O ZABORAVLJENIM KOMUNISTIĆKIM ZVIJERSTIVIMA i HRVATSKIM ŽRTVAMA
    Na strani 30

    2000-12-02,  subota

     

    O ZABORAVLJENIM KOMUNISTIĆKIM ZVIJERSTIVIMA i HRVATSKIM ŽRTVAMA

     

    Bavim se pitanjem komunističkih zločina trideset godina i slažem se s mnogim stranim stručnjacima (Rummel, Scott, Heinsohn) da je komunistička revolucija na ovim prostorima usmrtila oko milijun ljudi, a samo hrvatski narod od 1941. do 1951. godine stajala je pola milijuna žrtava, što civila, zarobjenika, ranjenika i palih u borbama.

     

    Piše: DAVOR GLASNOVIĆ

     

    Danas u najelitnijoj četvrti Zagreba živi naredbodavac pokolja u Maceljskoj šumi, gdje je ubijeno nekih 13.000 ljudi (od 134 grobne jame na tom području iz 22 su ekshumirani ostaci 1163 žrtve). U "Nedjeljnoj Dalmaciji" (15. srpnja 1990) Simo Dubajić je priznao ubojstvo 36.000 ljudi za osam dana u Kočevskom Rogu. Zašto na te i slične slučajeve do danas nisu reagirali naši pravosudni organi i "borci za ljudska prava"?

     

    Predsjednik Mesić je dva puta privatno ručao s Markom Belinićem, protiv kojega je 8. svibnja 1998. godine Hrvatski domobran podigao kaznenu prijavu za, između ostalog, ubojstvo 236 zarobljenika, koji su bačeni u Jazovku 1. siječnja 1943. Kakva je to demokracija da Predsjednik ruča s čovjekom osumnjičenim za ratne zločine, a da to prešućuju opozicija i mediji, i da ne slijedi parlamentarna istraga?

     

    Bavim se pitanjem komunističkih zločina trideset godina i slažem se s mnogim stranim stručnjacima (Rummel, Scott, Hensohn, itd) da je komunistička revolucija na ovim prostorima usmrtila oko milijun ljudi (Žerjavičeve i neke druge "demografske operacije", su toliko bezvrijedne da se mogu demantirati čak i na temelju članka u dnevnom tisku: istraživanja kod Maribora i Slativnog Drenovca, gdje su ekshumirani ostaci 1633 žrtve, kod Klinča Sela, gdje je ubijeno 1500 zarobljenika na pet sratišta, sedam lokacija u podsljemenskoj zoni, gdje je zakopano 976 žrtava, samo je nekoliko od stotina primjera koji su se mogli naći u tisku proteklih godina. Danas to može negirati samo moralni ili intelektualni idiot.

     

    Uspostava komunističke Jugoslavije stajala je hrvatski narod od 1941. do 1951. nekih 450.000 ubijenih civila i zarobljenika (od kojih oko 40.000 ranjenika) i više od 50.000 palih u borbi. Proporcionalno to bi za SAD bilo više od dvadeset milijuna mrtvih. A mi dopuštamo da te žrtve najvećeg genocida u povijesti jugoistočne Europe, bez kojih ove Hrvatske ne bi bilo, kriminaliziraju njihovi ubojice i "intelektualni zločinci" iz većeg dijela tiska u Hrvatskoj. Uz to što najljepšti trg u Zagrebu nosi ime osobe koja je rangirana kao peti najveći zločinac dvadesetog stoljeća, sve govori o razini civilizacijske, nacionalne, a iznad svega moralne svijesti na ovim prostorima. Društvo koje dopušta krivotvorenje povijesti ne može biti zdravo.

     

    U "Politici" od 1. veljače 1951. Aleksandar Ranković kaže "Kroz naše zatvore je prošlo od 1945. do 1951. 3.777.776 lica, a likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja". Ta brojka ne obuhvaća, naravno, nekih 100.000 stanovnika NDH, civila i zarobljenika, ubijenih od 1941. do kraja travnja 1945. (nakon pada Travnika 2.200 za četiri dana, 700 u Zemunu prvu noć, 646 u Bihaću od 3. studenog 1942. do 25. siječnja 1943., 386 u Srijemskim Karlovcima, itd), oko 90.000 njemačkih ratnih zarobljenika, deseci tisuća koje nisu bile identificirane i koje su pobacane po jamama, rijekama, itd. U mjesecima svibnju, lipnju i srpnju 1945. plivalo je leševa Savom, Dravom i drugim rijekama toliko da je partizanski tisak morao pisati o njima. Četrnaestog svibnja 1945. javlja "Borba" da su "jučer i prekjučer čitav dan plovili Savom leševi. Izvučeno ih je 82 koji su izgledali ubijeni skorijeg datuma... obučeni su u srijemske ili zagorske nošnje". Srijem je od polovice travnja bio čvrsto u rukama partizana. Mnoge snimke koje se još(!) prikazuju kao žrtve ustaša u Jasenovcu i drugdje su iz filma koji su snimili još za NDH hratski snimatelj, žrtve su poubijali partizani, ali su mu partizani nadodali nekoliko svojih slika savskih lešina te svoje žrtve preknjižili na konto NDH (jedna od mnogih tema o kojima šute "antifašisti" je koliko su oni Srba "koji nisu imali prihvatljivi ideološki profil" poubijali, njih 305 samo iz općine Drežnica, Medak i Škare).

     

    Od Haaškog suda i od drugih odgovornih adresa, kao Vijeća sigurnosti UN-a, diplomatskim se kanalima stalno i uporno mora tražiti odgovor na samo jedno pitanje - važi li medjunarodni zakon za sve? U Čečeniji su od 1994. ruske snage od 880.000 autohtonih stanovnika do sada ubile 60.000 civila, osakatile 200.000 i protjerale 400.000. Osim mnogih dokumentarnih masakara, očita je neprimjerena upotreba sile, što je kršenje Genevske i Haaške konvencije. Provode li se istrage i kada će se podignuti optužnice protiv odgovornih? Kako je naša diplomacija djelovala do sada, bolje da je nije ni bilo.

     

    U logoru 1992. jedan mi je moj dragi prijatelj, polumrtav od batina (medju ostalim, pukla mu je moždana opna i procurila kroz nos), rekao: "Ništa mi nije žao, bilo je za Hrvatsku". A danas glavnu riječ imaju oni koji su bili i ostali okorjeli neprijatelji hrvatske samostalnosti. U bilo kojoj drugoj zemlji u tranziciji oni bi bili u zatvoru, a ne na televiziji.