Tihomir Dujmović
Intelektualna elita šuti u starim mišjim rupama hrvatske šutnje

2013-01-26

Autor Tihomir Dujmović: Slovenijo, ime ti je Srbija

 

Pravo lice će zapravo pokazati s Ljubljanskom bankom, čiji se repovi vuku do danas, jer to što su nam Slovenci napravili sa štednjom Ljubljanske banke nije nam napravio nitko! Vučjom logikom, čekajući da budete ranjeni pa tek kad ranjeni posve malaksate, oni navale na vas. I dok se Slovenci s našom sudbinom kockaju sigurnošću kockara koji točno zna što radi, ovdje ljevica čisti zadnje džepove kulturnog otpora urlajući što Boris Svrtan u sjajnoj predstavi o Vladi Gotovcu nije Gotovca sveo na krvoločnog protivnika Tuđmanu, a za to vrijeme kao kakva kulisa nadrealizma bombe pucaju širom Zagreba i svi se u toj stvari prave blesavi i tješe nas da nema žrtava pa da ne dramimo, premda nas povijest opominje da su zadnji put ovako Zagrebom treštale eksplozije kad je Labrador bio pušten sa lanca! Nitko zasad ne može tvrditi da to opet srpski KOS-ovci divljaju Zagrebom, ali još je manje vjerojatno da to neki Bandićev 'patolog' ne može spavati!

 

Oni koji bolje pamte i pratili su političke sapunice koje nam je Duško Bilanđić spremao desetljećima, sjetit će se da su sve njegove bolje analize pokazivale da je faktički Edvard  Kardelj ideološki zdušno zagovarao 'hrvatsko proljeće', da mu je davao veliku podršku jer je ono demontiralo beogradski centralizam, da bi potom upravo on sugerirao da se zauzda hrvatski nacionalizam. Tim manevrom, koji su pratile promjene ustava, Kardelj je kad sve ogolimo i pogledamo pogledom sa Triglava, Sloveniji na hrvatskoj krvi osigurao konfederalni ustav iz 1974. Pritom je slovenski mudro već tada zauzdao mogućnost da Hrvatske postane 'lider u regiji' jer bi to i onda Sloveniju gospodarski zguralo na drugo mjesto. Nakon pada '71., punom snagom se bacio na dovršenje ustavnih amandmana, o tome nam pak Zdravko Tomac zorno svjedoči u svojim memoarima i ta Kardeljeva konfederalna zavodljivost zavela je tada mladog Zdravka Tomca.

 

Slovenija je, hoću reći, u Jugoslaviji jasno znala što hoće, Kardelj je gledajući sa stajališta zaštite slovenskih interesa bio neupitni politički Slovenac, notorno je da to bio i Ranković na srpskoj strani, samo smo mi imali Bakarića koji je bio 'jugoslavenska sinteza'. Iz Kardelja će se ispiliti Kučan, iz Rankovića će nastati Milošević, a iz Bakarića - Ivica Račan, za kojeg će mi vidoviti Ante Ciliga na početku 1991. precizno reći: 'Vidite, Račan je shvatio da je vrijeme jednoumlja iza nas, on razumije da su višestranački izbori došli na dnevni red, ali po svemu se vidi da on još ne razumije da je povijest stavila na tapetu vrijeme nacionalne emancipacije naroda Jugoslavije'. Savršena ocjena! Zato se i moglo dogoditi da je 25. lipnja 1991. Račan odbio glasovati sa hrvatsku samostalnost. Danas znamo sasvim jasno da je Kučan s Miloševićem dogovorio 'Pomike' po Sloveniji i zato je taj rat i bio operetni. Godine 1974. su dobili Ustav praktički isključivo po njihovoj mjeri, bez kapi krvi (ovdje je dvije tisuće ljudi bilo uhićeno, a preko sto tisuća ljudi je smijenjeno, izbačeno sa posla, maknuto ili šikanirano na bilo koji način, kako precizno u memoarima navodi Miko Tripalo). Potom je Kardelj vještim manevrima tražio da se suzbije '71., a istovremeno je bio jedan od glavnih zagovornika borbe protiv srbijanskih tzv. liberala i time je od Ustava 1974. do Titove smrti dobio eutaniziranu i Srbiju i Hrvatsku. Ima li boljeg rasporeda karata u Jugoslaviji gledajući to iz slovenske perspektive?

 

Ne kreću Slovenci '71. dok je Tito u punoj snazi i svaka je bitka osuđena na poraz, nego 1981., kada Tita nema. Tada Ljubljana kreće u borbu za nacionalnu samostalnost, izvrsno se za tu bitku pripremila i ponovo gotovo bez kapi krvi dobila bitku, ali ovaj put se bitka zove - država! Da slovenski nacionalizam nije bezazlen i da samo zahvaljujući svojoj fizičkoj ograničenosti nije preozbiljan problem, postalo je jasno kad nam je nakon srpskog ratnog dizanja u zrak hidrocentrale na Peruči godine 1993., Dalmacija ostala bez struje, a Slovenci su nam je odbili prodati, a kasnije su petljali i s dopuštenjem da se preko njih kupi struja od druge države! A tada smo doista bili na koljenima! Uvijek baš kada smo na koljenima Ljubljana gasi cigarete na našem čelu! Pravo lice će zapravo pokazati s Ljubljanskom bankom, čiji se repovi vuku do danas jer to što su nam Slovenci napravili sa štednjom Ljubljanske banke nije nam napravio nitko! Vučjom logikom, čekajući da budete ranjeni pa tek kad ranjeni posve malaksate, oni navale na vas. Oni su zatražili posve ozbiljno Piranski zaljev tek kad su s tim pitanjem mogli mirno trgovati glede naših evropskih integracija. U zagrijavanju za tu podlost mi smo u polemici koja se začela od Slovenaca čuli i da je cijela Istra zapravo njihova, da bi nam rekli da oni misle da ih varamo još od 1945.: jer da je od Italije vraćena Istra Hrvatskoj, ali ne i Trst za koji su primarno bili zainteresirani Slovenci! A kad već o tome govorimo neki će vam povjesničari reći da je Tito išao u Trst primarno zbog Kardeljevog nagovaranja, jer je u Trstu prije drugog svjetskog rata živjelo 35% Slovenaca! Ali Slovenci gube iz vida da su Istru primarno oslobodili hrvatski partizani kao i to da su do Trsta došli opet primarno hrvatski partizani! Za sam Trst su 1945. masovno ginuli Dalmatinci, bitno više nego sami Slovenci! No, kletva da smo samo mi dobili oslobađanjem tih krajeva očito se čahurila po slovenskim alpama i maglama desetljećima.

 

Dakle, zauzdali su naš ulazak u Uniju i paralelno s akcijom koju već godinama vodi Jelko Kacin rade na ubrzavanju srbijanskog ulaska u Uniju. Koliko puta su u tim poslovima kumovali našim razmiricama to zna jedino Jelko Kacin. Slovenski neofašizam koji smo doživjeli u priči o Piranskom zaljevu je samo jedna strana medalje. Naša pak popustljivost, nenačelnost, nedostatak, usudio bih se reći, elementarne državnotvornosti nakon 3. siječnja 2000., to je pak druga strana medalje. Jer, naš penicilin za sve slovenske ali i BiH granične ambicije samo je jedan: dosljedno poštivanje odluka Badinterove komisije po kojima su republičke granice nepromjenjive a glede detalja, po Badinteru vrijedi stav da su granice koje ste kontrolirali 25.lipnja 1991. neupitne državne granice. Da smo se toga držali nikad ne bi došli do arbitraže o Piranu prema kojoj sam nakon svega što smo čuli prilično skeptičan. Isto vrijedi za BiH. Pa i naši odnosi sa Srbijom samo da imamo vanjskopolitički kontinuitet ne bismo bili ovako dramatično problematični.

 

Mi naime imamo sporazum Granić-Milutinović iz 1996. koji vrlo detaljno i prilično korektno govori o tome kako razvijati odnose dviju država, taj sporazum ima čak i točku koja predviđa razgovor i dogovor gleda ratne odštete! Ali što to vrijedi kad, čim su Srbi za par godina odustali od tog dogovora, vlast 3. siječnja je prihvatila nova pravila igre! Umjesto da manijakalno inzistiramo na tom dogovoru potpisanom u Zagrebu, mi smo krenuli u niz avantura i vanjskopolitičkih gluposti da bi na kraju došli do toga da nam uhite vukovarskog branitelja Purdu i da mi na to sliježemo ramenima. To  je država bez države, elita koja to nije, nacionalna svijest koje nema ni u tragovima... Dakle, Slovenci su nas već jednom ucijenili, ucjena je upalila, sad imamo drugo poluvrijeme slovenskog neofašizma. Na njega se nažalost odgovora onom Bakarić-Račan neodlučnošću, neznanjem i nacionalnom anemičnošću, tako smo im već ponudili da ćemo se u slučaju Ljubljanske banke odreći kamata (koje su naravno višestruko veći iznos od glavnice! ) ponudili smo da nam glavnicu vrate na rok od 30 godina, a sad smo na rubu da oprostimo kamate i povučemo tužbu! Ako to ne napravimo Slovenija nam ozbiljno prijeti da u Uniju možda nikad ne uđemo! Oni znaju da ako mi sad ne idemo u Uniju, za koju godinu imamo regionalnu asocijaciju i da ćemo sve dati da se sa Balkana maknemo! U riječ, slovensko držanje prema hrvatskoj državi suštinski je neprijateljsko jer ovo nisu sporadične rasprave niti beznačajne svađe. Oni nas zaustavljaju u kapitalnim, strateškim, upravo povijesnim potezima i neočekivana izjava riječkog gradonačelnika koju treba pozdraviti, pokazuje da je naša reakcija nužna ako žele da ih shvatimo ozbiljno. Jer, taj teror jednog šovinizma neće prestati.

 

Na unutarnjepolitičkom planu u Hrvatskoj traje još jedna lijeva ofenziva, a sada je na redu Crkva. Dok se vrše pripreme za nove napade na Crkvu rasprava oko zabranjenog Gavellinog plakata koja nije ništa drugo nego metak za Bandića, neće prestati, kao ni pritisak na upravu Gavelle. Ali jedan drugi kulturni detalj pokazuje nam do koje razine je lijevi terorizam poharao Hrvatsku, do koje razine imamo falsificiranu povijest, do koje razine je ta postjugoslavenska bahatost otišla! Naime, nakon Svrtanove izvedbe predstave o Vladi Gotovcu, uz niz panegirika, izašlo je i nekoliko kazališnih kritika o tome da predstava niti jedne riječi ne govori o Gotovčevoj kritici Tuđmana što je najprije neistina, ali otvara jednu drugu temu. To ljevičarsko svojatanje Vlade Gotovca i svođenje Gotovca isključivo i samo na kritičara Tuđmana jest najobičniji falsifikat. Vlado Gotovac je po svom habitusu, po svojoj biografiji, po svemu bio i pjesnik i književnih i intelektualac i filozof, ali i neupitni domoljub, da ne velim dobri hrvatski nacionalist, u smislu onoga što se u svijetu zove patriotizam. On nije zbog filozofskih traktata završio šest godina na robiji, već zbog borbe za afirmaciju hrvatskih interesa što se jasno vidi iz presuda. I zanemarivati kompletan Gotovčev život, biografiju, robiju i razloge za tu robiju na kojoj je zdravlje izgubio (žuticu od čijih posljedica mu je i oštećena jetra od čega će u konačnici umrijeti, dobio je upravo u zatvoru) i svoditi ga na sukob s Tuđmanom je doista goli falsifikat. Gotovac je za razliku od najvećeg djela razglašene hrvatske ljevice hrvatsku državu želio, baš kao i Tuđman.

 

Rasprava Tuđmana i Gotovca nije rasprava ljevice s Tuđmanom! Oni za tim stolom zapravo i nemaju što raditi!  Da je 'službena' hrvatska ljevica čvrsto stajala iza Gotovčeve osude, otkriva nam on sam u  knjizi 'Moj slučaj'. Govoreći o ulozi 'Praxisa' u sudskim osudama '71., Vlado Gotovac ističe: 'Upravo su u Praxisu objavljivane marksističke analize naše kontrarevolucije. Njihove dokaze prihvatio je cijeli represivni aparat, policija, tužilaštvo, sud. S tim znanstveno-humanističkim poslom Praxis je nastavio i u vrijeme dok smo mi sjedili po sudovima i zatvorima... Bila je to znanost u ulozi hijene...'. E pa, kad ljevica baštini Vladu Gotovca neka izvole nabrojati članstvo 'Praxisa', jer to je bila 'crem de la crem' tadašnje komunističke inteligencije i neka javnosti pokažu kako ih je 'njihov' Vlado vidio kao 'znanost u ulozi hijene'! Da ne bi bilo dileme, Gotovac u istoj knjizi glede inteligencije koja je napadala 'kontrarevolucionare' bez dlake na jeziku ističe: 'Zato, kad govorimo o obračunu s 1971. godinom u Hrvatskoj, nikako se ne mogu izostaviti imena Mirka Božića, Vojina Jelića, Vatroslava Mimice, Mladena Škiljana, Milana Kangrge, Predraga Vranickog, Ivana Kuvačića... Onih koji su sa nezaboravnom lakoćom govorili o 'fašističkoj falangi', koji su tvrdili da se 'objektivno radi o kontrarevoluciji...'. Ako dakle ljevica baštini Gotovca onda ga valjda baštini i u ovom njegovom kapitalnom trenutku kada ga se šalje na šest godina jezive robije! A ako ga baštini onda neka zakuca ova imena na sve intelektualne ploče u Hrvatskoj, jer ako je Gotovac imao potrebe apostrofirati njihova imena, onda kao njegovi baštinici i oni razumiju tko je sve sudjelovao u njegovom slanju u Staru Gradišku.

 

Ali, ljevica falsificira i kad se pojavljuje ova predstava jer svodi Gotovca na njegov sukob sa Tuđmanom, a da pri tom nikada i nigdje, ni u kojem tekstu, ni u kojem intervjuu koji su lijevi mediji vodili sa listom Gotovčevih satrapa, ti mediji nisu analizirali njihovu ulogu u onom što Gotovac zove 'znanost kao hijena'. Šutjeti o inteligenciji koja je huškala sudove da hapse Gotovca i to šutjeti o tome sve ove godine, a onda ex catedra tvrditi da je Gotovac relevantan samo kao Tuđmanov protivnik, klasična je podvala i falsifikat protiv koje valja ustati jer će inače stotinu puta napisana laž postati istina.

 

Za to vrijeme bombe pucaju po Zagrebu pretvarajući ovu zemlju malo po malo u zemlju straha. Hrvatski odlazak sa Balkana je velika povijest za ove prostore, jedan od epohalnih povijesnih događaja i za te prostore i držim da naši stari neprijatelji neće mirno čekati dan našeg ulaska u Uniju. Nije nemoguće da sam paranoidan, ali povijest nas je valja nekog vraga naučila



2012-12-07

Teror regije

Medijski posredovana regija nije „prostor jugoistočne Evrope“, jer o široj jugoistočnoj Evropi, Bugarskoj, ako hoćete Grčkoj ili Albaniji nikad ni slova u medijima. Ima li tamo književnika, pjevača, umjetnika? Regija kao zadani okvir kojem se klanjanju svi mediji nije čak niti „prostor bivše Jugoslavije“ jer iz Makedonije, sa Kosova, ili iz Crne Gore u pravilu ne stižu nikakve vijesti.

Kroz vijest o tome da je umrla glumica koja je glumila „glavnu sporednu“ ulogu u socrealističkoj seriji„Povratak otpisanih“ a koju su objavili doslovno svi mogući hrvatski mediji zrcali se sva isforsirana, histerična, nevjerojatno uporna i iritantna fama o našoj fatalnoj upućenosti i povijesnoj predodređenosti na- regiju! Najprije, Marija iz Otpisanih, rečena Zlata Petković, glumila je praktički samo u nizu sporadičnih tv serija, a kronolozi podsjećaju da je zadnju ulogu imala u seriji za koju me je sram i reći da se zove „Selo gori, a baba se češlja“!

Vijest o iznenadnoj i nesumnjivo preranoj smrti nije dakle do nas došla jer je umrla nezabilježena filmska diva, vijest o njenoj smrti je u hrvatske medije došla kao okidač neprežaljenim jugonostalgičarima da nas podsjete u taj sjetni trenutak na kultnu seriju uz koju smo rasli i odrasli. Samo to je poruka te vijesti: nostalgija, sjeta, glas za dobra stara vremena, svojevrsni emocionalno politički podsjetnik! No, kad se danas govori da je dotična serija bila „kultna“ onda bi današnju publiku trebalo podsjetiti da smo u doba kad se ta serija prikazivala imali doslovno jedan jedini tv kanal, pa ste se između gledanja kultne serije i gledanja u prazan ekran vrlo lako odlučili za „kultnu seriju“. Naime, bilo kakav pluralizam medija bio je krivično kaznena kategorija! Publiku bi trebalo isto tako podsjetiti da je serija i onda i danas bila sjevernokorejski socrealistička jer su dva ilegalca u svakoj epizodi likvidirala dva kamiona retardiranih njemačkih vojnika, digli bi im u zrak poštu, tvornicu, željeznički kolodvor i skladište streljiva. Paralelno s tim patetika je curila kroz ekran! I tako iz tjedna u tjedan!

I umjesto da sa podsmjehom danas pogledamo na taj socrealistički uradak starih dana, umjesto da već jednom progovorimo o zastrašujućoj patetici natopljenoj ideologijom preko svake mjere, umjesto da bar danas na glas kriknemo kako su od nas radili budale i kako su nam prali mozak, o svim tim relacijama nema ni slova! Bitno je samo to da određeni fond vijesti stiže iz regije i ako je ikako moguće da te vijesti budu u funkciji nove ljubavi ili resentimenta prema starim vremenima. Tome je tako jer je regija postala obavezni zadani okvir  pa kao što nitko ne postavlja pitanje što je nama danas serija „Povratak otpisanih“ tako nitko ne postavlja niti pitanje kako se medijski posreduje regija i što je uopće nama – regija. Medijski posredovana regija nije „prostor jugoistočne Evrope“, jer o široj jugoistočnoj Evropi, Bugarskoj, ako hoćete Grčkoj ili Albaniji nikad ni slova u medijima. Ima li tamo književnika, pjevača, umjetnika?

Regija kao zadani okvir kojem se klanjanju svi mediji nije čak niti „prostor bivše Jugoslavije“ jer iz Makedonije, sa Kosova, ili iz Crne Gore u pravilu ne stižu nikakve vijesti. Piše li tamo netko pjesme? Ima li neki politolog tamo dostojan da nam rastumači recimo kaos na granici sa Kosovom? Medijski posredovana regija nije niti nešto što bi odgovaralo pojmu zapadni Balkan jer bi i tu trebalo biti mjesta za Bugarsku, Rumunjsku i ostatak Balkana. Regija dakako nije niti ono što  NATO tretira pod pojmom „šire područje jugoistočne Evrope“. Naime, medijski posredovana regija svodi se u pravilu samo i jedino na Srbiju i to je ono što iritira i to je ono zbog čega se iz zrakoplova vidi da od nas rade majmune! Uz himnu kako ne možemo  podići zidove oko sebe, uz teze da susjede ne možete promijeniti već da nam je surađivati s njima, uz mantru da je sveobuhvatna suradnja u regiji  nužna, prirodna i civilizirana pojava mi zapravo medijski uopće ne komuniciramo sa regijom osim sa Srbijom i donekle sa BIH. No, susjedi su nam i Talijani Mađari, i BIH i Crna Gora, ali medijski to nikad ne bi zaključili zar ne? Pogledajte književna gostovanja, pogledajte tribine, promocije knjiga, glazbenika, umjetnika uopće i goste koji stižu iz regije::to je u pravilu društvo iz  –Srbije! Ponekad se tu nađe neki  Slovenac, nekad pariteta radi pristigne i netko iz BIH, ali u pravilu to je Srbija. Kad ste čuli nekog politologa iz Albanije? Kad ste čuli nekog pjevača iz Crne Gore? Kad ste na nekoj tribini vidjeli književnika sa Kosova? Kad ste u kontekstu regionalne suradnje iz iste te regije na tv gledali bilo čiji film osim srpskog? Pa nije valjda da samo oni snimaju filmove,  samo oni pišu zanimljive knjige, samo oni imaju dobre bendove? Mediji su nam puni  regije ali ne i Hrvata iz BIH  i njihovih problema premda bi to bilo logično obzirom na činjenicu da im se zabranjuje formiranje televizije i da su općenito ostavljeni na milost i nemilost Sarajevu Banja Luci!

Posebno je zanimljiv odabir tema iz regije. Naime, kad se govori o regiji ne progovara se o četničkim spomenicima po Srbiji, ne progovara se o neobičnoj „vatrogasnoj bazi“ koju grade u Nišu zajedno sa Rusima, ne progovara se o tome da su baš svi u regiji proveli lustraciju, da svi osim nas kritički govore o komunističkim zločinima pa u sred Skopja imate muzej posvećen strahotama komunističkog režima. Ništa o tome! Nema reportaže o tome ni na jednoj tv! Nema istraživačkog novinarstva koje bi u Srbiji pronašlo kakvog srpskog koljača iz ovog rata premda imamo četrnaest tisuća ubijenih za koje nitko nije odgovarao! Zamislite da smo mi bili agresori  što bi radila RTS, Politika i slični medijski jurišnici? Tražimo li po Srbiji oteto kulturno blago obzirom da još  na tisuće predmeta tamo stoji doslovno pokradeno? Kad ste vidjeli reportažu o srpskim ratnim logorima? Premda je 30 tisuća Hrvata prošlo po srbijanskim kazamatima!.Zamislite da je bilo obratno, kako bi se „izveštavalo iz regiona“! Mi o svemu tome šutimo! Regija obavezno, ali molim: samo idila! Samo nostalgija i kopanje po sjećanjima,samo ovisnička doza jugonostalgije za nezalječene jugoslavene. Ali, što je teror ako nije teror taj medijski morfij koji uzima par postotaka pacijenata daveći najveću većinu normalnih koja ako već i ne gleda na to razdoblje bijesom izgubljenih godina, posve je sigurno ravnodušna na Tihog i Prleta, na „Filipa na konju“, Miru BanjacDragana Đajića Korni grupu. Ima li nakon svega 9O posto građana ove zemlje pravo barem na tu ravnodušnost ?

Autor: Tihomir Dujmović Petak, 07 Prosinac Photo: Wikipedia 2012 10:44



2012-11-28

Nisu svi plakali od sreće! -zabranjena kolumna Tihomira Dujmovića

Nisu svi plakali od sreće!

I dok je kamera pokazivala cijelu zemlju kako jeca od neizrecive sreće, predsjednik države, rotimovski konsterniran šutio je gotovo dva sata. A onda je u kratkom govoru dva puta spomenuo da ne smijemo zaboraviti da smo mi činili ratne zločine!

·         Autor: Tihomir Dujmović

·         Srijeda, 28 Studeni 2012 20:05

Sve je bilo spremno za egzekuciju. Susjedni dnevni list je najavio „Konačnu presudu Hrvatskoj dr. Franje Tuđmana“, tekst koji preko reda ulazi u anale novinarske besramnosti, Goran Rotim je obukao crno odijelo i nije imao u planu veseliti se, kao ni za karmine odjevena Tatjana Munižaba. Da bi za svaki slučaj prevenirali stvar, pozvali su Višnju Starešinu na HTV u 8 30, ali da ih ne bi išibala argumentima već u devet su je izbacili iz studija pozvavši u njen stolac jednog Josipovićevog kolegu sa Pravnog fakulteta. Valjda da umiri moguću bjesnu naciju i objasni im pravnim jezikom da je zločin-zločin! I da ostanu mirni! Dan ranije HTV je strašio naciju izjavom Martićevog ministra Save Štrbca kako u slučaju osuđujuće presude Srbi već imaju spremne odštetne zahtjeve za udruženi zločinački pothvat. A onda je Hrvatska zajecala od sreće!

Toliko izmučena, toliko izmrcvarena, toliko ponižena, ova zemlja više nije imala snage pjevati punog glasa. Cijelo jutro Hrvatska je plakala i jecala od sreće! Ali, nisu svi plakali od sreće! Državna televizija u liku Gorana Rotima bila je zatečena, emocionalno posve prazna, sa zbunjenim izrazom lica jedva prikrivenog nezadovoljstva. Za razliku od njega, Saša Kopljar je na Novoj TV pustio iskreni osmijeh, priznavši da je nemoguće u ovoj situaciji zadržati sreću, ispričavajući se u ime svoje ekipe koja ponosnom grajom što je probijala eter nije krila emocije.

I dok je kamera pokazivala cijelu zemlju kako jeca od neizrecive sreće, predsjednik države, rotimovski konsterniran šutio je gotovo dva sata. A onda je u kratkom govoru dva puta spomenuo da ne smijemo zaboraviti da smo mi činili ratne zločine! U trenutku kad i Haag šuti o tome centrala lijeve Hrvatske prekida veselje ! Traži suzdržanost! Opominje! Podsjeća! Zvjera oko sebe ne bi li pronašla odbačenu  košuljicu kakve ustaške zmije! Mislite li da bi mu trebala dva sata da smisli što će reći da je na kakvom sudu oslobođen neki partizanski general za ratne zločine? Da li bi i tada izbjegao odgovor kao što je izbjegao odgovor na pitanje novinara Hrvatskog radija Zadre, da se očituje o povijesnim implikacijama presude? Da, kako da prevali preko usana činjenicu da je ovo oslobađajuća presuda Tuđmanu i njegovoj politici? Kako da prizna da je ovo međunarodna abolicija Gojku Šušku čovjeku kojeg smo medijski već poslali na izdržavanje kazne? Kako da kaže da je bilo besramno sve ove godine onako usukano, suzdržano, gotovo poluilegalno slaviti Oluju? Kako da kaže da se eto baš sad prisjetio kako je bilo neprimjereno kad je Pupovac prozvao Kosor što pozdravlja „nepravomoćno osuđene haške optuženike“? Kako da kaže da je ono što tvrdi nevladina udruga Documenta o Oluji dijametralno suprotno onome što sada potpisuje Haški sud? Nije li baš on Documenti nedavno dao odlikovanje? Kako da kaže da ga je sram što je njegov prethodnik pod prijetnjom procesa za veleizdaju pustio strane medije i haško tužiteljstvo u tajne arhive ne bi li nekako skrpali priču o zločinačkom pothvatu? Kako da kaže da su nevladine udruge, kompletna ljevica i najveći dio medija zdušno navijali za Haag? I kako da nam prizna da je ovom presudom propao epohalni plan da se ova hrvatska država izjednači sa NDH? A sve su već imali na dlanu!

Drčan i arogantan, Milanović nam se prvi ukazao. Rezigniran, neću reći tužan, ali dovoljno rezigniran da kao što nakon poraza analiziramo sve detalje, naciju podsjeti da je presuda donesena sa tri glasa za i dva protiv. Da si ne bi umislili da svijet jednoglasno misli da nismo zločinci! I još nam je rekao da je ovo dokaz da je tanka linija između pravde i nepravde! Pa valjda je činjenica da ti netko izreče kaznu od 24 godine zatvora, a onda te oslobodi, dokaz potpunog kraha vjerodostojnosti međunarodnog suda,valjda je ova presuda dokaz da je ona prva presuda bila izraz političkog „zločinačkog pothvata“, ukratko sve samo ne dokaz filigranske crte između istine i laži! A kao i Josipović i Milanović nam je imao potrebu reći da su zločini u Oluji počinjeni i da će se istragama o tome nastaviti! Nikad nitko nije tvrdio da nije bilo pojedinačnih zločina, mi smo se branili u Haagu da cijela Oluja nije zločinački pothvat! Mi smo se branili da nam država nije nastala na zločinu! I ta je danas bitka dobivena i zbog toga od sutra više ništa neće biti isto i ta dobivena bitka vraća ponos naciji i zaziva afirmaciju politike dr. Tuđmana. A ne vješala za tu politiku kako se nadao susjedni dnevni list. Što o svemu  tome ima reći biciklist u kontra smjeru ostala je tajna.









Tihomir Dujmović
VRIJEME APSURDA
Komunisti-Četnici nam donose "blagostanje" - opet


2007-okt

KOMUNISTIČKO BESRAMLJE i VRIJEME APSURDA

 

kako razmišlja: TIHOMIR DUJMOVIĆ (tihomir.dujmovic@inet.hr)

 

Lakiranje komunističke prošlosti besramno ide dalje, a to ispiranje mozga fascinira! Nedavno se oglasila Milka Planinc, šefica hrvatske komunističke partije u sramno doba 1971-82. i predsjednica jugoslavenske vlade 1982-86. godine, koje pamtimo po općoj neimaštini! Da je bila šefica partije kad je uhićena hrvatska intelektualna krema, o tome da je u to doba više od stotinu tisuća ljudi smijenjeno a više od dvije tisuće procesuirano, o vlastitoj zapovjednoj odgovornosti za to moralno nakazno vrijeme naravno ni riječi.

Milka Planinc oglasila se jer je Goran Jurišić, voditelj Centra za istraživanje komunističkih zločina, protiv nje podignuo kaznenu prijavu kojom je tereti za sudjelovanje u pokolju na Kočevskom rogu 1945. Kaznena prijava je podignuta prije godinu dana, Državno odvjetništvo šuti! Ni jedna kaznena prijava protiv bilo kojeg partizanskog ratnika nije procesuirana, a svi tvrde da hitno i detaljno valja rasvijetliti to doba! Koja hladnokrvna dvoličnost! Milka Planinc odbacuje optužbe o svojoj ulozi u pokolju na Kočevskom rogu, no osjeća li moralnu odgovornost jer je bila sam vrh političke vlasti dok su Budiša, Čičak, Veselica, Tuđman, Gotovac i Pavletić bačeni na teške robije ne možemo ništa doznati jer je novinari valjda to nisu smjeli pitati. Jer, samo se šutnjom može ozbiljnije prefarbati prošlost! Zato o tome nikad nisu pitali ni Josipa Vrhovca ni Juru Bilića! Jer, da su ih zajedno s M. Planinc pribili na stup srama, kako bi lakirali povjest?

Govoreći pak o Bleiburgu Planinc tvrdi da o tome uglavnom nije znala ništa sve do feljtona u "Startu", 80-ih godina! Ne samo da ona o tome praktički ništa nije znala nego tvrdi da je pitala Bakarića je li što znao o događajima na Bleiburgu kad su se zbivali, pa da je i on rekao da tada o tome nije imao pojma! Danas, u 83. godini života, demagoški tvrdi da treba istražiti i utvrditi što se događalo na Bleiburgu, ali je mirno sjedila u vlasti koja je tu istragu faktički zabranjivala!

Gotovo cinično dodaje da su se mnoga povijesna istraživanja radila u Institutu koji je vodio Tuđman, ali se pravi blesava kad prešućuje i da je zbog tih istraživanja Tuđman ne samo izbačen s tog instituta nego je i uhićen! Milka Planinc kaže da se sjeća kako su u partizanima spontano pjevali "Lijepu našu" i "Još Hrvatska ni propala", ali uzevši kist u ruke da bi lakirala povijest ona ne odgovara na pitanje kako to da se, baš dok je ona bila na samom vrhu, zbog istih tih pjesama išlo na robiju? Novinar je to ne pita!

Kraljicu hrvatske šutnje koja je trajala 19 godina - a ona je krunu držala 11 godina - ni jednom riječju nitko o tome ništa ne pita! Oh, što će sijevati novinarske nagrade! Za kraj smo čuli ovo: "Ustav iz 1974. radili smo razmišljajući i svjesno i podsvjesno o tome da tu državu treba pripremiti za rasap, ali ne onako krvavi kako je slijedio!".

Dakle, žena koja je došla na vrh partijske vlasti nakon što su Savka i Tripalo smijenjeni, sada u lakiranoj povijesti potpuno okreće priču: sad ispada je baš ona radila na Ustavu iz 1974. i to baš u detaljima koji su Jugoslaviju pripremali za rasap! A stigla je na vrh vlasti u trenutku kad su oni što su radili na rasapu bili uhićeni! Ni Vrhovca, ni Juru Bilića, a sada ni Milku Planinc nikada nitko nije pitao o moralnoj odgovomosti za to besramno doba kad je hrvatstvo bilo uhićeno. A bili su na vrhu i odlučivali o ljudskim sudbinama dok je pogrom bio sadistički i trajao gotovo 20 godina! Milka Planinc tvrdi da se borila za Hrvatsku! Za koga su se onda borili Savka, Tripalo, Budiša i Gotovac? Ako su se zajedno borili za Hrvatsku, kako to da su oni završili u zatvoru, a ona je napredovala do vrha gdje je krunu kraljice hrvatske šutnje ponosno nosila puste godine toga zgaženog hrvatstva?