1998. november

 

KUŽATKO ŽELIMIR - RIMSKE TOPLICE 8. SVIBANJ 1945 GODINE

 

          Kada sam 8.svibnja 1945 godine u Rimskim toplicama (Slovenija) teško ranjen, u tom momentu,  dok sam ukočen ležao krvareći i u teškim bolovima a bez pomoči, znao sam samo to, da dalje ne mogu. Mislio sam, da je to moj kraj. Utjehu mi nije mogla dati ni moja mama, jer je i ona zadobila osam rana. Danas, kada ovo pišem, razmišljam, koliku sam sreću imao a zadobivene rane bila je božja providnost, jer samo njima mogu zahvaliti, što sam danas među živima.

            U predvečerje 8.5.1945 godine u Rimskim toplicama na manjoj livadi uz cestu zaustavili smo se, da bi se malo odmorili, dok je cestom još uvijek prolazila kolona vojnika raznih odora sa njima i veliki broj civila i djeca. Sa brda iz obližnje šume u iznenadnom napadu otvoren je pravi vatromet po ovom malom prostoru, nastala je panika a čuli su se vrisak i uzvici, tražeći pomoć.

            Napad je kratko trajalo, onda je nastala tišina, čuli su se samo uzvici »sanitet«. Sanitet nekoje su majke uzvikivale, tražeći pomoć za svoju djecu. Noć je bila hladna i užasnu duga, a rane su počele da bole sve jače i jače.

            Jutro je svanulo, prvi sunčevi zraci razotkrili su strahote pretekle noći. Jučer proljetna zelena livada, sada je crvena i krvi natopljena i prekrivena tijelima ljudi izmiješanih sa konjima, a na cesti na makadamu, vidi se zgrušena krv.

            Iz pravca Zidanog mosta još prolazi nova kolona, koja je za vrijeme napada bila prekinuta. Sa osvitom dana iz šume izlaze partizani, imali su engleske uniforme i naoružanje, a govorili su slovenski. Držali su oružje na gotovs, izmiješali se među nas, i u jednom trenutku histeričnim uzvicima vriskali su: »odloži oružje, odloži oružje«!, što je i učinjeno, odmah za tim počela je trka za skidanjem ručnih satova, i nalivpera, pljačka, a jednu staricu je oficir odveo do poljskog klozeta, sa leđa strgao ruksak te ju je sa revolverskim hitcem u potiljak usmrtio.

            Nije me bilo strah, jer se sve tako brzo odvijalo, a rane su bile boljele. Jedna partizanka (nosila je lančić i križ) zvala se je Milica, kad me je našla u takvom stanju, a i imao sam samo deset godina, pružila mi je pomoć i naredila, da me se odveze odmah u bolnicu, 15 km udaljeno Trbovlje. To je za mene bio spas, dok po mojim kasnije istraživanjima saznanju i svjedočenjima, kao dokaz na tu noć u Rimskim toplicama, danas postaje grobnice poginulih te noći oko 200 ljudi, većina Hrvati civilisti.

            Zarobljene sa te relacije Zidani most - Celje, ponovno većina Hrvati odvedeni su u Huda jama - rudarsko okno »BARBARIN ROV« u Spodnjoj Rečici kod Laškog (rudnik otvoren 1942 godine), pobijeni su udarcima rudarskim krampovima, nekoji još živi pobacani te kasnije zazidani, dok je većina Hrvata streljana u proplanku neposrednu uz »BARBARIN ROV«. Prema svjedočenjima tu je našlo smrt čak oko 12.000 ljudi: Slovenci, Hrvati a i nešto Nijemaca.

 

P.S. Brojka je od 6.000 do 8.000 ljudi

 

            Mene su primili u bolnicu u Trbovlju, kako mi je metak prošao kroz lakat desne ruke, te ga je slomio, stavili su mi gips kao i na grudni koš, jer sam dva šplitera dobio u desnu lopaticu. Kada sam več bio pokretan, drugim ranjenicima sam dobro došao, jer sam im donosio vodu.

            Jednog jutra pokretne partizanke iz sobe, izlazile su na teren, a iz korpe za smetlje vadile su predmete. Bilo je tu najviše staklenih epruveta, embalaže od lijekova i drugi odpad. Kako je cestom ispred bolnice prolazila kolona zarobljenika, one su ih psujuči gađale tim predmetima. Ubrzo kasnije su se čula štekčanja strojnica sa južnog brda nasuprot bolnice prema Hrastniku, tamo je počeo pokolj (točnija lokacija je Praprotno kod Hrastnika). O broju pomorenih ne mogu govoriti, ali tvrdim, da sam za vrijeme provedeno u bolnici to svakodnevno gledao, kao i četiri kamiona uniformi, koji su doveženi u vešaraj bolnice na pranje. Večina tih unformi je bila krvava, naime žrtve su se morale prije pogubljenja svuči, a krv je bila od predhodnjih ranjavanja i udaraca. Tokom 5.6.i 7. mjeseca 1945 godine sam svjedok tog zbivanja, a prema kasnijim saznanjima, to je i kasnije još bilo nastavljeno. Moram napomenuti, da su ovdje bili najbrojniji zorobljenici Njemci, bez obzira na broj grobišta u tom kraju, jer su korišteni rudnici, a u pukotinama nastalih secanjem terena, bacani su živi, na koje su bačene bombe i živi zaminirani.

            Kako se do danas nisu objavljivali podaci o Njemačkim žrtvama, zvanično največe masovne grobišta je »TEZENSKI GOZD« kod Maribora, koje se preteže od ceste Maribor - Ptuj do pruge kod sela Bohovo. To su grobišta Hrvata, dok ako obradimo pored slovenskih i hrvatskih grobišta i Njemce Trbovlje - Hrastnik, to je največa a velika i za svijetske razmere velika grobnica. Zna se, da je 300.000 Njemaca nestalo zarobljenih samo iz Savinjske doline, kod Koroške. Sve ovo je počinjeno poslije 9.5.1945 godine nad zarobljenicima, a sa njima i mnogi civili pa čak žene i djeca. Izvršitelji su za to prije rata obučavani u Moskvi. Izvršioci naredbodavci su pripadnici OZN-e, a pod nadzorom »Centralnog komiteta« provodeči svoju boljševičku revoluciju, ovo su opravdavali kao borbu protiv klasnog neprijetelaja.

 

                                                                                                Želimir Kužatko

 

 = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =

 

            Da bi ovo moje svjedočenje podkrijepio dokazima, samostalno sam počeo istraživati i prikupljati dokazni material za isto, a kada sam ušao u taj ne razjašnjeni problem, praktično sam se uveo u jednu obimnu materiju, neprocjenjivu za Hrvatsku. Povijest i nove generacije i naše unuke čekajuči dan, kada če smjeti govoriti istinu, kako sam ga ja dočekao, treba da se i označi. O točnom broju je težko dati podatke, ali grobovi, mjesto zločina i imena zločinaca su dokazni material i poznate su mnoge lokacije grobišta.

            Kako i danas u verbalnim duelima sa bivšim borcima i komunistima tog vremena tražim istinu, prisilili su me, da idem konkretno.

            Naime, danas pritišnjeni argumentima odgovaraju, mi nismo vodili partizanski rat. Nismo imali zatvore i bili smo prisiljeni zarobljenike likvidirati, a to smo obavili streljanjem, što je sasvim nešto drugo, kao ono, što se događalo u Jasenovcu. U školi su se učili ofenzive, ali se nije učilo, da su planirane od strane Njemačke komande, te da su u njima na Kozari učestvovale pored Njemaca i hrvatskih postrojbi, Italijani i četniki, kad su svoje zarobljenike odveli u Jasenovac, četnici su isto tako nemajuči logora svoje zarobljenike žene i djecu poklali na licu mjesta, a domove im spalili.

            Da partizanski rat i ne postojanja zatvora ili logora ne može opravdati komunističke zločine, obrazlažem sljedečim.

            Posle 9.5.1945 godine, kada su komunisti ustanovili logore, kako za zarobljenike tako za civili, žene i djecu, Teharje, Šentvid i mnogi drugi od kuda su u najbliže prikladne terene i bez suda umoreni. A da njihova humana likvidacija nije točna, govore nam pojedini primjeri:

a)   BARBARIN ROV: Slovenski domobranci, Hrvati i Njemci usmrčeni rudarskim krampama i pobacani u rudnik.

b)   Aktivistka PETAN VIDA - NAHTIGAL je na putu, kad su ti nesrečnici išli pješke u ruci držala vilicu. Nesrečnik je morao izplaziti jezik, koji mu je ona vilicom razparala.

c)    Komunistički HUMANIST - KAČIČ CIRIL iz Hrastnika je pitao jednog mladiča iz kolone smrti: »ali škiliš«? Taj mu odgovori, da on »ne škili«. »No boš pa zdaj«, te mu je zasadio svoje prste o oči i iztaknuo mu ih.

 

            Meni ovaj svoj nedostatak zatvora i samo za sada ova tri slučajeva ne trebaju objašnjavati, jer sam živi svjedok. Ovo pišem generaciji, koja nezna i za one, koje dolaze. Genocid je postojao i postoji, i u ovom domovinskom ratu za samostalnu Hrvatsku, ali postoje i ideolozi tog genocida i njegovi izvršioci. Ako im se uzme zajednički nazivnik, onda je to:

četničko srbski fašizam i srbo komunizam.

Dobijemu odgovor: »Velika Srbija«.

            Prve podupire kralj i vlada u Londonu, koje saveznici podupiru kao svoje saveznike, a druge Moskva u ime boljševizma.

            Hrvati su željezo između nakovlja i čelika. I danas u domovinskom ratu, dok su se Ruski komunisti i pravoslavlje zauzeli za Srbiju, islamske države za muslimane, Hrvati nemaju ni dovoljne podrške ni od katoličkog svjeta. Obljubljeni jesmo i svi nas žele ali kao dobre vjerne sluge, zato jednom, za svagda recimo im »HVALA«, mi smo pored poštenja i dostojenstven narod.

            Bog čuva Hrvatsku, ne treba nam ni Evropa.