Marko Ljubić


(2016.g.) IMA LI HRVATSKA ODGOVOR NA
SLOVENSKO-SRPSKU POLITIKU – OTMI PA PREGOVARAJ?

(2016.g.) Hoće li poruke predsjednice Republike i Nikole Stedula doprijeti do uma,
a suze Shirley Helen Štedul do srca hrvatskog naroda?

Izvješće o blagoslovu spmen križa u Čukovcu kod Ludbrega

2016-12-14

HKV

Marko Ljubić: Hrvatska pred dramatičnim izazovima

Objavio            Ivona B          

Opasna točka hrvatskoga državnog razvojnog puta

Hrvatska se trenutno nalazi na vrlo opasnoj točki svoga razvojnog državnog puta. Na toj točki, potpuno je jasno, postoje golemi međunarodni pritisci koji uveliko određuju i usmjeravaju pravac Republike Hrvatske u poziciju snažno podčinjene zemlje, države i u konačnici naroda u projiciranim odnosima snaga na prostorima Jugoistočne Europe. Projekcije zapadnih sila, dakle sve od reda službenih hrvatskih saveznika su praktično iste one kao nakon Prvog, te nakon Drugog svjetskog rata, s tom razlikom da se ovaj put nove asocijacije, koje se planiraju i od prvoga dana međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske sprovode minuciozno, neće zvati nekakvim slavijama, nego će biti uređene drugačijim i širim međunarodnim okvirima,čija će centralna točka strateškoga utjecaja po svemu sudeći u tim planovima biti Srbija. To je politički pravac koji izravno poništava referendum o samostalnosti Republike Hrvatske, odluke o nezavisnosti, oslobodilački rat i oslobođenje zemlje, te njen međunarodni subjektivitet. Točno onako kako je neposredno nakon priznanja Republike Hrvatske rekao britanski ministar Douglas Hurd.

Po čemu se to vidi danas?

Gledajući jučer i slušajući vijesti, više je nego jasno da su odnosi Srbije i Hrvatske jako bitni međunarodnoj zajednici, odnosno nekolicini najvažnijih država. Parada koju je napravio srbijanski predsjednik Vlade razgovorima, pa navodnim demonstrativnim odlaskom iz Bruxellsa, njegove poruke u Bruxellsu, pa onda klasična srpska verbalna i politička agresija iz Beograda, pri tome nisu same po sebi nešto zbog čega bi se Hrvatska trebala zabrinjavati da su okolnosti normalne i da se Hrvatska ponaša godinama kao suverena država i nositelj bilo kakvoga relevantnog međunarodnog političkog subjektiviteta.

Događaji prethodnih dana zorno pokazuju koliko je golema međunarodna osjetljivost na svaki srpski zahtjev, te koliko je okvir hrvatskih reakcija, koje nose bilo kakvu oznaku suverenosti izuzetno uzak i praktično onemogućen.

Hrvatska treba biti zabrinuta jer je to bio razlog poziva američkog potpredsjednika na odlasku Joa Bidena, Plenkoviću, trebamo biti zabrinuti jer je centralno mjesto razgovora i službenog državnog posjeta predsjednika Vlade Plenkovića Berlinu bila Srbija i njen pristupni put Europskoj Uniji, a pogotovo trebamo biti zabrinuti legalnom srpskom agresijom u Hrvatskoj, kojoj svjedočimo doslovno svakodnevno godinama već. Kako god se trudili umanjiti značaj poruka i događaja, samo u zadnjih godinu dana, što iz Srbije, što iz Hrvatske, a što vidljivo koordinirano i zajedno, što nevidljivo, tutnji Hrvatskom neviđena i brutalna agresija na najfinije osjećaje hrvatskoga naroda.

Izravni zahtjev za federalizacijom Hrvatske

Uoči izbora nazad godinu dana na Preradovićevom trgu u Zagrebu s početka predizborne kampanje Stanimirović, Pupovac i sudrugovi otvoreno najavljuju „istorijsku priliku“ da Srbi u Hrvatskoj ponovo postanu politički narod, što je izravni zahtjev za federalizacijom Republike Hrvatske.Zatim se Pupovac i sve institucije ispod kišobrana SNV-a izravno uključuju u bjesomučnu kampanju protiv nove hrvatske vlade, vode se međunarodne difamacijske kampanje, objavljuju se bilteni i deklaracije o ugroženosti Srba u Hrvatskoj, svakoga tjedna se grupacije Srba i njihovih satelita među antifama vucaraju po šumama Republike Hrvatske i komemoriraju navodne srpske žrtve iz Drugog svjetskog rata, a histerično se reagira na svaki spomen srpskih zločina iz srpske agresije na Hrvatsku. U Srbu se opetovano slavi dokumentirani zločin protiv hrvatskoga naroda kao iskaz ustanka za slobodu, iako je simbol toga ustanka četnička bagra, mahnite orgije smrti i katolički svećenik na ražnju i potpuno sravnjena hrvatska sela, koja komunistički režim nije dopustio obnoviti, niti mogućnost preživjelima da se vrate.

Podižu se optužnice protiv hrvatskih veterana oslobodilačkoga rata, mijenjajući adrese političkih odluka između Beograda i Banja Luke, u provođenju iste paklenske politike i slamanja kralježnice svakoj hrvatskoj vlasti, te izazivanja teškoga defetizma i frustracija u većini hrvatskoga naroda. Vrišti se o ugroženosti na bilo kakav pokušaj preispitivanja ili podizanja optužnica za teška zlodjela srpskih okupatorskih trupa iz devedesetih, pritiskom na državu se poništavaju kaznene prijave protiv vodećih srpskih dužnosnika u SNV-u, bez ozbiljnijega razmatranja iako se radi o teškim zlodjelima, promoviraju se kao političke odluke pojedinačni zločini kao u slučaju obitelji Zec, a srpski zločini zatrpavaju metrima ispod zemlje i nametanjem šutnje.

SPC otvoreno višestruko šalje javne poruke vjernicima o nepriznavanju hrvatske države, od Hrvatske se zahtjeva uz histeričnu vrisku međunarodnih razmjera tolerancija scenskoga javnoga nastupa najvišega dužnosnika SPC-a s četničkih orgija, dok se svaki spomen bilo čega iz hrvatske prošlosti, a što nije po volji Srba, predstavlja kao hrvatski nacizam, pa se pokreću žestoke antifa i prosrpske kampanje u Hrvatskoj uvijek sa snažnim odjecima u svijetu, te s reakcijama čitavoga niza satelita u međunarodnim organizacijama koji godinama nadziru Hrvatsku u korist otvorenih velikosrpskih ciljeva i interesa. Vodi se međunarodna i unutarhrvatska žestoka kampanja puna laži protiv hrvatske katoličke i nacionalne svetinje blaženoga Alojzija Stepinca, srbijanski vladini predstavnici gdje i kako hoće po Hrvatskoj vrijeđaju hrvatski narod, promiču nevjerojatne povijesne krivotvorine, dovlače uoči izbora Bartolomeja na parastos u Jasenovac gdje se reafirmiraju uz potporu notornoga Zuroffa povijesne laži i teške krivotvorine.

Na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, najvažniji hrvatski nacionalni praznik, Pupovac sa svim relevantnim srbijanskim liderima iz Zemuna vodi nevjerojatan huškači miting protiv Republike Hrvatske, radi se pritisak na legitimne politike i kadrovska rješenja nakon izbora u Hrvatskoj. Žestokom kampanjom putem osvojenih najvažnijih medija i institucija u Hrvatskoj, legitimni nacionalni političari kao Hasanbegović se bez ikakvih argumenata proglašavaju ekstremistima i filofašistima, proglašava se svakodnevno svaki pokušaj normalnoga razgovora fašizmom i nacizmom, svijetom se upravo iz Hrvatske širi zastrašujuća kampanja protiv samih temelja hrvatske države i identiteta hrvatskoga naroda, što diverzijama obavještajnoga predznaka kao što je poljudska svastika, što organiziranim i dugo pripremanim projektima kao što je nedavno promovirana povjesna čitanka u Bruxellsu, vrišti se u Saboru na navodno ugrožavanje antifa pokreta, novinara u srpskoj službi, brutalno se nasrćena predsjednicu Republike Hrvatske zbog fotografija s povijesnom hrvatskom zastavom, vrišti se u Saboru i u svijetu o ustašizaciji zbog legitimnoga znaka hrvatskih oslobodilačkih postrojbi i to upravo iz rata protiv srpskih nacifašističkih osvajača.

Trajno održavanje incidentne atmosfere u medijima i javnosti

Paralelno svemu tome teku trajni procesi stvaranja i trajnoga održavanja incidente atmosfere u medijima i javnosti, koju predvodi više nego očito srpski provokator Leković i njegova navodno novinarska ekipa na više načina organski povezana s Pupovcem i njegovim parapolitičkim institucijama, u Hrvatskoj se emitiraju nelegalni regionalni informativni programi, na N1 se neograničeno emitiraju vijesti i informacije na srpskom jeziku, prikazuje se u vremenskoj prognozi geografska karta projicirane Regije bez Slovenije i Makedonije, nameću se sintagme kao „naši prostori“, „naš jezik“, naša prošlost“, „naši narodi“, u javnosti sudjeluju bez ikakvih okvira i pretpostavki te kriterija nositelji najrigidnijih antihrvatskih programa i ideja. Na mrežnim televizijskim programima, sve redom iz Srbije, reklamni spotovi, poruke međuemisijski prostor zatrpan je srpskim jezikom, nude se srpski filmovi, financiraju se preko HAVC-a teške velikosrpske krivotvorine koje gleda cijeli relevantan svijet, a aktualna vlada svemu tome prilazi kao pitanjima – demokratskih procesa i sloboda ljudi.

Nevladine udruge godinama promiču i otvoreno zagovaraju žestokim pritiskom na ministarstva kulture, i obrazovanja i znanosti, projekte koji teško ponižavaju autentične hrvatske identitetske vrednote, promiču se krivotvorine, svjetski povijesni i sociološki sveučilišni udžbenici kao što je „Anatomija fašizma“ Roberta Paxtona puni su nevjerojatnih krivotvorina i laži o hrvatskom narodu, financiraju se regionalni projekti, filmovi, festivali, susreti, potiču se stotine regionalnih udruženja o kojima više nitko ne vodi računa, a u Hrvatsku se preko istih kanala godinama slijevaju i golemi novci i projekti iz globalnih navodnih nevladinih organizacija kao što je Soroševo Slobodno društvo, te nekolicine veleposlanstava među kojima prednjače britansko, norveško, dansko i nizozemsko, te ono Sjedinjenih Država, koje i financijski i projektima izravno razaraju identitet i vrednote hrvatskoga naroda.

A za sve ovo se od države ultimativno zahtijeva ili poštivanje na lopovski i razbojnički način stečenih prava, u biti antihrvatskih pozicija, poštivanje navodne demokracije, različitosti, pluralnosti, navodnoga dijaloga pri čemu se ne smije progovoriti o tim stvarima pred antifa moralnim milicijama, iako se baš sve zasniva i svodi na – ubijanje dijaloga i svake različitosti. I, za sve se još uz to traži novac od hrvatske države!

Ili antifa, ili smrt. Ili Srbija do Jadrana, ili – ugroženost Srba!

Sve što sam naveo čini razoran pravac otvorenoga prepuštanja izravnih državnih ingerencija inicijativama koje su se odavno predstavile kao nositelji izrazito antihrvatskih ciljeva, projekata i interesa.

Zbog toga je ovo čemu smo svjedočili zadnjih nekoliko dana potrebno označiti kao – dramatičnu točku stanja u Hrvatskoj s koje, ili kreće odlučna politika reafirmacija hrvatske državnosti, ili će se strmoglaviti u potpunu i politički legaliziranu propast uz potporu ili nečinjenje hrvatske vlasti. Plenković je najavio dobar pravac hrvatske vanjske politike, ali ni on ni njegova vlada, ni predsjednica Republike, jednostavno bez plebiscitarne potpore hrvatskoga naroda isključivo na tim pitanjima, nemaju potrebnu moć zaustaviti ove zastrašujuće programe.

Moraju zatražiti pomoć Sabora, hrvatskoga naroda i svih hrvatskih društvenih i nacionalnih institucija.

Odmah.

Tu dvojbi nema, niti ima kompromisnih rješenja.

Definiranje odnosa prema Srbiji

Hrvatska mora odmah iskoristiti relevantne dokumente, dokaze, i činjenice pa pred svoje saveznike staviti to kao temeljni pristup definiranju odnosa prema Srbiji. Hrvatski državni saveznici, moraju početi biti saveznici hrvatskoga naroda, ili država Hrvatska postaje njihova igračka za uništenje hrvatskoga naroda. To je polazna točka i na njoj se definiraju međusobni odnosi. Ne može hrvatska država promicati i poštovati nečiji interes da Srbija ne preuzme potpunu odgovornost za agresiju niti za međunarodno certificirana zla koja je počinila, niti se može u ime nekakve politike, koje god i čije god, hrvatskome narodu pokušati to predstaviti kao – prihvatljiv interes. Ne može niti smije Republika Hrvatska biti odgovorna, kao što smo čuli ovih dana, zato što svojim načelnim primjedbama na posve evidentnim sitnicama u odnosu na stvarne probleme u odnosima sa Srbijom, navodno otežava položaj „proeuropskim politikama u Srbiji“. Na taj način se izravno ističe kao model navodne europeizacije Srbije – uništenje Hrvatske. Pa koja bi to država, narod, društvo, tko bi to razuman bilo gdje na svijetu prihvatio? I, konačno, koje su to europske kvalitete prepoznate u ponašanju današnje Srbije?

Nema ni jedne jedine.

Umjesto da se saveznicima pokuša nametnuti, uz zatraženu plebiscitarnu potporu hrvatskoga naroda i u zemlji i u svijetu, nužnost poštivanja temeljnih načela na kojima počiva suvremeni svijet, Hrvatska prihvaća praktično bez pogovora ulogu mamca za Srbiju, te nekakvoga deterdždenta koji će golemim žrtvama i samouništenjem navodno umiti i obrijati potpuno nesolidnu državu, velikosrpskim agitpropom zaluđenu naciju i njihove razbojničke ciljeve. Hrvatska nije kamikaza, niti je hrvatski narod islamistički samoubojica, koji će se raznijeti u interesu nekakvih globalnih ili nebeskih politika koje na taj način pokušavaju pridobiti osvjedočenoga razbojnika i ubojicu – Srbiju. Strani diplomati u Zagrebu te njihova državna vodstva moraju odmah ili neposredno žurno dobiti na stol svojevrsni hrvatski memoradnum o Srbiji u kojemu će biti detaljno i vjerno iznesene sve štete od srpske agresije, svi detalji, činjenice i u konačnici sve to potkrijepljeno presudom Stalnoga međunarodnoga suda u Haagu, izvodima iz obrazloženja presude u kojima se eksplicitno ukazuje na zločinačke namjere i ciljeve, te metode srpske agresije na Republiku Hrvatsku.

Valja sve te diplomate saveznike u Zagrebu pitati i zatražiti od njih službeni odgovor njihovih vlada, bi li oni oprostili eksplicitne materijalne i ljudske štete koje se procjenjuju na više desetaka milijardi eura, te, jesu li spremni oni u ime Srbije Hrvatskoj nadoknaditi te štete? Treba ih pitati kako bi oni reagirali na teške međunarodne laži, krivotvorine, što bi učinili da ih osvjedočeni neprijatelj optužuje desetljećima prikazujući svoje zločine prema njima dobrim, a njihovu obranu i reakcije – epohalnim zlom? Treba ih pitati bi li oni iz svojih proračuna financirali otvorene agenture, promicatelje zla, agresije, bi li slobodom držali javne tribine i propovjednike nužnosti islamističkoga terorizma recimo diljem gradova zapadnoga svijeta?

To se mora znati.

Sve to naši saveznici, baš sve to Hrvatskoj nameću kao prihvatljive ciljeve, interese, politike, očekujući razumijevanje hrvatskoga naroda. Kršćansko temeljno načelo je – ne učini drugome ono što ti nije milo da drugi tebi učini!

To mora vrijediti za hrvatsku državu, za hrvatske državne vlasti i u konačnici to je temeljno načelo svakoga principijelnog savezništva. Inače, savezništvo postaje krinka za – izdaju!

Od te točke treba početi stvarati nove odnose s hrvatskim saveznicima, ali i prema Srbiji. Bez toga i ispod toga sve je poraz. Na tom temelju je jedino moguće izgraditi strateški pošten i valjan odnos sa Srbijom. To se mora nametnuti kao pitanje o kojoj će se otvoriti rasprava u Hrvatskoj sa začepljenim ušima na srpske i antifa urlike, to mora biti tema izvanredne sjednice Sabora s kojega se ne smije izići bez vrlo jasnih, detaljnih i preciznih političkih odluka. To je apsolutno najvažnije pitanje i tema pred aktualnom državnom politikom!

 

Marko Ljubić/HKV