RATNE i PORATNE ZRTVE U HRVATSKOJ - autor Ivan CUKIN

    2006-05-13

    RATNE I PORATNE ŽRTVE DRUGOG SVJETSKOG RATA

    Grad Ozalj i općine Ribnik, Zakanje, Vivodina i dijelom Jaškovo i Krašić

     

    Pripremio: Ivan Cukina

     

    PROSLOV TRAGIČNOMU IMENIKU

     

    Padaju smrtovnice na stol divizijskog mrtvozornika kao kiša, a sa smrtovnicama pisma i molbenice pokojnih domobrana, i sve to đak Palčić čita, registrira, i sve je to svršeno i svemu tome nema više medicinskog ni pravnog lijeka, ni utoka ni priziva.

    Idu u četveroredovima, u gluhom topotu beskrajnih noćnih kolona, tucka im oprema, manliherice, lopate, noževi, čuje se kako izvlače bakandže iz blata, pak je divizijski mrtvozornik, zastao na čas u zbrajanju, naćulio uši kao pas i zaustavio dah od stravične neke jasnoće.

    Miroslav Krleža, Bitka kod Stubice Lesne.

    Krležin hrvatski bog Mars iz Prvog svjetskog rata umarširao je i u Drugi. Je li u Domovinskom ratu završio svoj smrtonosni pohod sijući nebrojne tisuće žrtava? Rado bismo povjerovali da jest … ali nepredvidljivi su i nedosežni planovi bogova rata na ovom našem sretnonesretnom ili nesretnosretnom planetu.

    Knjiga Ivana Cukine nije književno umjetnička slika hrvatskih ratnika u službi boga Marsa, ali njezin autor svojom brojidbom poginulih stradalnika na objema stranama u zlosretnom Drugom svjetskom ratu neodoljivo podsjeća na Krležina divizijskog mrtvozornika, brojitelja pokojnih domobrana, ali i na njegovu viziju mrtvačkih četveroredova, koje će samo četvrt stoljeća poslije, na još tragičniji i apsurdniji način, s fikcijske na fakcijsku razinu spustiti hrvatski bog Mars upućujući četveroredove na muke i smrt osuđenih hrvatskih vojnika i nevojnika na križni put čije se Golgote zovu Bleiburg, Kočevski Rog, Jazovka, Jamadol, Kozjača, Macelj i tko bi izbrojio sva stratišta i grobišta rasuta diljem ne samo Hrvatske nego i Europe.

    Ovaj imenik žrtava hrvatskog boga Marsa, iako sveden samo na ozaljsko, jaškovsko, ribničko, žakanjsko, i vivodinsko ozemlje, ispisan šturim, lakonskim, administrativnim stilom, iskaz je u kojem se zrcali onodobna kob najvećega dijela hrvatskog naroda. Povijesne okolnosti postavile su pred našega običnoga čovjeka sudbinska pitanja: Ići ili ne ići i na koju stranu stići? Odgovori su mogli biti poput onih mitoloških dvosmislenih, o zarezima ovisnih odgovora proročice Pitije, iskazanih igrom riječi koju je doslovce nemoguće prenijeti u hrvatski jezik (ići ćeš, vratit ćeš se/vratit se ne ćeš), ili samo onih na izgled šaljivih dosjetaka o lovcu i malom majmunu na palmi (ako siđeš, ubit ću te, ako ne siđeš, ubit ću te), ili pak onih iz basne o vuku i janjetu (ako nisi ti kriv, kriv je tvoj otac, djed ili koji drugi član obitelji).

    Kako statistika pokazuje naš se čovjek u golemoj većini odlučio za svoju državu – Hrvatsku. Velika je laž i obmana da se hrvatski narod, u golemoj većini, nije obradovao Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Drugo je to što su ubrzo slijedila razočaranja: rimski ugovori kojim je otpisana Dalmacija s drugim hrvatskim krajevima, prijeki sudovi koji su pomeli mnoge nevine ili samo politički nepoćudne živote, logori, nasilja, pokolji i pljačke, sve što nije bilo izraz vojne nužde. Poremećene prve radosti zamijenjene su pomutnjama i pometnjama, sumnjama i kolebanjima, diobama i bratoubilačkim obračunima. Ipak je većina, unatoč svima nedoumicama, smatrala da im je mjesto na braniku neovisne Hrvatske. U onodobnim seoskim raspravama zapamtio sam i ovaj dijalog:

    -         Pak su se i Zrinski borili proti Nimcu.

    -         Jesu, ali nam se Beograd vu vi dvajstpet let pokazal gorji od Beča. Si zaboravil kak su žandari striljali une Kamanjčane?

    -         Ali i partizani se boriju proti četnikum, mrziju beogracke vlastodršce.

    -         Za komunizam, za Staljinovu krvavu vlas…    si čul zupnika da su komunisti proti Bogu. I Božić nam ćeju zatrti.

    -         A to su šašni-bašni, ustaška promidžba.

    -         Ni meni se baš ne dopada se kej ustaše podeluju, ali uni ipak Hrvatsku braniju. Partizani ipak ćeju Jugoslaviju.

    -         Da, ali kakvu Jugoslaviju? Federacijsku. Hrvatska bu republika.

    Razgovor je bio dulji i žešći, navodni simpatizer komunista, inače domobran Josip Ćoraga, koji je poslije bio Ratkovićev pregovarač s partizanskim izaslanicima na mostu, čak se složio da partizani imaju grdo ime, ali da ipak obećavaju bolji život sirotinji.

    A gdo je još čul da je jedna država nanstala v lozi? Idem v hrvatsku državnu vojsku. Ak poginem, bar mi bu žena s dicum kakvu penziju dobila, pravdao se moj susjed i rođak Stjepan Fember, sin Blaža i Mare r. Pave, rođ. 1919. u Požunu. A vršnjak mu Mirko Matko, sin Jurja i Jane r. Silađi, iz Sopota, samo je priklopio:

    - Pak kej bu da bu, ja se proti svoji hrvatski državi ne bum boril.

    Obojica su skinuli vojničku odoru vrativši se kući iz domobranstva, a poslije 4. svibnja 1945. odazvali se pozivu novih vlasti i prijavili se u starom gradu Ozlju, odakle su ih odveli najprije u logor na Dubovcu, a onda i u VIII. kordunašku diviziju, pa im dali pušku na rame i titovku na glavu te ih na kraju “demobilizirali”, to jest odveli na križni put koji je završio u nekoj jami u Kordunu ili Žumberku, tko zna gdje. Žena Stjepana Fembera nije dobila nikakvu penziju pa ni obavijest o muževoj smrti. Nije bilo domobranskog mrtvozornika Palčića koji bi izvijestio Maricu Fember r. Vukin da joj se muž ne će više vratiti. Majke i žene mjesto vojnih obavijesti o smrti kasno su dobivale sudska rješenja kojima se njihovi najdraži proglašuju mrtvima. Stoga su u ovom Cukininu tužnom imeniku najčešće formulacije: Nestao na križnom putu 1945., nepoznato gdje i kada. Proglašen umrlim po općinskom / kotarskom sudu Karlovac, Ozalj, Krašić.

    Posijali su naši domobrani, legionari, ustaše i partizani kosti ne samo diljem Hrvatske nego i po Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Srbiji, čak i u Italiji, Austriji, Njemačkoj, Nizozemskoj i Rusiji.

    Sažete u nekoliko kratkih redaka, obavijesti o žrtvama u Cukininu popisu sadrži romane, drame, tragedije, koje se mogu samo naslućivati. Neki su se kolebali pa su od domobrana ili ustaša ili legionara prelazili k partizanima, kadkad se i opet vraćali k domobranima ili ustašama, da bi napokon završili u kojoj masovnoj grobnici na kraju svoga križnog puta. Za neke nije bilo moguće utvrditi jesu li poginuli kao domobrani, civili, ili kao partizani. Neki su strijeljani od ustaša, jer su kao ustaše počinili atentat na vlastite suborce. Neke je Ozna proglasila samoubojicama, a neke osudila na smrt sličnom metodom kojom je u srpnju osuđena od prijekog suda i potom streljana u Karlovcu skupina ozaljskih komunista sa Stjepanom Novoselom, Zlatkom Brajkovićem, Jankom Cukinom i drugima. Neki su počinili samoubojstvo. Za neke se samo zna da su nestali u ratnom vihoru i “nikada se ne će znati gdje leže njihove kosti”. (I. Cukina). Kadkad su se braća našla na suprotnim neprijateljskim stranama, npr. Mijo Škandalić, 1919. (sin Mije i Jane r. Furjanić), ustaša, koji je zaglavio na križnom putu i brat mu Nikola Škandalić (1912.), partizanski obavještajac, koji je poginuo u Vrhovcu. Pojedini roditelji ostali su bez podmlatka, bez oslonca u starosti, neki bez četvoro odrasle djece, npr. obitelj Nikole Vergota i Bare r. Prus u Dvorišću Vivodinskom ili Nikole Martinića i Magde r. Ramušćak u Donjem Loviću.

    Za razliku od Prvog svjetskog rata ratni Moloh je u Drugom svjetskom ratu u većoj mjeri gutao djecu i žene. Nemalo je djevojaka i udanih žena postrijeljano u Adlešićima i drugdje zbog sumnje da su šurtovale s ustašama, mnogo je djece poginulo od metaka, mina, bomba koje u napadnutom selu ne razlikuju djecu i starce, žene i muškarce, civile i ratnike.

    A da povijesni apsurd bude veći od uobičajenih ratnih apsurda, državnosti Hrvatske koju su životom platile tisuće domobrana, legionara, ustaša i civila, pravim su temeljem za međunarodno priznanje hrvatske države postali pripadnici NOR, dakle i poginuli partizani Ozlja, Trga, Zorkovca, Tomašnice, Grduna, Hrašća, Ribnika, Žakanja, Vivodine i drugih sela ovoga kraja.

    Ali nije apsurd, nego samo povijesna činjenica prouzrokovana svime sto se promijenilo u iskustvu i svijesti Hrvata izmedju NOR i Domovinskoga rata, to što su hrvatsku državnost napokon u Domovinskom ratu izvojevali zajedno sinovi bivših domobrana, ustaša i partizana.

    Razumljivo je dakle što Udruga ratnih veterana i Grad Ozalj tu činjenicu posvjedočuju i ovom knjigom Ivana Cukine.

     Stjepko Težak

     

     

     * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

     

    2006-05-13

     

    Ivan Cukina

     

    Brojne ratne i poratne zrtve jednog malog hrvatskog prostora

     

    Udruga ratnih veterana i Grad Ozalj 2001. god. izdali su knjigu istrazivanja Ivana Cukine o Ratnim i poratnim zrtvama u ratnim opcinama; Ozalj, Ribnik, Vivodina, Dio opcine Krasic i dio opcine Jaskovo. Urednik, lektor i autor proslova tragicnom imeniku zrtava II. svj. rata i poraca je Stjepko Tezak. Gore spomenute opcine povrsinski cine oko 0.2% hrvatskog teritorija iz kojeg je ratni moloh odnio 1142 zivota na strani NDH, a 300 na strani komunista. Najveci broj hrvatskih zrtava u Cukininom imeniku uveden je kako je doticni hrvatski vojnik poginuo na kriznom putu, nepoznato gdje i kada. Iz nekih obitelji ubijeno je i po cetvero ili petero clanova tako da su takove obitelji ostle bez nasljedstva i zbrinjavanja, bez svoje djece i oslonca  u starosti.

     

    Primjerice, obitelj Nikole Vergota i Bare r. Prus u Dvoriscu Vivodinskom; ciji je sin Ivica Vergot r. 28. 6. 1922. bio domobransk casnik, neozenjen, nestao 1945. na kriznom putu, nepoznato gdje i kada.

    Sin Josip Vergot, r. 18. 7. 1910. ozenjen, troje djece. Ustasa, postrojba nepoznata. Nestao 1945. na kriznom putu, nepoznato gdje i kada. Proglasen umrlim po Opcinskom sudu Ozalj 1996. godine.

    Sin Mirko Vergot, r. 9. 5. 1923. neozenjen. Ustasa, postrojba nepoznata. Nestao 1945. na kriznom putu, nepoznato gdje i kada.

    Sin Nikola Vergot, r. 2. 12. 1916. neozenjen. Civilna osoba, nastradao u rodnom selu. Ranjen u pucnjavi iz zasjede. Kako? Od koga?, nepoznato. Umro od zadobivenih rana 7. 9. 1943. Pokopan na zupnom groblju u Vivodini.

    Kci Stefica Vergot, r. 25. 7. 1924. neudana, sluzbenica. Civilna osoba. Bila u Jastrebarskom na kraju rata clan ustaske mladezi. Nestala u svibnju 1945. nepoznato gdje i kada.

     

    Isto takova tragerija unistavanja zivota pogodila je obitelj Nikole Martinica i Magde r. Ramuscak iz Donjeg Lovica;

    Sin Juraj Martinic r. 24. 1. 1914., ozenjen. Domobran 12. satnija 3. bojna III. PP. Karlovac. Poginuo u borbi s partizanima 6. 7. 1942. kod Donjeg Lapca. Vjerojatno tamo i pokopan.

    Sin Nikola Martinic r. 11. 7. 1915., neozenjen. Hrvatska legija, mornar u sastavu Njem. pomor. snaga. Poginuo nepoznatog datuma 1943. negdje na Crnom Moru.

    Sin Josip Martinic r. 14. 9. 1917., neozenjen. Domobran, postrojba nepoznata (mozda 3. bojna) III. PP. Ozalj. Poginuo u borbi s partizanima 25. 10. 1943. kod Dugog Vrha. Pokopan na groblju u Vivodini.

    Sin Lovro Martinic r. 29. 3. 1921., neozenjen. Ustasa, 33. ustaska bojna. Nakon zarobljavanja na Zumberku, likvidiran u Sosicama te navodno bacen u jazovku.

     

    Tako kroz cijelu knjigu Ivana Cukine nabrajaju se od opcine do opcine od sela do sela sve one nesretne duse koje je prozderao jedan nepravedni rat i jedna krvolocna ideologija koja je pobila nakon zarobljavanja i nakon rata mnogo vise Hrvata nego sto je to uspjela kroz rat, sto ce biti zorno prikazano kroz tablice po godinama rata i nacin pogibije u iducim dopisima. Kob koja je zadesila spomenute prostore u II. svj. ratu ocita je na tim prostorima i dan danas, jer ih je kao hrvatske snage komunisticka vladavina sustavno izolirala da bi te krajeve onda i narod koji je ostao u to doba na zivotu u vrijeme Jugoslavije napustio i otisao na sve strane svijeta trbuhom za kruhom. Mnoga sela koja su u drugom svjetskom ratu dala toliko zrtava danas su ili podpuno prazna ili ce postati prazna za jos koju godinu. Dakle ovo istrazivanje Ivana Cukine je samo jedan mali djelic sveukupne hrvatske tragedije iz Drugog svjetskog rata a ovakovih tragedija je bilo na cijelom teritoriju hrvatskog naroda na kriznom putu cije postaje su bile na Bleiburgu, Kočevskom Rogu, Jazovki, Jamadolu, Kozjači, Macelju i brojnim stratištima rasutim diljem Hrvatske i dijelovoma Europe.

    S toga ovih dana mjeseca svibnja podajmo pocast svim mucenicima i borcima koji su zivjeli i umrli za svoju grudu a ne docekase dan nezavisnosti i slobode.