2012-12-18

Oni koji su odvodili ranjenike u Vukovaru na Ovčaru

danas su saborski zastupnici

 

Za to vrijeme su oni, koji su svojom hrabrošću zaustavljali JNA i njihove krvoločne rezerviste na putu za Osijek, Vinkovce i Zagreb, danas su bolesni, razočarani i bezvoljni.

Autor: Zvonimir Hodak,                 Ponedjeljak, 17 Prosinac 2012; 07:43

Mile Dedaković Jastreb sve više postaje paradigma ignorantskog odnosa Hrvatske prema svojim herojima. Zapovjednik Vukovara, koji je skoro tri mjeseca sa 1.500 branitelja odolijevao naletu deset puta moćnijega agresora, danas ovisi o dobroj volji mobiliziranog dragovoljca Freda Matića. Danas su počasne građanke Vukovara Jadranka Kosor i Vesna Škare Ožbolt. Naravno da su one svojim pogledom uništile više tenkova JNA nego Dedaković i njegovi branitelji. Daleko od vukovarskih počasti su ostali i Mile Dedaković i Branko Borković i Nikola Toth kao i njihovi suborci. Dok se u Vukovaru još ratovalo, u Zagrebu je Joža Manolić osnovao komisiju koja ih je proglasila dezerterima, izdajicama i zamislite “kosovcima”! Kosovci u Manolićevoj komisiji proglasiše Dedakovića i branitelje Vukovara “kosovcima” i što je još gore navukoše na trenutak čak i Tuđmana da povjeruje u tu ogavnu laž. Po dolasku u Zagreb, umjesto odlikovanja, završili su u zatvoru i postadoše moji tragični i tužni klijenti. Jastreba su tjedan dana mlatili u kotlovnici na Lašćini, a Totha je, pri ulasku u sobu u hotelu International, čekao udarac šakom u bradu i lišenje slobode. Kad mi je Jastreb na prvom razgovoru u Remetincu otkopčao košulju izgledao je kao da se ogrnuo zastavom duginih boja. Bio je doslovno išaran masnim modricama. Unatoč svemu ostao je miran i sabran, ali i ogorčen. Umjesto isprike za dobivene batine, uskoro je dobio i dvije optužnice: prvu na Vojnom sudu gdje ga se teretilo za rušenje ustavnog poretka RH, a drugu na Županijskom sudu za utaju 350.000 DM. I tako je Jastreb preko noći, umjesto heroj, postao po Manoliću kriminalac i kontrarevolucionar. Umjesto počasni građanin Vukovara, postao je počasni građanin Remetinca. U oba predmeta bio je pravomoćno oslobođen jer su sve optužbe bile doista čista iskonstruirana laž. Kasnije smo se natezali s Državnim odvjetništvom oko visine odštete za ozljede koje je dobio na Lašćinskoj cesti. Nekima u DORH-u nije bilo jasno, unatoč podebljoj medicinskoj dokumentaciji, zašto tražimo novčanu satisfakciju kad se iz kotlovnice na Lašćinskoj izvukao živ. I Nikola Toth i njegova supruga također su na kraju bili oslobođeni svih optužbi, zapravo insinuacija koje je Manolić i njegova vrla komisija iskonstruirala protiv tih istinskih heroja Vukovara. Nakon nekog vremena novi događaji su zaredali i o svemu što su ovi ljudi proživjeli više nitko nije brinuo. Pojeo vuk magare! Trebali su valjda biti sretni što su uopće sačuvali živu glavu! Jedino je gđa Toth doživjela bar neku malu duševnu satisfakciju kad je Davor Butković bio pravomoćno osuđen za klevete koje je o njoj pisao u novinama. Oni koji su odvodili ranjenike u Vukovaru na Ovčaru danas su saborski zastupnici, a bili su čak i “časni” koalicijski partneri i Sanaderovog i Kosoričinog HDZ-a. Za to vrijeme su oni, koji su svojom hrabrošću zaustavljali JNA i njihove krvoločne rezerviste na putu za Osijek, Vinkovce i Zagreb, danas su bolesni, razočarani i bezvoljni. Zamislite da se do danas 2.000 branitelja ubilo i otišlo na drugi svijet u kojem sigurno nema ovakove nepravde kao što traje ovdje u Hrvatskoj. Ovih me dana nazvalo više novinara s pitanjem tko su bili ljudi koji su mlatili Jastreba? Podsjećam da se jedan od njih svojedobno sam u Večernjaku ispričao Jastrebu punim imenom i prezimenom. Trebalo je samo poći od njega i magla bi se digla. Saznalo bi se odmah tko su bili naručitelji, a tko izvršitelji batinanja Jastreba, tko je obmanuo Tuđmana, a tko sve ove godine sprečava da istina o svoj toj nacionalnoj sramoti ne izađe na vidjelo! Georges Bosague, otac kubizma, jednom je rekao: “Istina postoji, izmišljat se može samo laž!”

Jutarnji je nedavno objavio sretnu i radosnu vijest koja je bacila u trans svekolike Hrvate. Njihov kolumnist sa pet zvjezdica Jurica Pavičić postigao je navodno u Italiji nekakav veliki uspjeh. Ne kaže se baš određeno o kakvom je uspjehu riječ i sliči li on na situaciju kad nam je agencija Standar’d Poors javila da nam je kreditni rejting obično smeće ili je tek Jurica počeo objavljivati svoje vlastito smeće u Jutarnjem. J. Pavičić je književnik, feljtonist, prozaik i jugonostalgičar koji je uvjeren da su u njegovom opusu sve sami biseri. Slažem se! Jurica ima lijepi auto, izborio si je nekretninu u Bolu na Braču i ima visoko mišljenje o svom pisanju. Navodno je uvjeravao neko društvo kako je veliki Dostojevski, pišući svoj roman Idiot, možda čak imao njega kao prototip. Tako se naš Jurica obrušio svom silinom svog antitalenta na najvećeg živućeg hrvatskog književnika Slobodana Novaka. Pavičiću nije jasno kako u Hrvatskoj, pored toliko slobodoumnih genijalnih lijevih pisaca, kao npr.: Jergović, A. Tomić, Dežulović itd., može biti kao najbolji živući hrvatski pisac proglašen neki Slobodan Novak. Pavičić priznaje Novaku, doduše s visoka, da s aspekta dijalektičkog materijalizma nisu loši njegovi romani “Miris, zlato i tamjan”, “Izgubljeni zavičaj” kao i neke novele. I nakon tih par riječi odobravanja, nastaje smak svijeta! Zamislite, ne upitavši Pavičića za odobrenje, Novak se drznuo napisati “pregrozni” polemički roman “Pristajanje”. E, zbog tog romana se anacionalni J. Pavičić napokon digao na zadnje noge i počastio starog pisca Slobodana Novaka zbog izraženog hrvatstva takvim epitetima kojih se ne bi postidio ni zadnji uličar. Tako, između ostaloga, Jurica kaže: “Nije ugodan osjećaj gledati svoga pisca, pisca svoje najintimnije kulture, kako se pretvorio u kretena…” !!! Jurica nam odmah potom objašnjava zašto je tako nemilosrdan prema Novaku. Zato jer se Novak javlja i piše u Hrvatskom listu, u pseudopatriotskim portalima gdje po Jurici pokazuje etničku bešćutnost. Pavičić nigdje ne kaže prema kome je to Novak bešćutan, ali on zna na koga misli. Jurica se tu pokazuje čak i sentimentalan kad kaže: “Novak je, poput svakog Dalmatinca njegove generacije, partizan.” Novak je shvatio da je “u drugom svjetskom ratu mjesto čestitih ljudi u partizanima”. Nazdravlje! Lik iz Dostojevskog romana ne kaže koliko je tih “poštenih Dalmatinaca” bilo u redovima četnika za vrijeme rata, a vratilo se iz rata kao partizani. Na Širokom brijegu i u Gospiću najviše su pokolja nakon rata napravile dalmatinske brigade. Kad je u Gospić nakon 8. svibnja 1945.g., bila ušla jedna dalmatinska brigada, donesena je bila odluka, uz supotpis Jakova Blaževića, da se strijeljaju svi muškarci od 16-65 godina. Jakova Blaževića i pripadnike brigade spriječio je u izvršenju tog zločina izvjesni srpski pukovnik Dakić zaprijetivši da će silom oružja spriječiti pokolj.

Nisam psiholog, ali mi je sasvim jasno zašto se jedan jugofil tako grubo okomio na starog, poštenog i uglednog hrvatskog pisca. Riječ je o poznatom hrvatskom jalu! Dok je Novak rasni pisac koji stvara djela koja će ga sigurno nadživjeti i koja obogaćuju hrvatsku kulturu, Jurica Pavičić je tek sitno piskaralo, puno ogorčenja na sve one koji su mu srušili dragu Jugu. S pamfletićima poput ovog o Novaku sigurno nikada neće uspjeti ući ni u dvorište kuće hrvatske kulture. Jal ga toliko razdire da u svom pamfletiću stalno uspoređuje sebe i Novaka. Tako kaže: “Sudjelovao je (Novak op.aut.) u oslobodilačkom ratu kao i ja…” Ako je naš jugofil bio u Domovinskom ratu, onda je sigurno tamo i pucao. Vjerojatno je pucao po šavovima uviđajući kako odlazi k vragu sve što je činilo njegov svijet – bratstvo i jedinstvo i jugosocijalizam.

I napokon, dobro se sjećam srcedrapateljnog članka o Đuri Viloviću i njegovoj tragičnoj sudbini. Vilović je bio orijunaš koji je otišao u četnike te je kraj rata dočekao u četničkom štabu u selu Ba kao bliski suradnik Draže Mihajlovića. Po tome je postao dragi pisac M. Jergoviću i još nekim ljevičarima. Tragična sudbina Vilovića sastojala se u tome što je umro negdje u krevetu u nekom međimurskom mjestu za razliku od onih koji su stradali poslije rata u Gospiću i na Širokom brijegu. Taj “prekrasni” članak o Viloviću napisao je – pogodite tko? Jurica Pavičić pun divljenja prema Vilovićevim picukarama.

Međutim, zna naš Jurica onu mudru srpsku: “Pametan čovjek ide u četnike, a vraća se iz partizana!” No, Đuro Vilović nije bio pametan jer je do kraja ostao uz Dražu, žrtvujući pri tome i vlastitog sina. Za tu lojalnost je bio i nagrađen tako što mu je bilo dopušteno umrijeti prirodnom smrću.

Hugo Chavez imenovao je vozača autobusa svojim nasljednikom. Njegov mentalni i karakterni blizanac Stipe Mesić i danas premudro zaključuje kako je predsjednik RH u doba obrane Hrvatske mogao biti svaki vozač tramvaja. O zagrebačkom ZET-u dosta znam jer sam se, zahvaljujući tome što je u njemu radila moja majka, uspio školovati. I kako to voli reći Nikica Valentić “odgovorno tvrdim” da bi Stipe Mesić prije uspio kao centar u MBA ligi nego kao predsjednik RH u doba rata u Hrvatskoj Zadivljujuća je njegova mržnja prema Tuđmanu. Ona je upravo proporcionalna Tuđmanovoj veličini i sposobnostima. Što se može, kad svatko najviše mrzi kod drugoga ono što mu samome nedostaje!

Pišući prošli puta o Davidu Harlandu i njegovim plitkim opservacijama o “prelijepom gradu Mostaru” kojeg su Hrvati neselektivno napadali, ustvrdio sam da je Mostar uvijek bio većinski hrvatski grad. Javio mi se jedan čitatelj iz Pule tvrdeći da nisam u pravu jer je odnos Hrvata i Bošnjaka u Mostaru uvijek bio 50-50%. Evo kako je danas situacija: lord Paddy Ashdown, koji se proslavio izmišljenom Tuđmanovom salvetom, nametnuo je kao Visoki predstavnik BiH Mostaru 6 izbornih jedinica (3 hrvatske o 3 bošnjačke). To u praksi znači da većinsko hrvatsko područje Jugozapad u koje je upisano 29.000 birača bira isti broj vijećnika u gradsko vijeće kao i većinsko bošnjačko područje jugoistok gdje je upisano 7.000 birača. To znači da jedan bošnjački glas vrijedi kao četiri hrvatska. Pa što? Rekli bi kolumnisti Jutarnjeg. Možda je taj Bošnjak pametniji i brži od četiri kržljava ustašoidna Hrvata.

Vladimir Šeks je uspio zaskočit Antu Gotovunu na Mirogoju povodom 13. obljetnice smrti Franje Tuđmana. Tiho, nenametljivo i nadasve iskreno napokon mu je odao tajnu tko je smislio legendarnu rečenicu ”locirati, identificirati, uhititi I transferirati”. I sam Gotovina se iznenadio kad je doznao da je autor te mudrosti bio Mladen Shwartz. I tako se Šeki napokon olakšao. Englezi kažu ”WC nije daleko ako kreneš na vrijeme”.


2010-12-08

 

RW: Hodak, svaka čast

Hrvati su u transu od sreće zbog servilnog ulizivanja Srbima

Prateći što se sve u Hrvatskoj događa, vjerujem da svakome dođe da se napije. Ideja i nije tako loša. Sjetih se Winstona Churchilla koji je jednom ponosno izjavio: „Ja sam više izvukao iz alkohola negoli alkohol iz mene!“

 

Autor: Zvonimir Hodak Photo: dnevno.hr Nedjelja | 28.11.2010 22:57

Moram priznati da sam ostao duboko tronut dirljivim scenama koje su naši mediji prikazali prilikom službenog posjeta srpskog predsjednika Borisa Tadića Hrvatskoj. Posebno me je dirnula romantična činjenica da je Severina napokon upoznala Tadića, kako je to pod velikim naslovom Jutarnji list obavijestio cjelokupnu hrvatsku javnost. Tako doznajemo da su na Tadićevu i Josipovićevu zabavu došli, između ostalih, i Titova unuka Saša Broz, Severina, Zoran Šprajc, Lepa Brena, Boba Živojinović, Voja Brajović, Sergej Trifunović, Denis Kuljiš, Aleksandar Tijanić, Srđan Saper i mnoge druge javne osobe za koje sam sklon vjerovati kako su do 1995.g., čvrsto vjerovali u Titovu izjavu da će prije Sava poteći uzvodno negoli će Hrvatska dobiti svoju državu.

Cijela ta ekipa, a i njima slični, mogli bi se možda naći u staroj židovskoj poslovici koja glasi: „Postoje ljudi koji ostaju praznih šaka čak i kad se uhvate za vlastitu glavu“. Jelena Lovrić s neskrivenim ushićenjem objavljuje svoju standardnu kolumnu pod naslovom „ZG-BG novi početak!“.

Pod motom: bolje išta nego ništa, Lovrićka razdragano piše o srpskim zastavama usred Zagreba, o izuzetnoj srdačnosti s kojom je dragi gost dočekan, naveliko hvali nekonfliktnost i mirotvornost našeg Predsjednika dočim usput cvrkuće o dogovorenim konkretnim rješenjima za saniranje ratnih rana. Jedno od takvih konkretnih rješenja je odluka da Srbima povratnicima, koji ne žele imati posla sa ustaškom državom, Hrvatska uz donaciju međunarodne zajednice, izgradi stanove u Srbiji. Hrvati su u transu od sreće!

Počinje nova era hrvatsko-srpskih partnerskih odnosa. Na konferenciji za tisak obojice Predsjednika neki neoprezni novinar postavio je pitanje što je sa povratkom vojvođanskih Hrvata koji se ni dan-danas ne mogu vratiti u svoje domove. Nastala je ledena tišina dok su svi sa ljutnjom pogledali u bedaka koji kvari svečarsko raspoloženje i novo uspostavljeno partnerstvo i to nekim nebitnim pitanjima o tamo nekim Hrvatima koji još i žive izvan Hrvatske. A znamo da sve vlasti od 2000.g., na ovamo brinu samo za hrvatske građane u Hrvatskoj, a ne miješaju se u unutrašnje poslove drugih država i ne-daj-bože skrbe za Hrvate u BiH ili u Srbiji.

Na postavljeno pitanje, sve su se oči nazočnih upiljile u Tadića koji je bez puno okolišanja „briljantnom“ analizom odmah vratio osmjeh na lica nazočnih riječima: „Moram da kažem da me taj problem ne čini sretnim“. Međutim, nazočni su bili sretni da se Tadić nije uvrijedio ili ne-daj-bože naljutio zbog tako nezgrapnog pitanja.

Preko 30 000 vojvođanskih Hrvata je bilo protjerano iz svojih domova, a hrvatska vlada, umjesto da se bori da se i za izgradnju njihovih domova organizira donatorska konferencija kako bi im omogućila povratak, cijeli taj problem gura pod tepih da ne razljuti gosta. Istodobno se infantilno veseli nekolicini ikona koje je Tadić donio sa sobom. One bi vjerojatno trebale zamijeniti ukradeno i odneseno hrvatsko kulturno blago koje su Srbi opljačkali na okupiranim područjima, a od kojeg do danas nisu gotovo ništa vratili.

Bojim se da nam ova vlast vraća novo bratstvo i jedinstvo samo pod drugim nazivom jer kako inače nazvati to da oni nama donose pravoslavne ikone, a mi njima dajemo tri milijarde kn za izbjegličke stanove u Srbiji.

Kako protumačiti to da Zajednica srpskih općina u istočnoj Slavoniji dobiva od hrvatske Vlade petnaest milijuna kn više negoli susjedne hrvatske općine? Kako protumačiti farsu o 25 fascikla sa vukovarskim dokumentima od čega većinu čine povijesti bolesti pacijenata koji su se prije rata liječili u vukovarskoj bolnici.

Bilo bi mi puno draže da su Srbi vratili nešto od opljačkanog hrvatskog umjetničkog blaga, da su vratili vukovarske ade (koje su okupirali mada su hrvatski teritorij) ili da su dali makar kakav dokaz dobre volje da će vratiti vojvođanske Hrvate na svoja ognjišta. Nažalost, od svega toga ništa! Ali zato s naše strane nije nedostajalo gadljivog ulizivanja, jeftinih usporedaba Tadića sa Georgeom Clooneyem i pompoznog veličanja nužne usmjerenosti jednih na druge. Definitivna ocjena je kako je ova naša trećerazredna garnitura na vlasti potpuno nedorasla srpskim političarima na čelu sa lukavim, šarmantnim i pragmatičnim Tadićem.

Burduša!

Tadić kao George Clooney, a Stipe Mesić kao zagrebački gradonačelnik. Sjećam se negdje 2000. godine kad je Ingrid Martinčević bila osnovala klub obožavateljica Stipe Mesića. Uspaljene ljevičarke vidjele su tada u njemu Brad Pitta, a neki – u koje spadam i ja – Burduša!

Sad mu tobože sa svih strana sugeriraju da bude zagrebački gradonačelnik. Ne da se kandidira na zagrebačkim izborima nego da bude gradonačelnik! Naivni će reći pa to je isto, ali da je ipak pretjerano prepotentan! Međutim, to nije baš tako! Onaj koji malo bolje poznaje iskompleksiranog hrvatskog birača zna da Mesić ima čak i pristojne izglede.

Zamislite samo kad opet započne medijsko lobiranje „Mesića za gradonačelnika“ iza kojeg će stajati Butković, Lovrićka, Lukićka, Perica, Latin, Šprajc, feralovci iz Slobodne i cijela ljevičarska elita iz Globusa i Nacionala.

Kad još neposredno pred izbore u javnost izađe glasnogovornik USKOK-a Vuk  Đuričić nabrajajući koji se sve kazneni postupci vode protiv Mesićevih protukandidata kao što je i nekoliko dana prije predsjedničkih izbora učinio Bandiću tvrdeći da se protiv njega vodi 11 kaznenih postupaka. Kako su vukovi u Hrvatskoj zakonom zaštićeni tako je i naš Vuk i dalje glasnogovornik USKOK-a spreman na novo reketarenje onih koje ideološki ne podnosi. I što sada? Pomiriti se sa ostarjelim i nesposobnim Mesićem kao gradonačelnikom ili se sjetiti stare portugalske poslovice: „Kad ti sve lađe potonu, sjeti se da znaš plivati!“ Hrvati bi napokon trebali naučiti politički „plivati“, a ne neprekidno lupat' rukama i nogama bez veze po vodi i cmizdriti tješeći se brojem onih koji svakodnevno stižu u Remetinac.

 

Dođe čovjeku da se napije

A sada nešto o policijskoj paranoji koja je ujedno i sveopća hrvatska paranoja. Mnogi se u Hrvatskoj već dulje vremena bave, kao Miljenko Jergović, lovom na prikrivene ustaše i naciste. Četnike nitko ne lovi jer su oni legalna opcija u Srbiji, a uskoro bi mogla postati i u Hrvatskoj.

Neki je dan policija privela pet mladića, pripadnika BBB, jer su navodno na zidu OŠ „Ivan Meštrović“ naslikali ustaški grafit. Nakon višesatnog maltretiranja u policiji utvrdilo se da su mladići naslikali sliku američkog vojnika iz II. svjetskog rata koja je poznata i u SAD-u i u Europi i na njegov šljem stavili hrvatski grb, ali je prvo polje bilo bijele boje.

Takav je grb uostalom i na crkvi sv. Marka na Gornjem Gradu. Nepoznati denuncijant prijavio je sliku policiji, a novine su drugi dan čak pisale kako se zbog toga dio javnosti digao na noge. Možemo samo zamisliti koji je to dio javnosti!

Sasvim sigurno su to oni čiji je mentalni sklop sličan onome Jergovića koji svugdje po Hrvatskoj vidi samo ustaše i naciste. Lakše je loviti ustaše od dvadesetak godina negoli se baviti pedesetogodišnjim radnicama iz tvornice Kamensko koje su ovih dana u tišini, bez popratne medijske pozornosti, završile na burzi rada bez ikakve šanse da se ikad više zaposle.

Prateći što se sve u Hrvatskoj događa, vjerujem da svakome dođe da se napije. Ideja i nije tako loša. Sjetih se Winstona Churchilla koji je jednom ponosno izjavio: „Ja sam više izvukao iz alkohola negoli alkohol iz mene!“

'Uzalud vam trud svirači...'

Sa zakašnjenjem od pet godina Vladimir Šeks je munjevito reagirao u zadnjem Obzoru. Kaže da ga kao sjena proganja njegova već famozna izjava u vrijeme histerične potrage za Antom Gotovinom. Šeks je tada, nakon sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost, izašao pred okupljene novinare te hladno, profesionalno i bez ikakvih emocija ispalio da Antu Gotovinu treba „identificirati, locirati i transferirati“!
Sramotna izjava koja je postala sinonim bijede hrvatske politike.

Najveći dio hrvatske javnosti smatra Gotovinu i danas herojem Domovinskog rata koji nije trebao završiti u Hagu. Međutim, Šeks, Sanader i Mesić su ga bili odlučili žrtvovati za svoje interese kako bi stekli naklonost i podršku Unije.

Pokrenuli su protiv Gotovine pravu lovačku hajku sve dok nisu ostvarili plan koji je Šeks obznanio novinarima rječnikom hladnokrvnog egzekutora.

I sad, nakon pet godina Šeks odjednom ima neodoljivu potrebu oprati u javnosti savjest tako što sve svaljuje na prijatelje Sanadera i Mesića. Čudno kako se kao vrstan pravnik nije već tada bio sjetio da postoji Zakon o medijima temeljem kojeg je mogao, odmah nakon što je ta njegova izjava bila objavljena, tražiti ispravak netočne informacije i odmah objasniti javnosti da je to bio zaključak Vijeća koji su dogovorili Mesić i Sanader. Čudno kako je Šeks, kao iskusni politički lisac, tako naivno prihvatio iznijeti novinarima zaključke Vijeća kojih se eto sada toliko srami, a valjda ih se sramio i onda. Neka se sjeti one slavonske: „uzalud vam trud svirači...“