SLIKE TUSKANAC i drugo - GOOGLE




ZAGREB
9. Na Tuskancu masovna grobnica zrtava partizana?

    Četvrtak, 14. listopada 2004. http://www.index.hr/

    MUP-ov Odjel za ratne zločine i terorizam započeo je s provjerom tvrdnji da je na zagrebačkom Tuskancu, na zemljistu koje koriste Hrvatske sume, masovna grobnica zrtava koje su po zavrsetku II. svjetskog rata pogubili partizani. "MUP je jučer zaprimio dopis Drzavnog odvjetnistva na temelju kojeg je započeto s obradom tog slučaja", kazao je Hini glasnogovornik MUP-a Zlatko Mehun. Dodao je da je uz zahtjev Drzavnog odvjetnistva prilozena i prijava Miroslava Luksića, hrvatskog emigranta koji tvrdi da je kao 14-godisnji dječak bio svjedok masovnih likvidacija civila na Tuskancu 1945. i 1946. Mehun je kazao da ce policija uskoro razgovarati s Luksićem i "brojnim drugim osobama" koje bi mogle nesto znati o masovnoj grobnici.
    "Nakon prikupljanja podataka o svemu ćemo izvijestiti Drzavno odvjetnistvo", kazao je Mehun, dodavsi kako za sada, u prvoj fazi obrade slučaja, nije predvidjeno iskapanje zemljista na kojem se navodno nalazi grobnica. Luksić je za danasnji dnevni tisak izjavio da su partizani u lipnju 1945. počeli kamionima, dva puta tjedno, dovoziti skupine od dvadesetak civila. Tvrdi da su zarobljenici strijeljani i zatrpani u jame na dijelu zemljista koje je pripadalo njegovoj obitelji. Likvidacije je navodno promatrao iz gospodarske zgrade udaljene stotinjak metara, pa nije vidio lica zrtava i egzekutora, no tvrdi da je na tom zemljistu zakopan i bratić njegova oca, Slavko Pepelar koji je, kako kaze, strijeljan pred njegovim ocima. Pogubljenja su se, kako tvrdi, dogadjala od lipnja do rujna 1945. te u prolječe 1946.
    Pretpostavlja da je u masovnoj grobnici pokopano izmedju 500 i 1000 ljudi te da na Tuskancu medju susjedima ima jos zivih svjedoka tih dogadjaja. Kaze da su neki od njih o tome i dali iskaz 1997. kada su odbili dati suglasnost za izdavanje lokacijske dozvole za jedan stambeni objekt prije nego sto se istrazi postoji li masovna grobnica. Imovina na Tuskancu obitelji Luksić je oduzeta i nacionalizirana 1946., kada mu je i otac na smrt pretučen. Miroslav Luksić je 1988. s obitelji otisao u Kanadu, na sto su ga, kako tvrdi, natjerali telefonski pozivi s upozorenjem da mora sutjeti o onome sto je vidio kao djesak. Od 1997. Luksić trazi povrat imovine, a nakon niza negativnih rjesenja 2000. je tuzio drzavu i Grad Zagreb. Hina

ZAGREB
Tuskanac, mjesto masovnih pokolja

    2005-06-17@, AMAC, 5/25/05 3:31 pm

    Nakon 60 godina, prvi put u samom centru grada Zagreba odrzana je ovog tjedna, 25. svibnja, komemoracija s molitvom nad jos jednom 'neotkrivenom jamom', u kojoj, prema izjavama očevidaca, leze kosti ubijenih vojnika i stanara Tuskanca. Danas je to mjesto u najelitnijem dijelu Zagreba okruzeno vilama, a adresa mu je Tuskanac 64 -74, ili kako kazu stanari te ulice kod rasadnika Pepeljarka.

    Prvi put je o tom strasnom zločinu partizana 1945. godine, u samom centru hrvatske metropole, progovorio prije nekoliko godina u novinama, a lani u listopadu i na televiziji, nekadasnji vlasnik tog golemog imanja Miroslav Luksić, povratnik iz Kanade.

    On je kao mladić iz svoje kuće gledao kako su partizani tijekom svibnja, lipnja, srpnja, kolovoza i rujna 1945. godine, te jos jednom u proljeće 1946. godine, sustavno ubijali i strijeljali razoruzane i zarobljene hrvatske vojnike, ali i civile, koje su kamionima dovozili na ovu lokaciju otprilike dva puta tjedno.

    Očito zbog velikog interesa i skupog građevinskog zemljista u tom dijelu grada, premda je zločin bio prijavljen, nadlezni jos uvijek odugovlače s istragom. Zbog toga se do danas jos uvijek ne zna točan broj tih hrvatskih zrtava koje skrivene i zatajivane leze na ovom stratistu već punih 60 godina.

    Prema grubim procjenama svjedoka i zapisa, koje su skupili organizatori komemoracije "NGO Istina", nagađa se da je u tom sumarku zakopano čak između 500 do 1000 zrtava.

    I nakon istrage MUP-a - jos uvijek tajna
    Otkako je u listopadu prosle godine ponovno u medijima zabiljezeno, s izjavama svjedoka, postojanje tajne grobnice u Tuskancu, MUP-ov Odjel za ratne zločine i terorizam započeo je s provjerom tvrdnji da je na zagrebačkom Tuskancu, na zemljistu kojeKoriste Hrvatske sume, masovna grobnica zrtava koje su po zavrsetku II. svjetskog. rata pogubili partizani.

    "MUP je jučer zaprimio dopis Drzavnog odvjetnistva. na temelju kojeg, je započeto s obradom tog slučaja", kazao je za HINU lani ujesen glasnogovornik MUP-a Zlatko Mehun. Dodao je da je uz zahtjev Drzavnog odvjetnistva prilozena i prijava Miroslava Luksića, hrvatskog emigranta koji tvrdi da je kao 14-godisnji dječak bio svjedok masovnih likvidacija civila na Tuskancu 1945. i 1946. Mehun je tada kazao da će policija uskoro razgovarati s Luksićem i "brojnim drugim! osobama" koje bi rnogle nesto i znati o masovnoj grobnici. "Nakon prikupljanja podataka o svemu ćemo izvijestiti Drzavno odvjetnistvo", kazao je Mehun, dodavsi tada kako je MUP u prvoj fazi obrade slučaja, te da nije predviđeno iskapanje zemljista na kojem se navodno nalazi grobnica.

    Proslog je tjedna, na pismeni zahtjev udruge "NGO Istina" i poziva na komemoraciju,iz Odjela terorizma i ratnih zločina Uprave kriminalističke policije, stigao odgovor da su o svim prikupljenim saznanjima izvijestili Zupanijsko drzavno odvjetnistvo i da je ono jedino ovlasteno davati informacije o tom predmetu.

    Tako je grobnica u Tuskancu i dalje ostala pokrivena velom tajni. Čini se da nekome nije stalo iznijeti istinu na svjetlo dana. Međutim, do danas nitko od nadleznih sluzbi nije porekao postojanje grobnice i događaja od prije 60 godina.

    Sto kazu o tome svjedoci?
    Miroslav Luksić je novinarima i po dolasku u Hrvatsku ispripovjedao da se sjeća i da je skriven, kao dječak, gledao iz kuće kako su partizani u lipnju 1945. kamionima, dva puta tjedno, dovozili skupine od dvadesetak civila.

    Danas on tvrdi da su zarobljenici strijeljani i zatrpani u jame na dijelu zemljista nedaleko njihove kuće koje je pripadalo njegovoj obitelji. Likvidacije je navodno promatrao iz gospodarske zgrade udaljene stotinjak metara, pa nije vidio lica zrtava i egzekutora, no tvrdi da je na tom zemlj istu zakopan i bratić njegova oca, Slavko Pepelar koji je, kako kaze, strijeljan pred njegovim očima. Pogubljenja su se, kako tvrdi, događala od lipnja do rujna 1945.te u proljeće 1946. Pretpostavlja da je u masovnoj grobnici pokopano između 500 i 1000 ljudi te da na Tuskancu među susjedima ima jos zivih svjedoka tih događaja. Rekao je da su neki od njih o tome i dali iskaz 1997. kada su odbili dati suglasnost za izdavanje lokacijske dozvole za jedan stambeni objekt prije nego sto se istrazi postoji li masovna grobnica.

    Osim Luksićeve izjave i sjećani ja starijih stanovnika Tuskanca,nedavno je objavljen u beogradskom tjedniku NIN jos jedan dokaz o poratnim zrtvama u i Tuskancu. U broju od 19. listopada 2000. godine u tekstu i Milana Sarca pod naslovom Ispovijed generala Djoke Jovanića u četvrtom nastavku proslavljeni Titov general opisuje svibanj 1945. godine u Zagrebu: "...narod nas je dočekao stvarno dobro. Jedino smo imali jednu nesreću.

    U skoli smo zatvorili zarobljenike, domobrane i ustase, na Tuskancu, pa su se ovi noću, pobunili htjeli da se oslobode, tako da smo morali većinu njih pobiti, jer su napali straze".

    Jos jedan pisani dokaz pronasao je utemeljitelj "NGO Isti na" Zlatko Grbesa u dokumentaciji svećenika Krunoslava Draganovića koji je jos 1963. godine, u vrijeme svojeg boravka u emigraciji, sakupio popis zagrebačkih stratista.

    Pod rednim brojem 52, a po usmenoj predaji očevidaca iz emigracije, naveo je "rasadnik na Sofijinom putu" u koji se ulazilo s Tuskanca. Zapisao je da je broj tamo egzekutiranih i pokopanih zrtava nepoznat ali i da ih se od 10. sve do 20. svibnja svake noći dovozilo u dva kamiona. Ljudi su bili u donjem rublju, pripovijedali su mu očevidci.

    Svake noći čula se pucnjava i zveket lopata. Dodao je i podatak da su Tuskančani apelirali na uličnom odboru zbog nepodnosljivog smrada, te da je komisija potom sanirala stanje."

    Priroda sama označila stratiste golemim krizem
    Ako danas namjernik stigne na adresu Tuskanca 64-74, naći i će se na prostoru okruzen prekrasnim obiteljskim kućama. koje su podignute uz cestu: iznad sume. Potrazili smo i mjesto gdje je 1945. bila kuća I bogate obitelji Luksić iz kojeje dječak Miroslav gledao egzekucije. Pomogao nam je I čovjek iz susjedstva koji se na tom Luksićevu brijegu rodio, ali s obzirom na događaje i 'zlokobnu tisinu' koja prati priču o grobnici, zelio je ostati anoniman. - Svih tih kuća daleke 1945. godine tamo nije ni bilo.

    Čitav taj golemi brijeg, danas načičkan obiteljskim kućama, bio je nekada prekrasan travnjak. I livada i suma bili su vlasnistvo Luksićevih. Konfiskacijom je to golemo imanje rasparcelirano. Danas taj teren iza kuća prema sumi mi starosjedioci jos uvijek nazivamo rasadnik Pepeljarka.

    U doba kad su tu zivjeli Luksićevi nije bilo na njihovoj zemlj i nikakvog rasadnika. Rasadnik Pepeljarka izmislili su i posadili na njemu drveće oni koji su htjeli zatrti svoj zločinački posao u samom srcu Zagreba, u njegovu najljepsem dijelu, - ispripovijedao je čovjek iz susjedstva. Poveo nas je od autobusne stanice do odvojka prema donjem dijelu Luksićeva imanja, gdje se danas nalazi rasadnik i pokazao nam gdje je policija obavila iskopavanja.

    Na tom mjestu između ograde koja graniči s rasadnikom i makadamskog puta, primijetili smo ogromno osuseno stablo koje je na mjestu rasadnika brsljan obavio u obliku kriza. Očito se priroda poigrala s ljudskom himbom i htjela pokazati prezivjelima da se ispod rasadnika nalaze neobijezeni grobovi.

    Na tom mjestu policija nije kopala, a niti trazila preduboko, kazu susjedi, koji su kriz primijetili tek kad smo ih upozorili. Grane debla su suhe i gole, a brsljan se po njima siri, gusto, uz samo stablo, dok se gore pri vrhu račva ulijevo i udesno, točno u obliku kriza. "Pa stvarno, kriz je! Pa to je nemoguće... Ma, kako ga nismo do sada primijetili!" govorili su. - "Zbilja, priroda ne dopusta da mračne ljudske tajne ostaju skrivene".

    Nakon sto je priroda označila to nesretno mjesto, koje su zli ljudi stvorili, a oni drugi ljudi su bili dovoljno prestravljeni, da ga nikada nisu obiljezili, članovi udruge "NGO Istina" zapalili su na 60-godisnjicu te tragedije svoje svijeće i polozili cvijeće, te se pomolili zajedno sa svećenikom. Prvi put i za te hrvatske duse, skrivane desetljećima.

    Anonimne prijetnje smrću
    Imovina obitelji Luksić je na Tuskancu oduzeta i nacionalizirana 1946., kada mu je i otac na smrt pretučen.

    Miroslav Luksić je 1988. s obitelji otisao u Kanadu, na sto su ga, kako tvrdi, natjerali telefonski pozivi s upozorenjem da mora sutjeti o onome sto je vidio kao dječak. Od 1997. Luksić trazi povrat imovine, a nakon niza negativnih rjesenja 2000. je tuzio drzavu i Grad Zagreb.

    Kad su ta njegova sjećanja jesenas objavljena u jednom mediju, započeo je dobivati anonimne prijetnje smrću, pa je taj 75-godisnjak uplasen napustio Hrvatsku i vratio se u Kanadu.

    Tada je na scenu stupila udruga "NGO Istina". Već u studenom prosle godine i ponovno u veljači ove godine zatrazili su javno da se to stratiste dostojno obiljezi, te da policija objavi sto je ustanovila.

    No bilo kakav, pa makar i negativan odgovor o masakru u Tuskancu, do danas nije obavljen, osim MUP-ova priopćenja da je sve sada u rukama Zupanijskog drzavnog odvjetnistva. Očito - istina se i dalje skriva. Zasto?

    Hrvatski list (www.hrvatskilist.tk)