1998. novembar

 

TOMISLAV VIDOVIČ - HRVATSKI POKRET U BOSNI I HERCEGOVI

1953 - 1959

 

Kada je knjiga gosp. Jakova Jurića god.19xx. ugledala svijetlost dana, koja je trebala razsvijetliti događaje i život Hrvata u Sarajevu, a prije svega uspomenu na pokojnog Vidović Tomislava, kao motornu snagu i duhovnog vođe mladih Hrvata, kao i sudski proces 1959 godine u Sarajevu, mnogi od sudionika tog procesa u tome vremenu o našem »Tonki«, kako smo ga zvali, očekivali su više.

            Istini na voljo, i ja nisam zadovoljan ali moram i ponovno o svemu dati svoju riječ.

            Gospodinu Jakovu Juriću prije svega odah priznanje za sav trud i da  može reći, krenulo je a za mnoge pomanjkavosti nije kriv, jer nije bio na mjestu svih događaja, a niti poznavao sve aktere. Kada se gosp. Jurić oglasio sa molbom, da mu se pomogne, u sakupljanju građe, mnogi su ostali nijemi iz neznanih mi razloga. U razgovoru sa gosp.Vladom Barnjakom, govorili smo, hvala mu da je to pokrenuo i to je bar nešto, da se zna, isti mi je u više navrata ukazivao, da se nešto mora učiniti za našeg »Tonku« te i to, da je gosp. Veneo Lasić posebno zainteresiran, za takovu knjigu. Moj kratki susret sa gosp. Veneom u HDPZ-u, probudio me je i natjerao da napišem što znam i čega se još sjećam. Kao i svi drugi, moram se pozvati na svoje djetinjstvo, bar sa tri riječi, da bi objasnio kasnije nastale događaje.

            1948 god. moj život u Borovu kod oca i maćehe, koji se već oženio za vrijeme našeg povlačenja 1945, maminog i mojeg teškog ranjavanja, poslije smrti mame Marije Ondelj, moj otac je bio  u Borovu nepodnošljiv. Tome je doprinijela i učiteljica Marija Knežić, koja mi je prepravila školsku ocjenu, u dnevniku iz hrvatskog sa 3 na 1, te me tako bodrila na popravni ispit. Dali sam ponosan ili tvrdoglav, odbio sam pristupiti istom, jer sam imao zaključenu ocjenu prof.Aranđelovića 3, što je kao dobar. Ista učiteljica je u vrijeme rata bila Hrvatica, i u stalnom društvu fra Gruliha pa i hrv. časnik, ovim činom se iskupljivala, te iskazivala svoju lojalnost Srbo komunizmu, koji su u Borovo došli i zavladali njime.

            Ovaj svoj postupak objasnila je, da sam ustaško dijete, jer su mi zaista ujaci Ondelj Ljubo pripadnik HOS-a, živi u Argentini, brat Mirko umro kao domobran, a Rafo hrvatski zrakoplovac ubijen 1946 god. u Jasenovcu.

            Napustio sam Borovo i otišao pješice u Brčko, gdje sam imao baku Ruža Ondelj i sestru Otiliju, koja se sa 17 godina udala, koja bi me kasnije prihvatila. Ovo je moj životni put, u tri riječi, da bi objasnio što slijedi.

            Dolaskom u Brčku, upoznao sam familiju Čeprnić, ali tek 1951 godine dolaskom u Sarajevo, susreo sam Zoricu Čeprnić, bio sam veseo, a ona me je odvela svojoj kući da pokaže, koga je našla.

            Od toga dana bili smo nerazdvojivi, svo svoje slobodno vrijeme provodio sam sa njima a i pripadali smo istoj župi sv.Trojstva u Novom Sarajevu.

            Zorićin brat Josip Čeprnić - Jozo, kako smo ga zvali, nebi bio Jozo, ako nas ne bi upoznao sa nekim od Hrvata, koje je poznavao (upoznao). Na taj način zahvaljujući Jozi, društvo je raslo, a posebno zahvaljujući našem prisustvovanju sveti misi i župniku Žagoru, koji nas je volio i okupljao. Tako smo se kod Joze takoreći svakodnevno počeli sastajati: Čeprnić Josip, Vidović Tomislav, Čurak Anton, Čurić Josip, Klaić Zdravko, ja Želimir Kužatko kao i ostala obitelj Josipa Čeprnića. Tu su bili još i Barnjak Vladko i Franjo Mabić, koji su živjeli u župnom uredu kod župnika Žagara.

            Jozin brat je svirao harmoniku, te smo često do kasno u noć pjevali hrvatske a posebno dalmatinske pjesme, a bilo je i plesa. Da budem iskreni, Jozo je imao i sestre, koje su sa pravom bile i sarajevske ljepotice, te smo se  i neki i zaljubili do ušiju.

 

            Pokojni Tonko bio je lijep, uredan a u riječima odmjeren i on je muškarac, i njemu se je sviđala ali je odlučio da ide u sjemenište u Đakovu, te je ponašao se čisto bratski.

            Znajući sebe, razmišljao sam i razgovarao sa sobom, bože kakav je to čovjek, kakva je to energija, koja ga kontroliše i omogućuje tolika odricanja, koja su za mene nemoguća. I ja sam katolik i Hrvat ali iskreno rečeno, kako za Hrvatsku, za Zoricu bi još i prije sa radošću dao život. No naš Tonko je bio nešto drugo, zato je i bio veličina među nama, te je mogao stvoriti tako poštovanje i autoritet. Lijepo je govorio hrvatski, a tema je uvijek hrvatska povijest i stradanja, rado smo ga slušali i mnogo naučili od njega, a to je mogao samo naučiti od svojih dragih i nama roditeljima.

            Nedjeljom poslije mise tj.u 15.30 obavezno smo dolazili njegovoj kući, gdi je za nas njegova mama počastila ispečenim kolačima.

            Bila su teška vremena, za mene posebno, jer nisam imao roditelja ali nikada nismo propustili nedjelju, a da nas Tonko nije pozvao svojoj mami, oprostite, griješim riječju, dođite na »NALITIŠ« ili slično, ni danas ne znam što to znači, ali dobro se sjećam, da je a posebno za mene kao dijete bez roditelja, bio je čisto roditeljske, tako katoličke i Hrvatske. Neka mi oprosti Čeprnić, Čirić, Čurak i Klaić, ali ja koji nisam imao roditelja to sam doživljavao kao roditeljsku bratsku ljubav i toplinu, koju nisam imao, isto moram reći, da sam doživio u kući ostalih, koji su me već pozivali, a posebno mama Joze Čeprnića, koja me je više puta, kao svojoj djeci, dala ručak ili večeru, a kad bi ostao kasno, namjestila bi mi krevet, te sam sa Jozom u sobi ostao i spavati. Jednom pr. mi je čak rekla, da donesem svoj veš, koji sam sam prao, da će mi Zorica to učiniti, za to sam bio preponosan, i to nisam dozvolio. Molim, da mi za ovakve pojedinosti ne zamjerite, smatram, da su vrijedne spomena, kako bi generacije uvidjele, kako smo živjeli, volili i bili kao jedna familija.

            1953 god. došlo je do pogoršanja odnosa Jugoslavije i zapadnih zemalja po pitanju Trsta odnosno za cono »B«. Ne znam, kako je ko preživljavao te dane, svaki u svome kraju, ali moram reći, kao i svugdje, održavali su se mitinzi ulicama Sarajeva, nosile su se zastave i uzvikivale se parole: »DOLE PELE; DOLE RIM; DOLE PAPA NA KRST S NJIM«. Kako smo u Novom Sarajevu živjeli isključivo Hrvati i katolici i ako već tada malo brojniji, nama su rekli, da »NOVO SARAJEVO TREBA ZAPALITI«, da je to mali Rim. Bili smo »ustaše«, »fašisti« a sami smo »klerikalci«. Naš život bio je sve teži, a borba za opstanak zbijala nas je sve tjesnije, kao ovce opkoljene vukovima očekujući njihov napad.

            Te godine pokojni Tonko i ako mlad ali posebno bistar, oštrouman i inteligentan svojim riječima poput političkih komesara nedvojbeno i hrabro, ustaje u obranu i poticajući nas na zajedništvu očuvanja svoje vjere katoličke i hrvatske nacionalnosti, te da pod tim najnovijem događajima i pritiscima mora se držati skupa i okupljati što više mladih oko crkve i sebe. Te godine Tonko je završio ekonomsku školu ali nezadovoljan onim što je u njoj učio, da bi je upotpunio i ispunio svoje srce i dušu, odlučuje se na odlazak na bogoslov u Đakovu.

            Taj dan njegovog odlaska priredili smo mu ispraćaj kao i uvijek, dok je on imao blagi osmijeh na licu, mi smo bili tužni kao i njegov otac, mama i sestra, koji su to prikrivali, a bilo je i suza.

            Često je pisao i uvijek napominjao, da se držimo skupa, kao u ono vrijeme, kad je bio sa nama,  a prilikom svog dolaska u Sarajevu donosio je knjige iz hrvatske povijesti, koje mi je davao na čitanje, jer je znao, da o tome ja još premalo znam. U školi zna što smo učili, a od roditelja koje nisam imajo nisam imao što ni čuti. Da vas ne zbunjuje, što uvijek govorim »roditelje nisam imao«, a ipak sam imao život oca ali se je isti ponašao, kako je maćeha zahtijevala, pa sam i od njih doživljavao, da me i javno nazovu »ustaša«.

            Tonko je bio katolik, ali je ipak bio prije veliki borac za Hrvatsku, zato je morao napustiti sjemenište, jer je i tamo među sjemeništarcima djelovao previše hrvatski, a to bi moglo naškoditi i samom sjemeništu.

            Vratio je među nas sa novim znanjem, a i širim krugom prijatelja iz BiH. Upisao je pravo i tu upoznao nove Hrvate, koje je brižljivo okupljao. No bio je tu i veliki broj naših djevojaka, iz crkve, ali nismo ih uvlačili u politiku. Zajednički smo išli u crkvu, kino, kazalište i na izlete. Ja sam jedini išao i po igrankama, a u to vrijeme bile su i česte tuče, pa su me ukoravali, što idem u takvu društvo.

            Kada se Tonko zaposlio kao novinar, a ja sam radio kao poslovođa prodavaonice »ASTRA«, rekao je, da napišem kakav članak, koji bi on objavio, a za to bi dobio honorar, i sebi pomogao. Ja nisam bio za to, jer sam ja sam samo trgovac.

            Često smo se sastajali po kućama, sjetili smo se i naših Hrvatica, posebno sestara, kao što je Ana - Seka, kako ju je Tonko zvao, a mi smo je zvali »Gigica«, tu je Jozina Zorica, sestre Katica i Marija, Olgica Šimic, Slavica i dosta drugih, ali posebno u sječenju ostao mi je razgovor sa mamom Ante Čurka.

            Ta starica je uvijek samo slušala naše razgovore, a onda jednog dana i progovorila: »E deco moja, ne radite vi dobro«! Zbunjeno smo je pogledali, a ona nastavi: »S čim i kako vi tu vašu Hrvatsku mislite stvarati? Od vas niko neće na vojne akademije, nećete ni u partiju, namjesto da uđete pa je iznutra razbijete, mnogi roditelji neće da se žrtvuju i daju djecu na fakultete. A znate li vi, da će Hrvatskoj sve to jednom trebati«! Ostali smo nijemi, samo sam pomislio, kako nam to dobrodušna i krhka starica održava lekciju. To nisam nikada zaboravio a često smo to i o tome među sobom prepričavali. 1955 - 1957 godine otišao sam na odsluženje vojnog roka, dok je Tonko proširio svoja djelovanja na mnoge krajeve BiH. Po povratku već je to bilo pravo Hrvatsko društvo i dalje se sastajalo po kućama i izletima. Tako smo jedan izlet kod Ljubasa iskoristili prvi put i za borilačke vještine, te sam im pokazao neke zahvate iz same obrane, što je bilo novo, jer sam ja došao iz škole vojne policije. 1959 god. po povratku iz Rima, gdje sam se u Sv.Jerominu sastao sa prof. Krunoslavom Draganovićem a s kojim je prethodno kontaktirao Tonko. Sastali smo se kod Joze, te sam mu te razgovore prenio.

            26.svibnja 1959 god. bili smo uhapšeni, kakva je njega istraga u zlo glasnom CZ-u Sarajevo bila, ne znam, ali iz njegove ćelije su dopirali teški kašalj, stezanje i zvuk, što daju tupi udarci.

            Svi smo i sve prošli zajedno, znamo i osjetili smo sve, ali za Tonku možemo reći samo, da je i tu ponosno izdržao i svojim držanjem mnoge spasio, a posebno oženjene, jer je sve uzimao na sebe. Tonko nije bila ova naša grupa osuđenih, kako se s ponosom nazivamo: »Vidovićeva grupa«. Osuđeno nas je mnogo ali za Vidovićevu grupu hvala bogu malo. Najviše je otišlo na otok Sv. Grgur, dok ih je 15 otišlo širom Jugoslavije na dugogodišnje robije.

            U jutro 26.svibnja 1959 god. oko 3.30 sati pred moju kuću došao je đip sa tri naoružana supovca, a očevidci kažu, da je bila i jedna strojnica. Opkolili su kuću u namjeri, da me uhite a poslije temeljitog pretresa po naputku Vidaković Katice - moje maćehe, tražeći mene, uputili se mojoj sestri. No ni tamo me nisu našli, naime tu noć bio sam na plesu, tako sam kasno vračajući se ostao sam spavati u kancelariji prodavaonice »Astra,« koja je imela poseban ulaz. Po njihovom odlasku, zet je znao gdje sam, te me je došao odmah obavijestiti. Rekao sam mu, da neka bježi kući, ja sam se spremio i napustio prodavaonicu i otišao u kavanu, koja je bila preko puta. Mirno sam sjeo, naručio kavu i pio, kad sam zagledao udbaše, kako se razmještaju oko prodavaonice. Bilo je 8 sati, vrijeme otvaranja, te sam pristupio istoj i ušao. Za mnom je ušla prodavačica, Tereza Pervan, a čiji muž je bio udbaš, što smo kasnije utvrdili, a potom ušli i udbaši. Bili su naoružani pištoljima, opkolili me te se htjeli predstaviti, rekao sam, znam da treba da pođem s vama, bili su iznenađeni na moje mirno ponašanje, a tako agresivno opisan.

            Doveli su me u Rep. SUP, gdje sam sjeo na klupu u hodniku, straža je bila tad unifomirana. Bio sam sam sa njima. Onda su doveli i Jozu Čeprnića, te ga posjeli nasuprot mene. Nisam znao, što da učinim, dali da ga pozdravim ali da ne dam znak, da ga poznajem. Ipak sam ga pozdravio i začuđeno gledao njegove lisice na rukama, upitao ga, što ti radiš ovdje, na što mi je odgovorio, »ne znam, pošao sam na teren i oni su me u vlaku uhapsili«. Dao sam mu znak mimikom, da šuti, a ja ču to isto učiniti.

            Odveli su me u jednu sobu, gdje me je dočekalo nekoliko istražitelja, ponudili mi stolicu, a zatim počeli sa ispitivanjem. Počeli su ljubazno, pitali, dali poznajem koga iz ove grupe a posebno Vidović T., Čeprnić Josipa, Čurak Anto i ostale. »Da«, rekao sam. »Ljepo, onda na ispričaj, što znaš o njima«. Rekao sam, »oprostite, nije mi jasno, što ja imam govoriti o njima«. »Pa to što znaš o njima, bili su tvoji prijatelji i znaš kakvi su oni«. »Dobri su«, odsječenu sam odgovorio. Bili su njemu, a onda ponovno pitanje: »kako dobri«? Ogovorio sam: »dobri su, bolji su od mene, ne piju, ne idu po igrankama, ne tuku se, a ja sve to činim«! Zagrmljelo je iznad mene: »bolji su od tebe! Kako dobri, p.... ti materina, jel zato, što su veći katolici od Pape«? Odgovorio sam: »ne ulazim u to, i ja sam katolik, pa sam po tom i ja dobar«! »Oni su MLADE USTAŠE«, pjenio je jedan udbaš. »To sada prvi put čujem, a koliko znam, oni su na vodećim mjestima, što mogu biti samo članovi partije, a onda je vaš grijeh, vi ste ih primili u partiju«.

            Upitno je jedan viknuo: »Tko ih je primio? Vi, oni nikada nisu primljeni u partiju«! Ja sam odgovorio: »ne znam, oni su mi rekli, da jesu, ja sam vjerovao u to i te vaše priče, o ustašama ne stoje, jer gdje bi se takvi ljudi o tom razgovarali«. Neki detalj, ne sjećam se točno ali po izvjesnom vremenu su svi izašli iz sobe a mene ostavili samog. Bio je drugi kat, a prozor je bio otvoren, da sam razmišljao, dali su ga ostavili namjerno, da bi pokušao bjekstvo.

            Sjedio sam dugo sam kraj otvorenog prozora, a bilo je i hladno. Prozor je gledao u dvorište R. SUP-a, bjekstvo je nemoguće. Razmišljao sam, što me čeka i dali je bolje da to riješim skokom kroz prozor a možda bi i bili ono to željeli. Počeli su se vračati, a kako me je zeblo, još više me je tjeralo, na mokrenje, te sam im odmah rekao, da bi morao na klozet, na što mi je jedan odgovorio »idi«, a ja sam zapitao: »gdje je klozet«?  Odgovorio mi je: »idi gdje hoćeš, idi u p... materinu, to je tvoj problem«! S nevjericom ustao sam, prišao vratima, te izašao u hodnik. Bio je prazan, a ja sam nepovjerljivo uzmicao ka izlazu, razmišljajući, sad će sigurno pucati, kao da sam htio pobjeći.

            Par stotina metara od R.SUP-a zaustavio me otac Josipa Čurića, riječima, Željko, uhapsili su mi sina, i ako on ne puši, brzo sam mu dao cigaru, pripalio i rekao, bježi od mene, prate me te se odmah udaljio ka prodavaonici.

            Dana 26.02.1959 god.prof. Krunoslav Draganović i ja sastali smo se više puta u nekim hotelima, gdje me je on osobno odveo.

            Naši razgovori su se vodili o stanju u Jugoslaviji, životu Hrvata u njoj a posebice Hrvata u BiH, naša djelovanja i slično.

            U jednom takvom razgovoru objasnio mi je hrvatska djelovanja u emigraciji, te posebno naglasio djelovanje HOP-a, na jednoj strani i Hrvata okupljenih ako gosp.Cecelja. upozorio me je, da budem oprezan, pa i među našima u emigraciji, da se događa svašta, te da mogu stradati i od naših.

            Poseban razgovor vođen je oko našeg djelovanja u Jugi. Isti razgovor vodio je ranije i sa pok.Tonkom. naglasio je, da ne smijemo poduzimati nikakve akcije, jer za sada nemamo nikakve izglede. Sve što čete učiniti, bit će na vašu štetu, a za nešto veće, sve će vas poubijati. Morate čekati na pomoć zapada, te samo uz njegovu pomoć možemo stvoriti Hrvatsku. Prof.Krunoslav je u to vrijeme vjerovao, da je to na pomolu.

            Savjetovao je, neka čuvamo svoja ognjišta i radna mjesta, to je za sada najvažnije, i jedino što sada najbolje činiti, odlaskom u emigraciju na svako vaše mjesto dolazi Srbin.

            Kako sam i sam imao namjeru emigrirati, obećao mi je pomoć, da me prebaci po mojoj želji što je već i učinio mojoj familiji, ali je naglasio, molim vas, ukoliko vas neće skupo koštati, vratite se. Ovaj razgovor me se dojmio, te sam se tako i vratio, a sve sam prenjeo Tonki.

            U ovoj grupi mene su gledali na osnovu mog ponašanja, a izgleda po mom ponašanju i životu van nje na igrankama i slično, kao nekog borca - jurišnika, te smo Tonko Jozo i ja razmišljali, da bi Hrvati mogli pomoči žrtvujući se i to učiniti moguće atentatom. Za to nismo imali znanja, niti nismo imali iskustva, jedino Jozo, kako je kao građevinac radio na željeznici. Tako bi Jozo mogao nabaviti neki privredni eksploziv, a ja bi izveo akciju. Razmišljali smo, kako i gdje, na koji način bi to izveli, a i ko bi to bio. Zaključak je ipak bio, da to bude A. Ranković. U koliko bi to bio Tito, Ranković bi to jedva dočekao, izvršio bi pokolj nad Hrvatima, a sam bi imao korist, jer bi zauzeo njegovo mjesto i tako bi ostvarili njegove želje, a Ranković je u to bio glavna ličnost i čovjek, koji je organizirao UDBU i sve što nam se događalo je produkt njegove ideje i velikosrpstva.

            I tako dok su mene smatrali jurišnikom. Iz Sv.Jeromina sam se vratio pod utjecajem razgovora sa prof. Draganovićem, drugi (xxx), dok je naš Tonko iste razgovore razumljivo na drugom nivoju  (Tonko je pohađao bogoslovje, pravnik, novinar a ja radnik u trgovini) vratio se kao jurišnik, a ja kao neki drugi čovjek umjeren. Draganović mi je rekao, da se ne slaže sa Tonkom i njegovom borbenošču, što mi tada nije bilo jasno. Taj razgovor sam prenjeo Tonki, a kad sagledam sve skupa, i sada mi još više stvari nije jasno. Naime, dok je Draganović živio u Sv.Jerominu, Tonko je živio u Sarajevu a život Hrvata u Bosni a posebnu u Hercegovini, bio je pogubeljan, što i sam Draganović nije mogao shvatiti.

            To je bio i naš kraj. 26.05.1959 godine u toku noći 25.na 26. bili smo uhapšeni. O Tonki samo jedno, bio je promišljen, dostojanstven, tih. Svojim nenametljivim držanjem u društvu i odmjernim riječima stvorio je svoj autoritet. S mnogo samoodricanja u svom životu on je dostojanstveno išao naprijed, te i u istrazi i suđenju u ime Hrvatstva, ljubavi i dostojanstva pribijen na Hrvatski križ po uzoru kao katolik na Isusa za spas čovječanstva.

            Istraga u CZ-u Sarajevu?

          Kako su me 26.5.1959 godine pustili iz R. SUP-a, bio sam iznenađen i nepovjerljiv, ali sam shvatio, da sam dobio jaku pratnju. Dali su mislili, da ču pokušati bježati ali su htjeli vidjeti, s kim sam se sastajao. To sam odmah shvatio, te sam upozorio naše iz katedrale, kao i ostale, da me izbjegavaju, a ja sam onda namjerno izlazio isključivo sa Srbima.

            Dana 29.5.1945 godine došli su u prodavaonicu, naredili da zatvorim, kako to radim subotom. Vani me je čekao đip, stavili su me unutra i odveli u CZ Sarajevo. U hodniku me je dočekala grupa udbaša, kada su me ugledali, uzvikivali su: »vidi, vidi tko nam dolazi«. Jedni su govorili, pa to je Željko, drugi da je to veliki prijatelj papa Draganović.

            Odmah su mi pročitali optužnicu, da postoji osnovna sumnja, da sam počinio krivična djela proti naroda i države po čl. tom i tom, a za koje se predviđa kazna od 5 godina do smrtne. Kasnije saznavši, takve optužnice dobivali smo svi. Cijeli proces bio u naprijed režiran, odvijao se po šablonu. O istrazi što reći, tražili su, da priznam, da smo rodili svoju mater.

            Vjerojatno, da bi se prikrio broj uhapšenih Hrvata, 15 je izvedeno pred sud i javno suđenje, a publika je bila sastavljena od udbaša i njihovih stipendista, dok su nas ostale sudili u zatvorskoj ćeliji, te po grupama prebacivali na otok Sv.Grgur. O tom otoku sve se danas zna. Jedino je za napomenuti, da smo tu zatekli našu Zeničku grupu i inforbirovce povratnike, koji su nam rastavili krevete i pobacali na krug, rekavši, da smo ustaše i HOP-ovci, protiv kojih su oni ratovali 4 godine, te ne možemo živjeti pod istim krovom. No to nije važno, sve se izdrži.

            Ubrzo smo shvatili, da je taj logor produžetak istrage, te se kazna može i ponoviti. Najgori je psihički pritisak, naime imali smo svog popa, kako smo ga zvali, bio je to Vlatko Ilić, koji nas je pozivao jednog po jednog, tražeći suradnju a obećavajući smanjenje kazne ili u protivnom da ostajemo bez posla ili prava na daljnje studije.

            Pokojni Vidović poslije 14.5 godina izdržane kazni u Srbiji, vratio se slaboga zdravja i polu slijep. Naime, rekao mi je, da je radio na emajliranju peči bez zaštitne opreme, te je uslijed toga gubio vid. Vidović Tomislav je dobio službu ali je ubrzo u kancelariji pronađen mrtav.

 

            Mr.TOMISLAV ILIJE VIDOVIĆ JE UBIJEN

            Kada smo primili obavijest o smrti našega dragog Tonke, sastao sam se sa gosp.Barnjakom te pročitavši, da je pok.Tomislav Ilije Vidović iznenada preminuo 9.oktobra 1985 godine u 51 godini života. Sahrana če se obaviti 10.oktobra 1985 godine na groblju Bare u 14 sati.

            Ovakva brzina sahrane pala nam je u oči, jer kod nas to nije uobičajeno a i za muslimanske običaje ovo je prebrzo. Obavijest o sahrani mogli su pročitati samo u Sarajevu, jer je već isti dan sahranjen. U čestim susretima Kužatko - Barnjak pokušavali smo razjasniti ovu iznenadnu smrt i zaključak je jedan: mr.Tomislav Vidović je ubijen ili kako ja to zovem, »popio je infarkt«, kojeg je nasula UDBA. Ovaj moj zaključak obrazlažem sljedečim osnovama. Po izlasku sa Sv.Grgura u prolazu preko Zagreba posjetio sam tvornicu Astra, gdje sam bio zaposlen prije hapšenja. Poznavajući me kao radnika direktor gospodin Licitar me je veselo primio i ponudio, da se vratim u firmu, samo u drugu prodavaonicu, gdje nisu imali poslovođu, već je ta bio upućen pod dnevnicama iz Osijeka gosp. Salopek. prihvatio sam, a kad sam došao u prodavaonicu, već je zazvonio telefon, te mi je saopštenu, da me ne mogu primiti u službu.

            Dva udbaša su mi stalno slijedila i bila za vratom, čak ne da bi to i skrivali, tako da sam se ja  išao žaliti. Bio sam jedno vrijeme bez posla, a kada sam ga dobio u tvornici »NOVITET«, došlo je, da me odpuste, i ako sam im trebao. Na sreću bila je pronevjera u tv.Šimecki Zagreb, te sam odmah dobio tu, ali problemi nastaju još veći, jer me se sada nastoji vratiti u zatvor ali ovog puta kao kriminalca. Naime prodavač Huso Sarić u dolasku sa udbom i šefom trgovačke mreže, koji mi je otvoreno rekao, da je njihov čovjek sakrio pet pari cipela i obavještava Zagreb, o manjku, na što mi Ante Proročić šalje kontrolu s ciljem, da se ustanovi manjak i mene otpusti i optuži. Zahvaljujući slučaju i bogu, prodavačica Bahra Neretjak iste pronalazi, mene obavijesti ali o svemu moram šutiti. Kontrolom je utvrđeno ispravno stanje, kako su bili sigurni u dobro obavljen posao, naredili su Josipu Kameniću ponovno inventuro. Kad su je ponovili, onda sam im rekao, da nema manjka, jer je Bahra cipele pronašla pred kontrolom.

            Tako sam 1965 godine sa ženom i djecom otišao na godišnji odmor, dobio sam telegram, da se odmah vratim u prodavaonicu. Po dolasku u Sarajevu, pošto je bila noć, otišao sam kod sestre. Kad me je ugledala, počela je plakati, govoreći, dragi moj braco, opet ćeš mi u zatvor. Začuđeno sam je gledao i pokušao smiriti, jer znam da nisam ništa učinio. Rekla mi je, da je u prodavaonici kontrola, te su joj rekli, da imam manjak, te da je ponovnom inventurom potvrđen, tako da nemam više pravo ni pristupa. Sarajevsko »OSLOBOĐENJE« već je objavilo: »Želimir Kužatko provodi se na moru državnim parama«. Time su me htjeli i javno kompromitirati.

            Ujutro sam rano došao u prodavaonicu, bili su iznenađeni, lijepo smo se pozdravili a onda sam zapitao, što je, nešto vam ne štima, a kako su na stolu bile fakture igrajući sam ih slučajno prelistao, nato se je kontrolor Šoštarić uozbiljio, te postao strogo služben, rekavši, da je manjak od 30 i nekoliko tisuća. Kada sam se igrao sa fakturama, potegao sam jedno van rekavši, evo ti tih trideset tisuća, napravi zapisnik, ko je držao prodavaonicu zatvorenu, jer ne želim da odgovaram, da je općina oštećena za porez.

            Faktura je falcificirana i po nalogu Pročića donešena i u mojoj odsutnosti ubačena među ostale. I kako uvijek, kažem čuva bog Željku svog i ovaj pokušaj je propao. Napustio sam prodavaonicu i 1968 godine u istoj firmi prešao za trgovačkog putnika Split - Požega desna strana Jugoslavije. 1971 godine Gačić Dragan dolazi u Šimecki sa čudnim ovlastima i prvi dan njegovog nastupa postavio je uslov direktoru, i ja sam ostao bez službe. Otišao sam u Gazelu Skopje. 1972 godine dobio sam službu u Fortuna Gračanica teren Hrvatska - Slovenija.

            Radio sam oko 2 mjeseca, dok mi je žena radila u prodavaonici Jugoplastike, redovno sam dolazio po nju u službu, te je sačekao u expresu preko puta prodavaonice. Tu smo se sastajali trgovci ali i udbaši, jer je i R.SUP bio preko puta, a ja sam kroz izlog vidio, kad mi žena izlazi. Odmah bi sjeo u kola i otišlo bi kući, ja sam sjeo na kauč, prevrnuo se nepokretan, srce mi je stalo, odmah su mi nasuli iz vinske čaše konjak u mene, i tako je srce ponovno proradilo. Hitna me je prevezla u bolnicu. Kako sam bio za pojmove doktora čudan pacijent, svo dežurno osoblje je došlo i konsultiralo se. Mojoj ženi su rekli, ovaj čovjek nema nikakvih uslova za infarkt. Bio sam star 37 godina, težak 61 kg, oštećenja na srcu nema, masnoća, šećer i ostalo idealno.

            Dr.Firdus je imao probleme sa mnom i ako specijalist, bio sam mu jedinstven slučaj. Tada taj »infarkt« nisam popio do kraja, i opet čuva bog Željku svog.

            Na prvom saboru političkih zatvorenika, jedan od govornika iznio je, da je na simpoziju lekara u Americi raspravljano, o ovoj vrsti »infarkta« a i dokazano je, da se primjenjivalo na zatvorenicima od strane KGB-ja i UDB-e. Odlaskom Rankovića sa vlasti rekli smo lakše se diše, da ali nedavno na slovenskoj televiziji bivši analitičar UDB-e Slovenije izjavio je, da odlaskom Rankovića smanjena su praćenja, jer je to već bilo preskupo i prešlo se na likvidacije.

            Jedan film o Staljinovim čistkama podsjetio je moju ženu na moj »infarkt«, te  me upita: »mužu moj, nemoj misliti, da ja nisam ništa primjećivala, čim dođeš sa terena, neki čudni ljudi su oko nas, reci ti meni, što si to ti bio, da te se isplatilo likvidirati«. »Ništa! Ženo,  moguće je moj grijeh, što sam otišao u trgovačke putnike, pa me je skupo pratiti«.

            Pa eto, kako mene moja žena jedanput zapita, tako i ja odgovorim »ništa«! Vas pitam, ako sam ja ovo provodio, kakav je onda post-zatvorski život bio Tomislava Vidovića, osnivača najmasovnijeg i jedinog  »HRVATSKOG POKRETA MLADIH« u poslijeratnom periodu u Bosni i Hercegovini, kad su se neki bojali i u crkvu otići.

            Gospodin Tomislav Vidović je ubijen, popio je »infarkt«! Tomislav je legenda Hrvatske mladosti, koja ulazi u povijest, jer se održalo Hrvatstvo i u najtežim vremenima i progonima Srbo - komunista.

            Krenuo je sam sa nekoliko ljudi bez ičije pomoči, potpuno svjestan, koračajući u ono što smo prekorakali i stvorio u to vrijeme organizaciju, koja je brojala oko 2000 ljudi.

            Ovo moje pisanje o Tonki, to je samo uspomena nas živih na njega a isto ne mogu završiti jer nastavak prepuštam HDPZ-u i povjesničarima, a za sebe mogu se zahvaliti bogu, da sam odselio za Sloveniju, gdje još i danas živim sa svojom familijom.

 

                                                                                                Želimir Kužatko

                                                                                                Ljubljana 24.10.1998