OPTUŽNICA ZA GOSPIĆKE UDBAŠKE KRVNIKE

OPTUŽNICA  ZA GOSPIĆKE  UDBAŠKE  KRVNIKE

Zvonimir R. Došen, Hamilton, Kanada  

 

JOSO BUBAŠ, koji danas, u invalidskim kolicima, mirno živi u Zagrebu, rođen je u Ličkom Novom, pokraj Gospića.  Kao gimnazijalac, podučen od Jakova Blaževića, 1941. pridružio se partizanima-četnicima u Divoselu pokraj Gospića.

 

Tijekom rata, sudjelovao je u svim zločinima koje su njegovi drugovi poduzimali protiv nevinih hrvatskih civila u Lici.

 

Po zauzimanju Gospića u travnju 1945., postaje šef Ozne i zajedno s PAJOM MILKOVIĆEM, MIŠKOM i STIPIĆEM DOŠENOM, NIKOLOM BUDAKOM, MIĆOM  JELAČOM i dr., vrši neopisiva zlodjela, pljačke, batinanja, progone i ubojstva, po svim selima Like i Velebitskog Podgorja. Njegovi ortaci su većinom bili prijeratni kriminalci, zločinci koji su radi toga dopali u Lepoglavu i Srijemsku Mitrovicu, gdje ih je Moša Pijade svojim “preodgajanjem”  pretvorio u još puno veće zločince. Nikola Budak bio  je, uz Prpiće “Malog” i “Velikog”, član Čarugine komitske bande, a služio je 18-godišnju kaznu za pljačku i ubojstvo mesara Ilije Žunića u Otočcu. Stipe (Stipić) Došen iz sela Rizvanuša, bio je na robiji radi ubojstva mladog čovjeka, mislim da se zvao Naglić, u Brušanima. itd.

 

Navodim samo neke od njihovih zločina za koje znam:  Po završetku rata, u šumi na Baškim Oštarijama, 1945., pred očima malodobnog sina Luke, Bubaš i njegovi drugovi, ubili su Nikolu Tomljenovića zvanog “Ambroz” dok je sjekao drva. Jedini Nikolin grijeh bila je njegova nadnaravna fizička snaga. On je negdje prije rata bio napadnut od ovih kriminalaca. No, Nikola ih je izmlatio i rastjerao. Još za vrijeme rata, odveli su u Divoselo Nikolinog brata Matu, cestara, koji također nije uopće sudjelovao u ratu. Tamo su ga, poslije groznih mučenja ispekli na ražnju. Poslije rata, mislim da je bilo 1946., uhvatili su Franu Uzelca koji se krio u Velebitu, doveli ka na prijevoj Sadikovac i, bez ikakva suda, strijeljali. Tamo mu je i danas grob. Njegovi nećaci, Pavelići iz Brušana, su mu 90-tih podigli nadgrobni spomenik.

Nažalost, svi ovi, osim Bubaša i Hercegovića, mirno su umrli bez da ih je stigla i najblaža kazna. Bubaš i Jelača su 1945. gonili svezanog Andriju Devčića u mjestance Žabica pokraj Gospića i tamo ga strijeljali. Dok su ga gonili za njima je trčao Andrijin 12-togodišnji sin i plačući ih molio da mu ne ubiju oca. No, krvnici su se tomu samo smijali i strijeljali ga pred njegovim očima. Bubaš je na koncu rata harao po mome selu (Lukovo Šugarje). U Gospić je odveo i strijeljao Roku Pavičića, a njegovu suprugu Maru toliko udarao da joj je krv tekla iz nosa i usta. Vjerujem da je njihova kćer Kristina još živa u Rijeci. Ona je, kad smo u Lukovu 1997. podigli spomenik našim mučenicima (njih više od stotinu), napisala i recitirala tužnu pjesmu o mučenju njene majke od strane zlikovca Jose Bubaša. U toj svojoj tužnoj pjesmi, navede Kristina kako mu  je, za vrijeme batinanja, njena majka rekla: "Znam ja tebe sinko, ti si iz Novog”. Na to je, uz još gore udarce, Bubaš odgovorio: “Nitko mene ne zna“. Batinao je Bubaš sve koji se nisu mogli braniti. Pljačkao je i odnosio iz ionako siromašnih kuća sve do čega je došao. 1945. kad je moj otac već bio u Gospićkoj  “Žutoj kući”, mi djeca smo ostali s majkom bez igdje ičega. Partizani su odnijeli sve što je bilo za odnijeti. S njima je bio i Joso Bubaš. Kad više ništa drugo nije našao za odnijeti, odveo je našu lovačku kuju “Bebu”. Plakala je moja majka, a mi djeca nismo onda još mogli ni shvatiti sve njene tegobe.

 

Kad je drug Bubaš uspješno završio svoje poslijeratno čišćenje u Lici i Velebitskom Podgorju, na neko vrijeme, premješten je u Beli Manastir. Vjerojatno će se i tamo naći ljudi koji ga se sjećaju.  No, po završetku “posla”, opet se vratio u Gospić gdje je postavljen za šefa Udbe, pa je sa svojim ortacima nastavio svoje krvave orgije. U zaselku Podoštra pokraj Gospića, po njegovoj naredbi, kriminalci Miško i Stipić Došen, namamili su Josu Tomljenovića, koji se negdje u blizini skrivao, da se preda obećavši da mu se neće ništa dogoditi. Da bi to obećanje zvučilo što uvjerljivije Miško će biti kum Josinom novorođenom sinu. Došli su  na “krstitke” i  sjeli  s Josinom obitelji za stol. Kad su se dobro najeli i napili, Miško je izvadio pištolj i ubio Josu dok je sjedio za stolom. Josina je supruga zapomagala, Stipićeva žena  Marica “Žutanova” se na stolu igrala s čahurama izbačenim iz Miškova pištolja. Dok sam živio u Domovini, imao sam nesreću upoznati sve ove krvnike. Komita Nikola Budak je bio predsjednik općine Karlobag. Miško i Stipić Došen vršili su razne “povjerljive” poslove. No i tu nisu mogli bez krađe, pa su 60-tih izgubili nešto od svoga partizanskog sjaja, no nisu bili kažnjavani.  

 

Oko godinu dana prije nego što sam trebao ići u vojsku, po naredbi Jose Bubaša i Paje Milkovića, pozvan sam u ured Udbe u Gospiću, gdje su me ispitivali Ivica Hercegović i Mane Knežević. Tražili su da im dadem informacije, tko iz moga sela namjerava bježati preko granice, da li se tko namjerava ubacivati u Jugoslaviju i t.d.

 

Kad sam ih upitao otkuda bih ja imao takve informacije, počeli su mi držati predavanje o tome kako su svi mještani Lukova Šugarja državni neprijatelji, ustaški zlikovci i t. d. Po tom su naredili jednome milicajcu da me pritvori. Ovaj me odveo u jednu sobu, zapovjedio mi da izvučem remen iz hlača i žnirance iz cipela. Uzeo ih je, izišao i zaključao vrata. U sobi nije bilo nikakva namještaja, pa sam morao sjesti na pod. Za nekih dva sata su me opet doveli pred Hercegovića i Kneževića koji su mi naredili da špijuniram lugara Nikolu Pavičića, jer, kako reče Hercegović, oni su ga trebali strijeljati 1945., ali su bili toliko humani pa to, nažalost, nisu učinili. Nisam imao izbora. Ili raditi za njih, ili bježati preko granice. Izabrao sam ovo drugo. Odmah po dolasku u Beč, učlanio sam se u HOP. Po dolasku u Kanadu počeo sam pisati u nekim od hrvatskih novina, kao što su "Croatia" i revija "Ustaša" iz Argentine. Radi toga su Bubaš, Milković i Hercegović moga  pokojnog oca, stara 70 godina, odveli u Gospić. Tu su ga vezali za stolicu, udarali i prijetili mu izvršenjem smrtne kazne od koje se inače spasio bijegom 1945. (to ću također u buduće opširno opisati).

 

Bubaš, Milković i Hercegović (tako se predstavljao, a moguće je da mu je pravo prezime bilo Ercegović), poslije pogibije komandira milicije u Karlobagu, Đure Uzelca na Velebitu, te pogibije Mate Prpića i Ivana Matičevića, odveli su u Gospić Juru Prpića (Blažinova), starca od preko sedamdeset godina, gdje su ga, potpuno nevina, mučili, premlaćivali i na koncu osudili na 6 godina robije.

 

Njegova sina kojem je isto bilo ime Jure, odveli su u Gospić gdje ga je Bubaš podvrgao najgroznijim mukama, koje nije izdržao. Bubaš i njegovi drugovi su javili njegovoj supruzi Slavici da dođe po njegovo mrtvo tijelo. Iz Crnog Dabra odveli su Ivana Došena “Brđu”, mučili ga na sve moguće načine i osudili na dugoročnu robiju. Kažem osudili, jer oni su drmali ondašnjim Gospićkim kotarom. Po njihovim naredbama se optuživalo, sudilo i ubijalo.

 

Sin Jure Prpića, mlađega, koji je onda bio dijete, danas živi u Karlobagu. Druge osobe, njih velik broj, muških i ženskih, većinom iz Dabara na Velebitu, odvedeno je u Senj, jer u Gospiću nije više bilo mjesta. No, i tamo je Bubaš dolazio i davao upute za mučenja. I tamo je bilo onih koji su se u uzama Udbe “sami objesili”.

 

Iz razumljivih razloga, ovo je samo kratki, vrlo skučen opis zločina Bubaša i družine. Vjerujem da o tome puno više znaju ljudi poput prof. Nikole Bićanića.

 

No, čini mi se da se ti ljudi i danas nečega plaše, pa i kad pišu o partizanskim zločinima više puta, kao da se boje, navesti imena zločinaca.

 

Joso Bubaš je 1991. pobjegao najprije u Orahovicu, gdje se cijelo vrijeme rata skrivao, vjerojatno u kući Stipe Mesića, a danas u invalidskim kolicima u Zagrebu mirno živi i bere visoku mirovinu.

 

Ivica Hercegović (ili Ercegović), rodom iz Rogoznice, pobjegao je iz Karlobaga 1991. i danas živi negdje u Splitu ili u Ragoznici. Protiv obojice ovih zlikovaca bit će podnesena kaznena prijava, a i podignuta optužnica.