ZABREBAČKA ZUPANIJA
SOSICE - JAZOVKA

Masovna grobnica otrgnuta od zaborava
VJESNIK, nedjelja 1. srpnja 1990. godine »EKSKLUZIVNO«

    EKSKLUZIVNO: "Vjesnikova" ekipa nastavlja potragu za istinim nakon odkriča ogromnog broja ljudskih kostiju u jami nedaleko od sela Sosice

    Dvanaestogodisnja djevojcica bila je očevidac dovozenja ranjenika
    Kako se tajna jame čuvala 45 godina?
    Potresno svjedoćanstvo Branka Mulića o ubijanju ranjenika iz zagrebačke bolnice »Sv. Duh« u prvim poratnim danima, dovelo nas je do uskog otvora jame nedaleko od zumberačkog sela Sosice. Posebno opremljena ekipa »Vjesnika« uputila se 23. lipnja jos jednom prema Zumberku, s nakanom da konaćno dozna istinu o skrivenom stratistu ranjenih domobrana i ustasa.

    Bez većih teskoća, ponovo smo preko Kostanjevca, Ostrca i Stepinćevog Krasića dosli do Sosica i jame. Nakon provjere opreme, upaljene su karbitne svjetiljke i oko 15 sati počeo je silazak u jamu. Pri ranijim ispitivanjima pokusali smo naime, bacanjem kamena u jamu, utvrditi dubinu, sto je, kako se kasnije pokazalo, bila prilićno nepouzdana metoda. Pretpostavljali smo za prvoga boravka, da je jama duboka pedesetak metara, sto se nije pokazalo točnim.

    Prvo je u uski blatnjavi otvor usao vodja ekipe, arheolog i iskusni speleolog Pavle Vranjican. Nakon nekoliko metara spustanja po konopcu kroz tijesni ulaz, nasao se u sirem »dimnjaku« promjera blizu tri metra. Oko njega se desetak metara dublje odvaja jos nekoliko slićnih »diminjaka«, stvarajući tako razvedeni splet podzemnih hodnika.

    Kosina popločena ljudskim kostima
    Nakon 35 metara okomitog spustanja, stize se do dna prve okomice. Dno je, sto se u jami pri upaljenim svjetlima dobro vidi i s vrha otvora, prekriveno neravnomjernim slojem nabacanog kamenja i zemlje. No, ispod tog sloja debelog pola metra, nalaze se kosti! Ali, pravo je iznenadjenje ćekalo nekoliko koraka dalje. Jama se nastavlja po sipini i siri u dvije manje dvorane. Cijela kosina, ćije se dimenzije dobro vide na skici jame, poploćena je ljudskim kostima. Slijedi novi spust zatrpan kamenjem, tako da se dalje vise ne moze proći.

    To uzasavajuće otkriće na oćevice je djelovalo kao da je rijeć o pretjerivanju iz nekog holivudskog filma. Scena se naime, doima nestvarno. Oćevicu je zapravo, nemoguće odjednom takvu sliku nepregledne hrpe ljudskih kostiju smjestiti u svakodnevne misli i povezati je s velićinom tragedije koja se na tom mjestu odigrala neposredno po zavrsetku rata. Istrazivanje i snimanje vlazne jame potrajalo je dulje od tri sata, vrijeme prekratko da se utvrde svi vazni detalji, no, dovoljno za potvrdu nekih dijelova priče Branka Mulića. Sto je to dakle pronadjeno, a moglo bi se dovesti u vezu s dovozenjem i ubijanjem ranjenih vojnika porazene strane?

    U jamu su bacili i stake
    O zloćinu svjedoći veliki broj ljudskih lubanja prostrijeljena potiljka. Upravo je to tvrdio B. Mulić, da su pred bacanje u jamu zrtve dokrajćene pucnjem iz pistolja u glavu. Pronadjene su i lubanje s većim rupama, veličine otprilike dječjeg dlana. To se moze objasniti ćinjenicom da je lako moguće pucnjem u odredeni dio glave napraviti i veći otvor od onoga koji nastaje od same veličine metka. Ili su tako velike ozljede nastale pri padu i udaranju o kamene litice spilje? Postoji i treće objasnjenje, koje su nam spomenuli neki od svjedoka dovozenja transporta u Sosice. Čuli su naime, da su zrtve ubijane i udarcima maljem u glavu.

    U oči odmah upada brojni pribor za jelo, sto se moze protumaćiti poznatom vojničkom navikom da se nikuda ne ide bez zlica. U prilog svjedoćanstvima da su u jami ostaci vojnih jedinica, ide i znatan broj pronadenih vojnićkih cokula u relativno dobrom stanju te kozno remenje… No, najznačajnije otkriće, koje potkrepljuje sjećanja B. Mulića, jedna je pronadjena bolnička staka, sto jasno govori da je u jami zacijelo bilo i ranjenika. Groznijom od tog otkrića, ćini se spoznaja o zloćinaćkoj dosljednosti izvrsilaca koji su za mrtvim tijelom ranjenika u jamu bacili i njegovu staku.

    Medjutim, nemalo je bilo iznenadjenje istrazivaćke ekipe kada je na pojedinim kostima ruku, uz zglavak, pronadena zica kojom su, prema svemu sudeći, bili vezani. Zapanjujuća je ne samo ta ćinjenica, da su najvjerojatnije ljudi vezanih ruku bacani u jamu, već i velićina tih zićanih okova. Ako naknadna istrazivanja potvrde pretpostavku da su u jami zavrsavali i vezani zarobljenici, ostaje zakljućak kako su mučitelji i ubojice tako jako stezali zićane uze, da se zica nesretnim ljudima urezala do same kosti. U prilog tome govori i nas pokusaj skidanja zice sa kosti, sto nije islo lako, o ćemu uz ostalo svjedoće potresne fotografije i kadrovi snimljeni toga dana. Na video vrpci zabiljezen je i stravični zvuk krckanja i pucanja kostiju kada se po njima hoda, sto je nazalost, neizbjezno... Inaće, kosti su dobro oćuvane i vjerojatno jos posve pogodne za znanstvene provjere, posebice na kraju sipine gdje ih je isprala voda koja neprestano curi u jamu.

    Uzasavajuće iskustvo sa dna sosićke jame ponajbolje mozda sazima upravo to jednolično, ritmično kapanje vode po hrpama ljudskih kostiju, jedini zvuk u tisini masovne grobnice, strahom potisnute i zadrzavane u kolektivnom zaboravu sve do danasjih dana.

    Kako pak, u svjedočenju B. Mulića nema pomena o zicama vezanim ranjenicima, moguće je objasnjenje da u sosičku jamu nisu dovozeni samo krajnje iscrpljeni ranjenici koje nije trebalo vezivati, već i relativno, a mozda i potpuno zdravi ljudi. O mogućnostima za takve pretpostavke vise govori svjedoćenje jedne Zumberćanke, koja zasad zeli ostati anonimna. Sada zivi u Rakitju, gdje je navodno, nastanjen i jedan od oficira koji su sudjelovali u organiziranju transporta.

    Djevojčica iz Rakitja
    Svjedokinja o čijem će iskustvu biti govora, bila je 1945. dvanestogodisnja djevojčica. Napasala je krave uz Ostrc Donji, selo blizu Sosica i dobro se sjeća kamiona, mahom otvorenih, bez cerade, koji su tjednima i mjesecima prolazili kroz Ostrc ili se u njemu zadrzavali.

    Ta pojedinost na cijelu priću baca novo svjetlo. Zasto su kamioni ostajali u Ostrcu? Razlog tome bila je vjerojatno upravo masovnost pokolja u sosičkoj jami. Na tu pretpostavku navodi sjećanje svjedokinje da su kamioni često dolazili i noću, sto govori da su mozda kretali iz daljeg polazista nego sto je Zagreb. Ona je čula da su dovozeni ranjenici i zarobljenici ne samo iz Zagreba, već i iz Karlovca, Rijeke i Splita. Tu tvrdnju, dakako, tek treba dokazati, no, svjedokinja kazuje da su zrtve dovozene noću prebacivane iz kamiona u skolu u Ostrcu Donjem, koja je tik uz cestu. Takav je privremeni smjestaj, pod jakom strazom, sigurno bilo najlakse organizirati, u okolnostima kada se nije znalo pouzdano kada će naići koji kamion.

    Ujutro su svi ponovo kamionima odvozeni u Sosice. Navodno su tada trazeni dobrovoljci koji su ih odvodili do jame. Ako dobrovoljaca nije bilo, moralo se poslusati naredjenje. Takoder, jos jedan detalj govori da se usprkos potpuno javnom dovozenju zrtava pred jamu, nesto ipak pokusavalo sakriti... Svjedokinja iz Rakitja kaze da su ljudi dovozeni u kamionima morali posve mirno lezati ili sjediti. Čim bi koji pokusao dignuti glavu, spriječili bi ga udarcima kundakom. Mozda to potvrdjuje spomenutu hipotezu da u jamu nisu dovozeni samo nemoćnici koji ne mogu pobjeći, već i ljudi koji bi bili kadri iskoristiti trenutak strazarske nepaznje. Zarobljenicima su u toku noći u Ostrcu oduzimani svi dokumenti i fotografije i spaljeni na velikim hrpama.

    Fotografija je bilo svuda unaokolo, u zivici, čemu uzrok moze biti hitnja egzekutora da se uniste dokumenti velikog broj zrtava koje su stalno pristizale. Zbog uskog otvora jame kroz koji je mogao proći samo jedan les, brzina je bila neophodna... Postoji, naravno, vjerojatnost da su i neki zarobljenici, znajući kamo ih se vodi, odbacili svoje dokumente i fotografije s namjerom da ih netko pronadje i obavijesti njihove najblize.

    Svjedokinja, tada dvanestogodisnjakinja povućena djećjom radoznalosću, uspjela je sakupiti prilićan broj fotografija. Nazalost, nije ih saćuvala, jer su je roditelji, zaplaseni onim sto su vidjeli, natjerali da ih unisti. Ipak, u pamćenju joj je ostalo da su na fotografijama bili vojnici, ustase i domobrani, a osobito pamti jednu fotografiju sa mladićima iz Nasica. Ali, kako objasniti da su na nekim fotografijama bili i civili? Potvrdjuje li to pretpostavku da u jamu nisu dovozeni samo pripadnici porazenih oruzanih snaga NDH, nego i civili za koje je procijenjeno da su bili njihovi suradnici? Ili su to, pak, samo fotografije iz prijeratnog vremena i vojnićkih dopusta?

    Nesumnjivo će najveće zanimanje javnosti izazvati, pokusaji utvrdjivanja broja zrtava sosićke tragedije i njihova identifikacija. Na temelju istrazivanja »Vjesnikove« ekipe toćan, pa ni priblizan broj ljudi koji su po zavrsetku rata, a mozda i u ratu, zavrsili u toj jami, nije moguće utvrditi. Svakako, zastrasujuće dimenzije otkrivene sipine od kostiju nisu mali poćetni doprinos pokusaju da se utvrdi broj ubijenih. Na to ukazuju i svjedoćenja da je transport trajao mjesecima. Odredjena pomoć strućnjacima pri identifikaćiji zasigurno će biti sačuvani zubi, medju kojima je veliki broj zlatnih, sto potvrdjuje da se operacija odvijala brzo. No, sve to, kao i ad hoc procjena da je u sipini vise od tisuću prostornih metara ljudskih kostiju nisu dovoljne za pouzdanost bilo kakve tvrdnje. Mozda pri tom najtezem dijelu posla oko otkrivanja istine o sosičkoj jami, mogu pomoći i sljedeće pojedinosti iz priče nase svjedokinje.

    Egzekutorima se zurilo
    Prema njezinim saznanjima, kada je cijeli monstruozni posao oko dovozenja i ubijanja ljudi u jami u Sosicama bio gotov, isparenja od truljenja leseva bila su takva da se nad jamom svo rastlinje sasusilo ... Potom je na ulaz u jamu nalivena betonska ploča, od koje sada nema ni traga. Vjerojatno je ploča nalivena na brzinu te je nakon nekoliko godina jednostavno propala u jamu. Sa druge strane, od svjedoka koji je prije nekoliko godina bio nad jamom, čuli smo priču da je na otvor bio navaljen veliki kamen, tako da se u jamu moglo ubaciti samo manje kamenčiće. Takvog kamena na jami danas nema, a nista slično ne moze se naći ni u okolici otvora. Mozda je i taj kamen propao u jamu i sada je na hrpi o kojoj je bilo govora. Nejasno je i kako je na dno dospjela ta nemala hrpa kamenja. Je li, kako neki pretpostavljaju, nakon pokolja namjerno nabacano kamenje kako bi se zatrpali tragovi zločina? Pretpostavlja se da su hrpe leseva dopirale do polovice ulaznog »dimnjaka«. Kako je nalivena betonska ploča? Naime, vremenom su tijela istrulila i tako je mozda cijela masa potonula i slegnula se. Uz to treba uzeti u obzir da nije istrazeno dno prve okomice jame, gdje je sloj kostiju debeo do deset metara, kao ni okomica na kraju sipine. Moguće je da i na tim mjestima u dubini ima jos kostiju.

    Koprenu tajne koja je obavijala sosičku jamu, svakako su otkrili nalazi kostiju i predmeta. Potvrde li se tim nalazima svjedočenja da su u jami zavrsili domobrani i ustase, medju kojima su bili ranjenici iz cijele Hrvatske, ali i njihovi civilni pomagači, zasada bez odgovora ostaju mnoga pitanja. Kljućna su - tko je naredio takvu operaciju odmazde, tko ju je provodio i nadgledao?

    Iz jame u Sosicama, zbog njezine konfiguracije nitko nije mogao izići, čak i da je uspio prezivjeti. Stoga vjerojatno nisu koristene bombe kao u koćevskom slučaju. O prezivjelim zrtvama ne moze, dakle, biti govora. Je li to, uz strah od osvete, pomoglo da se tajna tako uspjesno krije 45 godina?

    Prema izjavama pojedinih svjedoka, s doduse nepouzdanom procjenom brojke poginulih, u javnosti su se prije vise godina o tome oglasile jedne iseljeničke novine. Moze li se neki pisani trag o zločinu i sada pronaći u policijskim dosjeima i bolničkim arhivama?

    ZELIMIR ZANKO
    Copyright by »Vjesnik« and Z. Zanko

NAPOMENA PIETETE: FOTOGRAFIJE IZ JAME NE PRIKAZUJEMO !!!