JE LI MILKA PLANINC (rođ

2014-07-20

 

KOMUNISTIČKA UBILAČKA SKUPINA SA KOČEVSKOG ROGA

 

         U intervjuima danim tiskovinama „Jutarnji list“ i „Slobodna Dalmacija“ (rujan 2007.) gospođa Milka Planinc, u  sporno vrijeme Milka Malada (kći Nikole r. 21.11.1924. u Drnišu, u NOB-u od srpnja 1943., član SKOJ-a od 1941., član KPJ od siječnja 1944.) poručnica, politkomesarka čete za vezu 11. dalmatinske brigade (izvor: Milan Rako i Slavko Družijanić „11. dalmatinska (biokovska) brigada“, Split 1987.,str.554.) niječe bilo kakvo saznanje, a kamoli umiješanost koju joj pripisuje major Simo Dubajić, u masovnim pokoljima u Sloveniji, koje je u svibnju i lipnju 1945. počinila 11. dalmatinska brigada u kojoj je ona imala značajni vojni, i politički čin. Bilo bi uputno radi saznanja istine zamoliti gospođu Milku Planinc da pogleda određene dokumente, pa čak i fotografije, te da se prisjeti  nekoliko značajnijih imena koja spominju svjedoci stravičnih pokolja kod Ljubljane i na Kočevskom Rogu  Ivan Gugić i Ivan Marinović pripadnici 3. čete 3. bataljuna 11. dalmatinske brigade, koja je bila logistička četa egzekutorskoj četi. Spomenuti svjedoci su dali svoje iskaze  u Rimu 1953. godine svećeniku Krunoslavu Draganoviću. Najznačajniji doprinos makar i djelomičnom rasvjetljavanju spornih događaja dala je  knjiga naslovljena „11. dalmatinska (biokovska ) brigada“, koja je tiskana u Splitu 1987.godine, autora Milana Rake i Slavka Družijanića , kao i usporedba ove knjige sa knjigom Nikolaja Tolstoya „The Minister and the Massacres“, London 1986. (hrvatski prijevod „Ministar i pokolji“, Zagreb 1991.) Slijedeći  navodi će poprilično uzdrmati izjave Milke Planinc o njezinom potpunom neznanju za masovne pokolje, koje je u jugozapadnoj i jugoistočnoj Sloveniji počinila odabrana i dobrovoljačka četa ubojica pripadnika 11. dalmatinske brigade uz asistenciju 3. čete 3. bataljuna 11. dalmatinske brigade, koja je vršila logistiku  ubilačkoj četi novoformiranoj oko 26. svibnja, sastavljenoj od najpouzdanijih komunista, vojnika i oficira, iz sva 4 bataljuna 11. dalmatinske brigade (izvor: iskazi Ivana Gugića i Ivana Marinovićai ). U knjizi „11. dalmatinska (biokovska) brigada“ na str.251. objavljen je faksimil članka Mile Malada „One su pale, ali mi se svetimo ( u spomen Gabrijele, Slavice i Lucije)“ Tekst je objavljen još u prosincu 1944. godine  u tadašnjem brigadnom listu 11. dalmatinske brigade nakon poznate bitke za Knin. U članku stoji i ova rečenica: „Naš 3. bataljun krenuo je prema Oštroj Glavici“. Iz navedenoga se može zaključiti, da je gospođa Planinc tada možda bila pripadnik 3. bataljuna 11. brigade, a nejasno je li u to vrijeme još bila formirana njezina četa za vezu 11. dalmatinske brigade. U spomenutoj knjizi „Ministar i pokolji“ na str. 147. i 148. hrvatskog izdanja opisana je uloga 3. bataljuna kao i stanovitog kapetana „Dominka“ neidentificirane brigade u sastavu  26. divizije. Kako 80-ih godina svijet nije još bio kao danas globalno selo, britanski povjesničar Tolstoy  teško da je mogao dobiti u tadašnjoj komunističkoj Jugoslaviji izdanu monografiju o 11. dalmatinskoj (biokovskoj) brigadi u sastavu 26. divizije 4. jugoslavenske armije. Dakle, iz usporedbe ovih dvaju izvora nesporno je da se u Tolstoyevoj knjizi spomenuti 3. bataljun odnosi na 3. bataljun 11. dalmatinske brigade, a da je spomenuti kapetan „Dominko“ punim imenom Dominko Antunović (sin Šimuna,r.18.2.1917. u Kozici kod Vrgorca, zemljoradnik, u NOB-u od 12.3.1942., član SKOJ-a od prije rata, član KPJ od 1941., nositelj partizanske spomenice 1941. ), zamjenik komandanta 11. dalmatinske brigade (izvor: citirana knjiga „11. dalmatinska (biokovska) brigada, str.508.,613.).  Taj Dominko Antunović je  jedan od vrlo važnih  aktera pregovora s  Englezima (izvor: citirana knjiga „Ministar i pokolji“, str. 147., 332.). On je i osoba upoznata sa mnogim pojedinostima sudbina onih ratnih zarobljenika i civila koje su Englezi izručili natrag Titovim partizanima. Antunović je umro u Zagrebu 2003. godine.  U intervjuu koji je dala „Jutarnjem listu“ u rujnu 2007. Milka Planinc ga spominje kao  komandanta njezinoga bataljuna 11. dalmatinske brigade, u koju brigadu je ona ušla na Visu jeseni 1943. godine kada je ta brigada bila tamo stacionirana. Gospođa Planinc ne navodi je li to bio 2. ili 4. bataljun kojemu je jedno vrijeme Dominko Antunović bio komandant (izvor: citirana knjiga „11. dalmatinska (biokovska) brigada, str. 617., 620.),  no u već ranije spomenutome „Jutarnjem listu“ gospođa Planinc navodi, da je  njezina četa za vezu bila vezana uz štab 2. bataljuna 11. dalmatinske brigade. Iz navedenih dokumentiranih poveznica između Milke Malada (Planinc) i Dominka Antunović naprosto je nevjerojatno da gospođa Planinc nije ništa znala o masovnim pokoljima u to doba u Sloveniji, a još je nevjerojatnije, da nije ništa kasnije saznala o tim pokoljima koje je počinila 11. dalmatinska brigada. Premda je njezin nadređeni Dominko Antunović umro, još nije kasno da gospođa Planinc, ili po službenoj dužnosti glavni državni odvjetnik RH, postavi važna pitanja posljednjemu komandantu 2. bataljuna 11. dalmatinske brigade poručniku Petru Mioču, ( sin Grge, r. 4.5.1916.,Pozla Gora, Metković, u NOB-u od 19.3.1943., član KPJ od rujna 1943., NOP-u pristupio krajem 1942., sada živi u Splitu, Poljička cesta 17, izvor: knjiga „11. dalmatinska (biokovska) brigada“, str.388.,423., 561.),  koji je bio izravno nadređen inkriminiranim osobama potporučniku Danijelu Jokoviću (sin Petra, r.16.10.1923., Vela Luka, Korčula, zemljoradnik, u NOB-u od 1.8. 1943., član SKOJ-a od svibnja 1942., član KPJ od rujna 1944.), zamjeniku komandira 3. čete 2. bataljuna 11. dalmatinske brigade (izvor: citirana knjiga „11. dalmatinska (biokovska) brigada“, str.541. i svjedočenje Ivana Gugića i Ivana Marinovića),  i Nikoli Maršiću (sin Ivana, r.1919., Vlaka, Vrgorac, zemljoradnik, u NOB-u od jeseni 1942., član SKOJ-a od 1941., član KPJ od 1942.), komandiru 1. čete 2. bataljuna 11. dalmatinske brigade (izvor: citirana knjiga o 11. dalmatinskoj (biokovskoj) brigadi  str. 557., i svjedočenje Ivana Gugića).  Gospođa Planinc spominje u citiranome „Jutarnjem listu“ svoju fotografiju u knjizi o 11. dalmatinskoj brigadi. Ta se fotografija nalazi na stranici 425., na kojoj se ona (tada Milka Malada) spominje kao  „n.n.partizanka“. Na toj slici drugi lijevo od nje je Ante Čepić (izvor: iskaz svjedoka Ivana Gugića) , koji je bio omladinski rukovodilac 4. bataljuna 11. dalmatinske brigade (izvor: knjiga o 11. dalmatinskoj (biokovskoj) brigadi str.522.). Ante Čepić je napustio ovaj svijet, ali još nije kasno upitati njegovog kolegu  Adolfa Dragičevića, politkomesara 3. čete 4. bataljuna 11. dalmatinske brigade (izvor: citirana knjiga o 11. dalmatinskoj (biokovskoj) brigadi str. 621.), je li on, možda, taj  „Zagrepčanin A.D.“ iz naslovnice članka u „Večernjem listu“  (veljača 2008. str.2.) kojega je krim policija ispitivala o partizanskim zločinima.

Gospođa Planinc spominje i premještaj 11. dalmatinske brigade u Makedoniju, ali ne spominje kasniji dolazak tamo ubilačke čete koja je u međuvremenu bila na nagradnom dopustu na Bledu. Bilo bi interesantno zapitati gospođu Planinc je li i ona bila u toj relativno malobrojnoj skupini koja je zakasnila u Makedoniju. Svjedoci Gugić i Marinović spominju naknadni dolazak ubilačke čete u Makedoniju. Pripadnik te ubilačke čete Josip Bači svoj je pokajnički iskaz pred smrt 1948. godine dao Anti Vukasoviću upravo u Makedoniji (izvor: „Vjesnik“ kolovoz 1999.). Nadalje, gospođa Planinc u spomenutom intervjuu koji je dala  listu „Slobodna Dalmacija“ spominje prometnu nesreću u kojoj su nastradali  pripadnici njezine čete za vezu, te spominje referenta saniteta 11. dalmatinske brigade Branka Petkovića (podatci o njemu u citiranoj knjizi o 11. dalmatinskoj (biokovskoj) brigadi, str.468., 570. – sin Ante, r.25.7.1920. u Blatu na Korčuli, tada student medicine, u NOB-u od 16.9.1943.). Bilo bi uputno da gospođa Planinc odgovori, jesu li članovi saniteta 11. brigade liječili i one pripadnike ubilačke čete koji su vršeći egzekucije doživjeli psihički slom. Još je jedno ime interesantno sa spiska medicinskog osoblja 11. dalmatinske brigade: Vuk Anđelinović, (sin Danka, r. 3.4.1922. u Zagrebu, tada student medicine, u NOB-u od 3.9.1943., u NOP-u od ožujka 1942.). referent saniteta ispočetka u 5. a potom u 2. bataljunu 11. dalmatinske brigade, ujak političarke Vesne Pusić (izvor: citirana knjiga o 11. dalmatinskoj (biokovskoj) brigadi , str.469., 508.). Je li Vuk Anđelinović , ujak Vesne i Zorana Pusića, liječio i egzekutore Danijela Jokovića i Nikolu Maršića, pripadnike 2. bataljuna 11. dalmatinske brigade?  Dr. Vuk Anđelinović dugo je godina bio poznati splitski ginekolog. Još jedna živuća osoba skoro sigurno ima neposredna saznanja o masovnim pokoljima koje je na potezu Podrošćica – Šentvid kod Ljubljane – Kočevski Rog izvršila 11. dalmatinska brigada. Već smo spomenuli ulogu 3. bataljuna te brigade koju je opisao Nikolaj Tolstoy u svojoj gore spomenutoj knjizi (poglavlja o predaji „Jugoslavena“ i o Kočevskoj jami, odnosno o preuzimanju vlakova punih zarobljenicima koje su Englezi na prijevaru izručili Titovim partizanima).

 

Tolstoy na str. 147. izričito spominje 3. bataljun te nekog mitraljesca toga bataljuna pod imenom „Mile mitraljezac“. Vodni delegat i pripadnik KPJ toga 3. bataljuna 11. dalmatinske brigade Jerko Nobilo, (sin Antuna, r.14.1.1924. u Blatu na Korčuli, zemljoradnik, u NOB-u od 16.6.1942., član SKOJ-a od siječnja 1942., član KPJ od ožujka 1944., danas živi u Jagnjić Dolu kod Zagreba – izvor: spomenuta knjiga o 11. dalmatinskoj (biokovskoj ) brigadi str. 565., 631.) vjerojatno je svjedok masovnih pokolja  koje je izvršila skupina pripadnika te brigade. Interesantno bi bilo i njegovo svjedočenje. U ovdje često citiranoj monografiji o 11. dalmatinskoj (biokovskoj) brigadi vrlo je indikativan navod na stranicama 434. i 435. koji glasi: „I pored toga što Britanci od vremena na vrijeme prave poteškoće našim jedinicama, istovremeno ponekad izlaze na ruku zahtjevima naših komandi. Tako su pored ranije navedenih pružanja pomoći danas saopćili, da će našim jedinicama predati oko 32000 zarobljenika. Predaja će se obavljati u  Podrošci svakog dana s tim, da će dnevno izručiti 2000 do 3000 zarobljenika. Za ovu svrhu pukovnik Šiljegović je odredio posebnu grupu vojnika iz 3. bataljuna.“ Sjeća li se gospodin Jerko Nobilo danas, jesu li on, kao i njegov prezimenjak i kolega iz 2. čete 3. bataljuna Stjepan Nobilo (sin Vicka, r.21. 5. 1919. u Lumbardi, Korčula, kamenoklesar, u NOB-u od 6.9.1943., član SKOJ-a od srpnja 1942.) bili u toj posebno odabranoj skupini, i koji su im bili daljnji zadatci? (izvor: knjiga o 11. dalmatinskoj (biokovskoj) brigadi str.565.).  Značajna je usporedba ovoga citata u kojemu je spomenut pukovnik Boško Šiljegović sa Tolstoyevom knjigom. U toj knjizi na str.147. i 148. spomenuti komesar 3. bataljuna, neidentificirani Crnogorac, koji  večerava s Englezima 3. lipnja 1945. u jeku najmasovnijih pokolja koje vrši 11. dalmatinska brigada, zapravo je Nikola Marić-„Bokež“ (sin Petra, r. 26.3.1924., tada đak gimnazije, u NOB-u od 13.7.1941., član SKOJ-a od 1940., član KPJ od 1942., nositelj partizanske spomenice 1941.), politkomesar 3. bataljuna 11. dalmatinske brigade (izvori: knjiga o 11. dalmatinskoj (biokovskoj) brigadi, str. 555., svjedočenje Ivana Gugića koji ga pogrješno naziva Ivanom, i koji navodi da je taj politkomesar jedan od vođa novoformirane ubilačke čete). Bilo bi, stoga, zanimljivo, da danas gospodin Jerko Nobilo kao važan svjedok očevidac ove krvave povijesti odgovori, je li i on, kao i nadređeni mu Nikola Marić-„Bokež“, bio pripadnik zločinačke skupine unutar 11. dalmatinske brigade? Još jedan detalj ne bi smio promaknuti demokratskoj javnosti i povijesnoj znanosti. Svjedok Ivan Gugić navodi, da je naređenje za formiranje ubilačke čete stiglo iz štaba 26. divizije, te da je jedan od završnih nadglednika pokolja izvršenog na Kočevskom Rogu bio pukovnik, politkomesar 26. divizije Dušan Korać. Međutim, do sada je prilično uspješno cenzuriran podatak, da je zamjenik politkomesara 26. divizije  bio javnosti dobro poznati, a pravdi i kaznenoj odgovornosti još uvijek nedohvatni, Veljko Kadijević.

                                                                                  Podatkesakupio N.N.