Z DRUGEGA ZORNEKA KOTA

        Na strani 30

         

        KAKO SLOVENCI SVJEDOČE O ŽRTVAMA KOMUNISTIČKOG BEZUMLJA (I.)

        Pripremili:S. BRAJDIĆ & M. RUPNIK

        Prošlo je već nekoliko godina od kako smo se upoznali s našim slovenskim prijateljima iz Nove Slovenske Zaveze. Od prvog susreta do danas osjetili smo bliskost, a ona je svoje izvorište imala u sličnoj sudbini naših naroda u Drugome svjetskom ratu i poraću. I osobne su nam sudbine sukladne tome. Povezali su nas naši pogubljeni suborci i njihove stravične smrti na bezbrojnim gubilištima širom Slovenije i Hrvatske. Naši nam slovenski prijatelji pomažu u odkrivanju grobišta, njihovom obilježavanju i svjedočenju istine!

        Iz tih smo razloga odlučili i vas, dragi čitatelji, u Osvrtima izvješćivati o njihovu radu, djelovanju i svjedočenju, kako bi nas njihovi primjeri potakli na aktivnije i hrabrije djelovanje.

        Prvi osvrt koji prenosimo iz br. 34. glasila NSZ, tekst je koji je napisao dr. Tine Velikonja, predsjednik NSZ:

         

        Tezenska šuma - najveća grobnica u Sloveniji i Europi

        Sedamdeset metara jarka koji je pola stoljeća bio grob 1179 ljudi

        U nedjelju, 6. svibnja 1945. više od sto tisuća pripadnika Hrvatske vojske u pratnji barem još toliko civilnih bjegunaca, a po pretjeranim ocjenama moglo ih je biti i više od pola milijuna, uputilo se preko Slovenije prema zapadnim saveznicima kod kojih su se nadali naći zaštitu. Nažalost, radili su račun bez krčmara. Morali su se probijati pokraj krvi željnih partizanskih zasjeda, tako da se brojka već putem prepolovila. Na putu, uz neprestanu borbu, više od vojnika trpjeli su civili. Djelomično su se vratili ili razbježali. Drugi su zaostajali, bili uhićeni i većinom pobijeni, samo u okolici Celja 30.000 i u Gornjem Doliču uz bočni napad 17. istočnobosanske divizije 10.000.

        Nakon 8 dana, do 14. svibnja navečer, oko sto tisuća bjegunaca usprkos zaprekama doseglo je Bleiburško polje, točnije odmah iza Holmeca uz granicu na austrijskoj strani 3 kilometra dugačku i manje od kilometra široku Libučku livadu, okruženu s tri strane brežuljkastom šumom, otvorenu samo prema zapadu. Sto tisuća ljudi na 3 kvadratna kilometra! U podne 15. svibnja je hrvatsko i četničko vodstvo uz nazočnost Britanaca u bleiburškom dvorcu pregovaralo s predstavnicima partizana i nakon nekoliko sati potpisalo predaju u kojoj je bilo izričito zapisano da će partizani poštovati međunarodne zakone, a posebno Ženevsku konvenciju o postupanju s ratnim zarobljenicima.

         

        Divlje raslinje pokrivalo je sjeverni dio novog groblja u Dubravi

        Kad su oko pet poslije podne o tome izvijestili mnoštvo koje je čekalo, neki su se spašavali u šumu ili nisu htjeli podići bijele zastave kao priznanje predaje. Zato su slovenski partizani s položaja na rubu šume zapucali po mnoštvu. Otpor je brzo prestao. Ostalo je ležati pedesetak mrtvih, dvije stotine je bilo ranjenih. Ocjene o tome koliko ljudi je dospjelo u partizansko zarobljeništvo su različite - po trijeznim računicama oko 70.000 hrvatskih vojnika, 5.000 srpskih četnika i 30.000 hrvatskih civila. Tim brojkama se služi i povjesničarka Jera Vodušek Starič u Privremenom izvješću Pučnikove komisije o poslijeratnim pokoljima (II/41).

        Zarobljenike su ubrzano tjerali po dolini Meže pokraj Prevalja i Ravna do Dravograda, a od tamo dalje civile vlakom, a vojnike pješke po glavnoj cesti na lijevoj obali Drave. U Maribor su prvi dospjeli već 18. svibnja navečer. Zdenko Zavadlav opisuje kako je kolona tri dana i tri noći hodala preko dravskog mosta s lijeve na desnu obalu. Usmjerili su ih na obližnje lokacije: u vojne objekte i poligone, u logore oko Teznoga i drugdje. Civile su pustili, a kod vojnika obavljali izbor i odabir. Većinu su vezali žicom, natovarili na kamione i vozili u nepoznato. Kasnije se doznalo, neki su naime uspjeli pobjeći, da je najviše žrtava progutao protutenkovski rov iskopan kroz Tezensku šumu između Drave i ceste Celje-Maribor. Tako navodi Zvonimir Dusper u svojim uspomenama, da se je u njemu našao 22. ili 23. svibnja. Pao je tako duboko da se sam nije mogao izvući. Konopcem su ga iz dubine izvukli domaći ljudi.

        Za Tezensku šumu i protutenkovski rov se znalo. Bio je dugačak oko tri i pol kilometra, od toga baš kroz zaštićenu šumu dva kilometra. Javljali su se i povjesničari s ocjenama da tamo leži šest do devet tisuća žrtava ali ne više. Ni sada se s tim ocjenama ne možemo puno pomoći, jer nam npr. mariborski povjesničar Martin Žnidaršič tvrdi da kod tog pokolja nije sudjelovala XIV. divizija što je vjerojatno točno, ali ne želi reći tko je onda sudjelovao. Krivci su bili sastavni dio 3. partizanske armije pod zapovjedništvom Koste Nađa, njezin komesar bio je Branko Petričević, zapovjednik Ozne major Vlado Kovačević, šef Ozne za pozadinu general Ivan Mišković.

        Za nas je zanimljivije da je bila nazočna i 2. slovenska divizija KNOJa, točnije njena 1. i 3. brigada, zapovjednik divizije bio je general Bojan Polak-Stjenka i načelnik štaba general Franc Tavčar. Tada je bila u Mariboru i brigada 4. operativne zone kojoj je zapovijedao Viktor Cvelbar-Stane, a njen komesar je bio Mitja Ribičič-Ciril. Može se općenito reći da su Slovenci držali štangu, pokazivali mjesta i uglavnom zatrpali grobove i kasnije ih nadgledali, dakle radili upravo ono što bi po Ribičiću bila briga za higijensku sanaciju. Ali vrijeme radi svoje i danas taj rov nije teško naći jer se zemlja u njemu u širini tri do četiri metra ulegla skoro metar u dubinu.

        Već dvadeset godina u planu je obilaznica pokraj Maribora od Slivnice preko Drave do Pesnice po njegovu istočnom rubu. Pri proučavanju inačica planeri su uzeli u obzir Uredbu broj SZ-800/239 koju je još 17.07.1984. izdao Republički sekretarijat za narodnu obranu. Njen sastavni dio bio je grafički prikaz područja i popis parcela na kojima se mogu očekivati grobovi. Kad je prihvaćena sadašnja varijanta Ministrstvo za rad, obitelj i socijalne poslove je izdalo detaljne upute za rad. Sadrži ih i Uredba o lokacijskom nacrtu za dionicu autoputa Slivnica-Pesnica (Službeni list RS br. 41, od 29.05.1998.). U njezinu članku 25. navedeno je da teče trasa na odsjeku od km 5+900 do 6+150 (dakle u dužini od 250 m) preko zaštićenog područja grobova iz Drugoga svjetskog rata.

        Dopušteno je prekopavanje ali uz poštivanje sljedećih uputa: evidentiranje, spremanje u vreće, privremeno skladištenje, pokop i kao zadnje: Ako je moguća identifikacija, treba ju obaviti i ako je moguće, odnosno ako su još živi, obavijestiti najužu obitelj iskopanih da mogu prenijeti u svoje grobove njihove posmrtne ostatke.

        Iskapanja su započeta u travnju 1999. Nema nikakve sumnje da je bila želja vlasti da se o stvari sazna što manje, istražni sudac je čak zatvorio cijelo područje za javnost pozivajući se na pijetet prema rođacima. Time je naravno zaobišao najvažniju preporuku. Nismo doznali niti za imena nađena na prstenju. Radilo se korektno, u nazočnosti svih koji pri takvom iskapanju moraju biti. Otkopano je 70 metara nekadašnjeg rova u dijelu kojim on teče koso preko trase autoceste, širokog 4 do 6 metara i dubokog 3.20 do 3.50 metara. Do kosti se došlo na dubini od metra do metra i pol, u sloju dubokom preko metra, nađeno je prosječno osamnaest leševa na dužinski metar rova, ukupno 1179.

        Velika većina su muškarci, vojnici hrvatske narodnosti. Nađena je, naime, dugmad s oznakom NDH i U, ustaške značke, značke na džepovima, obično i vjenčano prstenje, ali i žica kojom su bili vezani, vojničke cipele, novčanici, žlice, pribor za brijanje, čak i zlatnik u vrijednosti pola milijuna tolara.

        Vreće s kostima spremljene su u dva prostora privremenog skladišta u grobnom objektu na novom mariborskom groblju na Dobravi. Prema nacrtima arhitekta Vlade Emeršiča područje spomenika POBIJENIMA NAKON 9.5.1945., MARIBOR 1990. produženo je prema sjeveru sve do nekadašnjega tenkovskog rova koji teče dijagonalno i lako se može naći. Dužina cjelokupnoga memorijalnog kompleksa je 40 metara. U iskopani grob su u danima nakon 23. srpnja položene vreće s ostacima 1179 iskopanih, a u petak 30. srpnja je održana pogrebna svečanost. Grobnicu su blagoslovili mariborski biskup dr Franc Kramberger i predstavnici drugih vjerskih zajednica. U ime hrvatskog Sabora govorio je predsjednik njegovog odbora za zakonodavstvo Vice Vukojević, u ime slovenske vlade njezin potpredsjednik inž Marjan Podobnik, a u ime mariborske gradske općine gradonačelnik inž Boris Sovič. Što se tiče Tezenske šume i njezinog mračnog nasljeđa, govoreno je općenito. Samo je Podobnik spomenuo veliki broj žrtava a ne 1179, naglasio je da je država dužna zapisati i objaviti imena svih žrtava, upisati ih u knjigu mrtvih i potvrditi njihovo ljudsko dostojanstvo memorijalnim znakovima. Naglasio je da se država trudi da postavi dostojne spomenike na Teharjama kod Celja i u Kočevskem Rogu.

        Vladina komisija za rješavanje pitanja povezanih s korištenjem i uređivanjem grobnica, koju vodi Viktor Blažič, predlagala je da se na pola metra visokom zidiću uz grob postavi slijedeći natpis: OVDJE I U BLIŽOJ OKOLICI JE POKOPANO NEKOLIKO DESETAKA TISUĆA ŽRTAVA POKOLJA NAKON KRAJA DRUGOG SVJETSKOG RATA, VOJNIKA I CIVILA, PRETEŽNO HRVATSKE NARODNOSTI.

        Hrvatska strana želi da bi na drugoj strani zidića ili posebno pisalo i sljedeće: KADA MI TRAVA POKRIJE GROB, MAJKO, NE PLAČI, TI ZNAJ DA HRVATSKA NEĆE BITI ROB, NITI ĆE JE NESTATI!

        Spomenik je postavljen kao simbolni grob prije devet godina. Time što je sada uz njega pokopano 1179 ljudi postao je pravi grob kojeg treba obogatiti. Arhitekt Vlado Emeršič zamislio je deset metara visoki križ koji bi se uklopio u cjelinu, hrvatski predstavnici pak žele uz sam grob postaviti karakteristični domobranski križ visok tri metra.

        Ako je samo polovica jarka tako gusto posijana s kostima, o čemu skoro da nema sumnje, tada u Tezenskoj šumi leži trideset do četrdeset tisuća hrvatskih vojnika. Sudimo da je to najmanje polovica svih vojnika koji su se predali na Pliberškom polju. Većina je završila svoj put već u Mariboru. Za neiskopane će biti uređen memorijalni park na cijeloj trasi, dakle u dužini od tri kilometra. Gradska općina Maribor je obećala da će “s odgovarajućim uređenjem, oznakama i informativnim pločama biti označeno cijelo područje, dostupno posjetiocima i odgovarajuće povijesno obilježeno”.

        Tezenska šuma nije samo najveća slovenska, nego i najveće europska grobnica žrtava komunističkih pokolja: Katyn četiri do pet tisuća (nepoznato je gdje je još osam tisuća poljskih časnika), ponori na Kočevskem Rogu - svaki najviše deset tisuća, Hrastniški hrib deset tisuća, protutenkovski rov i druge grobnice oko Celja trideset tisuća, Tezenska šuma četrdeset i u obližnjim šumama još deset tisuća! (Tine Velikonja)

        (nastavit će se)