2011-12-14

STRANKA HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA PRIOPĆENJE ZA JAVNOST

DOSTAVLJAMO HRVATSKOJ JAVNOSTI TEKST

 

prof. dr. fra Andrije Nikića

 

KOJI JE DOSTAVIO STRANCI HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA POD NASLOVOM:

POVIJEST  NASRTAJA PRAVOSLAVNE CRKVE NA KATOLIKE U BOSNI I HERCEGOVINI

 

Povijest nasrtaja Pravoslavne crkve  na

katolike u Bosni i Hercegovini

 

 Na temelju arhivskih podataka što sam ih pronašao u crkvenim i civilnim pismohranama na području Bosne i Hercegovine, te Hrvatske i grada Rima došao sam do podataka: da je  prvi do sada poznati dokument kojim sultan zaštićuje katolike od pravoslavnih crkveno dostojanstvenika datiran u Carigradu 17. kolovoza 1498. godine. Tom dokumentu prethodila je terenska akcija pravoslavnih crkveno dostojanstvenika da podvrgnu katolike pod svoju jurisdikciju. Nakon toga je uslijedila zamolba s popratnim darovima. Umilostivljen vidljivim znakovima odanosti sultan je odobrio pisanje traženog fermana kako bi Pravoslavna crkva podvrgla katolike i u Bosni i Hercegovini pod svoju jurisdikciju.[1][1][1] Prije izdavanja tog dokumenta prethodila je zamolba, a prije molbe plan da Pravoslavna crkva proširi svoju jurisdikciju na sve katolike na području osmanske okupacijske vlasti. Ili obratno, od plana i ideje o širenju pravoslavlja, odnosno Srbije i Srpske  pravoslavne  crkve  išlo se preko molbe, dobivanja fermana na akciju. Tekstovi u sultanovim dokumentima su slični. Iako gotovo svaki od tih dokumenata ima posebne povode i adresante, ipak njihov bitni dio je gotovo nepromjenljiv. 

 

1. Sadržaj traženog  fermana

 

Sadržaj prvog fermana o podjarmljivanju katolika pod jurisdikciju Srpske pravoslavne crkve i ubiranje odgovarajućih poreza nije mi poznat. Međutim, poznat mi je njegov sadržaj iz 1693. godine.  Uz neznatne izmjene, po svoj prilici, sadržaj starijeg fermana mogao bi glasiti kao i ovaj mlađi.  To potvrđuje ferman iz 1693. koji pripada manastiru u Dužima (Hercegovina). Evo što, uz ispuštanje imena sultana i  patrijarhe, stoji u tom fermanu:

"…Hercegovački,  mostarski, gabeoski, doljanski itd. kadije, Bog vas višim znanjem podario.

Sa ovim veličanstvenim pismom koje će Vam prispjeti stavlja Vam se do znanja da je … (taj i taj patrijarha i metropolita) mome  veličanstvu s tužbom se obratio, u kojoj se pritužuje kako u istim kotarima stanujući: Latini (katolici), Madžari, Šokci, Gardijani, Lužani, Arnauti i ostali kristijanski narodi i svećenici, koji su od pamtivijeka državne daće u njemu spadajuće milostinje, skupštine i za vjenčanja Mitropolitu upućivali, sada se  tomu protive i plaćanju ustručavaju govoreći: 'mi tebi ne damo, mi ćemo papi i Rimu plaćati i dati', te ujedno zamolio, da bi se koga bi se u smislu postojećih zakona postupati imalo.

Usljed koje zamolbe, nalažem Vam da u istim kotarima stanujući Latini (katolici), Mađari, Šokci, Arnauti i ostali drugi krstijanski narod moraju godišnje  dažbe daće  i Patriki  i Mitropolitu i spadajuće milostinje  i za vjenčanja i sve ostale male i goleme pristojbine Mitropolitu uplaćivati i po običaju i ustanovljenom zakonu davati, ako bi se koji od svećenika tomu protivio i opirao imade Mitropolit po svojem običaju njega urediti, pokoriti se  da mu tkogod tomu na put stane…"[2][2][2]

 Nisam uspio pronaći čime  je tužitelj dokazao da su latini (katolici) "od pamtivijeka državne daće u njemu spadajuće milostinje, skupštine (vjerojatno redovinu?) i za vjenčanje (takse) Mitropoliji i manastiru spadajuće pristojbine mitropolitu upućivali…" a "sada se tomu protive…" Patrijarha, želeći dobiti svoju naklonost, naglašava nepovjerenje Porte prema katolicima koji su povezani tajnim kanalima s papom i planiraju organizirati rat protiv osvajača. Međutim, na temelju tužbe sultan daje meritorno rješenje. Naređuje da se  pristojbe i takse godišnje isplaćuju patrijarhi i metropolitima. Za izvršitelja naredbe, prema znanju pokrajinskih kadija kojima slijedi posebna nagrada, sultan ovdje ovlašćuje mitropolite – tužitelje. Konačno, dobivanje dokumenata s navedenim odredbama stajalo je dosta mita i "potplaćivanja". Sve se to isplatilo jer su tužitelji bili sigurni da će to stostruko naplatiti na terenu.

U pozadini navedenog stoje svjedočanstva pravoslavnih povjesničara koji ističu da je njihova Crkva priznala Osmanlijama vlast, prihvatila kompromis i sklopila neki pakt, a vjerojatno dobila u prilog i  koji sultanov dokument.[3][3][3] Već od samog početka osmanskog vladanja, ističu i srpski povjesničari, njihova se Crkva proglasila "caput  nationis" i preko svojih crkvenih predstavnika vršila zadaću ne samo da štiti pripadnike srpskog naroda gdje god se oni nalazili nego i da katolike pridruži svojoj zajednici. Nadalje, pravoslavno svećenstvo koristi svaki neuspjeh katoličke vojske pa čak i njihov uspjeh u daljem zaustavljanju osmanskog nadiranja, da  na osvojenom području podjarmi katolike pod svoju jurisdikciju. Postojanje "pakta između Pravoslavne crkve i Osmanlija" potvrđuje mučenje franjevaca i rušenje  franjevačkih samostana s jedne, a doseljavanje  pravoslavaca i osnivanje njihovih manastira s druge strane.[4][4][4] Konkretno, u Hercegovini se od starih sedam franjevačkih samostana na području zapadne (Novi, Ljubuški, Imotski, Bišće, Mostar, Konjic, Duvno, a vjerojatno još u Čerinu i na Policama) i bar četiri na području istočen Hercegovine, tijekom XVI. stoljeća ruše i posljednji, a osnivaju novi pravoslavni manastiri. Čini se da su se poznate naredbe i propisi – Kanuni i kanun-name za bosanski, hercegovčaki, zvornički, kliški, crnogorski i skadarski sandžak iz 1516… i slijedećih godina o zabrani popravljnja i podizanja ne samo samostana nego i križeva odnosile samo na franjevce, a ne i na  pravoslavne.[5][5][5]  Neće biti iznenađenje  kad se sazna da su neki pravoslavni crkveni dostojanstvenici umiješani u akciju franjevačkih stradanja Bosne Srebrene tijekom četiri stoljeća turske uprave.[6][6][6] Nadalje, iz  izloženoga je vidljivo da Porta ima posebnu taktiku i odnose prema pravoslavnima, a posebnu prema katolicima još od početka svog okupacijskog upravljanja na Balkanu.

Brojni su izvori tijekom narednih stoljeća za navedene akcije.

Na temelju pronađenih dokumenata upada u oči  grupiranje tih dokumenata uz vojne akcije, bez obzira na uspjehe i poraze. Tako onaj prvi poznati slučaj slijedi nakon bitke na Krbavskom polju (1493.), drugi nakon tursko-mletačkog rata (1499.-1502.) a treći nakon 1509. u vrijeme trajanja ugarsko-turskog primirja, a onaj iz 1514. nakon uspjelog pohoda Petra Berislavića u Dubici, slijedeći pokušaji kao da su pratili uspjehe ratova između hrvatskih banova i Turaka.

Za pedeset godina (1498.-1548.) Porta je izdala jedanaest dokumenata kako bi zaštitila katolike i franjevce Bosne Srebrene od ponavljanih nasrtaja Pravoslavne crkve.

U carigradskim pismohranama, kao i pismohranama Pravoslavne crkve, otkrit će se po svoj prilici najraniji dokumenti što ih je njihova Crkva dobila  da bi ozakonila i dobila blagonaklonost Porte u svojim akcijama na podjarmljivanju i stavljanju katolika pod njihovu jurisdikciju.[7][7][7]

 

2. Zaštićivanje katolika

 

Prvi dosada poznati dokument kojim sultan zaštićuje katolike od nasrtaja pravoslavnih crkvenih  dostojanstvenika datiran je 17. kolovoza 1498. godine. Ferman u cijelosti glasi: "On – Bog (u turgi) Bajazit sin Mehmed-hanov, vazda pobjedonosan! Ponosu kadija i sudaca, majdanima šerijata i odredaba, kadijama Novog brda i Srebrenice – da bi im vrline trajne bile!

Kada stigne uzvišeni carski biljeg, primite na znanje da su sada stanovnici Novog Brda i Srebrenice poslali na moju Portu svoga čovjeka koji je ovako izvijestio: "Do sada patrijarsi i mitropoliti nisu običavali da se miješaju (u prava) naših svećenika (franjevaca). 'Do sada su, međutim, došli, pobirati svoj prinos i vršili nasilja i nepravdu.  To (tako) ranije nije bilo. Dalje je izvijestio ovako: 'Njihova vjera i vjerski obredi ne vrijede među nama'.

Sada naređujem da ove slučajeve kako treba ispitate i izvidite pa nastojte da i od sada bude onako kako je prije bilo i da nikako ne postupite drukčije, a ako su protivno običaju pobirali njihove  prinose, preduzmite da se odmah natrag vrati, one koji se budu protivili i opirali ukorite, one pak koji ne poslušaju popišite i ovamo dostavite, i nakon što pregledate ovaj carski ferman, ostavite ga u rukama stanovnika Srebrenice. Vi pak oslonite se na uzvišeni znak". [8][8][8]

Upada u oči da je prvi poznati  protest protiv akcije Pravoslavne crkve potekao iz Srebrenice. Srebrenica je, između ostalog, utisnula takav  pečat franjevačkoj zajednici na Balkanu da je njihova  zajednica dobila – a djelomično još i danas nosi . ime Bosna Srebrena. Tu je dugo vremena bilo sjedište uprave  iste  provincije, a franjevci koji su, nakon dobivene Ahdname, [9][9][9] jedini ostali među katoličkim pučanstvom pod Turcima, nastavili svoju pastirsku službu ne samo pastoriziranja katolika nego su bili kulturni i gospodarski djelatnici, te njihovi čuvari i zagovornici.

Čini se da je potrebno upozoriti da je izdavanju tog fermana prethodila terenska akcija pravoslavnih crkvenih visokih  dostojanstvenika da podvrgnu katolike pod svoju jurisdikciju.  Prije te akcije dobiven je odgovarajući sultanov dokument. Prije izdavanja tog dokumenta prethodila je molba, a prije molbe plan da Pravoslavna crkva proširi svoju jurisdikciju na sve  podanike dokle god se proširi osmanska vlast. Ili obrnuto, od plana, preko molbe, dobivanja fermana na akciju. To potvrđuje ferman što se čuvao u pravoslavnom manastiru u Dužima.

Nasuprot izjavama pravoslavaca da je katolička i pravoslavna vjera ista, u fermanu je zapisana tvrdnja katoličke strane. Da je osmanska vlast shvatila plan pravoslavlja,  proizlazi iz naredbe: "da ove slučajeve kako treba ispitate  i izvidite..…" Tako crkvenim vlastima jedne  i druge vjeroispovijedi Porta priznaje pravo da  pobiru prinose vjernika po starom običajnom pravu, ali pravo odlučivanja u konkretnom slučaju zadržava za sebe. Iza te prakse možda se  krije plan Osmanlija da se u svojim osvajačkim ciljevima drže dvoličnog  odnosa s podanicima i da uz pomoć pravoslavaca pridobije njihove snage za dalje osvajanje, a isto tako da u planu prema osvajanju katolika, dajući im slobodu vjeroispovijesti, ne uznemiri i digne katolički Zapad ujedinjen protiv Osmanlija koji su nadirali. Nadalje, moguće je da su se Osmanlije htjele poslužiti pravoslavcima da bi islamizirali katolike.

Potrebno je upozoriti da se u fermanu ne dokazuje da su katolici "od  pamtivjeka državne daće u njemu spadajuće milostinje  i (takse) za vjenčanje mitropoliti i manastiru upućivali. A poznato je kako se "sad tome protive". Međutim, patrijarha naglašava nepovjerenje Porte prema katolicima koji su, navodno, povezani  tajnim kanalima s papom  i 'planiraju' organizirati rat protiv osvajača. U fermanu se  daje  meritorno rješenje. Naređuje se da se  pristojbe i takse godišnje isplaćuju patrijarhu i mitropolitima. Za izvršitelje naredbe, prema znanju kadija, sultan ovlašćuje  mitropolite – tužitelje. Dobivanje ovakvih dokumenata stajalo je dosta mita  i potplaćivanja. Isplatilo se, jer  su tužitelji bili sigurni da će to stostruko naplatili od podjarmljenih katolika.

Sultanova zaštita katolika u Srebrenici i Novom Brdu skrenula je, čini se, pravoslavne crkvenodostojanstvenike na Bosnu Srebrenu, odnosno Bosnu i Hercegovinu. Koncem lipnja 1504. uslijedio je novi ferman o sporu franjevaca s pravoslavcima u Hercegovini. Za pedeset godina (1498.-1548.) Porta je izdala jedanaest dokumenata kojim se zaštićuju katolici i franjevci od nasrtaja Pravoslavne crkve. Po svoj prilici tako toliko fermana je izdano i crkvenim dostojanstvenicima Pravoslavne crkve. Sve se to moralo skupo plaćati, ali za  franjevce ništa nije bilo preskupo jer se  radilo o biti ili ne biti na svom teritoriju i sa svojom vjerom.

 

 

3. Obnova Pećke patrijaršije 1557.

 

Kako je Pećka  patrijaršija obnovljena uz pomoć, zagovorom a možda i na inicijativu obitelji Sokolović, od 1555. do 1597. grupiraju se  i ubrzavaju akcije na podvrgavanju katolika pod jurisdikciju Pravoslavne crkve. Odlučujući događaj za uspon i budućnost Srpske pravoslavne crkve povezan je uz politički uspon, prema Su'dlandu, islamiziranog bivšeg pravoslavnog kapelana iz istočne Hercegovine, poznatog  pod imenom Mehmed Sokolović. Brat se  islamizirao da bi Srpska pravoslavna crkva dobila nezavisnost, a po toj nezavisnosti da bi postala jedina snaga koja  će ujediniti narod. Pod nazivom srpski narod krije se  za dvojicu bez ikakve sumnje, sav kršćanski puk pod osmanskom vlašću. Da uskrisi pravoslavlje  Mehmed je  "žrtvovao" pravoslavlje i "prigrlio" islam.  Kakvi su sve planovi i dogovori postojali između velikog vezira Mehmeda i patrijarha Makarija donekle se mogu razotkriti iz dokumenata što su uslijedili i akcija koje su se zbivale na štetu katoličanstva a na korist pravoslavlja na području Bosne i Hercegovine i gotovo cijelog Balkana.

Godine 1557. on sam obnavlja Pećku patrijaršiju i kad je to uspio tada na stolicu postavlja svoga brata Makarija. Tako se u rukama dvojice rođene braće nalazi duhovna i politička vlast na ovom dijelu okupiranog Balkana. Dva brata – po imenu bi se reklo jedan pravoslavac, a drugi musliman (što u duši ne mora biti) usmjeruju povijest Turskog Carstva te  srpskog naroda i Crkve novim smjerom. Pod vlast Pećke patrijaršije potpadoše sve "srpske" zemlje koje su bile pod turskim zulumom. [10][10][10] Osim crkvene jurisdikcije patrijarh dobiva i sudačku vlast i to ne samo u crkvenim stvarima. Uz to Pravoslavna crkva je raspolagala ogromnim materijalnim dobrima od Pešte do ispod Skopja. Makarija je na  patrijaršijskoj stolici  naslijedio Antonije, a posljednjeg Gerasim – sva trojica iz plemena Sokolovića. I u tome se  nastavlja tradicionalna politika Pravoslavne crkve, da u svojim rukama skupi što je moguće više vlasti, oslanjajući se  po mogućnosti što jače na državnu vlast. Tako se državna vlast koja je bila u to doba u rukama velikog  vezira, izjednačila s vlašću  patrijarhe, a njihove rodbinske veze imale su za cilj da se pod plaštem turske vlasti proširi pravoslavlje.

Slijedećih pedesetak godina susreću se, prema turskim dokumentima, dvadeset i dva ponovljena pokušaja od strane Pravoslavne crkve  i isto toliko  franjevačkih obrana.

Na izgled bezopasne prepiske uz značajne novčane izdatke kriju  iza sebe i velike štete. Kroz isti vremenski period dolazi do rušenja svih pet katoličkih samostana u Hercegovini, a djelomično i po Bosni i podizanje pravoslavnih na područjima gdje prije nisu postojali. Istočna Hercegovina polagano, ali ustrajno prelazi na pravoslavlje. Razlozi za to su:

1.      uzurpiranje  biskupskog sjedišta sa strane mrkanjskih biskupa,

2.      nepohađanje vjernika koji su pod turskom upravom,

3.      protjerivanje franjevaca koji su služili te duše već gotovo 350 godina i

4.      manjak drugih svećenika.[11][11][11]

Stvaranje pakta između Srpske crkve i Turskog Carstva u to vrijeme imalo je okončati živost Vlaha koji su se raspršili po Balkanu i uništavati feudalne slavenske pokrajine. Državi je trebala usluga: treba preteći Vlahe da ne asimiliraju ostale narod. Pravoslavna crkva je preuzela na sebe ulogu da riješi taj problem. To je ona izvela  vrlo uspješno: nestadoše oni kao takvi i žive još i danas u obliku srpstva. Na koncu konca patrijarh je bio država u državi, srpska država u osmanskoj carevini. Svoju Crkvu  srpski je narod takvom osjećao i smatrao. Iz te duhovne sile povremeno se razvija regionalna vlast  pojedinih vladika i mitropolita što će s vremenom dovesti do "vladičanstva" Crne Gore. Kao potvrdu dobro je prisjetiti se  suda Sime Milutinovića koji u svojoj knjizi ističe: "Preuzvišeni mitropolit Rufim (vjerojatno Rufim I. 1593.-1639.) iskazao je pravoslavnoj vjeri posebnu uslugu, i ujedno je znatno unaprijedio srpstvo time, što je iz rimske vjere povratio na istočno pravoslavlje plemena Kučći, Bratonožiće i Drekaloviće. Ovi su malo  prije toga od svećenika iz Albanije  primamljeni na prijelaz u njihovu vjeru. Oni su naime susjedi Albanaca, a i sad se još sjedinjuju s njima  po ženidbi, ali po nauci i zakletvi istoga mitropolite, na pametniji način nego prije; uzimaju naime njihove  žene i danas još, ali im ne daju svoje; i tako je svaka muka rimske propagande uzalud."[12][12][12]

Nakon obnove Pećke  patrijaršije sve su učestaliji i žešći napadi pravoslavaca na katolike. Slijedećih četrdesetak godina poznato je preko četrdeset (48) dokumenata – i prema tome vjerojatno na toliko progona, koji se odnose na iste akcije, ali na različitim područjima. Samo u pismohrani franjevačkog samostana u Zaostrogu čuvaju se četiri fermana sa sličnim sadržajem.

U  fermanu  Selima III. iz 1567. stoji: "sandžak-bezima bosanskog, kliškog, hercegovačkog i zvorničkog sandžaka i kadijama u tim sanžacima. Ranije su kadije Mostara i Skradina uputili mojoj Visokoj Porti pismo u kome su izvijestili slijedeće: 'Na šerijatski sud dolaze svećenici, koji stanuju u crkvama Ljubuški, Zaostrog, Makarska, Srebrenica i Hlevne (Livna) i ostali kršćani. pa su se potužili ovako: 'Od carskog osvojenja do ovog današnjeg dana patrijarsi, mitropoliti i episkopi grčkih i srpskih nevjernika nisu uzimali od nas poreze, niti su ni na koji način miješali se u naše crkve. Sada, međutim suprotno ranijem postupku traže od nas  poreze, i suprotno šerijatu ulaze u naše crkve i posižu za njima, te nam vrše razna nasilja. Unatoč tome što mi u rukama imamo brojne fermane, kojim se to zabranjuje, oni to nisu poslušali, nego i dalje suprotno šerijatu i ustaljenom običaju miješaju se u to'.

Moj pokojni otac, da mu je laka zemlja, bio je izdao ferman ( u kome se kaže): 'Ako patrijarsi, mitropoliti i episkopi grčkih i srpskih nevjernika nisu od starine običavali, da uzimaju poreze od navedenih svećenika naroda katoličke vjere (frenk taifa), i ako nisu imali nikakvog prava, da se miješaju u njihove crkve, te ako je istina, da oni sada, suprotno šerijatu, ustaljenom običaju i fermanima, koje ovi imaju u rukama, traže od navedenih svećenika poreze, i upadaju u njihove crkve i posižu za njima, te ih na taj način zlostavljaju, to spriječi, i ne dopusti, da nitko ništa ne radi suprotno šerijatu, ustaljenom običaju i starom kanunu.'

Sada je na moju Portu poslan čovjek, koji moli, da se (taj ferman) obnovi. Stoga naređujem slijedeće: 'Kad stigne ovaj ferman, izvidite, pa ako oni posižu suprotno fermanima, koji su i ranije izdati, to zabranite, i ne dopustite, da nitko ne radi ništa, što je suprotno šerijatu i, starom ustaljenom običaju, i ranije  izdatom carskom fermanu. One koji ne poslušaju, prekorite, a koji se budu suprotstavljali, zapišite i ovamo javite. Nemojte dozvoliti, da mi se ovi ponovno žale. Oslonite se na, moj časni znak…'"[13][13][13] 

U prosincu 1575. sud mostarskog kadije opisuje nasilje mitropolite Savatina prema katolicima u zapadnoj Hercegovini. Savatin je silom utjerivao novčane pristojbe i činio nasilja. Fratri su, uz znatne novčane izdatke i tom prigodom uspjeli zaštiti katolike.[14][14][14] 

U 17. stoljeću već poodavno započeta i uhodana praksa širenja jurisdikcije nad katoličkim pučanstvom nastavlja se. Samo prema podatcima iz arhiva Franjevačkog samostana u Fojnici sačuvani su fermani sa sličnim sadržajem iz godina: 1610., 1614., 1615., 1618.,1619., 1623., 1626., 1627., 1629., 1635., 1662., 1665., 1668., 1679. i 1689.[15][15][15]  Taj popis se dopunja s hatišerifima i fermanima u korist  katolika a proti pravoslavnima bijahu izdani u godinama: 1604., 1613., 1622., 1648., 1653., 1661., 1667., 1672., 1675., 1692., 1693., i 1697. Akcije se, češće ili rjeđe, susreće sve do 1870. godine.[16][16][16]

 Godine 1660. makarski biskup fra Marijan Lišnjić opisuje osobne poteškoće s carigradskim patrijarhom i skupini Turaka koji su ga napadali i optuživali da priječi katolicima provođenje fermana da carigradskom patrijarhu priječi plaćanje poreza (bradarine). I to ne samo da brani katolicima, nego i svećenicima, fratrima i biskupima, koji odbijaju da se podlože carigradskom patrijarhu i da prihvate istočnjački obred. Biskup je naveo  dvanaest svjedoka poimenično.  Oni su jamčili za biskupa jednako kao i za svotu novca koja se mora platiti. Uza sveto bili su batinani skupa s biskupom i svaki je od njih, nakon što je bio batinan morao platiti po 3 škude po glavi. «Kako je dobro poznato vašim Uzoritostima, piše biskup Propagandi u Rim, da nije bilo njegove rodbine i ovih dobrih kršćana, ovaj put biskup sigurno ne bi izvukao živu glavu.»[17][17][17] Ovaj primjer što ga je doživio biskup koji je došao iz Makarske postavlja pitanje, kakvo li je onda bio odnos protivnika  prema fratrima koji su sa svojim katolicima ovdje  trajno živjeli.

Osim pritisaka i potražnji od katolika  u Rami, u rujnu 1673. patrijarha traži i od biskupa da prizna njegovu jurisdikciju. "Uz to javljaju tužnu vijest, stoji u dokumentu od 8. rujna 1673. da se Gabela podložila, a imotski samostan je izgubio 80.000 baiachi (jaspri) tekućeg novca",  a isto toliko su izgubili i duvanjski katolici. Da se zaštite od poteškoća, koje su se ponavljale "svake godine" franjevcima su pomagali dubrovački veleposlanici u Carigradu. Iz sedamnaestoga stoljeća poznato je  29 turskih dokumenata koji brane katolike od novih nasrtaja pravoslavnih crkvenih veledostojnika.

U drugoj polovici XVII. stoljeća u unutrašnjosti Crne Gore nema više ni traga katolicizmu. Bez svojih svećenika, napadani  i proganjani, katolici su silom prigrlili pravoslavlje ili, što se dogodilo u manjem broju islam. Nije isključeno da je maleni dio ovih "Turaka" kasnije prešao na pravoslavlje kad im je za vrijeme mitropolita Danila 1707. ili 1709. godine ostavljen izbor između sigurno smrti ili krst.[18][18][18]

 

4. Daljnje navale

 

U tom stoljeću spominje se  i pokušaj "unije" Pravoslavne crkve  iz Hercegovine s katoličkom. Primjerice prije 7. ožujka 1661. iguman manastira Tvrdoš stigao je u Rim s pismom svoga brata mitropolite Vasilija. Priznali su jedinstvo.[19][19][19] Iguman je zatražio:

1.      kakav nabožni dar s odgovorom na Vasilijevo pismo

2.      preporuku kršćanskim vladarima

3.      novčanu pomoć za putne troškove

4.      predlaže da dvojica njihovih studenata budu primljena u rimski kolegij na daljnji studij.[20][20][20]

Biskup Ogramić je oko 1670. godine razotkrio Propagandi namjere pravoslavnih monaha i upozorio da njihov dolazak u Rim nema za cilj izraz poslušnosti papi, nego da dobiju novčanu pomoć i darove od istog pape. Kaleže zatim prodaju Turcima pa istim Turcima govore isto što i drugim rečenim našim katolicima, to jest da im papa daje porez kao podložnik njihova patrijarha, i da još više, isti papa zapovijeda, da isto to činimo i mi  ostali latini (katolici). S novcem što ga dobiju zatim idu u Carigrad i kupuju od Porte fermane protiv bijednih katolika. Oni tvrde da papini skudi (novac) više mogu, nego sav ostali novac, na primjer "da više mogu učiniti protiv istih katolika s deset papinih skudi, nego s tisuću drugih". Biskup Ogramić, konačno, je naglasio da navedena akcija ide na "veliku sablazan i štetu među onim pobožnim vjernicima".[21][21][21]

I u 18. stoljeću se uhodana praksa Pravoslavne crkve nastavlja. Budući da pravoslavnoj hijerarhiji nije uspjelo katolike potčiniti, ona je uvijek iznovice nastojala barem im naškoditi, pri čemu zloća igraše svoju gadljivu ulogu. U pastirskom pismu od 17. veljače 1777. biskup fra Marko Dobretić piše: "Budući u ovoj tužnoj provinciji živimo, među nevjernicima i, što je još daleko gore, među raskolnicima koji nas pred sudovima tako kleveću da svojim napadima nadmašuju i samoga đavla, htijući nas podjarmiti i naša svetišta uvaliti u svakovrstan jad, spremni da nas globama i pljenidbama pozivaju na odgovornost".[22][22][22] 

Fra Filip Lastrić je naveo četiri slučaja.[23][23][23] U posljednjem i sam  je branio katolike i, uz ogromne novčane izdatke, uspio ih obraniti. Tragove ovoga nastojanja Grčke i Srpske crkve moguće je uvijek iznovice otkriti čak i u službenim dokumentima što ih je, kako u korist pravoslavaca tako i radi zaštite  katolika, izdavala Visoka Porta.[24][24][24]

Tako 1779. godine hercegovački mitropolita pokušava podložiti katolike kadiluka Trebinje, Blagaj, Mostar, Ljbuški i Duvno pod jurisdikciju Pravoslavne crkve. Zahvaljujući franjevačkoj budnosti, novčanim izdatcima ali i podmićivanjem mitropolita, kao i mostarski vladika su odbijeni.[25][25][25]

Pravoslavci su željeli isposlovati odobrenje, koje bi im dopuštalo slaviti svoje bogoslužje u katoličkim crkvama, u njima propovijedati katoličkome puku itd. [26][26][26]


Z a k l j u č a k

 

Srpska država, narod i crkva bili su jedan organizam koji je od boja na Kosovu (1389.) počeo proživljavati odvojenost. Nakon  boja na Kosovu južni Slaveni su osjećali da im se radi o glavi, stoga je Tvrtko poslao jači odred vojske u pomoć Srbima, a i Hrvati sa sjevera priskaču u pomoć odredom vojske. Međutim, ta pomoć je bila uzaludna. Srpska se država raspala na državice, a one su se  postepeno rastvarale i pretvarale u turske pokrajine.  Padom Smedereva 1459. zamrla je nada u skoro oživljavanje i ujedinjenje države, a osvajanjem Zete 1499. i posljednji ostatak nekadašnje države dođe pod osmansku vlast. Srpski narod s vjerom i crkvenim ustrojstvom primljenim od Bizanta, rastakao se  na razne strane. Kad se ima na umu da je srpski  narod potpao pod osmansku vlast prije nego hrvatski narod, i u većem dijelu  ostao dalje pod  istom vlašću, mogli bismo pomisliti da su Osmanlije više tlačili Srbe nego Hrvate. Sudeći po povijesnim izvorima i samim događajima, stvari stoje drukčije. Dok su Hrvati stalno i dosljedno provodili  politiku nepopustljivog otpora, dotle su Srbi vrlo rano započeli s oportunom politikom kolebanja. Prije svega  pada na pamet ona njihova politika ženidbe: Olivera, kći pokojnog cara Lazara, udaje se za sultana Bajazita, a Mara, kći despota Đorđa Lazarevića, udaje se za sultana Murata. Zatim slijedi politika vjernih vazala i crkvena politika koja je dobila neku naklonost, privilegije  i prešla u inicijativu. Prema svjedočanstvima srpskih povjesničara njihova je Crkva  priznala Osmanlijama vlast,  prihvatila kompromis i sklopila neki pakt, a vjerojatno dobila u prilog i koji sultanov dokument.  Pravoslavna crkva je sa svom ozbiljnošću nastojala obilno iskoristiti svoj pravno i stvarno povoljni položaj u osmanskome carstvu napadajući katoličke interese.[27][27][27] Ona je trajno, posebno nakon obnove Pećke patrijaršije nastojala prisiliti katolike da im plaćaju crkvene namete. Provedbu tog pothvata omogućavali su joj sultanovi iskazi (fermani i berati), zatim turski sudovi – kao i fizička prisila osmanskog državnog aparata.

Osmanska bujica vrlo brzo se razlila preko ruševina srpske države i stala nadirati kroz sve pukotine u Bosansku državu. Stanovništvo je žrtvovalo nezavisnost i slobodu. Godine 1463. pade Bosna, a 1482. i posljednji predjeli Hercegovine pod turski zulum. Crkva u Bosni i Hercegovini, napuštena od biskupa koji se već skloniše izvan njezinih granica, ostala je na franjevcima koji su uspjeli pravno – na temelju ahdname utemeljiti svoju nazočnost.

  Generalni pohoditelj fra Ivan de Vietri, nakon što je obišao područje koje su pastorizirali franjevci Bosne Srebrene 1708. pismeno je obavijestio Propagandu: "Neću opisivati patnje, koje su kroz navedeno vrijeme trpjeli redovnici (sv. Franje) u službi Boga i sv. vjere, jer nažalost ne bih imao snage pisati, nego radije plakati i suze roniti. Ali, kao svećenik, premda nedostojan, kažem istinito da u tim krajevima nema pedlja zemlje, koji nije natopljen krvlju siromašnih fratara. Tu istinu potvrđuju ne samo ljetopisi spomenute provincije (Bosne Srebrene), nego to dokazuju oni oronuli starci, od kojih je jedan hrom zbog batina, drugi pun rana što ih je primio od Turaka, a treći čvrsto uz krevet privezan. Nju dokazuju i sami samostani, koji su bili ne samo jedanput, nego i više puta od Turaka paljeni, a s njima mnogi redovnici ranjeni…. Hoću reći samo Bog i onaj , tko je bio u ovim zemljama, zna znoj koji pada s čela redovnika sv. Franje…"[28][28][28]  Provincijal fra Bone Benić napisao je 1768. Propagandi slijedeće: "Mi smo u Bosni (i Hercegovini) među dvije vatre, koje uvijek gore: s jedne strane Turci, a s druge Grci pravoslavni. Prvi govore: Da nema fratara u našoj državi, sav bi ovaj narod bio muhamedanski; a drugi tvrde: Da nema ovdje fratara, sav bi ovaj narod, koji je danas latinski (katolički), bio grčki (pravoslavni)."[29][29][29]

Lastrić otvoreno kaže: "Mi u njima imamo ljuće dušmane  nego li su sami Turci, jer nikada ne prestaju raditi na tome, da nas sprave pod svoju vlast"[30][30][30]

Bogu hvala, ni jednima ni drugima se planovi nisu ispunili ni tijekom osamnaestoga stoljeća. Nažalost, katolici su u pojedinim područjima gubili teren i crkvene objekte u korist pravoslavaca. Tako priraštaj pravoslavaca u Bosni i Hercegovini nakon turske okupacije, a posebno nakon obnove Pećke patrijaršije bijaše stalno  sve više i više pospješivan. Turcima se to moglo činiti pogodnim, a ponekad oni su se ponašali i posve indiferentnim.

 

 

[31][31][1] Opširnije usp. Andrija Nikić, Franjevci – zaštitnici naših katolika pod osmanlijskom vlašću (do 1597). Tavelić,, XXI/1981., br. 1., str. 9.-18.; Andrija Nikić, Specifičnost crkvenih prilika u Hercegovini u 17. st. Zbornik predavanja Znanstvenog skupa u Subotici 12.-14. VIII. 1986. Subotica, 1987., str. 19.-47. i Isti, Franjevci u Hercegovini u doba fra Matije Divkovića (1563.-1631.).  Mostar 1985. – prijevod fermana na str. 41.-45.

[32][32][2]  "Pisano dne 15. šabana 1104. (1693.) godine u logoru polja Bilegrada." Arhiv Hercegovine u Mostaru, Acta Turcarum, br. 2/73. Preslik u Franjevačkom arhivu u Mostaru god. 1693.

[33][33][3] Tu misao preuzima Ivo Pilar pod  pseudonimom: L. von Su'dland, Južnoslavensko pitanje. Izd. Matice hrvatske, 1943., od povjesničara Stanoja Stanojevića, str. 273.

[34][34][4]  O franjevačkim mučenicima usp.: Andrija Nikić, Mučenici Franjevačke provincije Bosne Srebrene između 1513. i 1613. Tavelić, 21/1981., br. 2., str. 38.-41. i  Isti, Mučenici Franjevačke  provincije Bosne Srebrene između god. 1617. i 1878. Tavelić, 22/1982., br. 1., str. 9.-12. i Isti, Hercegovački franjevački mučenici (1524.-1945.). Mostar 1992.

[35][35][5] Izd. Orijentalni Institut, Kanuni i kanun-name za bosanski, hercegovčaki, zvornički, kliški, crnogorski i skadarski sandžak .. . Sarajevo 1957.

[36][36][6] Andrija Nikić, Hercegovački franjevački mučenici (1524.-1945.). Mostar, 1992.

[37][37][7]  Očekivat je  objavljivanje dokumenata s takvom tematikom iz pismohrana Pravoslavne crkve i pismohrana pojedinih sultana.

[38][38][8] H. Šabanović, Turski dokumenti u Bosni iz druge polovine 15. stoljeća. Istorijsko-pravni zbornik, sv,.2 (1949.), str. 198. i A. Nikić, Franjevci – zaštitnici naših katolika pod osmanlijskom vlašću (do 1597). Tavelić,, XXI/1981., br. 1., str. 14.-18.

[39][39][9]  Već odavno se sumnja u autentičnost glasovite Ahdname što se čuva u franjevačkom samostanu u Fojnici. Tim pitanjem posebno su se bavili povjesničari: H. Šabanović, Josip Matasović, Dominik Mandić i Vančo Boškov. Na koncu se može reći: Fojnička ahdnama je  nestala vrlo rano. Najvažnije odredbe iz te ahd-name sačuvane su u jednom fermanu sultana Bajazita II, iz 1483. godine. Taj tekst fermana poslužio je kao podloga za izradu sadašnje ahd-name. Prema tome današnja Fojnička ahd-nama je falsifikat koji je nastao u XVI. stoljeću – upravo u vrijeme kada je stanje  franjevaca i katolika bilo gotovo neizdrživo jer su se našli između dvije vatre – muslimana i pravoslavaca - koje trajno gore. Usp. V. Boškov. Pitanje autentičnosti Fojničke Ahd-name  Mehmeda II iz 1463, godine. Godišnjak Društva istoričara BiH, XXVIII-XXX/1979., str. 87.-103.

[40][40][10] Prema Stanojeviću, pod Pećku patrijaršiju su potpale sve  srpske zemlje, a to su: veći dio Srbije, čitava Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Slavonija, veći dio Hrvatske i čitava južna i srednja Ugarska – sve do iznad Pešte.

[41][41][11]  Arhiv Propagande,  Scritture originali riferite nelle Congregazioni Generali, sv. 262., ff. 189r-192v i sv. 152., f. 205rv. Primjerice biskup Andrijašević izvještava Kongregaciju De propagande fide 1627. da je u Popovu bilo "nema ni 50 godina 380 (katoličkih) kuća, i jer nisu imali svoga  pastira biskupa prešli su na pravoslavlje. A od 12 (katoličkih) crkava 4 su prisvojili i zauzeli pravoslavci…" SOCG, sv. 46., f 263r.

[42][42][12]  Andrija Nikić, Franjevci – zaštitnici naših katolika…,  str.  17. O prelasku na pravoslavlje pisali su Krunoslav Draganović, Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje hrvatskog  govornog područja u vrijeme vladavine Turaka. Mostar 1991. i Dominik Mandić, Etnička  povijest Bosne i Hercegovine. Rim 1968. Na propuste kod dr. Krunoslava Draganovića upozorio je: Andrija Nikić, Prešućeni uzrok u knjizi 'Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje'… Mostariensia, br. 6 (Mostar, 1997.), str. 93.-107.

[43][43][13] Arhiv Franjevačkog samostana u Zaostrogu, Acta Turcarum, br. 54. Na poleđini je zapisno: "Ovo e hućum po četiri sandžaka za patriarku, za fratre i za… paša cara Selima." Noviji zapis: "Emre da frattrrio nisu podložni vladici i biskupom romskom, onostranskim". Ostala tri fermanu su arhivirani: br. 52., 62., i 63.  U fermanu  iz 1575. (br. 62.) poimenično se spominje Duvno, te knezovi:Pavao sin Stipanov iz sela Duvno, Nikola sin Žuje iz Vinac i Petar sin Matije iz sela Grude, zatim knezovi iz Mostarskog kadiluka. Među protivnicima spominje se "… kaluđer po imenu Salvatije, koji je mitropolit, ide po carevoj zemlji sa 12 konjanika i uzima od nas i od svakoga sela po 15, po 20, pa i više (do 30) groša, a mnoge od nas i na muke stavljaju… Navedeni je kaluđer objesio o konopac redovnika po imenu fra Ivan" , a nevjernici koji su uz njega… udaraju žene u trbuh kladeći se da će biti muško dijete. Oni su prisilili ženu iz sela Uzarići, u župi Blato da pobaci sina i oteli joj robu.

[44][44][14] D. Mandić, Acta franciscana…, Mostar, 1934., str.32.-34.

[45][45][15]  Josip Matasović, Fojnička regesta…,  br. 13., 17., 20., 22., 34., 39., 41., 44.-46., 50., 52.,te 208., 233., 238., 267., 296… Krunoslav Draganović, Masovni prijelazi… str. 98.  Usp. Andrija Nikić, Prešućeni uzrok... u knjizi Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje. Mostariensia, br. 6. (1991.), str. 93.-107.  i  Isti, Specifičnost crkvenih prilika u Hercegovini u 17. st. Zbornik … u Subotici 12.-14. VIII. 1986., str. 39.-43.

[46][46][16] Isto, str. 99. Uz  podatke iz fojničog arhiva Draganović navodi i nove izvore.

[47][47][17]   Arhiv Propagande, SOCG, sv. 436., ff.498r.-499v.

[48][48][18] Nikić, Franjevci – zaštitnici naših katolika …,  str. 18. citirano kod Draganovića, str. 54.

[49][49][19]  Arhiv Propagande, SOCG, sv. 125., ff. 330r- 353r. Tu se nalaze originali i prijevod odgovarajućih dopisa i ispovijesti vjere. Usp. ff. 344r i 345v, te Acta, sv. 29.,ff. 58r-59r. Kaluđeri iz Mileševa su odlučili izraziti poslušnost Papi  (SOCG., sv. 474., f. 523rv). A kaluđeri iz Žitomislića su 1682. poslali svoga igumana da izrazi poslušnost (Acta, sv. 55., ff. 17v-18r i SOCG, sv. 492., f. 85r.

[50][50][20]  Arhiv Propagande, Acta, sv. 29, ff. 58r-59r; sv. 30, f. 23v. Sažetak slijedi iz zapisanih odgovora.

[51][51][21] Arhiv Propagande, SOCG., sv. 459., f. 127rv. Usp. SOCG, sv. 436., ff.  188rv i 186+188r prijevod. Preporuka biskupa Primia (Prvića?) nalazi se na ff 183rv i 184rv.

[52][52][22] Julijan Jelenić, Izvori za kulturnu povijest franjevaca Bosne Srebreničke. Sarajevo 1912., str. 50.-51. citirano prema Draganioviću, str.  104.

[53][53][23] Filip Lastrić, Pregled povijesti Bosanske provincije. Sarajevo 1977. priredio dr. fra Andrija Zirdum. Odgovarajuće poglavlje fra Filip je naslovio: Nevolje pretrpljene zbog bezdušnosti i spletkarenja Grka, , str. 91-92.

[54][54][24]  Usp. A. Nikić, Lastrićev opis obrane katolika od pretenzija Pravoslavne crkve,  Zbornik o fra Filipu Lastriću Oćevcu u povodu 300. obljetnice rođenja, Mostar, 2000., str.  157.-178.Fojnička regesta, br. 172., 233 i 546.; Dominik Mandić, Acta Hercegovinae… Mostar 1934., br. 209.  i K. Draganović, Masovni prijelazi.., str. 105.

[55][55][25] Usp. Ćiro Truhelka, Studije o podrijetlu (etnološka razmatranja iz BiH), Zagreb, 1941., str. 39.-40.

[56][56][26]  Arhiv propagande, SC, Bosnia, sv. 2., f. 97r.

[57][57][27] Posebice je  zanimljivo pismo carigradskoga patrijarha Genadija II. (1454.-1457.) sinajskom monahu Maksimu, svjetovnim imenom Sofijanu (Migne, Patrologia Graeca, sv. 160., str. 304.). U tome pismu patrijarh izvješćuje "de episcopo Bosniae, qui multos ex latinae religionis hominibus ad fidem Ecclesiae Graece adducebat; de Chartzrega (Herceg Stjepan Vukčić – Kosača u Hercegovini) principe, quem ad eandem adducere idem episcopus conabatur…" Tako je već davno Pravoslavna crkva počela s promićbom među našim katolicima.

[58][58][28]  Arhiv Propagande, SC, Bosnia, sv. 5., f.2

[59][59][29] Isto, sv. 6., f. 210r. To je simbolično izrazio Krunoslav Draganović riječima: "Ujaci su tada sv. misu slavili s kaležom od drveta, a ujaci su bili od zlata!"

[60][60][30] Usp. D. Farlati, Illyricum sacrum, sv. IV., str. 87.

 

Prof. dr. fra Andrija Nikić