2015-03-19

EU treba Srbiju i njene susjede da ih ne preuzme Rusija

Hrvatska ima najlošija iskustva u povijesti sa Srbijom i ne treba biti žrtva EU politike

Svima je posve jasno da Europska Unija, što vrijedi i za SAD hoće Srbiju s njenim zemljopisnim susjedima u svome taboru i tako ih oteti savezu i utjecajima Rusije. U tome je za EU povećanje prostora i žitelja, proširenje tržišta, otvoreni široki put za istok "Drang nach Osten!" i svi drugi infrastrukturni interesi. Europska Unija gura taj postupak preko svoje članice Republike Hrvatske. Ova se pak dragovoljno javlja za svaku susretljivost Srbiji kao da je zaboravila  vrlo teška iskustva u sestrinskom zagrljaju (čitaj davljenju!) od Srbije od 1918. do 1995./97. s brojnim neriješenim pitanjima do danas (srbske ubitačne mine po Hrvatskoj, okupirano Hrvatsko Podunavlje, od ranije okupiran Hrvatski Srijem, neplaćene ratne štete, Hrvatski branitelj Veljko Marić u srbskom mučilištu...).  Takva, ponižavana, pljačkana i masovno ubijana Hrvatska od Srbije  žuri po trećiput ući u najopasniji njeni zagrljaj. Poznavajući hrvatske gubitke nanešene od Srbije u dvije velikosrbske Jugoslavije taj treći "sestrinski zagrljaj" bi mogao značiti nestanak hrvatskog naroda iz svoje vjekovne domovine Hrvatske. Naime, Srbija oživljava, rehabilitira i unaprijedjuje fašističke četnike, sljedbenike Draže Mihailovića i Stevana Moljevića, koji su objavili plan za uništenje svih Hrvata, uz iznimku 200.000. koje će se posrbiti.

Na hrvatskom putu u novo "bratstvo i jedinstvo" sa Srbijom već je komunistički srbofil Stjepan Mesić u suradnji s EU stvorio administrativno-teritorijalni pojam Zapadni Balkan, za kojeg se rabe dodatni sinonimi, u Hrvatskoj Zapadno-balkanska regija ili samo Regija, a u Srbiji: Zapadno-balkanski region ili samo Region, kojim će se uz Brüssel vladati iz Beograda. Tako to najavljuju svi srbski političari počev od miroljubivoga †Đinđića do četničko-fašističkih političara poput Šešelja i Nikolića...

Hrvatska nema sa Srbijom riješena brojna pitanja od 1918. dosada

U rječniku suvremenih hrvatskih političara najučestalije se govori o potrebi podataka za mrtve i nestale Hrvate u Srbskom genocidnom i okupacijskom ratu na Hrvatsku (1990-1995/97). Već i samim pogrešnim nazivom Domovinski rat, a zapadna lexika ga beziznimno naziva Građanski rat, Hrvatska štiti genocidne Srbe od pravog naziva - genocidni ratni zločinci.  Svaka čast mrtvim Hrvaticama i Hrvatima iz zadnjeg srbskog okupacijskog i genocidnog rata protiv Hrvata, ali, ako je riječ samo o mrtvima ima Hrvatska neriješena pitanja srbskih ubijanja Hrvata od 1918. naovamo.

Niti pojmovno ne možemo pobrojiti sve hrvatske žrtve prirođenog srbskog terora pa evo samo par primjera kao podsjetnik: Strijeljanje domobrana u Zagrebu već 5. prosinca 1918., strijeljanje slavonskih i podravskih seljaka, za koje je prosvjedovao zagrebački nadbiskup Antun Bauer kod diktatorskog kralja Aleksandra; strijeljanje hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928. godine, zatim ubijanje ili (i) batinanje na gradskim ulicama na primjer Šuflay, Kozarčanin, Budak...; ubijanje gospićkih gimnazijalaca na hodočašću u Senju; ubijanja seljaka u Slunjskome kraju - u duhanskim dolinama i na hodočašću u Glavici... Napose su poznata srbska genocidna ubijanja Hrvata početkom i tijekom Drugog svjetskog rata po četničkom planu Moljevića i Draže Mihailovića. Ustaški odnos prema Srbima u Hrvatskoj u II. svjetskom ratu je bila blijeda odmazda za enormno brojna ubijstva nedužnih Hrvata od srbskih četnika i pridruženih partizana.   Ta srbska ubijanja Hrvata napose poprimaju na intenzitetu i po brojnosti početkom i tijekom Drugog svjetskog rata i prelaze u fazu najveće hrvatske tragedije u čitavoj povijesti: Bleibuška tragedija i Križni put s četveroredima u smrt.

U mirnodopskim razdobljima prevladavala je uz ubijanja srbska pljačka Hrvatske!

Srbija je već 1918. započela konfiskacijom takozvane državne imovine u Hrvatskoj, zgrade iz vremena Hrvatske vojne granice, vojarne, državne zgrade pošte, zgrade kotareve, općina, sudova, redarstvene postaje..., koje je ona pripisala propaloj Austrougarskoj pa ih je konfiscirala i u dosta slučajeva darivala zaslužnim Srbima i Srbskoj pravoslavnoj crkvi... K tome je uslijedio pljačkaški način promjene novca, naseljavanje u Hrvatsku srbskih Solunaša i invalida, koje je Hrvatska plaćala...

Srbija je prisvojila hrvatske zemlje, (Hrvatski Srijem, dio Hrvatske Bačke i Boku Kotorsku, koje je Hrvatska unijela kao svoje zemlje u novu državu Kraljevinu SHS, kasnije prozvanu Jugoslavija.

Srbska četničkofašistička ubijanja Hrvata u Hrvatskoj, u BiH i u Srijemu i Bačkoj (ubijanja i progoni) uslijedili su još intenzivnije u Drugom svjetskom ratu i u poraću. To je bilo popraćeno pljačkom hrvatskih dobara svih oblika, čak i dijela umjetničke darovnice od Ante Mimare, koja je umjesto u Zagrebu završila u Beogradu.

Uz neizbrojivu pljačkovinu hrvatske imovine od strane Srbije, spomenimo samo kulturno blago, arhivsku imovinu i filmsku imovinu od Nezavisne Države Hrvatske. Sve je to u Beogradu i Srbija ne vraća Hrvatskoj njeno.

Srbije se tradicijski bavi stvaranjem Velike Srbije na hrvatskim prostorima. Ranković naseljava Srbe u Hrvatsku Istru, gdje ih nije nikada bilo do 1948. godine.

Srbskim fašističkim četnicima pridružili su se i komunisti i zajedničkim snagama ubijaju i progone oko 600.000 Nijemaca iz tzv. Vojvodine. Isto tako Srbija izseljava u Tursku oko 300.000 muslimana. Nepodnošljivi srbski šovinistički režim prema Hrvatima prisiljava ove na napuštanje okupiranih hrvatskih krajeva: Srijema i Bačke, u velikom broju iz Hrvatske, iz BiH i iz Boke Kotorske.

Niti to nije bilo Srbiji dosta plus pljačku hrvatskih deviza, nego SANU objavljuje Memorandum o ugroženosti Srba, što je uz ostale okolnosti bio povod za srbski genocidni i okupacujski rat na Hrvatsku i na BiH od 1990.do 1997. godine, a još ranije eksperimentalno na Sloveniju. Uz ove ratove bijesni srbski rat i protiv Albanaca na Kosovu, što je izazvalo čak NATO na bombardiranje Srbije, da bi se okanila okupacijskih ratova, protiv susjednih naroda.

Zar ovakovu Srbiju treba Hrvatska pomagati da uđe u Europsku Uniju. Ne i Ne! Hrvatska treba ustrojiti posebnu Komisiju za Srbiju i ta joj postaviti uvjete, koje mora ispuniti, da bi postala članicom Europske Unije.

Zar nismo jasno čuli usred Zagreba iz usta srbskog ministra vanjskih poslova Vučića, da će granica između Srbije i Hrvatske ići polovicom Dunava, što znači da Srbija ne namjerava vratiti Hrvatskoj oko 1000 km/2 okupirane Hrvatske s lijeve strane Dunava.

Zar već u ovome spomenutom dokumentarnim prikazom srbskih zločinstava prema Hrvatskoj (a to je tek dio cjeline)) nije dovoljno razloga, da Hrvatska uvjetuje ulazak Srbije u EU povratkom svega hrvatskoga i plaćanjem ratnih šteta učinjenih Hrvatskoj. Hrvatska nema razloga za nijednu milost prema zločinačkoj Srbiji, a ako je Europskoj Uniji do Srbije, onda treba pomoći Hrvatskoj, da od Srbije dobije sve ono, što je Srbija dužna Hrvatskoj vratiti i platiti.

Dragan Hazler - hrvatski djelatnik

Basel, 19. ožujka 2015. - na Dan svetog Josipa zaštitnika Hrvatske.