MARIBORSKO LETALISČE - 1945.leta

PRIČEVANJE PREŽIVELEGA g.Josipa Kapsa (župnik)

      DOLNIČAR

      2002-03-30, NOVI LIST, PROFIL

       

      VELEČASNI JOSIP KAPŠ IZ TRNOVCA NEDALEKO GOSPIĆA - JEDINI HRVAT S DVA KRIŽNA PUTA

       

      Čovjek i svečenik koji je sklopio pogodbu s Bogom

       

      U zrakoplovnoj luci kraj Maribora bili su smješteni veliki hangari. U njih se dovodilo po nekoliko tisuća hrvatskih vojnika dnevno. Jadnici, morali su se skinuti do gola, ostaviti sve dokumente, satove, prstenje. Vezani žicom potom su ubacivani u kamione i kao na traci smrti voženi su u protutenkovske rovove u okolici Maribora. tu su strijeljani i odmah zatrpani buldožerima.

       

      Oficiri su se žalili jedan drugome kako imaju puno posla jer je po Titovoj zapovijedi II:Armije trebalo samo u Mariboru likvidirati 85 tisuća ljudi! Sve su zapovijedi za likvidaciju bile usmene. U Mariboru je tada pobijen cvijet hrvatske mladosti, najčešće ljudi koji su bili sasvim nedužni. Jedini im je grijeh bio što su bili u poraženoj vojsci.

       

      Razgovarao i snimio: Marin SMOLČIC

       

      Selo Trnovac udaljeno je desetak kilometara od središta Gospića. Brojne šikare usred pustopoljine mjestimice prošarane močvarom čine geomorfološki stereotip ličkih podvelebitskih polja, Kada starina Velebit za kišnih proljeća i jeseni nema gdje sa svojih skuta otresti višak vode, slije je u kraška polja poput Trnovačkog, pa je u to doba godine i vožnja uskom asfaltnom cestom koja vijuga od Novosela prema Jadovnom, mokra avantura. Zato se valjda i Trnovac »povukao« prema blagoj visoravni podno Velebita ne bi li izbjegao neugodnu vlagu.

      Od burnih stoljeća kada su ovuda kročili Turci, preko I. i II. Svjetskog rata do danas je prošlo svega par stotina godina. Pretočeno u godine junaka ove priče, niti četiri njegova života. Josip Kapš, svećenik odnedavno u mirovini, došao je u Trnovac davne 1959. godine i dobio župe: Trnovac, Smiljan, Brušane i Bužim. Borio se za vjeru, za sve njezine fizičke i duhovne atribute, za običnog malog čovjeka koji je u ovim krajevima uvijek bio na »repu« događaja i uvijek za nekoga plaćao ceh. Svoje je svećeničke dane najvećim dijelom proveo u onim sivim komunističkim vrenienima u kojima zvanje svećenika nije bilo previše obljubljeno od strane vlasti. Uz sve to, kada su u ono doba vlastodršci s nevjericom slušali da je vlč. Josip Kapš jedini Hrvat koji iza sebe ima dva Križna puta, nije teško zamisliti kako je bilo širiti vjeru na ovim prostorima.

       

      Goranin iz Lukovdoh

       

      Josip Kapš je Goranin iz Lukovdola, rođen prije 85 godina. Nakon završene Pučke škole izučio je u Rijeci (na Sušaku) za remenara. Stekao je zanat koji će mu 1945. godine igrom slučaja pomoći da izbjegne sigurnu smrt. U turbulentnim predratnim vremenima Josip je 1939. godine došao iz tadašnje Jugoslavenske vojske da bi nakon nekoliko dana bio mobiliziran. Politika igre po principu »vruće-hladno« natjerale su ga da iz jedne mobilizacije, nakon par dana odmora, bude pozvan u drugu.

      - Nakon zategnutih odnosa sa susjednim državama odlučeno je da moju Postrojbu pošalju na granicu s Italijom. Sest mjeseci gradili smo nad Rijekom svu silu bunkera i zaklona a pad stare Jugoslavije dočekao sam u Lokvama. Kod kuće sam bio samo deset dana i u proljeće 1941. godine opet sam mobiliziran u domobransku postrojbu. Početak II. svjetskog rata ostao mi je u jasnom sjećanju. Bio sam u prvoj domobranskoj postrojbi koja je ušla u Knin! Odmah su uslijedile provokacije četnika iz okolnih sela i nije se dugo čekalo da sruše željezničku prugu i odsijeku Knin od ostatka Hrvatske. Kad je nakon sporazuma NDH i Italije stigla zapovijed o povlačenju iz Knina, nije ju bilo lako provesti u djelo. Ličkom prugom se nije moglo putovati pa smo se za Karlovac kretali preko Drniša, Sinja, Mostara i Sarajeva. I onda opet malo kući, pa mobilizacija... Želio sam učiti te sam se javio u Državnu radnu službu gdje su mi omogućili još šest mjeseci školovanja. Postao sam domobranski časnik. Ubrzo je došla 1945. godina i krah NDH. I tada se dogodio Bleiburg.

       

      Sjećanja na Bleiburg

      Na spomen imena ovog grada vlč. Josip Kapš malo je zastao u govoru i snizio intonaciju i dinamiku glasa. Valjda po navici, pojmovi koji nose neko zlo i stradanje izgovaraju se tiše i s određenim respektom. Najprije je nešto htio reći, pa opet zastao. Zatim je gestikulirajući rukama i svojim čvornatim prstima neodređeno pokazivao prema sjeveru gdje se Bleiburg natazi. Gledao je po sobi Župnog dvora, po starim fotografijama i oronulom namještaju. I sve to bez riječi. A onda je krenula, priča.

      - Nakon predaje u Bleiburgu odvodili su nas na više strana. U samom Bteiburgu najviše je ubijeno civila, starih i nemoćnih, žena i djece. Uz sav taj užas, Bleiburg je za Maribor bio mala Golgota, ukoliko stradanje uopće možeš stupnjevati. A moja grupa upravo je preko Austrije prebačena u Maribor. Od partizanskih oficira sam čuo da je to zapovijedio tito osobno, a provela u djelo Druga armija komandanta Koste Nada. Svrstan sam u radnu grupu. Bili smo smješteni u jednu kasarnu koju smo uredili, popravili i držali je čistom. Onda smo im i mi počeli smetati. Odabir uhićenika za likvidaciju najprije su obavljali na krajnje perfidan način.

       

      Brijanje i klanje

      Bilo je to već ljetno vrijeme, vrućina i prljavština. Partizani bi uvečer ponudili brijanje i kupanje onima koji se žurno jave. Jadnici koji su otišli na takva »brijanja« završavali bi prerezanih vratova ili su ih strijeljali. Nikada se nisam javio ni za kakvu »dobrovoljnu hitnu akciju« ili »brijanje«. Hvala Bogu, zato sam ostao živ! Navečer smo sa strahom i tugom gledali prazrie slamnate ležajeve naših kolega supatnika koji su se sami javljali i tako išli u ruke krvnicima. S vremenom nas je bilo sve manje a i postali smo suvišni svjedoci. Igrom slučaja jedan je partizanski oficir doznao da sam ranije izučio remenarski zanat. Kada me pozvao k sebi mislio sam: ovo je kraj! Strogo me upitao zašto se nisam javio kada su tražili tko će im pokrpati remene, futrole za oružje i ostalo. I tako mi je dao novi posao koji mi je spasio život.

       

      Jeste li bili svjedok likvidacija?

      - Ne znam da li smijem o tome govoriti. Star sam čovjek i nemam više što izgubiti. Puno sam toga vidio. Puno zla, ništa dobra. U zrakoplovnoj luci kraj Maribora bili su smješteni veliki hangari. U njih se dovodilo po nekoliko tisuća hrvatskih vojnika dnevno. Jadnici, morali su se skinuti do gola, ostaviti sve dokumente, satove, prstenje. Vezani žicom potom su ubacivani u kamione i kao na traci smrti voženi su u protutenkovske rovove u okolici Maribora. Tu su strijeljani i odmah zatrpani buldožerima. I sve to po naređenju Tita. Najperfidnije su likvidacije bile uza sami aerodrom. Tamo je doista bilo strašrio.

      Velečasni Kapš opet malo zastajkuje u govoru. Traži li pravu riječ ili prelistava slike od prije 57 godina? Možda ponovni nalet zaboravljenog straha iz minulog vremena?

       

      Masovne grobnice

      - Kada su tijelima ubijenih Hrvata popunili većinu protutenkovskih rovova, partizani su se dosjetili kako ubiti i gdje sakriti tijela novih žrtava. Uz aerodrom Nijemci su imali vrlo čvrsta skloništa. Bili su to golemi armirani podzemni bunkeri za ljude i tehniku. U najveći se moglo smjestiti na tisuće vojnika. Netko od partizanskih oficira došao je na ideju kako ih iskoristiti kao tvornice smrti. Gole zarobljenike nagurali su u takav veliki bunker. Moglo je tu biti oko sedam tisuća ljudi. Ovo doista sada prvi puta govorim javno. Bilo je strašno, to sam sanjao mjesecima. U bunker su ranije nagurali nešto eksploziva. On je trebao pobiti te jadnike. Druga, veća količina eksploziva stavljena je izvana. Ona je u skršenom betonu i čeliku zauvijek pokopala sve te bezimene jadnike, većinom sasvim nedužne domobrane. Zamislite, oko sedam tisuća ljudi ubijeno i pokopano u zajedničku grobnicu samo jednim potezom! Možete li to vjerovati!?

      Doznao sam da su hangari »radili« i dalje. To što sam bio u radnoj službi i što sam majstor remenar spasilo me i Bog je htio da Vam danas ovo pričam. Partizani su kasnije primijenili novu taktiku. Razvrstavali hrvatsku vojsku po činovima, vrstama postrojbi, rodovima vojske... Nekima su govorili da idu kući, da idu u Hrvatsku. Tu je započinjao Križni put onih koji nišu završili ubijeni u rovovima ili podzemnim bunkerima. Neke su likvidacije počele odmah, jer se neki golobradidi kurir sjetio da čovjek iz četveroreda sliči nekom ustaši i slijedio je metak u glavu ili nož u vrat! Boraveći u Mariboru čuo sam od nekoliko visokih partizanskih oficira kako što prije treba završiti s likvidacijama jer bi se saveznici mogli pobuniti zbog takvog postupka prema uhićenim ratnim zarobljenicima. Oficiri su se žalili jedan drugome kako imaju puno posla jer je po Titovoj zapovijedi II. Armija trebala samo u Mariboru likvidirati 85 tisuća ljudi! Sve su zapovijedi za likvidaciju bile usmene. U Mariboru je tada pobijen cvijet hrvatske mladosti, najčešće ljudi koji su bili sasvim nedužni. Jedini im je grijeh bio što su bili u poraženoj vojsci.

       

      Partizanska pljačka

      Jedan je kapetan bio najglasniji u hvalisanju. Kroz prozor sam čuo kako se hvalio da su na prijevaru kod Bleiburga na pregovore privukli hrvatske posrednike. Bili su to časnici bez osobnog naoružanja. Svi su pobijeni. Neki puškama, neki su zaklani. Taj se oficir s ponosom hvalio s dva ručna sata, ratnim plijenom koji je skinuo s dvojice ubijenih hrvatskih časnika nakon što ih je osobno zaklao. Partizani su nam sve krali, barem ono što je nešto vrijedilo ili im je moglo biti od koristi. Ja sam imao novu domobransku jaknu, šinjel, i bojao sam se da mi ga ne otmu jer bi mi noću bilo hladno. Nemam ga gdje sakriti i onda se dosjetim. Zamazao sain ga o pod i premazao s industrijskom masti pa je bio neugledan i prljav. Tako sam ga zadržao. Kada je na tim trakama smrti posao bio pri kraju, nas preživjele trebalo je pokazati narodu kao krivce za sve što se događalo od 1941. do 1945. Onda smo i mi krenuli na Kri,žni put.

      Skupina u kojoj je bio Josip Kapš prošla je pješice od Maribora do Petrovaradinske tvrđe. Na tom je putu tužna kolona bila sve rjeđa. Bez ikakva povoda svakoga dana bi se neki bahati stražar dosjetio da mu je »taj i taj nešto skrivio«. Metak, udarac kundakom ili nož. Kapš je sve to gledao. Likvidacije su se uglavnom događale izvan naseljenih mjesta kako ne bi bilo svjedoka. Mrtve bi bacali u obližnje rijeke, močvare ili su ih uhićenici pokapali u plitke grobove iskopane na brzinu jer se moralo dalje. Uz Petrovaradinsku kulu, na obali Dunava, proveo je neko vrijeme i nakon kapitulacije Japanadio preživjelih domobrana pušten je na slobodu. Samo što je ta sloboda u Lukovdolu imala gorak okus.

       

      Sluga bratu komunisti

      - Moj brat po ocu bio je komunist i »budža« u selu. Kada sam se vratio u rodnu kuću on je odredio da živim i radim kao njegov sluga! Sramio me se jer sam bio u domobranima i davao mi najteže poslove, često nedostojne čovjeka. I dok sam ja tako živio, više gladan nego li sit, moj je brat bio glavni u Narodnom odboru i bio je gospodar svih dobara, života i smrti. Dvije sam mu godine služio bez jednog novčića. Kada je dr. Sojat 1947. u Rijeci ustanovio bogosloviju, ja sam pohitao ne bi li završio za svećenika. Možete misliti kako je to zvučalo u ono vrijeme kada su oči cijeloga svijeta bile uprte u kardinala Stepinca.

      Ni komunistička tortura, niti podmetanja nisu ga omela. Godine 1953. Josip Kapš se zaredio i dobio je svoju prvu službu u Lovincu. Samo što je za razliku od drugih svećenika najprije morao otrpjeti Članak 118. tadašnjeg Krivičnog zakona. Pučki rečeno, dobio je tri mjeseca zatvora »kao narodni neprijatelj koji širi neprijateljsku propagandu« - stajalo je u optužnici. Nakon zatvora i službe u Lovincu krenuo je u Ogulinske Oštarije a od tuda u Okružni sud u Rijeci. Optužba poznata: državni neprijatelj koji širi antidržavnu propagandu. »A ja sam samo prenosio riječ Božju!«-kune se vlč. Kapš.

       

      Zatvor za »neprijatelja naroda«

      Tadašnjim vlastima smetali su sjemenište i bogoslovija. Prekrasni objekt trebao bi imati drugu namjenu, mislili su nositelji vlasti u Rijeci. Na potpuno montiranom procesu koji je počeo u lipnju 1954. konfiscirano je pola tog objekta, škola je zatvorena a svi uhićeni osuđeni su na kazne strogog zatvora. Da bi se po tadašnjim zakonima mogla zatvoriti i ukinuti jedna ustanova, netko je trebao biti osuđen na 5 i više, godina. Ovu je »normu« ispunio Josip Kapš. »U ime naroda« osuđen je na 6 godina strogog zatvora. Optužba poznata: rad protiv države i naroda.

      - Najgore mi je bilo što nisam smio u Novu

      Gradišku, robijati s ostalim svećenicima. Mene su stavili među najveće kriminalce i ubojice u Lepoglavu. Čuvari su nas povremeno tukli i mučili na sve moguće načine. Nakon tri godine torture u Lepoglavi poslali su me Gradišku gdje sam bio oko godinu i pol dana.

       

      Janjetina Jakova Blaževića

      Povratak iz zatvora bio je još jedna prekretnica u Kapšovom burnom životu. Počeo je službovati u Trnovcu. Odlično je primljen od vjernika a šikaniran od vlasti. Odmah se bacio na posao. U selu Jadovno sagradio je kapelicu Svete Marije pomoćnice, po okolnim selima je popravljao crkve, gradio kapelice, sakupljao pomoć za sirotinju. U selu Brušanima popravio je krovište crkve koju su zajedno s dijelom vjernika partizani zapalili 1942. godine. Godine 1962. obnovljena je crkva u Trnovcu. Godinu dana poslije u Smiljanu je obnovio crkvu Sv. Marije. Karmelske. A radovi su se odvijali i u vrijeme kada su tamo na janjetinu došli nedodirljivi Jakov Blažević i Kata Pejnović, tada najjača garnitura ličkih komunista. Prijetila mu je UDBA i milicija. I onda su Kapša opet priveli jer je svojim radom i držanjem povrijedio komunističke glavešine. Srećom, upravo je tada Tito objavio amnestiju za sve one koji su bili u sukobu s lokalnim moćnicima. Dakako, i verbalni je delikt ostao na snazi. Josip Kapš je život i dalje provodio u stalnom radu, ali pod budnom paskom »organa reda« i sitnih »špiclova« koji nisu propuštali njegove mise, pazeći na svaku riječ u kojoj bi se mogla naslutiti negacija komunističke vladavine.

      Razmišljajući o svom Križnom putu pomislio je da bi u znak zahvalnosti za Kristove muke, ali i za počast svim preminulim na hrvatskome Križnome putu trebao sagraditi nešto što će ostati i nadživjeti ga. U gotovo tristo metara strme litice počeo je graditi četrnaest postaja Križnoga puta. Svaka postaja - jedna kapelica. Sagradio je tako ogradu i put a na kraju uzvisine niknula je kapelica Gospe žalosne.

       

      JNA napad na crkvu

      - Pomogli su mi mnogi dobri ljudi, ali najviše smo radili ja i Muka - šali se Kapš. Muka uzme kantu s pijeskom u jednu a ja u drugu ruku i hajd'mo na brdo. Uz veliku kapelu zasadio sam borove, vidite li koliki su danas? – pokazuje nam ponasno. Godinama sam ovo radio: Svaki slobodan trenutak koristio sam za to. Bez pomagala, samo rukama. Kopaj, zidaj, miješaj beton, vuci... Pa kada je došao ovaj zadnji rat, opet je moj Križni put nekome bio smetnja. Dan nakon pada Vukovara, 19. studenoga 1.991., zrakoplov JNA nadletio je Trnovac i crkvu sv . Ilije Tavelića. Ispustio je nekoliko raketa. Jedna je oštetila crkvu i ranila gospićkog svećenika Matu Pavlića. Tri su rakete pogodile Križni put, oštetile dvije postaje i razrovale stazu. Nešto sam već popravio, ali imam još posla. U mirovini sam pa ću uskoro završiti sve što sam zamislio.

       

      Kako se slažete s Bogom nakon ovako burnog života?

      - Super! Znate, Bog i ja smo načinili sporazum. On mi je rekao: »Josipe, još moraš dovršiti toliko započetih poslova. Imaš dosta godina iza sebe a pred tobom je još puno posla. Još ću te ostaviti tamo dolje koju godinu. Poslije ćemo vidjeti!«

      Još bismo razgovarali s velečasnim Josipom Kapšom, ali je morao na misu u Brušane. Iako u mirovini, njega je teško vidjeti na jednom mjestu dulje vrijeme. Prije nekoliko dana ovaj je krepki starac dobio novo produljenje vozačke dozvole. On i njegov rasklimani »Renault 4« trebaju prevesti još puno vreća cementa i ostalog materijala. Treba obići puno mjesta, pomoći sirotinju, posjetiti vjernike. Ionako pola svoje mirovine troši upravo na sve ovo. Zato treba vjerovati da će njegova »pogodba« s Bogom potrajati da završi sve ono što je naumio.

       

                  Istinao četverored

                  Tri smo dana na kamione tovarili svu skinutu odječu tih jadnika. Odvajalo se ono što je bilo bolje. Najviše je bilo dronjaka njih se spaljivalo. U zasebne sanduke tovarili smo zlatninu i satove. Dokumenti, fotografije i drugi osobni predmeti voženi su na spaljivanje. Trebalo je za tim ljudima zatrti svaki trag postojanja na ovoj jadnoj i izmučenoj zemlji. Većina uhićenika koji su to radili na kraju su likvidirani. Mene je opet spasio slučaj. U jednoj je radionici trebao remenar i ja sam prebačen na ispomoć. Tu sam doznao sve što se događalo i što će se događati kasnije. Bio sam domobran pa su me u toj radionici nešto blaže tretirali od ostalih. Kroz prozore sam gledao poraženu hrvatsku vojsku kako u četveroredu hoda glavnom cestom kroz Maribor. Vjerujte mi, onaj film »Četverored« što se prikazivao na televiziji, nema veze s onim što se stavrnodogađalo.

       

                  Tito može naći i krticu

                  Preko svojih prijatelja tajno sam prikupio dokumente i spremio se na put. Navečer je netko zalupao na vrata naše kuće. Bila je to milicija koja me odmah uhapsila. Optužba je glasila da sam ustaša koji se sprema postati križar. Držali su me u Delnicama šestnaest  dana bez povoda, uz svakodnevne batine i razne torture. Ništa nisu mogli dokazati pa sam pušten. Kad su mi umrli roditelji po oporuci trebao sam naslijediti polovicu imanja. Moj brat još je više pojačao pritiske na mene. Svakoga dana me posjećivala milicija, ali nisu mogli ništa dokazati. Kasnije sam doznao da je postojao plan da me se likvidira da bi moj brat naslijedio cijelo imanje! Nasreću, otišao sam u svećenike. Ali ni taj odlazak nije prošao bez problema. U Lukovdolu se pronio glas da sam pobjegao u šumu, među križare. »Tito može naći i krticu u zemlji, pa će pronaći i Kapša«, govorili su.

       

      2006-12-16, HDPZ

      VLČ. JOSIP KAPŠ (1917.-2006.)

      Rođen je 18. ožujka 1917. u Gorencimažupa Lukovdol, općina Vrbovsko. Nakon završenog remenarsko-tapetarskog zanata završio je skraćeno srednjoškolsko obrazovanje u sjemeništu u Rijeci. Teološki studij je završio na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci.

      Subđakonat je primio 3. travnja 1954. u Rijeci, đakonat 25. travnja 1954. u Rijeci, a za svećenika je zaređen 6. rujna 1954. u Rijeci. „U ime naroda“ 1954. godine osuđen je na 6 godina zatvora. Prve tri je proveo u Lepoglavi, te još godinu i pol u Novoj Gradiški. Dekretom od 9. rujna 1959. imenovan je upraviteljem župe Smiljan, te župa Trnovac, Brušane i Bužim. Umirovljen je 21. srpnja 1997. godine. U spomenutim župama ostaje do smrti, 26. listopada 2006.

      Svećenik i višegodišnji župnik četiriju župa zapadno od Gospića, jedan je od najmarljivijih graditelja i obnovitelja crkava u Lici u doba komunizma. Unatoč političkim i neprijateljskim nastrojenim predstavnicimavlasti, uz velike poteškoće, odricanja i šikaniranja, pa i osobni fizički rad, on je: u selu Trnovcu obnovio crkvu godine 1962., u selu Smiljanu 1963. godine obnovio crkvu sv. Marije Karmelske, u selu Jadovnu sagradio kapelicu sv. Marije Pomoćnice i križni put u stijeni dug 300 m s kapelom Gospe Žalosne, u selu Brušanima popravio krovište crkve koju su partizani zapalili 1942. godine, u selu Rosuljama sagradio oveću kapelicu, u Smiljanskom Polju sagradio kapelicu. (I. V.)