrebačke policije, koji su mi priobćeni, s uputom na takve dokaze, da ih smatram u najmanju ruku vjerojatnim, navesti ću ovdje samo neke;
         
        U studenomu prošle godine doveden je sa policije na zagrebačku kliniku Regan Gjuro, student poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Zagrebu. Bio je pokušao samoubijstvo prerezavši si žile na ruci. Liječnicima na klinici izkazao je, da su ga zlostavljali na policiji i pokazao im je tragove mučenja, otekline i modrice; pokušao se ubiti, da izbjegne daljnjemu mučenju. O nalazu na njemu sastavljen je na klinici službeni zapisnik.
         
        Dana 4. prosinca 1935. donesen je mrtav iz policije na kliniku u Draškovićevoj ulici Vidaković Hubert, slastičarski (pomoćnik, navodno s prelomljenom hrbtenjačom. Policija tvrdi da je Vidaković počinio samoubojstvo bacivši se s prozora ćelije na asfaltni pod. Može to vjerovati onaj, tko ne zna, kako su ćelije prenatrpane, i da je nemoguće takova što počiniti. A kad bi to i bilo istina, bilo bi to samo dokaz, da je čovjek volio izabrati smrt, nego život pod strašnim okolnostima u zagrebačkoj policiji. Nad njegovom lješinom izvršena je obdukcija, i kad se bude pročitao zapisnik sastavljen o njoj, bit će jasniji način smrti.
         
        Kroz tri noći za redom, od 22. do 24. siječnja ove godine bio je u sobi broj 19, I. kata policije strahovito zlostavljan Švob Vinko. Zlostavljali su ga referent Šapinac i konfidenti Zwerger i Belošević. Metoda zlostavljanja kao kod drugih; svezaše mu ruke i noge otraga, provukoše kolac izpod ramena i tako objesiše. U tom stavu bio je udaran po dlanovima i tabanima, a po Šopreku nogama u lice sve to uz pratnju najružnijih psovki i prijetnji.
         
        Osim zlostavljanog Švoba Vinka još su ovi svjedoci: Vidaković
        Milan, Kette Adolf, Vlah Germano i Ivanjoš Ivan, svi do nedavna u uzama policije u Zagrebu.
         
        Dne 14. veljače ove godine u noći slično je bio zlostavljan Žic Franjo, cipelarski radnik iz Zagreba. Njegov mučitelj bio je Belošević, koji se sav bio uznojio obavljajući taj krvnički posao. Za dokaz neka se presluša Vanić Mirko.
         
        Dne 30. siječnja bio je ne prvi puta zlostavljan i spomenuti Vanić Mirko. Konfident Zwerger Branko, dok ga je vezana udarao šakom u rebra, govorio mu je »P.... ti m......, priznaj, jer su svi priznali. Dobili smo naređenje, da svakome bubrege odbijemo i skratimo život za 20 godina«.
         
        Nekako u isto vrijeme bio je podvrgnut jednakoj torturi Svetličić, činovnik gradske električne centrale, čiju su ženu također pritvorili i tukli. Još nedavno bio je viđen okovan, sa kvrgom i modricom oko oka, krvavih ustiju, ruku strahovito natečenih.
         
        Uz suprugu Svetličića bila je tučena i profesorica Berus iz Splita, supruga tamošnjega profesora Berusa i kći knjižara Žnidarčića iz Splita.
         
        Vrhunac zvjerstva postiglo je mučenje Budak Franjice, rođene Istranke, bivše učiteljice u Karlobagu, majke četvero djece, supruge Budaka Divka. Upravo ovaj posljednji slučaj potaknuo me je, da izpitam i one slučajeve, koji su gore navedeni i za koje sam bio čuo, ali nisam – priznajem – u istinitost glasova vjerovao. Muž Franjice Budak, tražen od policije, pobjegao je. Policija je silom od nje htjela doznati njegovo skrovište, i ako je princip krivičnog postupka, da žena smije nekažnjeno skrivati svoga muža i da je ovlaštena uzkratiti iskazivanje pred vlastima proti njemu. Prelazimo preko svih šikana, kojima je bila podvrgnuta ta žena od policije, i ograničujemo se na ono najužasnije, što se njom sbilo u noći od 8. veljače ove godine. Te noći odveli su je od njezine četvero djece (5-14 godina) na policiju u sobu broj 20, II. kat. Kad je ušla u sobu, ova bi zaključana, i sad je počeše izpitivati referenti Šapinec i Šoprek te konfident Belošević. Kad izpitivanje nije donijelo željenog rezultata, narediše gospođi Budak neka skine cipele i čarape, a kad je to učinila, svezaše joj noge i ruke otraga lancem, što je opet bilo spojeno s drugim lancem, izpod ruku provukoše četverobridnu željeznu motku, koju postaviše s jedne strane na stol, a s druge strane na stolac tako, da je visjela svezana na motci u zraku između stola i stolice s tabanima prema gore. Usta joj začepiše starom krpom i nato ju stadoše tući: Belošević uglastim pendrekom po tabanima, a Šapinac po rukama i trbuhu. Osim toga Španić ju je golom rukom ćuškao po obrazu i vukao za kosu, pritiskao motku i ljuljao ju. i u takvome ju stanju držahu oko sat i po uz jedini prekid, da bi joj tu i tamo odčepili usta, da dođe do daha. Nakon od prilike 1 i pol sata takvoga (mučenja čula je iz pokrajnje sobe glas ženskog djeteta (inscenirano): »Mama, mama, priznaj, ubiše me!« Njoj se činilo, da je to glas njezine male kćeri Volge, i sad iz nje progovori očaj majke: »Odvežite me, sve ću priznati!« Tek sada je skinuše sa motke i malo kasnije odvezaše. Još su ju oko tri sata izpitivali, a onda negdje oko dva sata po noći odvedoše je u ćeliju. Pustiše ju drugi dan oko 11 sati prije podne kući, nakon što joj zaprijetiše, da ne smije nikome ništa reći. Nekih osam dana ležala je kod kuće, a onda je pošla liječniku, koji ju je pregledao. Njezine rane vidješe i drugi, a još i danas ostadoše jasni tragovi.
         
        Sve ovo, što sam naveo gore, događalo se, a događa se jamačno i sada zato, da se uspješno provedu izvidi o obstanku nekih komunističkih organizacija. Ne marim izpitivati, u koliko pojedini ljudi, koji su mučeni, doista jesu komunisti ili nijesu, jer to ovdje nije važno. Neću ovaj čas upozoravati ni na to, da pozitivni državni zakoni ne dozvoljavaju ovakav način izvida i iztraživanja, nego pitam Vas, ne kao ministra, nego kao čovjeka i katoličkog svećenika, koji bi morao svakda i u svakoj prilici služiti nauci gospodina našega Isusa Krista, koji je rekao: »Čuli ste, kako je kazano starima: ne ubij; jer tko ubije, bit će kriv sudu. A ja vam kažem, da će svaki, tko se ljuti na brata svoga ni zašto, biti kriv sudu, a tko mu reče, budalo, da će biti kriv paklu ognjenom.« Mat. V. 21, 22.
         
        Pitam Vas, velim, kako možete opravdati, ne pred javnošću, nego pred savješću svojom i pred Bogom, u koga znam, da vjerujete, a da ništa sa svoje strane ne učinite protiv ovakvoga postupanja s ljudima stvorenima na sliku i priliku Božju?
         
        Jest, komunistički marksizam je zabluda, a boljševističke metode su zlo, ali zar mislite, da se zlo može pobiti drugim po mogućnosti većim zlom? Varate se! Svaka ideja, bila ona izpravna ili neizpravna, ima svoju snagu! I nikada se ne može ideja suzbiti nasiljem, nego samo jačom idejom. Ne može se ni ideja komunizma ubiti ni batinama, ni zatvorima, ni ubijanjima, nego drugom jačom kršćanskom idejom pravednosti i ljubavi prema bližnjemu. Razumije se ali, da kršćanska ideja ne smije biti nošena samo riječima, nego djelima. To treba da zna svatko, a naročito ljudi, koji su došli u položaj, da vladaju s drugim ljudima. Veliki svečovječanski i slavenski mislilac Lav Tolstoj veli: »Bez ljubavi može se raditi samo sa stvarima; bez ljubavi mogu da se sijeku drva, da se pravi cigla, da se kuje gvožđe; ali s ljudima se ne može raditi bez ljubavi, kao što se s pčelama ne može raditi bez opreznosti. Pčele su tako stvorene, da ćeš naškoditi i njima i sebi, ako ćeš raditi bez opreznosti. Tako i s ljudima. Ako ne osjećaš ljubavi prema njima, sjedi s mirom! Bavi se sobom ili stvarima – čim hoćeš, samo ne s ljudima, a čim pokušaš, da s ljudima obćiš bez ljubavi, postat ćeš ,dok se okreneš, zvijer, a ne čovjek. Ljudima ćeš naškoditi i sebe namučiti.«
         
        Gospodine ministre!
         
        Pišem Vam ovo za to, jer mi to nalaže moja ljudska i moja kršćanska savjest. Napisah radi spasa svoje duše.
         
        U Zagrebu, dne 7. ožujka 1936.
         
        Dr. Vladko Maček.»
         (Evolucija, god. IV./1936.,
        sv. 2-3, Zagreb, 1936., 67.-70.)