SLIKE JAZOVKA - GOOGLE

ZAGREBAČKA ZUPANIJA
JAZOVKA - SOSICE
    RAZNI PRILOZI I KOMENTARI

    BROJ 424 ZAGREB, PETAK 06. LIPNJA 2003.

    Jama Jazovka

    Izmedju Bleiburga i Jasenovca

    Iako su od stradanja na spomenutim stratistima ili mjestima zločina protekla već desetljeća, ponovno se - na sreću samo sporadično - licitira s točnim brojem zrtava i na jednom i na drugom mjestu. Iako smo mislili da toga vise ne će biti, na zalost, uz sve «isprike» ili pokusaje «isprika», ponovno kao da netko zeli otvoriti «Pandorinu kutiju» i pustiti da mističnost ili neizvjesnost nadvlada stvarnost i jos jednom uzburka osjećaje i sjećanja! Očito je da su protekla desetljeća uz zivuće aktere tih dogadjanja, bez kaznjavanja odgovornih, uz stvoreni «mit» o svehrvatskoj pomirbi jedna od prepreka da o činjenicama govorimo kao o zločinu koji, prema nasim i svjetskim pravnim normama, nikako ne zastarijeva. No kako u sadasnjem dijelu naseg pravnog i sudskog ustroja ipak nesto «zapinje» izmedju proklamiranog i stvarnog, rezultat je činjenica, koja ima mnogo nerijesenih detalja - za ili protiv - ovisno o stranačkoj pripadnosti ili (ne)potrebi isticanja ili trazenja jedino ispravnog i točnog odgovora.

    Vjerojatno će tek kad odraste ova mlada generacija i nestane starija, sada zivuća, netko od povjesničara slobodnije moći dati svoj sud i odgovorno napisati njihova imena, iako ih i mi sada znademo, ali... Sigurno će do tada na povrsinu «isplivati» jos mnogi detalji i postati dovoljno jasne i druge spoznaje o kojima i danas dosta znademo, ali za mnoge jos «nedovoljno»!

    Srećko BOZIČEVIĆ



    Zumberak

    Zumberak is a hilly area of the southern inclines of the Zumberačko Gorje, the borderline mountain massif between the Republic of Croatia and the Republic of Slovenia. It is a karst region, with funnel-shaped holes, caves, precipices and subterranean waters, abounding with chestnut and beech forests. Major occupations include agriculture, wine growing and livestock breeding.

    The old burg of Zumberak is located east of the hamlet of Kekići, near the village of Sopote, from which one can see it on the top of a conical hill (501 m). The foot of the hill can be reached by a path leading through the valley of the Kekić Draga village (15 minutes' walk). The burg was first mentioned in the 9th century and in the 12th century it was owned by the Sichelbergs. The Habsburg Dukes owned it in the 14th century. When the burg was taken over by the Military Border captains, it was already abandoned.

    The new Zumberak burg was located on the top of the Gradsko Brdo hill, close to the 17th-century church of St. Nicholas and the 17th-century "pillar of disgrace" that was used as a pillory. The burg was erected in the 16th century as a stronghold against Turkish invasions and was also used as the headquarters of the "Uskoci" captains. In 1793 it was badly damaged in a fire. The present-day remains, merely ruins, are covered with earth.

    In Zumberak there is a small, one-nave parish church of St. Nicholas, erected around 1645, with a Gothic profiled door-post and a cross vault over the sanctuary. The parish curia was built in 1744.

    In Sosice, 9 km northwest of Krasić, there is a Uniat parish church of Sts. Peter and Paul, built in 1756. The chapel of the Ascension of the Virgin Mary belongs to the Catholic parish of Ostrc and was built around 1828. The monastery of the Basilian nuns in Sosice (1939) houses a valuable ethnographic collection of the Zumberak region.

    Restovo Zumberačko, on the way to Sosice, is the birthplace of the Croatian historian Tadija Smičiklas (1843-1914).

    The parish church of Mary Magdalene in Ostrc has the well-preserved mediaeval core, the sanctuary with Gothic scenes and the barrel vault. The sanctuary was extended and reconstructed after 1827. The curia, the present-day parsonage, was built in 1752. The parish church of St. Michael in Kalje has the sanctuary and the triumphal arch in Gothic style. In 1821 it was restored in a classicist manner.

    The Paradise for Hikers

    Hiking, walking, hunting and angling are major recreation opportunities on Zumberak. Very challenging is climbing on Sveta Gera, the highest peak of Zumberačko Gorje (1,178 m). On the top of it there is a pilgrimage church of St. Elias from the 15th century. The patron saint's day is celebrated on the first Sunday after St. Elias' Day (July 20). Since 1994, a pilgrimage-hiking tour from Sosice to Sveta Gera is organized on each last Sunday in January. Not far from Sosice there is a mountain hut on Vodice and in Sekulići there is the "Boris Farkas" mountain lodge.

    The Sopot waterfall, near the village of Sopote, is 40 m high, comprising three cascades flowing toward the water mill.

    Jazovka

    Above the village of Sosice there is Jazovka, a naturally formed pit that became an ossuary. On the bottom of the 40-m deep pit, in 1990 - after the first multiparty elections in Croatia, many human bones, army boots and leather belts were found. These were the victims from the period of the Second World War, as well as from the post-war period. After the establishment of the communist regime in 1945 the captured soldiers and civilians were thrown into the pit. Since the discovery of Jazovka in 1990, a holy mass is celebrated to commemorate the victims every year, on the Sunday closest to May 15.

    Black Chronicle of Croatian History: Methods Used to Rehabilitate Ustashe and Stigmatize Antifascists

    Depravity and Now

    Feral Tribune, Split, Croatia, December 29 1997

    by Zivko Gruden, Toni Gabric and Ivica Buljan

    As the Croatian daily with the highest circulation has recently reported, the Zagreb Commission for the naming and renaming of streets has these days "yet again postponed the discussion about the renaming of Marshal Tito square, while it will carefully consider the request for the renaming of December victims street to St. Peter street". The latter part of this information caused confusion among the inhabitants of Zagreb because it is well known that Zagreb has had St. Peter street (which starts at St. Peter church) for ages, while it has recently lost its sDecember victims street. As if it could have a street which would with its name commemorate sixteen hostages (the best known of whom was professor Bogdan Ogrizovic, a son of Croatian writer Milan Ogrizovic) who were hanged in December 1943 by the authorities of Independent State of Croatia [NDH - puppet fascist state in Croatia during W.W.II] along the main street in Zagreb Dubrava in retaliation for the attack of Croatian anti-fascists on a German ammunitions storage dump near Sesvete?!

    The Zagreb December victims street has suffered the destiny of hundreds of thousands of streets and squares all over Croatia whose names had been changed since 1990 in order to (in yet another way) suppress the memory of a partly glorious and partly ignominious period in Croatian history and thus obtain a tabula rasa for the rewriting of neo-history.

    The first part of the above information is, on the other hand, yet another one in a series of the signals by the commission for the renaming of streets to the Presidential residence in Pantovcak; the commission is asking whether, perhaps, the time is ripe to evict the best known Zagorec [Josip Broz Tito; Zagorje is a region north from Zagreb] in Croatian history from the Croatian capital. It is pointless to speculate what the President will take into account in his evaluation of the current situation and what his final decision will be. Zagreb's Marshal Tito square was nearly renamed Mile Budak square at the beginning of 1993; however, after protests by the veteran antifascist fighters who fought in north-western Croatia during W.W.II, instead of Marshal Tito square, Mile Budak was given Duro Salaj street [another antifascist fighter from W.W.II]; a week later, after additional protests, Ustashe vice-president lost that street as well; the explanation given by the authorities was that the decision about the renaming of the street, reported by all the daily papers, had never been made.

    However, that was an exception. The Ustashe vice-president and signatory of racial laws was given streets in numerous Croatian cities. Many of them are still named after him: for example the one in Split, in spite of recent protests after the condemnation of the criminal NDH regime in the statement by the Republic of Croatia which preceded the establishment of the diplomatic relations with Israel. Judging by the this summer's interviews with president Tudman in Jerusalem Post and his chief of staff Hrvoje Sarinic in Globus, local naughty boys bear sole responsibility for such names and the Presidential office "has taken steps" against them. Surprisingly, these "steps" haven't produced any results so far.



    Susak's Denials

    No one has ever blamed local power brokers for the change of the name of Victims of Fascism square in the summer of 1990, only a few months after the victory of HDZ in the first multi-party elections; this change gave the signal for the mass removal of the traces of antifascism in the names of streets and squares. On the contrary: Tudman himself, rejecting many protests from all over the world, defended that move as firmly as if it were his own. Why was that so important to him? What was the meaning of that act?

    Those who were confused at first, quickly figured out the message: there was no fascism in NDH. NDH was not a fascist state and, therefore, there were not any victims of fascism in it. The Ustashe emigrants and their followers all over the world have insisted on that since the end of W.W.II, realizing that Nazi-fascism had been so discredited that they could not survive and have hope for the future if they didn't distance themselves from it.

    The formula for "distancing" Ustashe from fascism was very simple and has remained in use until today. Minister of Defense, Gojko Susak, used this formula when asked in an interview about his attitude with respect to "Tudman's antifascism". "What antifascism?" replied Susak, "there was no fascist party in NDH!".

    Representatives in the Parliament

    Therefore, there was no fascist party in NDH, and hence, there was no fascism and, consequently, no antifascism. However, this formula couldn't satisfy historian and former Partisan Franjo Tudman. Clearly, after carefully thinking about the problem and with the goal of satisfying all interested parties, Tudman arrived at the magic formula which was announced in his speech at the first congress of HDZ in February 1990: "NDH was not only a simple 'quisling' state and 'fascist crime', but also an expression of historical desire of the Croatian people for its independent state".

    That formula provided common ground for everyone and everything: even those who didn't have doubts about the criminal and quisling nature of the Ustashe state could allow that a portion of the Croatian people may have hoped that NDH was the fulfillment of "centuries long" dreams about the independence; on the other hand, those who had adamantly denied that NDH had been a fascist and quisling state could point out that in the above quoted sentence Dr. Franjo Tudman only stated that NDH had been "the expression of the historical desire of the Croatian people for its independent state"; the rest, that it was a quisling state and a fascist crime was put between the quotes (which hadn't been noticed by the careless), distancing himself from these (dis)qualifications and even contradicting them to a certain extent.

    Academician Dubravko Jelcic felt very comfortably within the scope of that magic Tudman's formula when, this past Spring, at the commemoration in Bleiburg, which was broadcast by Croatian TV, as the envoy of the president of the Croatian parliament he stated that the army of NDH was not a fascist army, that its members were exclusively led by the idea of the Croatian state, that they died only because they were Croats and, furthermore, that there were more antifascists among the Ustashe than among the partisans.

    The president of the Parliament, academician Vlatko Pavletic also hadn't strayed from the magic formula when speaking a year before at the same place and on the same occasion; he asserted that "Bleiburg is the generic term for the suffering of Croats who were betrayed by those in whom they had believed until the last moment". Pavletic performed his duty equally well when, at roughly the same time, on the occasion of the celebration of 50 years since the victory over fascism, he stated that the struggle against fascism and nazism "had the support of the whole Croat people". Dr. Nedeljko Mihanovic also didn't go amiss when he stated that "Croats were the first antifascists in Europe and the world"; the same is probably true for Luka Bebic who discovered, along the lines of Jelcic's statement, that "the Partisans, but also the majority of NDH military units, fought against fascism".



    Bulldozer Attack on Monuments

    True, someone might have felt provoked to ask how was it possible that in such an antifascist country, year after year, with participation of top state officials and direct TV broadcasts, only the members of the Army which throughout W.W.II fought on the side of Germany and Italy are honored, while at the same time thousands of memorials to fallen members of the antifascist Partisan army have been destroyed by vandals or, in the best case (with exceptions mostly in those regions where HDZ never managed to win in local elections) have beenremoved and placed into dark cellars; how is it that, out of 450,000 Croats who, as the former president of the parliament Dr. Nedjeljko Mihanovic at the time boasted, actively participated in the struggle against fascism, not a single one deserved that a unit of the present Croatian Army be named after him, while several famous individuals who fought on the side of nazi-fascism were honored in this way; how come that a person, who as an official of NDH signed on several occasions racist decrees (which had been preserved, as documents, in books, and in the past also in museums) has not only been honored by a high decoration of the Republic of Croatia but also almost became its ambassador; how come that the contemporary Germany doesn't even think about resurrecting swastika as its state symbol, although such an act could be defended with an argument that that sign has been used for centuries before Hitler so that it is stupid and meaningless to link it to Nazism, and that the contemporary Croatia so gladly and in spite of all objections, protests and warnings, reaches for the exclusive symbols of NDH, the state which was a loyal ally, follower and practitioner of the racist and genocidal ideology and politics of the Nazi Germany; how come that on the contemporary political scene Croatia is the only country in the world with a legally registered political party (HOP) whose founder [Ante Pavelic, Ustashe leader] was one of the heads of state in Hilter's New Europe... similar questions could continue forever.



    Myth About Jazovka

    Further developing the magic formula, its moderate followers told us that Ustashe were not golden boys, but neither were the Partisans. That had to be proven with material evidence. Immediately after HDZ won power, Jazovka ravine was discovered near Zagreb, with a lot of media fanfare; it was probably supposed to become a counterpart of Jasenovac. The alleged number of the victims thrown into Jazovka (captured members of the NDH military units and civilians who were after the war killed by the Partisans) was immediately estimated at 20,000 and by today it has reached 60,000. However, the Commission which at the time was established by the Parliament with the mission to carefully research the victims of Jazovka and informing the public about them, never announced its results. Maybe because, according to the information coming from the then prime minister Josip Manolic, in Jazovka, instead of tens of thousands, only the remains of 245 persons were found and it was assumed that the remains were of the Ustashe who had died or been shot in the battle for Krasic, in the last days of 1942.

    The myth about tens of thousands of victims in Jazovka has nevertheless survived, as at the time the myth about hundreds of thousands of victims in Jasenovac. The campaign around the victims from Jazovka has given impetus to the founding of the Parliamentary commission for the investigation of the war victims and victims in the post-war period; the Commission, while led by Vice Vukojevic, tried very hard to prove Vukojevic's conviction that the Partisans were a gang of murderers; for obvious reasons, Tudman didn't like that and, consequently, the involvement of Vukojevic in that project was short lived.

    Nevertheless, Tudman never denied that he had borrowed from Vukojevic the idea about the conversion of the Jasenovac memorial park into the "park commemorating all Croatian war victims", as he stated in his State of the Croatian State and Nation Address in 1995. The plan to convert the memorial to the victims of the largest Ustashe death-camp, which has been and still is a symbol of the genocidal and racist nature of the Ustashe state, into a "memorial to all Croatian war victims" provoked extremely strong reactions abroad, especially in the USA and Tudman had to pull back. The future will tell whether he has definitely given up on this idea or whether this was just a tactical withdrawal.



    Granic's Results

    Croatian minister of Foreign Affairs, Dr. Mate Granic has on one occasion listed four conditions without which Croatia will not be able to join European integrations: antifascism, parliamentary democracy, market economy and respect for human rights. It can be regarded as justifiable that Croatia, as a "society in transition", as a country which has just come out of a war, with relatively humble economic base, has had problems with the latter three conditions. But, it boggles one's mind that her antifascist character is frequently questioned in the international community having in mind its true contribution to the antifascist forces (domestic and foreign) in W.W.II. And that would be surprising, if it weren't due to the Croatian present which, except through commemorative grotesques, rejects its antifascist heritage and has been trying to reshape history, finding inspiration in its darkest and most shameful segments.

    When in the statement which followed the establishment of the diplomatic relations between Croatia and Israel, the Croatian side qualified the Ustashe regime during NDH as a quisling and criminal regime, without quotation marks, a domestic commentator noted that on that occasion the Republic of Croatia has for the first time since its founding unequivocally distanced itself from NDH and that "this was effectively a ban on Ustashe in Croatia". Was it really necessary that the description of NDH as a quisling and criminal state be dictated to Croatia by the diplomacy of a foreign country?

    Someone may point out that that is also a sign that the situation is improving. True, there are such indicators: even the leader of HSP, Anto Dapic, who had until recently enjoyed posing under Poglavnik's portrait, celebrated April 10 and listed Pavelic and Budak among his favorite writers, was recently deeply offended when Ivan Jakovcic said that HSP was a pro-Ustashe party!



    Franjo Tudman: "Bespuca Povijesne Zbiljnosti: Rasprava o Povijesti i Filozofiji Zlosilja", Nakladni Zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1989

    Bullet Faster Than The Truth

    Without any intention of trying to please the current president, we must emphasize that this is a seminal work; it not only anticipates, but also outlines a program for the events which marked the 90's in this region. "Wastelands" also offer a historical and philosophical framework for numerous later interpretations of history and contemporary politics, either by the ideologues from the ruling party, or the members of the patriotic Croatian opposition parties. The basic idea of the book is expressed at the very beginning, with this quote from Shakespeare:
    "Here Someone Murders With Impunity

    While Others are Sentenced for a Single Mistake"

    The manner in which those verses are interpreted in Tudman's book, and later implemented by him and his followers, indicated that the unfortunate English bard had managed to put together in the sixteenth century the implementation motto of the contemporary Croatian politics.

    The basic idea of this esseyistic-quasi-historiographic-quasi-philosophical mish-mash, can be summed up without too much simplification as: people have always killed and slaughtered each other and that is sad, but nothing special. Hitler's madness in W.W.II isn't praiseworthy, but isn't unique in history of humankind. The Fascist's treatment of the Jews is absolutely within the context and continuity of the European attitude with respect to that Asiatic people throughout the centuries; also, the crimes against Jews were additionally (because it has been proved that history is written by victors!) exaggerated by the Allies. After all, isn't it true that in 1940 when Germans entered the Netherlands many Jews committed suicide, out of fear or desperation (see page 148).

    As was demonstrated in the book, people have always exterminated each other, still do and will continue to do that in the future; consequently, how can someone have objections when we, Croatian patriotic idealists, see in NDH the fulfilment of our centuries long dream, or when in the Patriotic war a few bullets are fired carelessly now and then? This must be the first time in history that here without sanction someone criticizes democratically elected, independent and sovereign authorities, while in the Hague, they try for a single mistake!?

    Hrvoje Sosic: "Croatian Political Dictionary", Tiskara Rijeka, Rijeka, 1993



    Snake from Gulag

    A political pamphlet on 1200 pages, envisioned as a lexicographic expression of HDZ's political concept. These two elephantine books which, from a historiographical, political science, economical, journalistic or simply esthetic point of view, are totally worthless, in normal circumstances would have been a totally insignificant phenomenon on the shelves of bookstores in Croatia. In the best case, they could be used as a material for an international conference of psychiatrists. However, they are given significance by the fact that Sosic was among the founders of the party which has ruled Croatia for eight years, that he is serving a second term of office in the upper Chamber of the Parliament, appointed by the president of the republic as one of the most deserving citizens, and that his "Dictionary" is absolutely based on the "spiritual atmosphere" which HDZ spreads from its party headquarters, with assistance of the state infrastructure.

    It is hard to discern whether the author is trying to be witty or whether he unintentionally produces hilarious results but in the book he very seriously "explains" entries such as "member of Social Democratic party", "snake in bosom", "Croatian Communist gulag", "Falian [sic] strategy of Tudman the warrior" (on three pages!!!), "best" (of course HDZ and Tudman are the best)...

    The words "fascism", "antifascism", "Ustashe movement", "Ante Pavelic" were suppressed from the consciousness, and are not even mentioned in Sosic's phantasms. On the other hand, East German secret police STASI is mentioned as an institution of great importance for Croatia. On the other hand, Ksenija Urlicic who "comes from the depths of the Croatian political opposition and is a metaphor for those political oppositionists... who belong to the Croatian political opposition from their 'birth'," receives the whole two pages, while, for example, Croatian Party of rights [HSP] isn't even mentioned.

    "Decapitation of Croatia in Karadordevo", authorized transcript, editor-in-chief: Milan Piskovic, Preface: Sime Dodan, Conclusion: Marko Veselica, Meditor, Zagreb, 1994



    Miko and Savko

    The book contains the authentic transcript of the legendary meeting in Karadordevo, in 1971, based on the material found in the Archive of the Central Committee of the Croatian League of Communists. It is definitely a very interesting material; unfortunately, the publisher made a mistake in deciding to add Dodan's and Veselica's comments to the text. They used this opportunity for a delayed showdown with Savka Dabcevic Kucar, Miko Tripalo and Srecko Bijelic for whom they had been bearing a grudge since 1970.

    Thus we obtained a book which instead of an objective depiction of the historical intra-party clashes offers one-sided attacks whose purpose is to discredit the then leaders of an opposition party. "Savka and Tripalo didn't know how to position themselves as the defenders of Croatia and instead blamed others for the 'contrarevolution', showing readiness for the co-operation in bureaucratic battles", is the basic Dodan's thought. He continues: "The most important thing for them was to please serbo-yugo-lovers, who constituted their Praetorian guard, and every demand of Croats for equality was labeled as nationalism and chauvinism". Dodan says that Savka "announced a purge and persecution of Croats in hope that serbo-communists will allow her to be in charge of that, instead of Moka and Milutin, Dragosavac- serbo-orthodox and others". Nothing new; it's been known for a while that Dodan has more talent for zoology than for (civilized) politics. In conclusion, Veselica writes all about thousands of years of Serbia's attempts to destroy Croatian people and its state, from pre-historic times until Slobodan Milosevic.

    Sime Dodan: "Bosna and Hercegovina, a Croatian land", Meditor, Zagreb, 1994



    The Night of Coneheads

    Main sponsors of this publications are Agrokor, Podravka and Privredna Banka. Who would have guessed that reviews of old books could give material for a recent upheaval among the tycoons?!

    Dodan's work was written at the time of worst clashes between Croats and Muslims in the central Bosnia, and was published in the year of the Washington Agreement. Nevertheless, his intention to provide intellectual back-up for those parts of the ruling party and Croatian political corpus who at the time couldn't accept neither the peace nor the idea of the sovereign Bosnia-Hercegovina, is obvious. The main point in the book, and it is covered on many pages, is that Bosna is historically a Croatian land, that Bosnia belonged to Croatia in the early mediaeval times, that the majority of Bosnian population used to be and are still Croats, and that mediaeval Bosnian kings were ethnic Croats.

    The proof for that, among others, is that their surnames ended on "-an" (Kotromanici, of course?), which is a typical Croat surname (Tudman is the main proof), which at the same time points at the Iranian roots of the Croatian people. Historian Nada Klaic has never noticed this, consequently, her work is harmful for Croatia. Now, you be smart with this. How would Koloman [a Hungarian king] react to that?

    Dodan quotes Draganovic's and Mandic's research according to which 95 percent of Muslims are actually Croats, and for this occasion even 30 percent of half-humans with pointy heads, as the author of the book usually refers to Serbs in his public appearances, have become Croats. "Bosnia-Hercegovina has always been Croatian; it is a Croatian land and there are historical, ethnic, and geopolitical reasons for that", concludes Dodan his observations.

    Aleksandar Vojnovic: "NDH in Belgrade", Naklada P.I.P.-Pavic, Zagreb, 1995



    Graves in Wheat

    The book contains archive material, mostly reports about the political situation in Serbia and the public mood in Belgrade, which were sent by the NDH consulate in Belgrade between 1941 and 1944 to its superior Ministry in Zagreb. The idea was to demonstrate, based on the original historical documentation, that all assumptions about hermetically closed border between Croatia and Serbia [during W.W.II] are baseless, "although that could be expected taking into account well known relations between the two countries and all that came with them". That "all that came" is the worst accusation of the Ustashe and Nedic [leader of the Serbian quisling regime in Belgrade] regimes that can be found in the book. Another question arising in the context of the book can be phrased as: if the "motherland" of Croatian Serbs didn't care too much about the persecution of the Serbs by NDH, but instead maintained some sort of diplomatic relations, why should we care about those pogroms today?

    Each one of over one hundred documents in the book starts with a stylized memo with an Ustashe coat of arms and ends with the official stamp of the NDH consulate in Belgrade. We wouldn't want it to be interpreted that anyone publishing archive material from NDH must apologize for that, but... fascination with something like fascist coats of arms and stamps at least brings into question the good taste of the publisher.

    Ivan Tolj, Nikola Bicanic, Kemal Mujcic: "For Croatia", Croatian Ministry of Defense, Zagreb, 1992



    Let us Speak

    The book should be used for the moral-political indoctrination of new Army conscripts. The front page displays eight portraits of the greatest sons of Croatian people: Tomislav the unifier; Starevic the father; Radic the victim; Stepinac the martyr; and Franjo Tudman the restorer. The greatness of the last one couldn't fit on one picture, so that it had to be spread over two: one was borrowed from the HDZ election poster, while on the other one Tudman is depicted in his general's, oops, leader's uniform.

    In the part of the book dedicated to history, kings Tomislav, Kresimir, Zvonimir and Svacic received all together three pages, Starcevic eight, Radic nine, and Tudman - thirty two. A part of one of "leader's" speeches was used instead of an introduction, while an interview with him, entitled "I will pray to God, you liberate Croatia" was also included. Although the book is ordinary garbage, it can serve as a n illustration of the way in which HDZ, as early as 1992, in the middle of the war, worked on the establishment of its single-party army.

    Ivan Omrcanin: "Military History of Croatia", Ivor Press, Washington, 1993



    Muscular People

    In the introduction, Omrcanin instructs us that Croats have 10,000 years old military history. He says: "We stepped into history as a thoughtful people, which head its own pantheon even in pre-history. Thus we know that our ancestors had big brains... Since we were such an independent and self-reliant people among all those prides of two-legged and four-legged creatures, we must have been muscular enough to resist all attacks and imprisonment".

    It must be the irony of folly that the author proclaims the Serb Svetozar Borojevic, Austro-Hungarian feldmarshal from W.W.I, for the most glorious Croatian warrior. Either a joker or a four-legged Croat, Omrcanin finishes his study about military history with the dedication to "Servs": "They pushed us out of Yugoslavia, they banished themselves from the UN, they pushed us into Bosnia-Hercegovina."

    Ivo Rojnica: "Meetings and Experiences", DoNeHa, Zagreb, 1994



    Occupation in 26 Pictures

    Memories of the Ustashe administrator for Dubrovnik, and later an emigrant, on about 300 pages, cover the period between 1938 and 1975. Rojnica describes his work in the expulsion of Serbs and their forced conversion into Catholicism, mostly in eastern Hercegovina and Dubrovnik.

    "Just before the return to Dubrovnik I was again phoned by Lorkovic and told that the government has accepted German proposal to transport 250,000 Slovenes, whom the Germans want to expel from Slovenia [to Serbia], while we could at the same time expel 250,000 Christian Orthodox Serbs to Serbia." etc. etc.

    Manipulating with data about 420 Serbs converted to Catholicism, the author also mentions the conflict with Muslims regarding the settling of eastern Hercegovina once all of the local Serbs were "cleansed". Because of his hard work for the Croatian cause, Rojnica was, of course [zna se, HDZ electoral slogan], after the establishment of the independent Croatian state, decorated by president Tudman.

    "Who are Croats and Where did They Come From: a Revision of an Ethnogenesis", Collection of works, Scientific Society for the Study of the Ethnogenesis of Croats



    Celtic Republic

    A collection of works whose goal is to prove the origin of Croats going at least 4,500 years to the past. Most of the authors are religious persons or amateur historians who speculate about various theories on the origin of Croats: Gothic, Caucasian, Illyrian, Iranian...

    We can find the claims that the ethnogenesis of our people dates back to prophet Zoroaster, the founder of dualistic mazdaism [anciant Iranian religion, also known as Zoroastrianism]. Led by unbridled currents in the consciousness of the collaborators in this publication we wonder through the expanses of Kurdistan, and one of them (certain Robert Strauli from Zurich) has concentrated his efforts on proving that Croats and Serbs have "totally different origin as nations": according to him, the former are of the Celtic origin, while the latter hail from antic Tribali, descendants of the numidian Sarmatians.

    The editorial board for the publication consists of Dr. Antun Bauer, professor of history in Croatian studies department and faculty of Theology Dr. Franjo Sanjek and Nedjeljko Kujundzic, president of the Croatian academy of Educational Sciences at the Zagreb University. The project was sponsored by the president of the Republic, academician Dr. Franjo Tudman.

    Ante Pavelic: "Experiences", Naklada Starcevic, Zagreb, 1994



    Early Slime

    "There is no thing more sacred than law, no struggle more sacred than legal struggle with legal means". Believe it or not, this is the first sentence in Ante Pavelic's memoir. In "Experiences" the author deals with the period before 1918, so that the reader is, unfortunately, denied his vision of the horrible events which Pavelic himself has created. He doesn't hide his literary ambition; the writer of the conclusion, academician Dubravko Jelcic is astounded by Pavelic's style. He says: "Experiences of Ante Pavelic are an excellent book of memoirs; there are very few books of such quality in this genre in our literature; nevertheless, I suspect that among us there are people who will deny this with all of their might."

    Ivo Omrcanin: "Croatia 1941-1945", own edition



    All Our Servs

    In a voluminous study, on about 500 pages, Omrcanin starts with the claim that "all Croatian writers in communist Croatia, writers, historians, educators, scientists, as Vjekoslav Kaleb, Ivan Supek and Franjo Tudman, in general write as other communists and are therefore closer to Servs than the truth". On the other hand, the author gives his "true statistics" according to which in 1981 there were 53,150 Serbs in Croatia, or 1.1 percent of population, while all those who declared themselves as Yugoslavs are automatically counted as Croats by the author. In the same manner he uses the data about the number of the victims in W.W.II. His "scientific statistics" show that 200,000 Serbs and 600,000 Croats died in W.W.II.

    Eugen Dido Kvaternik: "Memories and Observations 1925-1945", Nakladnicko Drustvo Starcevic, Zagreb, 1995



    Court Dramas

    A fan of great personalities from NDH, Ivan Starcevic, with financial support from the Croatian Ministry for Science and Technology gives us an opportunity to learn what sorts of worries troubled the founder of concentration camp system in NDH, Eugen Dido Kvaternik. Thus, we can find everything about the court intrigues initiated against him by Marija Pavelic, about his assessment of Pavelic's responsibility for the fall of NDH and all the evil which has happened.

    Kvaternik deals only with politics, failing to remember or observe the fact that it was him who directly sent to death several tens of thousands of Serbs, Croats, Romany, Jews, Muslims... Apparently, he didn't know about certain Jasenovac, Gradiska and other similar idyllic places, which could be another explanation for the support of the Croatian authorities for this project; the official state policy is to try to expunge such places as efficiently as possible from the collective memory.

    Ivan Kosutic: "Croatian Domobrani in W.W.II", Nakladni Zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1992



    All Heroes

    The author of this monograph claims that all military histories are glorious and marvelous, especially, of course, ours. From the pen of a former graduate of the Domobran military academy and editor of the radio program about rural matters after the war, we can learn about almost supernatural capabilities of Croatian soldiers, about their soldierly virtues, about courage, patriotism, and preserved honor of Croatian Domobrans in W.W.II, etc.

    Most of the book is dedicated to the fight of the Croatian legionaries on the Eastern front [in Soviet Union]. There is a quote from Ante Pavelic's letter in which Poglavnik expresses wishes of "numerous Croats to take part in the struggle against the enemy of all freedom loving nations as soon as possible, in order to contribute to the new order in Europe".

    Dominik Mandic: "Croats and Serbs - Two Ancient Different Nations," Nakladni Zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1990



    Star Treck

    Franciscan monk from Siroki Brijeg [in Bosnia-Herzegovina] Dominik Mandic is trying to prove at all cost that Croats and Serbs are actually so different that it is simply impossible to believe that they originated from the same planet, let alone that they have certain common roots or, God forbid, similarities. Along the way, Mandic discovers that Croats and Serbs belong to two different racial types. He claims that Croats are of Iranian origin, while Serbs are even denied Indo-Iranian origin and sent to Asia Minor to the territory of ancient Sard. A majority of serious historians believes that this book is nothing more than a political pamphlet.

    Translated on 3/15/98

    Cekajuci Fortinbrasa

    Mozda jos uvijek ne znamo sve, ali znamo dovoljno. Isprva stidljivo, u uzgrednim aluzijama, a potom sve bucnije, kao prvorazredna senzacija, cinjenicna istina o razmjerima zlocina pocinjenih u ovom ratu probila se u javnost. Maglovit mucni dojam o onoj drugoj, neherojskoj strani rata dobio je jasnije konture. Na gruboj i jednostavnoj skici iskrsli su detalji: toponimi egzekucija, masovne grobnice, konkretne metode mucenja, silovanja, ubijanja i naposljetku imena i prezimena vjerojatnih pocinitelja. Pocela je velika repersonalizacija rata. I dok nacija iz anonimnosti kolektivnog podviga jos uvijek revno izvlaci nove i nove junake obecavajuci im besmrtnu slavu, sa svojim zlocincima ta ista nacija ne zna sto bi otpocela. Ovoga puta medjutim nije izvjesno da je na izlazu iz labirinta moguce mimoici vlastite zlocine. Postoji jedan primitivan nacin dresure nekih zivotinja. Psu ili macki koji bi se uneredili na nezgodnom mjestu gazda bi zabio njusku u njihov izmet i dobro ih izudarao. Nesto slicno su Amerikanci cetrdeset pete cinili u pobijedjenoj Njemackoj. U netom oslobodjene konclogore dovodili bi lokalno njemacko stanovnistvo i suocavali ga s gomilama leseva, s onim sablasnim, izgladnjivanjem sasusenim truplima. Bio je to pokusaj americkih oficira potresenih istim prizorima da naivno i brzopleto doskoce sveprisutnom izgovoru svjedoka/pocinitelja: nismo znali. Te su ovim tihim i diskretnim susjedima tvornica smrti zabijali nos u smrad zlocina koji bi bez njihove sutnje i sljepila, bez njihova "neznanja" bio neizvediv. Posljednji slucaj u kojem je hrvatsko drustvo na otkrice zlocina reagiralo na tradicionalan nismo znali - nacin bila je Jazovka. Kosturima iz ove jame medjutim ni u jednom trenutku nije dana sansa da u kolektivnoj svijesti postanu ono sto su realno bili - zrtve ratnog zlocina. Nije postavljeno pitanje konkretne, osobne odgovornosti za taj zlocin, zlo Jazovke nije sagledano u cinjenici da je nad njom bez ikakva suda provedena jedna zlocinacka egzekucija, a jos manje se pitalo za onaj masovni gradjanski kukavicluk koji je gotovo pola stoljeca osiguravao ne samo sutnju o ovome zlocinu, nego i servilno idealiziranje one totalitarne vlasti koja je zlocin skrivila. Heureka efekt koji je s otkricem kostura u Jazovki zahvatio siroke narodne mase nije bio znak spoznaje lazi totalitarnog drustva, kako se zelio predstaviti, nego laz o vlastitoj ulozi koje su te siroke narodne mase odigrale u njemu. Jazovka je, kao jama palih komunistickih andjela, postala tada najvece ideolosko cistiliste u Hrvatskoj. U nju su usle nebrojene divizije Titovih komunista i Jugoslavena, da bi iz nje izasle nepregledne falange iskrenih krscana i drzavotvornih Hrvata. Tako simbolicki potrosena ostala je Jazovka ono sto je i bila - mjesto slijepe zlocinacke osvete, nad kojim se ponovno zaziva slijepa zlocinacka osveta. Mi, svjedoci danasnjeg rata, necemo moci reci cak ni to da nismo znali. Nas nitko nece morati scepati za okovratnik i zabiti nam nos u vlastiti moralni izmet. Mi se u tom izmetu valjamo ko svinja u kaljuzi i, kako se cini, nije nam nista neugodnije no njoj. Dakle mi ne samo da znamo za zlocine pocinjene u ime nasih najvisih nacionalnih ideala, nego mi i znamo da znamo, a to znaci u konkretnom hrvatskom slucaju, da hrvatsko drustvo, zahvaljujuci hrvatskoj javnosti, zna da hrvatska drzava zna za zlocine, poznaje pocinitelje i ne cini nista protiv njih. Stovise, cak su i sami pocinitelji do u najsitnije detalje opisali svoje zlocine, skidajuci s njih i posljednju crtu tajanstvenosti. Sve je dakle do kraja transparentno, sve se zna, ali to nema nikakvih posljedica i nista ne mijenja na samoj stvari. I dok drzava cinicno egzercira nadmoc svoje samovolje, pravo koje si je sama uzela, da cini ili ne cini sto joj je volja, ne podnoseci nikomu racuna za to, hrvatsko se gradjansko drustvo u svojim najistaknutijim reprezentantima, vecini intelektualaca, natjece u smisljanju sve nevjerojatnijih strategija potiskivanja. Drustveni razum prijeko potreban u suocavanju kolektiva s vlastitim zlocinima uludo se trosi u stupidnim racionalizacijama. Za Hrvatsku je u tom smislu karakteristican slucaj rusenja Mostara, konkretnije mostarskog Starog mosta. Taj nedvojbeno hrvatski zlocin, sasvim u rangu srpskog razaranja Vukovara, jos nije dospio do hrvatske savjesti, a kamoli do hrvatske pravne drzave. Nezaboravnu tezu novinara Jure Ilica, objavljenu neposredno nakon samog rusenja, da je most naime srusio rat, danas zamjenjuju jos sumanutije tvrdnje o vinovnicima ovog zlocina. U zadnjem broju Vijenca, Grozdana Cvitan doslovno porucuje ovo:
    "... zaista ne znam tko ga je srusio, ali je sigurno da su to napravili oni koji su ovaj rat na Balkanu poceli. Amerikanci, koji su preko svoga veleposlanika u Beogradu i gospodina Bakera porucili kako ce poduprijeti cjelovitu Jugoslaviju.«

    Ove rijeci valja imati na umu kad jednom cujemo od Klare Mandic kako je Vukovar razorio vatikanski kler, ili kad ce nam jedna Biljana Plavsic objasniti kako su Sarajevo unistili ti isti Amerikanci jer su podrzavali cjelovitu Bosnu i Hercegovinu. Nije nimalo slucajno da i mi nasu Grozdanu za trku imamo. A jos manje je onda slucajno da nam je upravo ona amnestirala Srbe od optuzbe za otpocinjanje rata u bivsoj Jugoslaviji. Postoji jedna iluzija, sveprisutna u Hrvatskoj, da bi preuzimanje odgovornosti za zlocine koje je u ratu skrivila hrvatska strana dovelo u pitanje navodno posve jasnu generalnu tezu o krivnji za rat u kojoj je Srbija agresor, a Hrvatska nevina zrtva. Dovesti dakle hrvatske zlocince pred hrvatske sudove, obestetiti sve njihove nevine zrtve, simbolicki demonstrirati kajanje i zatraziti javni oprost, to bi, prema ovom shvacanju, vodilo izjednacenju zrtve i agresora, potkopalo ionako slabe hrvatske politicke pozicije u odsudnom trenu pred konacno razrjesenje drame, gurnulo nas u balkansku jamu u kojoj su svi jednako nepodnosljivi divljaci i zlocinci, ukratko, nesto takvo bio bi egzemplarni cin veleizdaje. Ne postoje medjutim nikakvi racionalni argumenti koji bi potkrijepili ovakve tvrdnje. Vec i povrsan uvid u cinjenicni materijal o zlocinima na prostoru bivse Jugoslavije govori nesto sasvim drugo. Uzmimo kao primjer neke cinjenice iz nedavno objavljenog "Konacnog izvjestaja Komisije eksperata oformljene po nalogu Rezolucije 780 (1992) Vijeca sigurnosti UN". Komisija je utvrdila postojanje 187 masovnih grobnica na podrucju bivse Jugoslavije. Za 87 grobnica nije ustanovljena odgovornost ni jedne od sukobljenih strana. Od preostalih, za njih 81 okrivljuju se Srbi. Hrvatima se na teret stavljaju 16, a Muslimanima 5. Ove cinjenice u osnovi uopce ne proturjece opcem dojmu o odgovornosti za ratna zlodjela. Stovise, krivnju ne izjednacuju, nego je izgleda raspodjeljuju prema stvarnim zaslugama. Dva primjera iz slucaja masovnih grobnica, koja je iz obimnog izvjestaja Komisije izdvojilo i citateljstvu prezentiralo beogradsko Vreme, takodjer potvrdjuju ono sto hrvatska javnost vec zna i sto ni u kojem slucaju ne sugerira jednakost u krivnji izmedju hrvatske i srpske strane. U grobnici na poljoprivrednom dobru Ovcara nalaze se ostaci oko 200 ljudi, uglavnom onih koji su se u studenom 1991, kad su srpske snage zauzele Vukovar nalazili u gradskoj bolnici. Srbi nisu dopustili rad ekspertnom timu Komisije trazeci da se najprije ispita slucaj Pakracke Poljane. To je ucinjeno, i ondje je u devet odvojenih grobnica pronadjeno 19 leseva. Za zlocin u Pakrackoj Poljani tereti se hrvatska strana. Zanimljiv detalj: Komisiji je sugerirano, vjerojatno od strane Srba iz okupirnog dijela Hrvatske, kako Pakracka Poljana krije i vise od 1700 zrtava. Stoga se ekshumaciji pristupilo seriozno (iskopana je 71 rupa), no cini se da je brojka od 19 zrtava konacna. Ta dva primjera zorno pokazuju ne samo stvarni nesrazmjer u zlocinima dviju strana, nego svjedoce i o neuspjelom pokusaju jedne strane, srpske, da umanji vlastito zlodjelo preuvelicavanjem zlodjela druge strane. Ta druga strana, hrvatska, po svemu sudeci nema nikakva razloga bojati se istine i pravde. Stovise, trezveni razum vidi samo korist od jednog takvog rasciscavanja pravne i moralne situacije u kojoj se naslo hrvatsko drustvo. Pa ipak, hrvatski gradjani kao da nemaju nista protiv svjesnog suzivota sa zlocincima. Oni u bescutnoj ravnodusnosti cekaju da pored njihove vlastite drzave, zelja za kojom je navodno bila osnovni pokretac citave njihove povijesti, da pored dakle njihovih hrvatskih zakona, hrvatskih sudaca, hrvatske policije i hrvatskih zatvora, pored hrvatske savjesti i hrvatskog morala, neka druga, strana, instancija obavi taj prljavi posao i pred njihovim, nasim, nosevima ocisti nas vlastiti hrvatski smrad. Ima li veceg ponizenja za hrvatski narod od cinjenice da ce njegove zlocince na odgovornost pozvati tuzitelj iz Juznoafricke republike i to pred sud u Haag? Gdje su sad one silne mase kojima bi pjena bijesne odlucnosti izbijala na usta kad su ih vodje huskale hrvatskom puskom na hrvatskom ramenu i hrvatskom lisnicom u hrvatskom dzepu? Sto su zamukli, kamo su nestali sada kad hrvatskog zlocinca treba dovesti pred hrvatski sud? Zavukli su se, sve te silne junacine, u oklop svoje intime, gdje sebi u bradu naricu nad gorkom sudbinom njih samih i njihova naroda, poluglasno psuju vlastodrsce, ogovaraju one koji su drustveni kaos bolje iskoristili od njih samih i cekaju da ih netko drugi iznova oslobodi tih okova, ponovno ucini od njih heroje povijesti, odabrane ostvaritelje tisucljetnih snova. Njihova ravnodusnost kojom podnose sramotni zivot sa zlocinom ona je ista ravnodusnost kojom su gotovo pola stoljeca sutjeli o kosturima iz Jazovke i kojom danas mirno prolaze pored susjedove minirane kuce, ili prognanickog logora, punog nesretnih hrvatskih pehista. To je ona ista ravnodusnost u cijem toplom okrilju je tako dobro uspijevala harmonija najplemenitijih nacionalnih ideala i one, s koljena na koljeno prenosene najsirovije sovinisticke mrznje. Velika povijesna uloga malog hrvatskog covjeka na koncu se uvijek svodila na ulogu kakvog sitnog statista koji vise zabunom no dramaturskom logikom stupa na scenu hamletovske tragedije kad je ta tragedija onim poznatim pokoljem vec skoncala i kad na toj sceni nije za vidjeti vise nista osim jezovite hrpe leseva. I tad medju tim lesevima zapocinje autenticna drama hrvatskog covjeka, kao drama vjecnog iscekivanja Fortinbrasa - neke sile izvan njega samoga koja ce umjesto njega razrijesiti njegov problem.

    http://www.zaveza.org/mms/34/01.htm

    Jazovka - hrvatski Rog

    Drustvo Hrvatski Domobran in Hrvatsko drustvo političkih zatvorenika sta povabila Novo slovensko zavezo, da se po svojih predstavnikih udelezi obletne spominske slovesnosti pri grobisču hrvatskih zrtev komunističnega nasilja z imenom Jazovka pri Sosicah.

    Ker NSZ ze več let vzdrzuje dobre odnose z omenjenima drustvoma, smo vabilo sprejeli. Slovesnosti sta se udelezila predsednik NSZ dr. Tine Velikonja in tajnik NSZ Stane Strbenk. Bila sta izredno pozorno in prijateljsko sprejeta s ponovno izrazeno zeljo, da se taka in podobna srečanja se okrepijo in postanejo tradicionalna. Zlasti pa naj bi obe strani zdruzili prizadevanja za včlanitev tudi NSZ v mednarodne organizacije zrtev komunističnega nasilja. Hrvatske organizacije so namreč v tem pogledu ze dosegle neke uspehe in ze postale članice tozadevnih mednarodnih organizacij. Ob tem pa so bile izrazene tudi zelje za večje sodelovanje pri organizaciji obletnih spominskih slovesnosti na grobisčih v Sloveniji, v katere naj bi se vključile tudi hrvatske organizacije z ustrezno udelezbo.

    Slovesnost v Jazovki je bila podobna slovenski, večji poudarek pa je bil na simbolih (praporih) veteranskih organizacij. Tako je bila slovesnost mogočna manifestacija obsodbe zločinov, za razliko od slovenske, ki so bolj notranje-duhovno dozivljanje tragedije in spominjanje zrtev komunizma.

    Ob slovesu smo obiskali se Sosice, kraj kjer je bil dolga leta konfiniran zagrebski nadskof in kardinal dr. Alojzij Stepinac, kjer smo bili prav tako izjemno toplo sprejeti.

    Za povabilo ter gostoljubnost na srečanju se hrvatskim prijateljem iskreno zahvaljujemo.

    Ko je zazvonilo poldan, smo se podali na Trnovsko planoto, kjer smo obiskali kar stiri brezna (fojbe), kamor so revolucionarji zmetali se ne v celoti znano stevilo lo sončen in oblačen, vendar suh in prijetno topel. S 300 romarji v sestih avtobusih smo krenili iz Ljubljane in se napotili na sveto goro, kjer je bila ob 10.30 sv. masa, ki jo je daroval p. Franc Krajnik, brat na Teharjah umorjenega mladoletnega domobranca Pavla Krajnika. Po masi smo si pol ure ogledovali in občudovali na eni strani veličastno obzorje planin, na drugi strani pa gorisko pokrajino tja do Jadranskega morja.

    Glej slike XXX



    DOM I SVIJET
    Broj 385 || 16. svibnja 2002.

    SABORSKA MOTRISTA
    KOME SMETA ISTINA?

    Tvrtko Serdar

    Poznato je da je komunistički rezim od 1945. do 1990. godine svoju povijesnu istinu ispisivao na nevjerojatnim preuveličavanjima zločina koje su počinili Hrvati i potpunom prikrivanju istine o zločinima koje su komunistički i četnički zločinci počinili nad hrvatskim narodom. Najbolji primjer za takvu komunističku povijesnu istinu jest odnos prema Jasenovcu s jedne i Bleiburgu s druge strane

    Mnoge obitelji su zahvaljujući radu ove Komisije nakon pola stoljeća saznale istinu o svojim najmilijima i dostojno ih mogle pokopati i oprostiti se od njih. Osvijetljene su mračne utrobe mnogih jama (jedna od najpoznatijih je Jazovka) koje su skrivale kosti mučki ubijenih Hrvata, te mnogih nesretnika koje su komunistički zločinci i četnici zive bacili u jame

    Predlaze se da rad Komisije nastavi Institut za povijest, ali u stvarnosti to znači s materijalima u podrumske prostorije, pod prasinu i zaborav...

    Mozete ukinuti i zakon i Komisiju, ali povijest će ipak prije ili kasnije kazati svoj nepogresivi sud. Nas već dugo neće biti kad će neki drugi povjesničari, neopterećeni osobnim traumama, pričati pravu istinu o tome sto se je to doista odigravalo na ovim prostorima u 2. svjetskom ratu i poslije njega

    Jesu li utjecajni pojedinci iz sadasnje vlasti u Republici Hrvatskoj, ponajprije oni iz SDP-a, u datumu 3. siječnja 2000. godine (dan kad se "partija" nakon deset godina ponovno vratila na vlast u Hrvatskoj) prepoznali 29. svibnja 1990. godine (dan prije odlaska "partije" s vlasti) i teče li u njihovim glavama vrijeme unazad ka "boljoj" proslosti?

    Mnogo je znakova iz kojih bi se mogao isčitati pozitivan odgovor na ovo pitanje. Jedan od bjelodanih primjera koji to potvrdjuje je prijedlog SDP-ovog zastupnika u Hrvatskom saboru Nenada Stazića da se ukine Zakon o utvrdjivanju ratnih i poratnih zrtava 2. svjetskog rata, kojeg je Hrvatski sabor prihvatio 8. listopada 1991. godine, istog onog dana kad je donesena i povijesna ustavna odluka o razdruzivanju Hrvatske od SFRJ.

    Spomenutim zakonom od 8. listopada 1991. godine uredjena su "pitanja od značaja za utvrdjivanje povijesne istine o broju smrtno stradalih osoba u 2. svjetskom ratu i nakon njega kao ratnih i poratnih zrtava, okolnostima tih stradanja, mjestima tih stradanja i načinu obiljezavanja tih mjesta, te se odredjuje za te poslove mjerodavno tijelo i način njegova rada."



    Labirinti povijesne istine

    U skladu s odredbama toga zakona utemeljena je Komisija čija je zadaća bila otkrivanje istine o razmjerima zločina koji su tijekom i nakon 2. svjetskog rata počinjeni nad hrvatskim narodom. Poznato je da je komunistički rezim od 1945. do 1990. godine svoju povijesnu istinu ispisivao na nevjerojatnim preuveličavanjima zločina koje su počinili Hrvati i potpunom prikrivanju istine o zločinima koje su komunistički i četnički zločinci počinili nad hrvatskim narodom. Najbolji primjer za takvu komunističku povijesnu istinu jest odnos prema Jasenovcu s jedne i Bleiburgu s druge strane. Naime, dok su se srpske i komunističke brojke o stradalima u Jasenovcu penjale do nevjerojatnih "milion i sedamsto hiljada" o bleiburskoj tragediji jednostavno se nije smjelo ni govoriti, a kamoli istrazivati broj stradalih u toj, jednoj od najvećih tragedija hrvatskog naroda u sveukupnoj njegovoj povijesti. Takva jugokomunistička "povijesna istina" trebala je posluziti kao temelj teorije o genocidnosti hrvatskog naroda, a sve u svrhu trajne diskreditacije i kriminalizacije svake ideje i pomisli o hrvatskoj drzavnoj samostalnosti, osobito u očima inozemne političke javnosti.

    Komisija za utvrdjivanje ratnih i poratnih zrtava

    Zakon o utvrdjivanju ratnih i poratnih zrtava 2. svjetskog rata donesen je dakle 8. listopada 1991. godine, istoga dana kad je Hrvatski sabor donio i formalnu odluku o samostalnosti i suverenosti Hrvatske. Od toga dana intenzivirani su napori oko ishodjenja medjunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Najveća prepreka tim naporima bila je upravo spomenuta komunistička "povijesna istina" koja je govorila o "genocidnosti hrvatskog naroda". Stoga je i bilo logično da se upravo toga dana i donese spomenuti Zakon i da se u skladu s njim osnuje Komisija kojoj je stavljeno u zadatak da razotkrije 45 godina staru i uvijek nanovo pothranjivanu laz koju su plasirali Srbi i komunisti. Hrvatski je sabor u spomenutu Komisiju imenovao dvadeset i jednog člana iz redova saborskih zastupnika, te četrdeset članova iz redova povjesničara, pravnika, liječnika i drugih znanstvenih, stručnih i javnih djelatnika, a na inicijativu Arhiva Republike Hrvatske, Caritasa, Hrvatske biskupske konferencije, Hrvatskog crvenog kriza, Drustva hrvatskih knjizevnika, Drustva hrvatskih novinara, Drustva sudaca, Hrvatskog liječničkog zbora, Hrvatskog zrtvoslovnog drustva, Hrvatske odvjetničke komore i Sveučilista u Republici Hrvatskoj.

    Člankom 5. Zakona precizno je odredjena zadaća Komisije: "Da se otkriju, istraze, obnove i odrzavaju grobovi i grobista vojnika svih zaraćenih vojski na područjima iz članka 3. ovog Zakona, kao i svih zrtava iz ratnog i poratnog razdoblja, bez obzira na njihovu nacionalnu, rasnu, vjersku, ideolosku, političku ili bilo koju drugu pripadnost i bez obzira od koga su stradali, te da se omogući dostojanstveno obiljezavanje i eventualni prijenos posmrtnih ostataka i dostojan ukop na drugom mjestu".



    Mračne tajne ugledale svjetlo dana

    Na čelu Komisije godinama je bio ugledni profesor i saborski zastupnik Kazimir Sviben. U svom radu Komisija je ostvarila zapazene rezultate u istrazivanju zrtava o čijim se stradanjima u vrijeme komunističkog rezima nije smjelo ni usta otvoriti, a kamoli ih istrazivati. Mnoge obitelji su zahvaljujući radu ove Komisije nakon pola stoljeća saznale istinu o svojim najmilijima i dostojno su ih mogle pokopati i oprostiti se od njih. Osvijetljene su mračne utrobe mnogih jama (jedna od najpoznatijih je Jazovka) koje su skrivale kosti mučki ubijenih Hrvata, te mnogih nesretnika koje su komunistički zločinci i četnici zive bacili u jame. Prikupljeno je gotovo devedeset tisuća svjedočanstava o zrtvama, a obradjeno je i 185 tisuća imena zrtava iz arhivske gradje. U organizaciji Komisije ekshumirano je dvije tisuće i sedam stotina posmrtnih ostataka zrtava, od kojih neke jos nisu identificirane i čekaju na Zavodu za patologiju Medicinskog fakulteta. Posmrtni ostaci devet zrtava ubijenih u inozemstvu prevezeni su u Hrvatsku, takodjer u organizaciji Komisije.

    Simptomatični Stazićevi argumenti

    Unatoč svim ovim činjenicama, ili upravo zbog njih (sto je mnogo vjerojatnije), SDP-ov zastupnik u Hrvatskom saboru Nenad Stazić predlozio je Zakon o prestanku vazenja Zakona o utvrdjivanju ratnih i poratnih zrtava 2. svjetskog rata s ciljem prestanka rada Komisije koja je djelovala na temelju njegovi odredbi.

    Simptomatični su "argumenti" kojima je u saborskoj raspravi, braneći svoj prijedlog sluzio Nenad Stazić. On tvrdi, ignorirajući činjenice koje je Komisija utvrdila, da je njezin rad "eklatantan primjer najgrubljeg revizionizma i bitno je narusila ugled Hrvatskog sabora i ugled Hrvatske". Da, za Stazića su utvrdjivanje činjenica o bleiburskoj tragediji hrvatskog naroda, otkrivanje kosti Hrvata na dnu Jazovke i nebrojenih drugih jama "eklatantan primjer grubog povijesnog revizionizma." Otkrivanje istine o komunističkim zločinima, po Staziću, narusava ugled Hrvatske u svijetu. On bi dakle radije, kao i do 1990. godine, sliku o Hrvatima u svijetu gradio na "milion i sedamsto hiljada" Srba koje su Hrvati ubili u Jasenovcu, nego na stvarnim činjenicama i o Jasenovcu ali i o Bleiburgu. I kako se onda ne zapitati nije li drug Stazić u svojim partijskim pregnućima odjezdio u "bolju komunističku" proslost."

    Goldsteinova asistencija

    Zanimljivo je da je Stazić u obrani svog prijedloga ignorirao činjenična i sluzbena izvjesća Komisije i pozvao se na izdvojeno misljenje jednog člana Komisije, i to Slavka Goldsteina (to je inače onaj gospodin koji ne moze sakriti svoje ogorčenje zbog proglasenja kardinala Alojza Stepinca blazenim) Prizivajući Goldsteina u pomoć, Stazić ga citira: "Ono (izvjesće Komisije) prikriva utvrdjene povijesne istine". Tu smo dakle: za Stazića i Goldsteina komunistički znanstvenici utvrdili su "povijesne istine" i sto tu sad te "istine" ima dovoditi u pitanje nekakva Komisija nekakvog Hrvatskog sabora.

    Prema tim Goldsteinovim i Stazićevim "povijesnim istinama", bleiburska tragedija se nije dogodila. Nisu se dogodili ni krizni putovi, ni Jazovka se nije dogodila. Dogodio se samo genocid kojeg su počinili Hrvati nad Srbima, Zidovima, i Romima. Takvu "povijesnu istinu" Stazić uz Goldsteinovu asistenciju zeli obraniti ukidanjem Komisije koja svojim radom i egzaktnim činjenicama pokazuje da je istina ipak drugačija. Predrasude i manipulacije

    Jedan od "argumenata" kojem Stazić pokusava diskreditirati rad Komisije je to sto je eto Komisija u svom radu evidentirala neuravnotezen broj zrtava po nacionalnoj pripadnosti. Ljuti se Stazić: "Po nacionalnoj pripadnosti, na stranici 16 evidentirano je ukupno 79.318 Hrvata, 17.410 Srba, 701 Rom, i 223 Zidova". Stazić kao ne zna da zrtve Hrvata do 1990. nisu smjele biti istrazivane, bas kao sto je broj zrtava Srba visestruko preuveličavan. Osim toga, Stazić namjerno podvaljuje sugerirajući da je Komisija te brojke iznijela kao ukupan broj stradalih Srba, Zidova i Roma, iako dobro zna da nije tako i da je tek riječ o zrtvama koje je Komisija u svom radu dosad evidentirala. Kako zrtve hrvatske nacionalnosti do 1990. nisu smjele biti evidentirane, nije li logično sto je Komisija istrazivala upravo stradanja zrtvi hrvatske nacionalnosti? Stazić to jako dobro zna, ali te brojke jednostavno remete njegovu već "utvrdjenu povijesnu istinu".

    Sličnim izvrtanjem činjenica Stazić se sluzi i kad prigovara Komisiji da je evidentirala najvise počinitelja zločina iz redova partizana. Stazić se pravi da ne razumije da je tomu tako jer se ranije partizanski zločini jednostavno nisu smjeli istrazivati. To bi otprilike bilo kao da berači dodju u dva susjedna vinograda od kojih je jedan već obran, a drugi netaknut. Naravno da će u ovom drugom nabrati mnogo vise grozdja nego u onom prvom, no "naivni" Stazić se naprosto ne moze načuditi zasto je tomu tako, optuzujući berače da je to "evidentan dokaz jednostavnog i tendencioznog pristupa radu". Stazić nadalje tvrdi da se zaključci, do kojih je Komisija dosla na temelju utvrdjenih činjenica, temelje "na jednostavnim političkim predrasudama i tendencioznim manipulacijama". Dakle, po Staziću, berači iz one usporedbe o dvama vinogradima jednostrani su i tendenciozni, jer su u neobranom vinogradu ubrali vise grozdja nego u obranom.

    Vlada podrzava ukidanje Zakona

    Vlada, na čijem je čelu posljednji predsjednik Komunističke partije SR Hrvatske Ivica Račan, uputila je Hrvatskom saboru svoje misljenje, kojim naravno u cijelosti prihvaća Stazićeve argumente. Zar se sto drugo od Račana moglo i očekivati?

    Iako je rasprava o Stazićevu prijedlogu u Hrvatskom saboru vodjena u kasnim večernjim satima i makar u sabornici nije bio ostao velik broj zastupnika, rasprava nije bila nezanimljiva. Stazićev prijedlog branili su isključivo njegovi partijski sudruzi medju kojima je najagresivniji bio nekadasnji milicajac Ivan Ninić (stric mu je navodno po zavrsetku 2. svjetskog rata bio predsjednik komunističkog prijekog suda u Sibeniku). Zastupnici iz ostalih stranaka vladajuće koalicije, valja to istaknuti, bili su u svojim raspravama vise kritični nego suzdrzani.

    Oporbeni zastupnici ostro su kritizirali Stazićev prijedlog, iznoseći činjenice o golemim rezultatima koje je Komisija u svom radu ostvarila u rasvjetljavanju stvarne istine o zrtvama Drugog svjetskog rata i poraća, upozoravajući da upravo te egzaktne činjenice nisu po volji Staziću i SDP-u i da je to jedini razlog zasto hoće ukinuti Komisiju.

    U svojoj raspravi HDZ-ov zastupnik Ante Beljo upozorio je da nikakav institut ne moze zamijeniti Komisiju u obavljanju golemog posla evidentiranja desetaka tisuća nepopisanih zrtava. Beljo je podsjetio na zastrasujuće brojke hrvatski zrtava koje su stradale samo na području Slovenije. Beljo je kazao "Pogledajmo popis iz jedne knjige u Sloveniji, Dravograd - osam tisuća (većina Hrvata); Maribor - sezdeset tisuća (mi smo ovdje na televiziji gledali snimke tenkovskih rovova koji su u Sloveniji posluzili za masovne grobnice Hrvata i koji su puni kostiju hrvatskih civila i zarobljenika iz tog vremena); Spitalić - četrdeset tisuća; okolica Celja - sedamdeset tisuća; Zasavje - trideset pet tisuća; Brezice - deset tisuća, Kočevski rog - tridesetpet tisuća. Postoje podaci, ali ne postoje imena zrtava. Simo Dubajić je jasno rekao sto se radilo tamo i kako se radilo".

    Preorati groblja, izbrisati svaki trag

    Ilustrirajući karakter komunističkih zločina zastupnik Beljo citirao je zapovijed ministra unutarnjih poslova Federalne Drzave Hrvatske Vicka Krstulovića o preoravanju hrvatskih groblja na kojima su bile pokopane hrvatske zrtve. "Treba izbrisati svaki trag zloduha fasističke vladavine, ogradne zidove, plotove kao i druge predmete i sredstva kojima je bio odredjen prostor za groblje na kojima su se odijeljeno pokapali okupatorski vojnici. Vanjska obiljezja na pojedinim grobnim humcima, krizeve, ploče i sve druge znakove treba ukloniti, tako da čitavo zemljiste koje je bilo odredjeno za groblje bude poravnano. Prostore na kojima su se nalazili grobovi ne smije se upotrebljavati za pokapanje novih mrtvaca. Ovaj prostor se moze upotrijebiti kao rasadnik za ukrasno grobno bilje i slične svrhe". U Stazićevoj i Goldsteinovoj "utvrdjenoj povijesnoj istini" zasigurno nije zabiljezen ovaj antologijski primjer komunističkog barbarstva.

    Svjedok kriznih putova

    O Stazićevu prijedlogu posebno je nadahnuto i emotivno govorio Petar Zitnik. To je i razumljivo, obzirom da je i sam izgubio oca na jednom od kriznih putova čije je tisuće "hodočasnika" kao dijete promatrao vlastitim očima. Zbog uvjerljivosti koja izvire iz osobnog svjedočenja donosimo odlomak iz Zitnikove rasprave: "Kolega Stazić jednim kratkim i zapravo ničim obrazlozenim i argumentiranim prijedlogom lakonski trazi ukidanje Zakona o utvrdjivanju ratnih i poratnih zrtava 2. svjetskog rata. Vidite, donosenje takvog zakona čekale su tisuće Hrvata koji su ili tijekom rata ili, sto je jos gore, poslije rata ostali bez nekog svog. Nema hrvatske obitelji koja u 2. svjetskom ratu nije ostala bez nekoga od bliskih rodjaka. No, najtragičnije je to sto je mrak progutao mnoge po zavrsetku rata u bezumnoj i nesmiljenoj osveti, a danak jednom zločinu plaćali su većinom nevini.

    U Sloveniji su otkrivena grobista dugačka kilometrima; nisu to napravili pojedinci u prekoračenju nuzne obrane, kao sto smo danas mogli čuti. Mi u Saboru raspravljamo o ukidanju ovog zakona. Zar da Slovenci vode vise brige o nasim hrvatskim vitezovima nego mi sami?

    Da ste vidjeli sto je Drava nosila...

    Predlaze se da rad Komisije nastavi Institut za povijest, ali u stvarnosti to znači s materijalima u podrumske prostorije, pod prasinu i zaborav... U proračunu za 2002. godinu za rad Komisije nisu predvidjena nikakva sredstva (...) Prigovara se trosenje novca, no duboko sam uvjeren da niti jedna jedina lipa tog novca nije utrosena nezakonito i nepotrebno. Ako je samo jednoj jedinoj udovici ili jednoj jedinoj majci pronadjen grob njenog supruga ili sina, sav ulozen novac nije prevelik i postigao je svrhu. (....)

    Mozete ukinuti i zakon i Komisiju, ali povijest će ipak prije ili kasnije kazati svoj nepogresivi sud. Nas već dugo neće biti kada će neki drugi povjesničari, neopterećeni osobnim traumama pričati pravu istinu o tome sto se je to doista odigravalo na ovim prostorima u 2. svjetskom ratu i poslije njega (...) Mene je duboko razočarao i razalostio stav vlade o tom zakonu, pa i saborskog Odbora za zakonodavstvo koji podrzava donosenje ovog zakona, kao i činjenica da je većina zastupnika u Saboru odlučila da se za Komisiju u 2002. godinu ne osiguraju sredstva. (...) Draga gospodo, da ste vidjeli ono sto sam ja vidio 45. godine, one tisuće bijednika koji su prolazili na izmaku svojih snaga, po kojima se bacalo kamenje i vrela voda, da ste vidjeli ono sto je Drava nosila, onda ne bi predlagali ovakav zakon."

    Očito nesiguran u ishod, predsjednik Sabora Zlatko Tomčić nije stavio Stazićev prijedlog na glasovanje. Ili je zapravo samo zelio pričekati da prodje dan obiljezavanja Bleiburske tragedije...

    Klub zastupnika HDZ-a najavio je da će zahtijevati pojedinačno glasovanje. Tako će ipak ostati povijesni trag o tomu tko je za obranu Stazićeve ( i Goldsteinove) "utvrdjene povijesne istine" a tko je za realno suočavanje sa strahotama kojima je hrvatski narod bio izlozen u vrijeme Stazićevih utvrdjivača "povijesne istine".



    A SMRT JE CEKALA U BLEIBURGU
    Mato Marcinko, Zagreb

    Dok smo odlazili smrt je isla za nama
    s iztoka, odakle je nekada dolazilo svijetlo.
    Ex oriente lux! Smrt je isla za nama a crni pijetli
    pjevahu posmrtnicu: Ex oriente mors! Bila je noc
    neprijateljska i podmukla. Na daleku nebu
    umjesto Danice samo zvijezda usudnica. Bezsnena noc.
    Zatvarahu se prozori nakon nasega odlazka. Zasjede
    na izlaznim putovima. Posljedna nasa noc
    u pregaenoj domovini. Selidba u nepoznato. Pune
    odhodne ceste vojnika i staraca, majki i ena
    i djece. Smrt nas je slijedila danima, na sajkaci
    joj trorogoj zvijezda petokraka, na rukavu
    mrtvacka lubanja s ukrienim kostima. Iz crne
    kutije krugovalne glas pjevaca tuj
    za ostavljenim domom, koji mu je napustiti
    napustiti i ne vratiti se. Bila je noc gluha
    i nijema, nakazni sumski noculjci nagrnuvsi odasvud
    plesali su oko nas i smijali se smijali
    iz preklana grla. Bjeali smo od noa s kojega je
    skropila zemlju krv nevinih, a divlji urlik gonica
    razlijegao se zapaljenim selima i gradovima,
    sibirski vjetar zaledjivao je listnate sume
    u kojima smo traili spas od zrakoplova ubojica.
    Ona zvijezda usudnica a da to nismo ni znali
    vodila nas je u hadski bezdan nabujale Drave,
    Kocevskoga roga, Maceljskoga gorja, jame Jazovke,
    Dubovca i bezbroj drugih jama jazovki sirom
    porobljene Hrvatske. Nismo to tada znali. Prekasno
    smo spoznali da na zapadu ne izlazi sunce nego
    zapada, krvareci nebo i zemlju. I da za Hrvate
    nema slobode svim narodima obecane. Samo zator i
    pomor roda nasega. Bila je olujna noc bez zaklonista.
    Noc djecjega placa, krikova i molitava. Noc
    samoubojstava da se gonicima ne padne u ruke. Noc
    slomljenih snova. Od smrti s Iztoka bjeali smo
    k bijelim andjelima Zapada, s poudanjem nevinih
    Vjerujuci dentlmenskoj rijeci. Bjeali smo od smrti,
    a smrt nas je cekala u Bleiburgu. U Dvorcu
    na brdu visoku. Obucena u englezku odoru, o vratu joj
    ogrlica vitekoga Reda podvezice. Honny soit
    qui mal y pense! Stid neka bude onoga tko nesto
    nepristojno je pomislio. Bila je noc, gavranolika
    bleiburka noc. Sijevanje noeva u mraku, stektanje
    strojnica. Kao pokoseno snoplje na polju mrtvi redovi
    poklane vojske. Placu majke za ubijenom djecom
    i djeca za ubijenim majkama. Glas one smrti i
    zbleiburkoga Dvorca, obucene u englezku odoru Albiona
    ohologa, odjekuje nad stratistem: Ocistite palubu!
    Ocistite palubu! Ocistite palubu! Na mostu
    dravogradskomu zaori se urlik divljih gonica
    sa zvijezdom petokrakom na trorogoj sajkaci
    i cetnickim znakom smrti na rukavu i u srdcu:
    Padaj kiso, krv operi, kud prolaze proleteri!
    Bijase to noc bez mjeseca i zvijezda u kojoj je smrt
    plesala svoj paklenski ples nad poklanim Hrvatima



    Izdaje NIP „GLAS” a.d.,
    „GLAS JAVNOSTI“ d.d.
    Vlajkovićeva br. 8, Beograd, Jugoslavija
    23. Jun 2001 16:09 (GMT+01:00)

    Hrvatska policija dvaput zaustavljala pohod ka jami Jazovka

    Nosili Pavelićevu sliku,
    ustaske uniforme i odličja

    Na putu ka Sosicama, gde je trebalo da odaju počast "Hrvatima koje su ubili partizani", pevali zabranjene ustaske pesme

    ZAGREB (Srna) - Hrvatska policija u petak je dvaput na putu prema mestu Sosice zaustavila kolonu lica koja su nosila ustasku uniformu i fotografije Ante Pavelića u pohodu na jamu Jazovku, gde je trebalo da odaju počast "Hrvatima ubijenim posle zavrsetka Drugog svetskog rata".

    Lica, koja su nosila ustasku uniformu koja se inače ne sme javno oblačiti u Hrvatskoj, pevala su ustaske pesme.

    Hrvatski predsednik Stjepan Mesić je na prekjučerasnjoj svečanoj akademiji povodom Dana antifasističke borbe izjavio je da bi borci NOB-a u svojim pravima trebalo da budu izjednačeni s učesnicima Domovinskog rata.

    "I jedni i drugi su se borili za slobodu, a zelje i jednih i drugih su bile naknadno izneverene", rekao je Mesić.

    Hrvatska policija će podneti prekrsajne prijave protiv lica koja su u ustaskim uniformama i sa ustaskim odlikovanjima učestvovala u odavanju počasti zrtvama koje su partizani, posle pobede u ratu, navodno, bacili u jamu Jazovka u Sosicama na Zumberku. Na taj skup, koji je organizovao Hrvatski odbor za istinu i pravdu, učesnici su stigli autobusima iz Karlovca, Splita i Slavonskog Broda. Kod Jazovke su bili i ljudi odeveni u crne uniforme s istaknutim ustaskim obelezjima

    [SIM] B92 Vesti za 23.06.2001.



    PREKRSAJNE PRIJAVE PROTIV UCESNIKA SKUPA KOD JAME JAZOVKA

    Ministarstvo unutrasnjih poslova Hrvatske podnelo je prekrsajne prijave protiv ucesnika skupa kod jame Jazovka na Zumberku, koji su bili u ustaskim uniformama i sa ustaskim odlikovanjima, zbog sirenja nacionalne i verske netrpeljivosti, javlja Fonet. Skupu pod nazivom "Jazovka 2001", koji je odrzan u subotu prisustvovalo je oko 200 pristalica Odbora za hrvatsku istinu i pravdu, a u cilju odavanja pocasti zrtvama koje su partizani nakon Drugog svetskog rata bacili u tu jamu.



    http://mediafilter.org/Monitor/Mon.63/Mon.63.Feral1.html
    Croatia
    The editor of the Split weekly "Feral Tribune," Heni Erceg, writes in the June 22, 1998 of this magazine on the political implications of the extradition of the former Jasenovac WWII camp commander, Dinko Sakic to Croatia.

    It is quite probable that Dinko Sakic is arriving as a perfect fit for Franjo Tudjman's policies, even though the state media have been stating for months that "uncovering" of the head of the Jasenovac camp "exactly at this moment" is just one more pressure of the world on Croatia to finally resolve its historical dilemmas.

    The overture to the trial speaks about an attempt to streamline the Croats on the division line fascists - anti-fascists. It is probably with this goal that an unusual Commesariat for the Research of the Victims of History has been set up, headed by hobby historian Nikica Valentic, who takes as inheritance years long digging of holes and uncovering of bones of killed Ustashis and Domobran's, so that by rubbing the nose with Bleiburg, Jazovka and similar, the crime in Jsenovac could be lessened, and in that respect the role of Dinko Sakic in it.

    The fact is that a trial of a war criminal is to occur in a state whose judiciary has easily amnestied numerous crimes against civilians from a much more recent war that the one in which Sakic participated, accepting the regime thesis that the Croats could not commit crimes in a defensive war. Will the trial of Dinko Sakic also start off from a similar thesis, but with much more deep ambitions, who also, could not have committed crimes in a defensive war of Croats against Partizan evil ?

    There should be no doubt that Sakic's defence will be based on the defence of the NDH /the WWI independent state of Croatia/, as a "historical yearning of the Croatian people for their own state," and in that respect lessening of the crimes committed in Jasenovac - from the number of victims (Nikica Valentic has already blundered by saying that some 30 to 50 thousand people were murdered there, almost completely ignoring scientific data of Zerjavic and Kocovic of 80 thousand victims of this camp) to statements by Nedeljko Mihanovic concerning the conditions of life of the internees, who said that they even enjoyed opera sessions there.

    So to whom could Sakic trial bring dividends, since to Croatian people - who by its larger part belonged to the anti-fascist movement - Sakic does not mean anything ?

    It is not logical that a war criminal wants to be tried in a state where the number of his living witnesses of his crimes is the largest. But Sakic is not an ordinary war criminal, he is "our" criminal, who has, from the foundation of Tudjman's Croatia, been well aware of the weakness of this regime towards the NDH and lessening of all that has been done during the existence of that state, including the crimes.

    Source: Split weekly "Feral Tribune," June 22, 1998



    FOKUS
    ARHIVA - 20.06.2003.

    Moraju se preispitati zločini pobjednika u Drugome svjetskom ratu

    Mlada zena drzi dijete u naručju, suprug je u odori ustaske vojske: dijete sa slike danas je baka, otac je ubijen kada su u Zagreb usli pobjednici, nakon duge istrage. Sudjenje je bilo javno i satima je prenoseno putem radija. Dogadjalo se to nekoliko dana nakon sudjenja kardinalu Stepincu. Dijete sa slike uspjelo je u zivotu - zavrsilo fakultet, dobilo posao, osnovalo obitelj. Dalje se nije moglo.

    Manje talentirane prijateljice, losije učenice, smjele su odabirati poslove na televiziji, u javnome zivotu, kako se to popularno govorilo. Rano je saznala da to ne će moći, primljena je nakon testa u jednu od novinskih kuća. Čak joj je objavljena i prva reportaza. Druga vise nije objavljena. Znala je budućnost, ali je htjela pokusati, a saznala ju je jos kada je usla s majkom u učionicu prvoga razreda. Ostali roditelji su izisli s riječima kako ne zele da njihovo dijete sjedi s kćeri ratnoga zločinca. Sjeća se da su ostale same u razredu. U kuću su često dolazila sluzbena lica ispitivati o ocu, ispitivali su dok mati iscrpljena ne bi počela plakati. Nakon nekoliko dana ponovno su dolazili. U prozoru su često nalazili hranu, katkad i novac. Katkad nisu ni znale tko im to ostavlja.

    Stvaranjem Hrvatske počela je javna potraga za grobovima očeva, ali ne samo spomenutog djeteta s fotografije. Prosla je sve sluzbe u kojima su to mogle znati. Jedina potvrda koju je dobila bila je potvrda Ministarstva pravosudja odnosno rečenica kako je otac bio zrtva, a ne zločinac. Molila je za bilo kakav trag o očevu grobu jer Bleiburg, Macelj, Jazovka - kolektivni su grobovi. Strijeljanje njezinoga oca zbilo se tu, u Zagrebu, mozda pola sata nedaleko stana iz kojega su morali iseliti istoga dana.

    Dok je beznadno trazila grob svojega oca, kao i brojni sličnih sudbina, u jednoj od televizijskih emisija pojavio se prof. dr. Andrija Hebrang, i prema njezinu sjećanju izrekao rečenicu - kako, na zalost, vjeruje da nikada ne će saznati za očev grob. U to je vrijeme bio na jednoj od najvisih funkcija. Nije gubila nadu iako je ta spoznaja bila porazavajuća.

    Pa iako se smjelo javno govoriti o djeci porazenih, 1990. godine, knjige su i dalje pisali nekadasnji pobjednici koji su bili i jedino mjerilo. Do preispitivanja povijesti kao u drzavama Europske unije, kojoj Hrvatska tezi, nije doslo. Oni koji su sluzbeno pomagali djeci koja nisu znala za grobove svojih očeva, a katkad i majki, često su vise odmagali, mozda i namjerno izabrani za tu svrhu.


    Djeca zrtava ostajali su tako i dalje zrtve svojih uspomena.

    Dio istine mozda su jedino dobivali iz knjiga nekih koji su imali hrabrosti progovoriti, poput Vinka Nikolića, ali i onih s drugim predznakom, poput nedavno preminuloga Zeljka Draganje čije su knjige Zvijezde zavodnice i Bez Nebesklona progovorile istinom mladoga partizana, dugogodisnjega robijasa Golog otoka. Osudjen je kao i Ibeovac, iako to nikada nije bio. Nedugo nakon zavrsene gimnazije primljen je u Partiju i proslijedjen u partizane gdje se odmah sukobio s nepobjedivim vrhovima. Nisu mu oprostili sto je htio drugačiji način ophodjenja prema zrtvama. Platio je to odmah nakon rata, zbog toga mozda i simboličan naslov o zvijezdi i zvijezdama zavodnicama.

    Na Golom otoku najbolje prijatelje je nasao medju tzv. hrvatskim nacionalistima. Patnja je dodirnula patnju, a on ju je vrlo rano shvatio. U njegovim knjigama bilo je istine za sve i otkrivanja uzasa koji su mnogi nazivali oslobodjenjem.

    Dojučerasnji suborci nisu mu to oprostili, preminuo je u tisini, a neki od njih osnivali su stranku posvećenu drugu Titu.

    Rat je jedan od najnevjerojatnih čovjekovih izbora, te ne iznenadjuje da je Tonči Petrasov Marović u jednom od rijetkih razgovora za tisak rekao: "...ako je čovjek rob krvozednih ideologija i slugan neljudskog, lansiran i u Svemir - nije sluga i rob Svemira, sto će reći: uredjena svijeta, nego sluga i rob onoga uneredjenog, čovjek ropske, za svako zlo spremne duse. Uspeo se i na Mjesec i na Mars - izmanipulirani je čovjek oblikovan da ubija: pojedinačno, čitave narode, čovjeka kao vrstu." A Hrvatska kao da opravdava sve te strahote i Plutarhove riječi o kostima kojih je bilo toliko da su njima obradjivali vinograde. Ako su pobjednici nametnuli sutnju, kako bi se prekrili zločini, valjda i njima katkad zadrhti ruka kao odraz svijesti o onome sto su radili, ali i savjesti.

    Zdenko Zavadlav, Oznas iz Slovenije, progovorio je, a medju retcima osjeća se kako vise ne zeli zivjeti s griznjom savjesti, pokusao je rasteretiti savjest ukazujući na bit poslijeratnih pobjedničkih oslobodilačkih zločina, bez suda i sudjenja. I premda zločini ne zastarijevaju, vjerojatno nitko od djece, čiji su obiteljski grobovi nepoznati, ne bi zelio sudjenje onima koji danas jedva hodaju, a poneki i od tereta na svojoj savjesti. Ali za Hrvatsku je krajnji trenutak da se izrekne objektivna istina jer pravda je metafizički i etički kriterij, ona ne priznaje ideoloske podjele, grobovi su grobovi - tu padaju sve zastave. Da su roditelji djece koja traze grobove i bili dio totalitarističke ideologije, njihova djeca moraju biti oslobodjena bilo kakva straha ili tereta naslijedja. Tim vise sto su svih proteklih godina, desetljeća, djeca pobjednika i sâma bila pobjednicima. A francuska Crna knjiga komunizma progovara istinom koja mijenja povijest. Zbog toga je potrebno novo, drugačije sagledavanje povijesti i drugačije povijesne knjige iz kojih ćemo isčitati cjelovitost, a ne samo jednu istinu.

    Günter Grass, pisac s lijevim predznakom, iznenadio je svoju knjizevnu publiku svojom knjigom Korak raka (Im Krebsgang) kojim je stao na stranu zrtava, sto je za Njemačku prilično neobično. Najvjerniju sliku djece zrtava ispisala je svojim romanom, nedovoljno poznatim Remen, prozor, orah i uze Herta Müller, danas poznata kao svjetska spisateljica. Nizom gotovo filmskih slika opisuje studentski zivot djece SS-ovaca, one nepotkupljive, koji su u Rumunjskoj, kao i u Hrvatskoj, plaćali najveću cijenu nedobivanjem putovnica, uhodjenjem, a često i s tragičnim zavrsetkom. Bijeg u inozemstvo bio je jedini san, a često i ruski rulet. Medjutim, spisateljica nije pristrana i zna da je svaki totalitarizam zlo, pa kad sa svojim prijateljima pjeva pogrdne pjesmice o Causescuu, misli i na Führera, i obrnuto. Ali budne sluzbe nisu nista prepustale slučaju, jer djeca s roditeljskim biljegom ostaju uvijek neprijatelji, ma koliko se pretvarali i nastojali uklopiti u svakodnevicu. Jedan od Hertinih prijatelja zavrsio je objesen o uze, prijateljica o njezin remen, drugi prijatelj je bačen kroz prozor... Ona pokusava proučiti tanku nit izmedju ubojstva i samoubojstva jer izmučen čovjek stalno slijedjen, prisluskivan, prema njezinu misljenju, ima samo dva načina kako moze zavrsiti, jer ne zeli biti uhoda drugoga, i prijetnja drugome.

    Ima i onih, a i Hrvatskoj to nije strano, koji su se adaptirali poput njezine prijateljice Tereze, ima li putovnicu, zivjeli li bez straha, ima li očeve koji su bili SS-ovci, ali pokajnici. Terezin otac, nekadasnji skulptor, bio je kipar i nakon rata, rijetke su bile tvorničke hale u kojima nije bila skulptura zene s djetetom, takvi su i najbolje prolazili.

    Ljudi koji su iskorijenili Boga, zahvaćeni komunističkom ideologijom, zbijaju se u sve manje skupine, pokusavaju studirati, ali istodobno i motre ljude oko sebe koji su prisiljeni dolaziti sa sela i raditi u tvornicama lima ili klaonicama, gdje gotovo pozivinčeni prezivljavaju od svjeze zivotinjske krvi i ukradena mesa.

    Prostitucija, promiskuitet nesto je najnormalnije. Samo u ponekoj kući zabljesne kriz s Isusom od ukradena lima u tvornici. Zemlja u kojoj svi postaju taoci i svi su jedan drugome isljednici.

    Kada je Herta upitala svojega istrazitelja zasto je progoni, odgovorio joj je - Zelim tvoj strah. - Pobjegavsi u Njemačku, ona se spasava i u svome zivotopisu otkriva istinu. Proglasena je u to vrijeme disidentom i nepozeljnom u Rumunjskoj. Nasi tzv. disidenti ispisali su posljednje desetljeće ode komunističkoj ideologiji, kao da su ponovno trčali stafetu djetinjstva.

    S obzirom na to da su Slovenci razotkrili kako je na dva milijuna ljudi u Sloveniji bio milijun onih koji su pratili druge, ostaje otvoreno pitanje sto je bilo u Hrvatskoj, sto se danas dogadja i hoće li arhivi ikada biti otvoreni. Zato je Papin dolazak mnogoznačan. Mnogi objasnjavaju sto je htio reći premda je sutnja najjača rječitost, jer njegove riječi ne bi trebalo objasnjavati. Zar njegovo putovanje, čak i zemljopisno, nije kriz, spomen na sva stratista u nedavu ratu, ali nije zaboravljena ni proslost.

    Djurdjica Ivanisević



    SLOBODNA DALMACIJA
    četvrtak, 4.9.2003.

    MIROSLAV MIKULJAN - BIVSI UREDNIK DOKUMENTARNOG PROGRAMA HTV-a,
    U ZUMBERCU POČINJE SNIMATI “ČUVARE NAPUSTENIH SELA”

    Vrijeme je za uzbunu

    Hrvatska dozivljava demografsku katastrofu, a svi sute kao da ih se ne tiče optuzujuća pustos napustenih sela. Jos 80-ih godina sam zelio snimiti dokumentarac ili čak seriju na tu temu, jer sam tada uočio ubrzano propadanje moga rodnog sela u okolici Krizevaca i duboko sam se zamislio nad razlozima koji su doveli do toga. Ljudi koji se bave mojim poslom nemaju pravo sutjeti i okretati glavu od tog problema - ističe “svrgnuti” HTV-ov urednik, otkrivajući i kako ga je “smjena” jako traumatizirala

    Miroslav Mikuljan je stekao titulu “majstora amaterskog filma” kao vrlo mlad autor i bio je jedan od najdarovitijih i najnagradjivanijih u generaciji izvanrednih sineasta okupljenih u Kinoklubu “Zagreb”.

    Kada je diplomirao na Odjelu za film i tv montazu zagrebačke Akademije za kazaliste i film, vezao je svoj profesionalni angazman za Hrvatsku radioteleviziju, gdje je navrsio trideset i tri godine, za sebe i Televiziju, vrlo značajnog rada. Autor je brojnih tv drama za djecu i odrasle, kratkih igranih filmova i dvaju dugometraznih igranih filmova (“Hoću zivjeti”, “Crveni i crni”). U tom je razdoblju takodjer nagradjivan domaćiYm i stranim priznanjima.



    Od “Jazovke” do “Sudbina”

    Godine l989., na tadasnjoj Zagrebačkoj televiziji, Mikuljan otvara ciklus dokumentaraca o uspjesnim Hrvatima u Kanadi. Jedan od rakursa sadrzavao je i njegov vrlo odvazan obračun s udbaskom politikom prema hrvatskoj emigraciji. Godinu dana kasnije, Mikuljan je emitirao svoj tv film “Jazovka” kojim je ponovno, prvi u nas, istrazio i dokumentirao jeziv komunistički masovni zločin. Te godine počinje stvarati i svoje autorsko potresno svjedočenje o stradanju hrvatskog naroda u srpskoj agresiji na Hrvatsku. Ciklus je godinama prikazivan pod nazivom “Sudbine”, a obuhvaćao je sudbine stradalnika u Domovinskom ratu, zatim u Drugom svjetskom ratu i u komunističkom rezimu. Od tristotinjak sudbina i portreta: “Ratni zločini”, “Dr. Vesna Bosanac”, “Obitelj Glavasević”, “U ratu za zivot”, “Moja tri pakla”, “Prsten s grobista”, “General Janko Bobetko”, “Generalova priča – Zvonimir Červenko” - predstavljaju model posve nove televizijske produkcije, angaziranog, profundnog dokumentarističkog iskaza.

    Pripremate se za snimanje dokumentarnog filma o napustenim kućama i naseljima. Nastavljate li tim filmom dokumentarnu seriju “Sudbine”?

    Pripreme za snimanje već su se zahuktale. Film “Čuvari napustenih sela”, koji je ove godine prosao na drzavnom natječaju za film, bit će snimljen na zumberačkim visovima i trenutačno se bavimo izborom lokaliteta, dodatnim istrazivanjem gradje i analizom pristupa ovoj iznimno vaznoj i tragičnoj temi. Na neki način ova tema jest srodna mojoj dokumentarnoj seriji “Sudbine”. Ovdje se, svakako, ne radi o pojedinačnoj sudbini, odnosno sudbini pojedinca, nego o sudbini naroda – koji već vise od stotinu godina, iz ovih ili onih razloga, napusta svoja prastara ognjista i prostore.



    Čime Vas je zainteresirala ta tema?

    Hrvatska dozivljava demografsku katastrofu i vrijeme je za uzbunu, a svi sute kao da ih se ne tiču prognoze demografa i optuzujuća pustos napustenih sela. Zelim istaknuti da sam jos 80-ih godina zelio snimiti dokumentarac ili čak seriju, na tu temu, jer sam tada uočio ubrzano propadanje moga rodnog sela u okolici Krizevaca i duboko sam se zamislio nad razlozima koji su doveli do toga. Ljudi koji se bave mojim poslom nemaju pravo sutjeti i okretati glavu od tog problema. To je temeljna zadaća svih hrvatskih intelektualaca: istrazivati i reći sto se to ovdje dogadjalo zadnjih 100 godina i kako je i zasto doslo do depopulacije koja prijeti opstanku naseg naroda.



    Zasto ste izabrali upravo Zumberak?

    Zumberak je jedan od nasih najiseljenijih područja, a nalazi se na domak Zagrebu, pa smo, zbog tijesnog proračuna dodijeljenog ovom projektu, krenuli od najblize lokacije. No, jednako tako mogli smo snimati i u Istri, Dalmaciji, Lici, Slavoniji. Mrtva sela su, na zalost, svuda oko nas i opominju nas da zbog budućih generacija moramo nesto učiniti i zaustaviti taj trend. Za odgovorne ljude u hrvatskoj politici, ako takvi postoje, taj problem bi morao biti na prvome mjestu. Volio bih neke od njih odvesti na ta strasna mjesta, otključati te napustene kuće u kojima se zaustavilo vrijeme prije vise desetljeća, gdje je sve jos na svome mjestu kao u trenutku odlaska isčezlih obitelji – stol i stolice, kredenac, namjesten krevet, lončići, zaustavljena vekerica, alati, slike ukućana sa svadbi, krstenja, vojske... Sve u sloju prasine i paučine, ispod kojih u neprirodnoj tisini spavaju tragični razlozi odlaska ljudi u daleke prekomorske zemlje. Te kuće optuzuju nas zive i zato se ne moze i ne smije biti ravnodusan.

    Osim Vase supruge, knjizevnice Marije Peakić-Mikuljan, tko jos čini Vas najuzi suradnički tim?

    Ideja i scenarij za ovaj film pripadaju mojoj supruzi Mariji Peakić-Mikuljan. Snimatelj će biti Drazen Sladić, darovit čovjek rodjen upravo na području gdje ćemo snimati, pa već zbog toga osjeća taj problem kao svoj i vrlo je zainteresiran da se slikom izvuče sto vise konotacija iz dubljih slojeva ove teme.



    Producent je Tomislav Zaja iz Gral-filma. Je li suradnja sa suprugom prednost za Vas? Jest, i to velika. Oboje smo veterani u ovome poslu. Ona će mi uvijek reći sto misli, iskreno i bez ikakva kalkuliranja, za razliku od drugih suradnika. To je velika vrijednost. Jednako tako se i ja ponasam, a tu otvorenost mozete postići samo u “kućnoj radinosti”. No, iznad svega ona je vrlo darovita, pouzdana, točna i tolerantna. Ima i zavidno obrazovanje tako da često rijesi i neke probleme za koje bi drugi trazili stručnu suradnju. Voli putovanja i nista joj nije tesko, a ova profesija često iziskuje vrlo velike napore. Ukratko, to je vise od prednosti.

    Trauma nakon smjene

    Prije nego sto ste postali urednikom Dokumentarnog programa HTV-a, imali ste velikih ambicija. Hoćete li ih sada, kada vise niste urednik te redakcije, uspjeti realizirati?

    Nakon sto su me smijenili s mjesta urednika Dokumentarnog programa HTV-a, prozivljavao sam tesku traumu, ponajprije zbog načina na koji je to učinjeno, ali i zbog toliko toga sto sam planirao u programu, a sada vise neće moći biti ostvareno. Ne zazirem govoriti o svojoj patnji, jer samo čovjek kojemu je iskreno stalo do nečega, moze i patiti. A ja sam u svom programu bio dusom i tijelom 24 sata dnevno. Nakon izvjesnog vremena shvatio sam da je moja pozicija sada takva da ću, mozda, ako mi odobre teme koje predlazem, moći raditi isključivo kao autor. Nadam se da moji prijedlozi neće biti odbijeni i da ću ih realizirati normalno i bez zapreka.

    Koje su zapravo Vase preokupacije? Hoćete li započeti neki novi tematski ciklus?

    Ako mi dopuste, nastavio bih svakako svoj vrlo uspjeli serijal “Sudbine” jer je to okvir koji je praktično neiscrpan. Osobno sam socijalno vrlo osjetljiva osoba i rado bih radio teme o raslojavanju drustva i zrtvama tih drustvenih procesa u gradu i na selu. Zanima me nakaradnost potrosačkog mentaliteta i njegovi groteskni i karikaturalni oblici koji su svuda oko nas, kao i zastrasujuća promjena ljestvice vrijednosti na čiji je vrh zasjeo novac i proizveo zabrinjavajuće promjene u ponasanju ljudi. Volio bih iznad svega raditi temeljito i stručno pripremljenu, a ne zbrzanu i jeftinu seriju o uzrocima, počecima i tijeku Domovinskog rata. Volio bih raditi i seriju “Hrvatski način zivota” kao razradu pojedinih nasih mentaliteta, od sjevera do juga, s ciljem da se afirmira i postuje nas identitet i način na koji zivimo, mislimo, vjerujemo, jedemo, gradimo, pjevamo i govorimo... To je velika i atraktivna tema i zahtijevala bi vrlo darovitu suradničku ekipu, a konačni uradak bio bi, siguran sam, vrlo zanimljiv izvozni proizvod.

    Vase emisije iz ciklusa “Sudbine” bile su poznate kao najjeftinije u televizijskoj produkciji.

    Dokumentarac “Moja tri pakla”, o dr. Marici Topić iz Lipika, snimio sam za sest dana s pet-sest suradnika. Istu temu BBC je radio znatno duze i s 40-ak ljudi. Naravno, uvjeti stvaranja u domaćoj produkciji neusporedivi su sa stranim televizijama. Jedna velika televizija, poput BBC-ja, moze si dopustiti raskosne uvjete za snimanje dokumentaraca jer imaju osiguranu prodaju u stotinama zemalja i to ulaganje im se visestruko vraća. Nasa televizija je, bez ikakve lazne skromnosti, tek za moga uredničkog mandata prodrla u svijet s nasim temama, počela prodaju nasih dokumentaraca, a i nagrade u svijetu potvrdjivale su da se u programu radilo dobro i da je to sto smo radili svijet počelo zanimati. Ukratko, mala Televizija poput nase mora dobro paziti sto nudi svijetu. Ne ono sto oni već imaju i znaju raditi bolje od nas, nego teme koje su nase, koje govore o nama, teme koje će strance zainteresirati za nasu zemlju i nase ljude.

    Dokumentarist često korača po rubu ponora, zaključili ste jednom prigodom. Na sto ste mislili kada ste to rekli?

    Stvar je prilično jednostavna, a dvojba je vječna. Istinu koju otkrijete mozete objaviti, a mozete je i sakriti, prikriti, izobličiti, manipulirati činjenicama. Ta dvojba prati svakog autora i prisutna je u svakom ozbiljnijem projektu. Govoriti ili pokazati istinu uvijek je bilo opasno, čak i za zivot opasno. Radio sam puno tema koje su pokusavale svjetlom prodrijeti preko ruba ponora i zaviriti u jos zabranjena područja. Jedna od njih je i “Nema povratka u Spanovicu”, čiju sam realizaciju odobrio, iako sam znao da će uzburkati duhove. Nije mi zao, iako mi je brutalno prekinuta karijera. Vjerujem da neće proći puno vremena kad će se i o takvim temama moći govoriti mirnije, bez ideologijskih ostrasćenosti, bez mrznji i osveta, bez optuzivanja i unistavanja ljudi.

    Po Vama, bit dokumentarizma je da se postavlja jedan visi stupanj istine. Odgovaraju li hrvatski dokumentarci tom zahtjevu?

    Istina, kao sto znamo, nije ni crna, ni bijela, ni crvena. A vise od pola stoljeća smo zivjeli u sustavu nedodirljivih jednobojnih istina. Umjetnici i intelektualci ne mogu funkcionirati na taj način, zato sto onda to sto rade ne pripada umjetnosti, nego jeftinoj dekoraciji scene vladajuće ideologije. Ako su ljudi ranije, iz ovih ili onih razloga, podlijegali takvim zahtjevima, danas je to zaista apsurdno. Mladi autori danas moraju biti slobodni i neopterećeni. Visi stupanj istine je kad se dogodi umjetnost. Ima puno dokumentarnih filmova, ali malo ih je koji su uspjeli reći istinu i jos ono nesto sto je neizrecivo snazno i lijepo, a odvaja ih iz mora prosjeka jer se ne moze racionalno objasniti.

    Tvrdili ste, u vrijeme Vaseg mandata, da je Dokumentarni program HRT-a najbolji u tumačenju nase stvarnosti, pa i prikaza svjetske slike. Mozete li to reći i za danasnju produkciju?

    Ne mogu.
    Za Ivu Stivičića, HRT je bila ideologijska slika naseg lica i nacije. Vi to misljenje vjerojatno nećete potvrditi.
    Neću.
    Razgovarala Andjelka MUSTAPIĆ, Snimio Milivoj KEBER



    GLAS PODRAVINE I PRIGORJA
    Broj 26. 29.06.2001.
    Da se ne zaboravi (228)

    JESU LI SE ILI NISU HRVATSKI BRANITELJI BORILI I PROTIV PARTIZANSKO-KOMUNISTIČKE PETOKRAKE?

    Tijekom proteklih dana, 22. lipnja, obiljezili smo medju ostalim i Dan antifasističke borbe. Na Hrvatskoj televiziji ponovno su se mogle čuti i partizanske pjesme. Zahvaljivalo se i drugu Titu i sudionicima II. svjetskoga rata, tj. partizanima, bez kojih, kako je rečeno, ne bi bilo ni danasnje Hrvatske! S druge pak strane, istoga dana, kod Jazovke tradicionalno su se okupili pretezno hrvatski branitelji. Riječ je o jami u koju su nakon zavrsetka rata partizani bacili i ubili veliki broj nevinih ljudi i to bez - suda i sudjenja. Samo zato sto nisu bili na strani pobjednika, tj. komunista. Jazovka i jos stotine drugih masovnih grobnica koje su iza sebe ostavili pobjednici II. svjetskog rata, jos do danas nisu istrazene niti je itko odgovarao za zlodjela nad civilima i nevinim ljudima. Pokraj ove jame, nedaleko Sosica, ponovno se postavljalo isto pitanje: tko je pobio sve te ljude? Na obiljezavanje tragedije nad Jazovkom dosla su i dva čovjeka u ustaskoj odori. Policija je izdala priopćenje kako će podići kaznene prijave jer se na taj način ponovno raspiruje mrznja i tome slično.

    Na velikom skupu u povodu Dana antifasizma u zagrebačkoj dvorani Vatroslav Lisinski, kojem je bio nazočan i predsjednik Republike, partizani su slobodno isticali crvene zvijezde i Titove slike. I klicali Titu i partiji. I na brojnim drugim obiljezavanjima toga dana bivsi partizani slobodno su nosili partizansko-komunističku petokraku i simbole komunizma, kao sto su fotografije Tita i ostalih omiljenih vodja bivseg sistema, a nazočne su pozdravljali s drugovi i drugarice. I trazili su, za sto su dobili i potporu predsjednika Republike, da se njihova prava izjednače s pravima onih koji su stvorili hrvatsku drzavu - hrvatskim braniteljima. Sad se medju ostalim postavlja pitanje: kad je počeo Domovinski rat, jesu li se ili nisu hrvatski branitelji borili i protiv komunističke petokrake? Ako nisu, kako to da nitko od onih koji su bili prvi kad je trebalo nije nosio na kapi petokraku, nego su svi s ponosom nosili hrvatski grb, odnosno sahovnicu? Osim toga, u vrijeme rata za Hrvatsku, nitko nije pjevao partizanske pjesme niti se zalagao za Tita i partiju. Zatim, valja pitati: kako to da se na obiljezavanju Dana antifasizma nije pojavio bas nitko od istinskih hrvatskih branitelja i zajedno s njima nosio vijence ili pjevao Druze Tito mi ti se kunemo!?

    A često se, kako rekosmo isticalo, kako bez partizana ne bi bilo ni danasnje Hrvatske! Zbog čega, sudionici Domovinskoga rata naprosto izbjegavaju druzenje s partizanskim oslobodiocima (i obrnuto) kad su se jedni i drugi borili i za danasnju Hrvatsku? Istina je da je medju ustasama bilo i zločinaca. Ali je isto tako istina da svi ustase nisu bili krvnici niti su ubijali. Istina je takodjer da je medju partizanima bilo časnih i postenih ljudi, ali i zločinaca, koji ni nakon pedeset godina nisu platili svoje zločine, od Bleiburga do Jazovke. U vrijeme komunizma ni jedan članak u novinama nije smio ni početi s velikim U, a kamoli da se o ustasama moglo govoriti i nesto dobro. Svi smo učili i neprestano slusali kako su partizani bili dobri, a ustase losi. Takvi su bili i svi partizanski filmovi. Na kraju su uvijek, kao kauboji u vesternima, pobjedjivali - partizani.

    Tko je i zbog koga izmislio Goli otok. Pod kakvim su optuzbama ljudi tamo robijali? Čak i zbog pisanja pjesama! Za protivnike komunizma izmisljena je i Stara Gradiska. Jedan od najstrasnijih logora u Europi. Mnogi su nevini bili u toj kaznionici, pa i danasnji predsjednik Republike.

    U Koprivnici na Dan antifasizma takodjer su izostali predstavnici, odnosno istinski sudionici Domovinskoga rata. Nije bilo ni jednoga koji se na prvim crtama s puskom borio za hrvatsku drzavu. A kako bi ih i bilo, kad su partizani i uglavnom predstavnici SDP-a i HSS-a toboze zaboravili na taj dan zapaliti makar jednu jedinu svijeću na neko od obiljezja podignutim u čast i slavu onima koji su dali zivote u Domovinskome ratu! S druge pak strane, hrvatski branitelji nikada sluzbeno ne posjećuju obiljezja iz II. svjetskog rata.

    Na obiljezavanju Dana antifasizma u Koprivnici uz ostalo se čulo i o velikom broju ubijanih u ustaskom logoru Danica. Takodjer se isticalo kako je bas u nasem gradu ubijen i velik broj Zidova. Medjutim kad je i u kojoj knjizi ovdasnjih komunističkih povjesničara objavljen popis, odnosno točan broj poginulih i nestalih iz nasega kraja u II. svjetskom ratu, koji se čuva u Gradskom muzeju i koji je uredno ovjeren i potpisan? U njemu su navedena sva imena, a ukupno, od 1940. do 1945. nema vise od pet stotina osoba, medju kojima je velik broj onih koji nisu izravno sudjelovali u ratnim operacijama! Hoće li netko od nasih povjesničara, predstavnika bivseg SUBNOR-a, a danasnjeg SAB-a, ovo opovrći ili potvrditi?

    A tijekom proteklih dana za svoja prava, odnosno zbog neopravdanog smanjenja plaća, protestirali su i zdravstveni radnici. Poglavito medicinske sestre. Mnogi su, nazalost, već zaboravili doprinos i tih ljudi tijekom Domovinskoga rata. Sada ih se nastoji marginalizirati. Sramotno je sto su primjerice liječnici izjednačeni s drzavnim činovnicima. Tako smo mogli čuti kako jedan liječnik s 20 godina staza s dezurstvima dobije istu plaću kao sudac početnik! A liječnici su visestruko skolovaniji nego suci, dok je i njihova odgovornost, ako bas hoćete, mnogo veća od ove kategorije drzavnih sluzbenika. Plaće medicinskom osoblju umanjene su i do tisuću kuna. Na velikom prosvjednom skupu u Zagrebu, kojeg je minorizirala i Hrvatska televizija, tisuće nezadovoljnih zaposlenika javnih sluzbi uzvikivalo je uz ostalo Bando komunistička, vratite sirotinji novac, Vi nas trebate, a mi vas? i tome slično. Trazila se i ostavka ministrice zdravstva. Predsjednik Vlade na to je mirno odgovorio kako razumije gnjev tih ljudi, ali ne i onih koji protestiraju, a čitavo su vrijeme privilegirani!? Takvi sigurno nisu bili za promjene. Ljude je na Jelačićev trg u iznimno velikom broju natjerala jad i tuga. Ministrica zdravstva nema namjeru ponuditi ostavku, bas kao ni drugi. Sto ti je prepuni sredisnji zagrebački trg ispunjen nezadovoljnim ljudima? Činjenica je da su mnogi i sami krivi, pogotovo kad su izbori. Jedne izaberu, a kasnije protiv njih protestiraju. Tako su mnogi 3. siječnja prosle godine zeljeli promjene, bas kao i na ovim nedavnim lokalnim izborima. I sto sada? Nista, ili vrlo malo, do narednih izbora kad će nam ponovno netko obećati 200.000 novih radnih mjesta, brze promjene, veći standard, i tome slično.

    A to da je bas za sve kriv HDZ, vise ne vjeruju ni mala djeca, drugovi i drugarice.

    Mladen Pavković



    http://www.vjesnik.com/html/1998/12/14/Pisma.htm
    Nije istina da su crveni likvidirali samo zločince nakon rata

    Nista novo od druga Ivana Fumića, predsjednika SAB-a Republike Hrvatske. Odgovaram na Fumićev dopis pod naslovom »Predlagali smo i predlazemo da objektivna komisija HAZU utvrdi broj zrtava rata i poraća« (Vjesnik, Pisma čitatelja, 3. prosinca 1998.).

    Uostalom, iluzorno je očekivati da će se tek tako promijeniti netko tko se čitav zivot napajao na izvorima obrane i neistine, čiji je mentalni sklop sazdan na boljsevičkim krivotvorinama.

    Ali, očito nije problem u drugu Fumiću i njemu sličnima, nego u meni, komu se jos uvijek da baviti patologijom boljsevizma i njezinim posljedicama. Stoga, ipak jos nekoliko rečenica drugu Fumiću i raznim drugim Fumićima.

    Dvadeseto stoljeće, druze Fumiću, bit će obiljezeno u povijesti ljudskoga roda velikim, bljestavim, ali i crnim slovima. To je stoljeće silnog tehnoloskog napretka, kompjutora, setnje čovjeka po Mjesecu, materijalnog izobilja, ali i stoljeće nemjerljive patnje, boli, siromastva, svjetskih ratova, umiranja od gladi.

    To stoljeće karakteriziraju demokracije, briga o čovjeku, borba za ljudska prava, ali i tiranije i tirani. To je stoljeće iznjedrilo papu Ivana XXIII. zvanog Dobri, velikana Ivana Pavla II. Karola Wojtylu, Majku Terezu, ali i Staljina, Hitlera i Tita.

    Osim slobode i demokracije u XX. stoljeću nastala su dva sotonska zločinačka politička sustava, dva nemjerljiva zla od kojih su oba bila najgora, crni i crveni fasizam, nacional-socijalizam i komunizam.

    Stoga, druze Fumiću, istinski se je antifasist borio ili nastojao, trebao boriti protiv oba fasizma, koji su ponizili čovjeka, koji su unazadili čovječanstvo, koji su unistili desetke i desetke milijuna ljudi, koji su milijune i milijune mladića natjerali jedne na druge.

    Antifasizam nije borba protiv zla sluzeći se istim sredstvima i načinom za postizanje istih ciljeva. Crnih ili crvenih, svejedno. Stoga netko tko se borio protiv crnoga nacifasizma, boreći se istodobno za crvenu nit (ma kakve mozda čak i pojedinačne plemenite nakane imao), nema se pravo nazivati antifasistom. Ne sumnjam, druze Fumiću, da nosite cvijeće na stratista crnoga fasizma. Da ste pravi, istinski antifasist, onda biste vi i vase drustvo nosili cvijeće i palili svijeće i na mjesta beskrajnih zločina koje je počinio zloglasni crveni fasizam kao sto su: Bleiburg, Jazovka, Maceljska suma, Goli otok, Daksa, Siroki Brijeg, Stara Gradiska, Ovčara... Očekivati to od vas značilo bi očekivati izlazak sunca na zapadu!

    Nije istinita, druze Fumiću, vasa tvrdnja kao su crveni po zavrsetku Drugog svjetskog rata likvidirali samo zločince. Tu izjavu danas dozivljavam, punih devet ljeta nakon rusenja Berlinskog zida, kao drskost.

    U vasim riječima nigdje trunke kajanja i isprike pripisujući meni mrznju. Ne, druze Fumiću, nije istina da ikoga mrzim. Odgojen sam na zasadama vjere u Isusa Krista i njegova Evandjelja, po kojem nastojim zivjeti uz mnoge svoje ljudske slabosti.

    S obzirom na moje ljudske slabosti, ipak vam moram napomenuti da crveni fasisti (koji su se čudesno nazvali antifasistima i osloboditeljima) nisu dostojni moje mrznje.

    Glede bogaćenja pojedinih svećenika, druze Fumiću, moguće je da ima i toga u Republici Hrvatskoj. Ako ima, onda to ja kao pripadnik Crkve najostrije osudjujem, uz napomenu da vi, druze Fumiću, prestanete doprinositi tomu bogaćenju.

    U pravu ste kad pisete o mnogim zabrinutim licima u danasnjoj Hrvatskoj. I ja ih vidim, i ja ih susrećem, i ja ih dozivljavam.

    Ali, druze Fumiću, mnoga od tih lica su zabrinuta, izbrazdana gorkim suzama, ogrnuta crninom »zahvaljujući« posljedicama politike koja se 50 ljeta prekrivala plastom antifasizma.

    Stoga se okanite, druze Fumiću, prozivanja i dijeljenja lekcija. Jer, hrvatski se narod 50 ljeta »nauzivao« tekovina »antifasizma« u zločinačkoj tvorevini zvanoj Jugoslavija. Prestanite nas već jednom podsjećati na to »uzivanje!«

    IVO PANCIROV, Zagreb



    ??????, 06 ???????? 2001 21:56:22

    Bura okolu filmot "Olujata nad Krajina"
    AIM Zagreb, 04.10.2001

    Filmot "Olujata nad Krajina" na Bozho Knezhevikj - vo produkcija na nezavisnata producentska kukja Faktum od Zagreb - konechno e emituvan na Hrvtaskata televizija, vo emisijata Latinica, vo ponedelnik, prvi oktomvri, vo udaren termin, vo osum chasot navecher. Filmot, koj trae peeset minuti, go prikazhuva likvidiranjeto na civilite vo selata Grubori, Varivode, Goshikji i Plavno za vreme na akcijata "Oluja". Pogolemiot del od filmot posveten e na egzekucijata, voglavnom na starci vo tie lokacii, no vo uvodniot del na filmot prikazhana e i svoevrsna politichka uvertira. Bez nikakov komentar se prikazhani arhivski snimki na nekoi kluchni nastani koi de fakto gi ovomzozhija zlostorstvata. Filmot pochnuva so sobraniskata diskusija na Radomir CHachikj, deneshniot minister za obnova koj vo Sobranieto, odma po smenuvanje na vlasta vo Hrvatska, tvrdi deka pri prvite denovi na "Oluja", vo utrinskite chasovi vlegol vo Knin koj bil neoshteten, no pri vrakjanjeto videl mnogu zapaleni kukji. CHachikj bez vozdrshka zakluchil deka kukji vo Hrvatska ne rushela samo srpskata agresija, tuku gi srushile i "mangupite od nashi redovi". Taa izjava predizvika lavina negoduvanja kaj zastapnicite na HDZ, koi ja napushtija sednicite.

    Odma potoa go gledame Dobrica KJosikj na iskopuvanje na koskite na srpskite zhrtvi od vtorata svetska vojna vo Prebilovci vo Hercegovina i patetichniot govor na KJosikj. Zad taa scena sledi slichna scena, samo lokacijata e druga. Jamata Jazovka, od koja se vadat ksokite na ubienite civili, ustashi i domobrani, dodeka nad bezdnata govori Ivan Vekikj, podocnezhniot minister za vnatreshni raboti vo vladata na HDZ. Potoa sledat Miloshevikj, Tugjman, SHeshelj, osnovanjeto na Zborot na narodnata garda. Pokazhani se i snimkite na Srbite od Korenica koi vo predvecherieto na vojnata najavuvaat deka kje se odmazdat za Vtorata svetska vojna, no odma potoa e prikazhano i zarobuvanjeto na Goran Hadzhikj vo Plitvica, na katolichki Veligden 1991 godina koe, za mnogumina, znacheshe vistinski pochetok na vojnata vo Hravatska.

    Po deset minutniot uvod, Knezhevikj preminal vo svojata vistinska tema - ubistva, palenje na kukji i krazhba na privatniot imot na pobegntaite Srbi za vreme i neposredno po "Oluja". Celiot film e montiran bez bilo kakov komentar, so golo redenje na kadrite, razgovarajkji so dvajca chelni lugje na Hrvatskiot Helsinshki odbor, Ivan Zvonimir CHichak i dr. ZHarko Puhovski. Vo filmot se izneseni i podatocite na HHO, spored koi na podrachjeto na bishiot sektor Jug (Severna Dalmacija i Juzhna Lika) se ubieni povekje od 400 civili i se zapaleni nad 20 iljada kukji. Paralelno so slikite na ubienite starci, se prikazhuvaat govorite na Tugjman koj gi povikuva Srbite da ostanat vo Hrvatska (garantirajkji im ja lichno sigurnosta), a potoa i govorot vo Knin na koj im posaka srekjen pat dodavajkji deka zaminale bez da mozhat so sebe da gi ponesat devizite i nechistite gakji.

    Po filmot, vo studioto pochna diskusijata vo koja uchestvuvaa advokatite Anto Nobilo i ZHeljko Olujikj, novinarite Dragi Pilsel, Vedran Rudan i Maja Frundlih i avtorot na filmot Bozho Knezhevikj. Vo Latinica bea prikazhani i tri priloga vo koi se pretstaveni stradanjata na civilite vo begalskite koloni po "Oluja", likvidacijata na voenite zarobenici na platoto na Miljevachka i ispovedta na vojnikot koj, zaradi obistvoto na dvajca starci za vreme na "Olujata" "zarabotil" 14 godini - kaznata podocna mu e smalena na 11. Doagjanjeto vo studio go odbila seta perjanica na nacionalsitichkata desnica: generalot Janko Bobetko (koj ushte pred da go gleda filmot izjavi deka filmot na Knezhevikj e "prosrpski"). GJovani Maksan, admiralot Davor Domazet Losho.

    Po burnata rasprava vo studioto - pri shto Olujikj i Frundlih gi branea stavovite spored koi za vreme na "Oluja" od hrvatska strana se storeni poedinechni incidenti koi hrvatskoto pravosudstvo voglavnom gi sankcioniralo - dodeka Nobilo, Pilsel i Vedrana Rudan tvrdea deka se sluchuvale i takvi nastani za koi do denes nikoj ne odgovaral i deka vistinskata bura samo shto pochnala. Prvite dokazhuvaa deka filmot e fundamentalno antihrvatski, dodeka vtorite ja branea tezata spored koja takviot film e dobrodojden pa duri i malku zadocnet.

    Vo glasanjeto na TV gledachite koe traeshe za vreme na emisijata, duri 75 posto od gledachite - od vkupno 2168 registrirani javuvanja - tvrdi deka hrvatskoto pravosudstvo treba da gi procesuira site voeni zlostorstva, bez razlika na toa koj gi storil. 25 posto od niv odgovorile negativno. No, eden den podocna hravtskata desnica praktichno zdivee. Hrvatskata demokratska zaednica vednash pobara ostavka od direktorot na televizijata Mirko Galikj i ostavka od voditelot na emisijata Denis Latin. Hrvatskata stranka na pravdata najavi protesti pred zgradata na Hrvatskata televizija. Telefonite na Prislavlju zvonea kako zdiveni siot den: bezbroj gledachi se javuvaa upatuvajkji zakani, navredi i kleveti. Iznesuvajkji ja voglavnom istata sodrzhina: Denis Latin e komunist, Bozho Knezhevikj e Srbin, filmot e prosrpski - znachi, antihrvatski - a seta akcija e sprovedena zaradi dodvoruvanje na "Rachan i Mesikj". Slichni reakcii stasale i preku elktronskata poshta, no i mnogu pozitivni poraki, od site strani na bivsha Jugoslavija, no i od Avstrija, Skandinavija, Zapadna Evropa. Novinarite od pishuvanite mediumi, vo svoite komentari, vo dominanten broj, go pofalija filmot i faktot shto voopshto e prikazhan na prvata programa na nacionalnata televizija.

    Gotovo site anketi koi podocna gi sprovedoa raznite vesnici, dokazhuvaat deka, sproti agresivnata desnica, povekjeto tivki gragjani sepak se prikloneti da im se sudi na site storiteli na voeni zlostorstva, bez razlika na chija strana se tie. Na telefonot na "Jutarnji list", 74 posto na gragjanite iskazhale pozitiven stav kon sudenjeto na voenite zlotornici, dodeka vo istrazhuvanjeto na agencijata "Media metar", 51 posto od ispitanite filmot go procenile kako verodostoen.

    "Bev vdzhashen od chovechkata rasa kako takva" - izjavi dr. Drazhen Lalikj, sociolog, komentirajkji go filmot. " Se chuvstvuvav vinoven za se, ne kako Hrvat, tuku kako chovek. I mislam deka e krajno vreme konechno da prestaneme da bideme Hrvati, Srbi, levichari i desnichari, i ednostavno da bideme lugje. Da prestaneme da im go storime na drugite toa shto ne sakame nam da ni go storat i da prestaneme da gi branime takvite postapki".

    "Vdzhashena mozhela da bide samo najshirokata javnost" izjavi penzioniraniot general Martin SHpegelj, "koja vo Latinica za prv pat e soochena so konretnite zlostorstva storeni po "Oluja". Spored nego, hrvatskite gragjani mora da se soochat so temnata strana na Tatkovinskata vojna, dodavajkji deka nekoi ocenki na smetka na Hrvatskata vojska se paushalni zatoa shto, "ne palila kukji i ne ubivala starci seta vojska, tuku taa nechista rabota, na krilata na haotichnata sostojba, ja storile uniformiranite kuchinja na vojnata".

    "Neophodno e sekoja strana od vojnite koi se odvivaa vo ovie prostori da gi otvori bolnite temi i za niv da rasprava vo svojata sredina", izjavi Bozho Knezhevikj, avtor na filmot.

    "Rezultatite na glasanjeto mislam deka se najdobar pokazatel za zrelosta na hrvatskata javnost i tie se najdobar odgovor na soopshtenijata na HDZ", reche Denis Latin, avtor i voditel na ovaa, najosporuvana emisija vo historijata na Hrvatskata televizija.

    Osporenata Latinica, sepak bi predizvikala znachitelno pomalku negativni reakcii dokolku vrvot na Hrvatskata televizija odma po izborite gi napraveshe nuzhnite reformi. Politikata "ne branuvaj" dovede megjutoa, nepolni dve godini po izborite, do silen podem na radikalnata desnica. Hrvatskata javnost, vo najgolem del (dez)informirana so posredstvo na televizijata, vrz osnova na takvite informacii nikako ne mozheshe da izvleche zakluchok zoshto im se sudi na hrvastkite generali vo Hag, ako vekje ne naredile i ne storile zlostorstva. Toa, imeno, na televizija nikoj ne go rekol.

    Ovaa emisija, kako i podocnezhnite reakcii - i ispituvanjeto na javnoto mislenje - pokazhuva deka javnosta e mnogu poraspolozhena za promeni, reformi pa i sudenja za voeni zlostorstva, odoshto hrvatskata vlada koja odbivashe otvoreno da se soochi so ovie problemi, shto zaradi svojot kukavichluk, shto zaradi verbata deka takvite potezi javnosta ne bi gi prifatila. Prodolzhuvanjeto na vakvata politika na deneshnata koalicija neminovno vodi kon poraz na slednite izbori, dodeka izbegnuvanjeto od soochuvanjeto so "temnite strani na Tatkovinskata vojna" vodi kon megjunarodna izolacija. Paradoksalno e toa shto emisijata, koja trebashe da vodi kon nacionalna katarza - na temata zlostorstva - e emituvana vo ramkite na zabavnata programa na Hrvatskata televizija. Informativnata i dokumentarnata programa na nacionalnata televizija se ushte zhiveat vo verba deka HDZ zaminalat od vlasta privremeno. Ako ne dojde do radikalni promeni vo ureduvachkata politika vo ovaa kukja, taa verba kje se pokazhe sosema opravdana.



    BORIS RASHETA
    POLICIJSKA UPRAVA ZAGREB

    JAVNO OKUPLJANJE – "Spomen pohod na Jazovku"

    Jučer, 22. lipnja izmedju 9 i 14,30 sati u mjestu Sosice, Sosice bb (na području Jastrebarskog) kod jame “Jazovka”, u organizaciji Odbora za spomen-pohod na Jazovku Hrvatskog obrambenog reda, odrzano je okupljanje pod nazivom “Spomen pohod na Jazovku 2003.” povodom odavanja počasti zrtvama Drugog svjetskog rata. Okupljanju je bilo nazočno oko 500-tinjak osoba. Narusavanja javnog reda i mira nije bilo.

    Republika: 20. 02. 2001.
    Uskoro procesuiranje partizanskih ratnih zločina, počinjenih 1945. na Bleiburgu

    Na temelju iskaza svjedoka uskoro bi se mogli utvrditi i glavni osumnjičenici, potvrdio je zamjenik Zupanijskog drzavnog odvjetnika u Zagrebu Ivica Ovčar

    Pise: Marina K. Sabolić

    Iako je kaznena prijava za ratne zločine, počinjene neposredno nakon Drugog svjetskog rata, podnesena protiv nepoznatih počinitelja, na temelju prikupljenih iskaza svjedoka uskoro bi se mogla utvrditi i stvarna imena glavnih osumnjičenika, potvrdio je u izjavi za "Republiku" zamjenik Zupanijskog drzavnog odvjetnika u Zagrebu Ivica Ovčar. Prema njegovim riječima, neki do sada ispitani svjedoci ukazali su na mogućnost da se stvarni počinitelji ratnih zločina ne nalaze u krugu ljudi koje je udruga "Hrvatski domobran" navela u svojoj kaznenoj prijavi, a daIjnje bi istrazne radnje trebale pokazati koliko su takve procjene istitiite.

    Budući da su HDZ i HSP tijekom burne saborske rasprave o “slučaju Norac” i njegovim implikacijama na aktualnu političku situaciju često spočitavali aktualnoj vlasti izostanak spremnosti da procesuira i zločine koje su pripadnici Narodnooslobodilačke vojske počinili nad civilima i vojnicima na Bleiburgu, Jazovki i Zumberku, ovakav bi rasplet dogadjaja konačno mogao dovesti do sudskog epiloga pola stoijeća starih povijesnih prepucavanja. Nemusti propagandistički uradak Jakova Sedlara, "Četverored" lansiran uoči posljednjih parlamentranih izbora samo je proizvod činjenice da se to nije dogodilo mnogo ranije.

    Kako je koncem prosle godine naveo ministar pravosudja Stjepan Ivanisević u odgovoru na pitanje zastupnice HDZ-a Marije Bajt o sudbini kaznene prijave "Hrvatskog domobrana", prikupljen je obiman materijal od čak dvije tisuće stranica. Osim podataka o identitetu strijeljanih zarobljenika dobivenih od saborske Komisije za utvrdjivanje zrtava rata i poraća, on sadrzi i pregled memoarske gradje i dokumenata iz NSB-a i Hrvatskog drzavnog arhiva, a donosi i materijale Odjela ratnih zločina i terorizma MUP-a. Na temelju toga, stoji u pisanom odgovoru ministra Ivanisevića, 18. svibnja prosle godine započelo se s provodjenjem niza hitnih istraznih radnji, nakon čega je 13. rujna ovaj predmet dostavljen nadleznom zupanijskom drzavnom odvjetnistvu, koji treba odlučiti o eventualnom podizanju optuznica,

    "Svaki zločin prije svega je zločin, nema nikakav nacionalni predznak i pravosudje ga treba procesuirati"; kazao nam je predsjednik Saveza antifasističkih boraca Ivan Fumić komentirajući istragu o ratnim zločinima pripadnika NOV nakon drugog svjetskog rata. "Mogu odgovorno reći da je tijekom NOB-a najrigoroznije, pa čak i strijeljanjem, kaznjavan svaki ratni zločin, a jedina blamaza dogodila se nakon predaje ustasa i domobrana na Bleiburskom polju", tvrdi on, odbacujući bilo kakvu mogućnost da je u neslavnim dogadjajima kod Maribora sudjelovao i general Rade Bulat, protiv kojega "Hrvatski domobran", kako je kazao Fumić, neopravdano vodi pravu hajku.

    S Bleiburgom se ne bi smjela, prema Fumićevu misljenju, povezivati niti Jazovka, u kojoj je zakopano 241 tijelo ustaskih vojnika ubijenih početkom 1943. godine u oruzanom okrsaju s 13. proleterskom brigadom. Poginuli vojnik je zrtva rata, ali ne moze biti i predmetom ratnog zločina, zaključuje Fumić.

    ISTARSKE FOJBE

    Uz Bleiburg, najveće kontroverze vezane uz zločine antifasističkih snaga vezane su uz istarske fojbe, kraske jame u kojima su hrvatski i slovenski partizani navodno ubijali Mussolinijeve pristase, kako vojnike, tako i civile. Iako je ovaj slučaj odavno poznat talijanskom pravosudju, ono jos nije utvrdilo stvarnu krivnju partizanskih časnika Ivana Motika, Oskara Piskulić i Avjanke Margitić, koji su najčesće spominjani kao mogući počinitelji. I broj ubijenih u fojbama podlozan je najrazličitijim varijacijama, od 173, do čak 20 tisuća likvidiranih civila i vojnika, kako tvrde talijanski izvori bliski desnici.



    VOA – GLAS AMERIKE
    http://www.voa.gov/miscl/croatia/ve062100.htm
    Nasa adresa:
    330 Independence Ave SW
    Washington DC 20547

    Hrvatska sutra obiljezava Dan antifasisticke borbe - Tko hoce, a tko nece doci u Veljun? (21/6/00)

    Prilog Zeljka Matica
    Sutra se u Hrvatskoj slavi Dan antifasisticke borbe, u znak sjecanja na prvu oruzanu akciju Sisackog partizanskog odreda 22. lipnja 1941. godine. Taj dan je jos 1991. godine proglasen drzavnim blagdanom, ali mu u proteklih deset godina nije pridavana neka vaznost. Ove ce, pak, godine Savez antifasistickih boraca obiljeziti ovaj dan na svim preostalim spomenicima, a predstavnici vlasti u sumi Brezovici pored Siska gdje je partizanski odred i osnovan.

    Medjutim, sutra ce u znak prosvjeda protiv obiljezavanja Dana antifasisticke borbe okupiti se i desnicarske organizacije i to pored jame Jazovka u kojoj su nakon 1945. godine skoncala 192-ica ustasa i 26 domobrana. Skupu ce nazociti lideri desnicarskih stranaka i njihovi simpatizeri, a Odbor za hrvatsku istinu i pravdu dijeli letke Zagrebom u kojem poziva gradjanstvo da se okupi na spomen-pohodu Jazovka 2000-te.

    Hrvatski helsinski odbor je najavio da ce pohoditi Veljun i postaviti vijenac na oskvrnuti spomenik srpskim zrtvama ustaskog terora, ali je nakon upozorenja slunjskog gradonacelnika odustao od ove akcije. HHO u svom priocenju istice da odustaje od planirane manifestacije jer bi zbog raznih dezinformacija koje kruze medju tamosnjim stanovnistvom moglo doci do incidentnih situacija. HHO--u je zasmetalo i to sto se njihovom pozivu odazvala samo jedna politicka stranka. Odustajanje HHO prokomentirao je predsjednik Srpskog demokratskog foruma Milorad Pupovac.

    "Nisam posebno iznenadjen sto je do toga doslo jer je Veljun u proteklih nekoliko mjeseci postao jednom osjetljivom tockom u ukupim zbivanjima u Hrvatskoj i ne mislim da je to osobit problem i da bi trebao biti poseban problem sto dolazi do tog odustajanja. Trebat ce jos dosta vremena da se u Hrvatskoj stabilizira situacija i da vrijednosti antifasizma postanu, u punom i pravom smislu te rijeci, vrijednosti hrvatskog civilnog drustva, vrijednosti hrvatske gradjanske kulture.

    I predsjednik Gradjanskog odbora za ljudska prava Zoran Pusic poziva uporno, ali ocito uzaludno, predstavnike vlasti da se sutra pojave u Veljunu. "Ja vrlo rijetko isticem svoju nacionalnost, ali u ovom slucaju, upravo kao Hrvat, molim ih i gotovo zahtijevam kao gradjanin Hrvatske da odu u Veljun i poloze tamo jedan vijenac jer se bojim da ce u protivnom smrad one pisaline trajati duze nego njihovi mandati".

    2004-06-23
    5. Spomen-pohod na jamu Jazovku u pocast ubijenim ustasama i domobranima
    Utorak, 22. lipnja 2004. http://www.index.hr/

    U povodu Dana antifasisticke borbe, danas je kraj jame Jazovke, blizu Sosica, misom, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeca odana pocast ubijenim pripadnicima ustaskih i domobranskih postrojba koje su partizani bacili u tu jamu nakon bitke kod Krasica godine 1943., te nakon zavrsetka Drugoga svjetskog rata u svibnju i lipnju 1945. Skup je organizirao Odbor za spomen-pohod na Jazovku, koji okuplja nekoliko udruga, stranaka i pojedinaca na celu s udrugom "Uzdanica '90".

    Predsjednik te udruge Anto Jurendic izjavio je novinarima da je na skupu oko 1500 ljudi iz svih krajeva Hrvatske i inozemstva, te da je i sam iznenadjen tako velikim odzivom, koji je, kako je rekao, svake godine sve veci. "Opet svjedocimo istinu s Jazovke i sa stotina takvih mnostvenih grobista i stratista koja prekrise nasu Domovinu, i opet od vlasti zahtijevamo odgovor zasto se i dalje ne prepoznaju partizanski zlocini i zasto se ne sudi tzv. antifasistima", istice se u proglasu spomen-pohoda koji je procitao predsjednik Odbora Branimir Petener.

    Tajnica "Uzdanice '90" Andjela Ljubas zatrazila je od ministra znanosti, obrazovanja i sporta Dragana Primorca da omoguci znanstveni pristup mnogim grobistima u Hrvatskoj kako bi se utvrdio broj stradalnika i razotkrili zlocinci. Rekla je da je u Hrvatskoj na stotine grobista, a samo ih je desetak znanstveno obradjeno, ali ne do kraja. U proglasu se istice da je "strahotna jama Jazovka kod Sosica na Zumberku sredisnji Domovinski znamen i vjecno pocivaliste Hrvata koje mahom nakon zavrsetka Drugoga svjetskog rata 1945. poubijase partizansko-jugoslavenski zlocinci preruseni u antifasiste".

    U proglasu medju ostalim stoji i da Odbor ustrajava da se spomen-pohod na Jazovku odrzava 22. lipnja, te kako se ne daju zbunuti porukama o preinacenome hodocastvenom nadnevku "jer takvi Naj Hrvati, po nalogu mocnika, izdaju zrtve ne bi li se dodvorili krvnicima". (Hina) xbma ydd