SLIKE ZA VIROVITICA - GOOGLE

 

2017-08-19

                 MRTVI JARAK 2017. - SPOMEN NA ŽRTVE

 

Prigodom Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima središnji komemorativni skup za Virovitičko-podravsku županiju održat će se u srijedu 23. kolovoza 2017. godine pored spomenika žrtvama u MRTVOM JARKU – put kroz selo Bukova - s početkom u 11:00 sati.

Pokrovitelj Spomena: Virovitičko-podravska županija; organizatori: Općina Suhopolje, Udruga hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata općine Suhopolje i Hrvatski domobran Virovitica.

Mrtvački ili mrtvi jarak se nalazi u šumi pored sela Trapinske (put kroz selo Bukovu), općina Suhopolje, Virovitičko-podravska županija.

 

                            ŽRTVE HRVATI – POČINITELJI KOMUNISTI

 

                                                  BROJ MASOVNIH GROBNICA

 

Komunistički dokumenti iz srpnja 1945. godine spominju devet masovnih grobnica u Mrtvom jarku i jednu u susjednom Donjem jarku. Dokumenti se nalaze u  Državnom arhivu u Osijeku a izvorno su korespondencija Oblasnog narodnooslobodilačkog odbora za Slavoniju. Ako broju od deset masovnih grobnica koje spominje komunistička vlast dodamo masovnu grobnicu za poklanih 176 zarobljenika koje spominje svećenik Božo Vukoja, dobije se broj od 11 masovnih grobnica.

 

            POČINITELJI POZNATI: PISMO MINISTRU ANDRIJI HEBRANGU

Radi zločina i nasilja koji su se događali u Suhopolju i okolici, suhopoljski partizani Ivan Lucović, Stjepan Reder i Mirko Vinter došli su doma. Nakon što su istražili i utvrdili činjenice, sastavili su zapisnik kojeg su osim njih potpisali predsjednik Narodnooslobodilačkog odbora Suhopolja Gjuro Stipić, bivši, ratni predsjednik Narodnooslobodilačkog odbora Suhopolje Josip Škvorc i Ferdinand Lisinski. U zapisniku prosvjeduju zbog kolonizacije Srba u kotar Viroviticu, protjerivanja katolika iz ovog kotara i ubijanja zarobljenih Hrvata. Zapisnik i popratno pismo poslali  su 29. srpnja 1945. godine tadašnjem ministru jugoslavenske vlade Andriji Hebrangu:

 

„Dragi druže Andrija!

..... Pred oko mjesec dana bilo je dotjerano u Suhopolje nekoliko stotina zarobljenika koje su otpremili u šumu i tamo sve potukli. Iste su najprije isprebijali, pa su onda klali. To su izvršili drugovi iz 4. bataljuna V. Proleterske crnogorske brigade koji su onda bili u Suhopolju, a kad su se vraćali u Suhopolje govorili su narodu kako su ih potukli.

Ovi drugovi koji su bili u V. Crnogorskoj proleterskoj brigadi govorili su narodu da su ranije bili četnici, a sada su prešli u partizane. Iz toga se može zaključiti da ovi Srbi, sada kao četnici pod drugom firmom (maskom) ubijaju nevine Hrvate.

Na ovo narod ne gleda dobro (…) nezadovoljan zbog masovnog ubistva koji su vršeni oko Suhopolja, jer su viđeni mrtvi kojima je vađeno srce i razni dijelovi tijela“.

 

                               SVJEDOČANSTVO KATOLIČKOG SVEĆENIKA

Svećenik Božo Vukoja je u Suhopolje došao 5. srpnja 1945. godine i u svojoj knjizi „Hrvat žive vatre“ piše:

„Jedne sam nedjelje (mislim da je bila prva nedjelja poslije blagdana Velike gospe) išao u mjesto Rodin Potok, gdje sam trebao imati misu. Usput sam navratio u Veliku Trapinsku k dobroj katoličkoj obitelji Biondić. Gospođa je prala posuđe, ali je bila uplakana i silno uzbuđena.

Što se dogodilo? – upitao sam zabrinuto.

Što mislite, noćas su ti partizani poklali 176 zarobljenika, i tu su, kod nas, prali noževe – odgovorila je žena i zaplakala još jače.“

 




2016.g., Virovitica
MRTVI JARAK - ODRZAN SPOMEN NA ZRTVE
KOMUNISTIČKO - ČETNIČKO - JUGOSLAVENSKOG TERORA


















23. kolovoz 2014.g.
Udruga Hrvatskih branitela iz domovinskog rata
Udruga hrvatski domobran Virovitica
U spomen na žrtve grobišta „Mrtvi jarak“ i totalitarnih ideologija

23. kolovoz 2013.g.
Udruga hrvatski domobran Virovitica
2013.g., U spomen na žrtve grobišta „Mrtvi jarak“ i totalitarnih ideologija.

Udruga hrvatski domobran Virovitica
NEMA ZABORAVA HRVATSKIH ZRTAVA
SPOMEN U MRTVOM JARKU 23.kolovoza 2013.



VIROVITICA
DAN SJEĆANJA NA HRVATSKE ŽRTVE U VIROVITICI
5. LITOPADA 1944. GODINE




SPOMEN HRVATSKIM ŽRTVAMA

2012-08-24

 

                                                  MRTVI JARAK 2012. GODINE

                                   ODRŽAN SPOMEN NA HRVATSKE ŽRTVE

 

Spomen na hrvatske žrtve totalitarnog komunističkog režime jugoslavenske države održan je 23. kolovoza 2012. godine u Mrtvom jarku u općina Suhopolje. Bio je to centralni spomen-skup za Virovitičko-podravsku županiju kojeg su organizirali općina Suhopolje, Udruga hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata  općine Suhopolje i Udruga hrvatski domobran Virovitica. Na skupu su izrečena četiri prigodna govora.

Načelnica općine  Suhopolje Zlata Šljivac je naglasila da „Mrtvi jarak, Duboki jarak, istinu još uvijek čeka. Vremenski sat odmiče i sve je manje živih svjedoka.“ Pozvala je da ne dopustimo da se zatre spomen na hrvatske mučenike.

Ispred Udruge hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata općine Suhopolje riječ je uzeo Marijan Brlek. Ono što se ovdje dogodilo može se podvesti pod jednu riječ, a ta riječ je „zločin“, rekao je Brlek. Održavanje skupova u Mrtvom jarku će biti nastavljeno i u budućnosti, a izrazio je i nadu da će jednom naredbodavci ovih zločina biti imenovani te da će istina izići na vidjelo.

U ime HDZ-ove središnjice govorio je saborski zastupnik i predsjednik HVIDR-e Josip Đakić. On je među ostalim naglasio da od nastanka nove i demokratske Republike Hrvatske „niti jedan komunistički zločinac“ nije izveden pred sud pravde.

Jedan od govornika je bio predsjednik Udruge hrvatski domobran Virovitica i predsjednik virovitičke podružnice Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava Vlatko Ljubičić.  Veći dio njegova govora je glasio ovako:

„Danas se ovdje, iznad Mrtvog jarka, sjećamo u prvom redu prešućenih i poniženih hrvatskih žrtava razasutih u tisućama grobova i grobnica bivše Jugoslavije, od austrijske do grčke granice. Sjećamo se i hrvatskih žrtava ubijenih već u Austriji odakle su krenule kolone Križnog puta kao i žrtava koje je komunistička ruka ubila u emigraciji. Sjećamo se i žrtava koje su pale u Domovinskom ratu, jer su i one žrtve totalitarne komunističke Jugoslavije.

Još za vrijeme rata komunisti su počeli puniti logore i masovne grobnice Hrvatima koji nisu htjeli  u njihovo kolo. Kad je pala Virovitica u partizanske ruke 5. listopada 1944. godine, u  njenoj okolici je nastalo desetak masovnih grobnica u kojima leže žrtve komunističkog terora. Iz bolnice su odveli trinaest ranjenika, te su ih pod izlikom da ih voze u Italiju na liječenje, pobili na Kaži iznad Milanovca. Neke zarobljenike iz Virovitice su odveli u zarobljeničke logore u Borke kraj Daruvara,  u Kometnik kraj Voćina i druga mjesta na Bilogori i Papuku u kojima su partizani imali svoja uporišta još od početka rata. Iste godine partizani su upali u Slatinu i izvršili pravi pokolj nad slatinskim Hrvatima“. U Virovitici su organizirali farsično suđenje gradonačelniku Tomi Kolaru, zato što nije izdajom htio predati grad. Znao je što nakon toga slijedi. Nakon suđenja je odveden iz Virovitice, ubijen je, ni za grob mu se ne zna. Partizanski logor u Slatinskom Drenovcu radio je još za vrijeme rata. U ovom mjestu je slučajno otkrivena masovna grobnica iz koje je ekshumirano 464 lubanja i 130 vreća kostiju; u blizini se nalaze i masovna gubilišta Drenovački jarak,  Čačića  brdo i Jankovački potok.

U Virovitičko-podravskoj županiji je dosad poznato sedamdesetak što masovnih grobnica što pojedinačnih grobova prešućenih hrvatskih žrtava. Najpoznatija gubilišta na području grada Virovitice su Šintarnica, Muškare kod Šećerane i Gradsko groblje.  Po gubilištima koja se nalaze u njima i oko njih sličnu su sudbinu doživjela i ostala veća mjesta u Županiji. U Pitomači su kao mjesta stradanja poznate šume Limbuš i Seća, Limbuš se nalaze između Kloštra Podravskog, Podravskih Sesveta i Pitomače, a Seća uz Podravsku magistralu; u općini Suhopolje najpoznatija gubilišta su Pčelić i Mrtvi jarak, a na istočnom dijelu Županije već spomenuti Slatinski Drenovac.  

Mrtvi jarak je iza ovog spomenika. U njemu su ubijene stotine Hrvata. Mjesto su odabrali domaći partizani iz Borove i okolnih naselja kao najpogodnije gubilište Hrvata s Križnog puta.  Taj Jarak je prirodna usjeklina, spušta se u dubinu od oko sedamdesetak metara, okružen je brdima tako da se krici nesretnih žrtava i pucnji iz vatrenog oružja ne čuju preko brda. Pokolje su izvršili partizani 4. bataljona V. proleterske crnogorske brigade koji su tada bili smješteni u Suhopolju, a sami su govorili da su prije bili četnici. Njihove zločine i nasilno ponašanje opisali su suhopoljski partizani u svom pismu  Andriji Hebrangu. 

Razmjeri zločina komunističkog totalitarnog režima još nisu dostatno istraženi. Vladajuće strukture, u kojima prevladava utjecaj bivših sljedbenika komunizma, to istraživanje tobože zagovaraju javno, ali stvarno to ne žele,  jer bi otkrivena istina obvezivala na određeno moralno, pravno i političko djelovanje. Štoviše, grade spomenik četnicima, sudjeluju u slavlju četničkog pokolja Hrvata u Srbu, Boričevcu i drugim mjestima Like, krivotvore povijest na štetu istine i vlastitog naroda. Na istom tragu su i činjenice dokidanja saborske Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, Ureda (za istraživanje žrtava komunizma) i ukidanje pokroviteljstva Sabora nad obilježavanjem godišnjice bleiburške tragedije. 

Usprkos tomu u Hrvatskoj  je do sada otkriveno oko 840  masovnih grobnica ili grobova u kojima leže žrtve komunizma, a u BiH  je oko  90 takvih grobnica. U Sloveniji je do sada  otkriveno preko 600 grobnica u kojima se nalaze žrtve komunističkog terora, većinom hrvatske. Neki slovenski istraživači tvrde da je u Sloveniji ubijeno samo Hrvata 170.000.  Maribor je bio epicentar komunističkog terora u Europi. Samo u protutenkovskom rovu u Teznu kod Maribora, koji se protezao od Drave do Pohorja u dužini od pet kilometara, leži višestruko veći broj  žrtava nego ih je ubijeno u Srebrenici, uglavnom Hrvata. Postoje forenzički dokazi da su u Hudoj jami u rudokopu Barbarin rov partizani zazidali na tisuće živih vojnih zarobljenika, žena i djece.

Do sada je u knjizi Spomenar hrvatskim žrtvama Virovitičko-podravske županije, autora Mire Pelikan i Miroslava Gazde, objavljen popis 4165 žrtava, od toga s područja bivša općina Virovitica 1219 žrtava. Popis žrtava kojeg priprema Udruga hrvatski domobran iz Virovitice broji oko 2.000 žrtava, a dio je objavljen u spomenutom Spomenaru.

Jugoslavenski komunistički zločini su najveći zločini u Europi nakon Drugog svjetskog rata, a najveće žrtve su Hrvati. Nijedan narod u Europi razmjerno broju stanovnika nije podnio tolike žrtve. Komunistički vlastodršci i njihovi ideolozi su to opravdavali uvjetom za opstanak njihove Jugoslavije. Prava je istina drugačija, komunisti su se borili za vlast na prostorima bivše Jugoslavije, a uvjet za to je bio da ne bude hrvatske države, pa i pod cijenu da ne bude ni hrvatskog naroda.

Komunistički režim nije priznavao žrtve svojih protivnika, a najveći broj tih žrtava su upravo hrvatske.“

Sve ove žrtve su dio duge povijesne borbe za hrvatsku državu koju smo u Domovinskom ratu konačno stvorili! Hrvati su se borili za svoju Domovinu, za svoju nezavisnu državu, kao jedini mogući okvir za opstanak hrvatskog naroda, a ne za ideologiju ili režim!

Njihove žrtve su ugrađene u temelje naše nove hrvatske države!

Mi hrvatski domobrani, kao nositelji i zaštitnici svijetlih hrvatskih tradicija, pa i ljubavi za istinu i pravdu, nastojimo i nastavit ćemo otkrivati stratišta i grobišta nedužnih hrvatskih žrtava, popisivati njihova imena, uređivati i održavati njihove grobove!      

      

                           (Počinitelje ne treba otkrivati, oni se znaju!) 

 

Za to će nam trebati, osim našeg entuzijazma, aktivnija podrška državnih i lokalnih institucija, državotvornih političkih stranaka, udruga i građana!

Dragi Prijatelji, poklonimo se žrtvi hrvatskih mučenika i sjetimo ih se redovito u ovakvim prigodama!



Vlatko Ljubičić

TEKST i SLIKE IZ RAZNIH OBJAVA, kolovoz 2011.g.
Vlatko Ljubičić
i
MOLITVA ZA VELEIZDAJNIKE NA BLEIBURŠKOM POLJU 2011
Smrt Josipa BEGOVIĆA
i
atentat na kralja Aleksandra
ODMETNICI, ČETNICI I PARTIZANI NA BILOGORI, PSUNJU I PAPUKU
Franjo Talan: Za Mrtvi jarak i brojna grobišta nitko nije odgovarao





SMRT NA VIROVITIČKOJ ŠINTARNICA 1944.
USTAŠE BEZ SLOVA 'U'
NEOVISNOST i DRVENI KONJ
Jugoslavenska Zakonska Ograničenja prava Židova
Dug žrtvama Kloštar Podravski
Komunist drug Tito - sibicar od milijun zrtava
IVAN ŠIBL - PACIFIZAM I KRV
Komesar Ivan Šibl i Satnik L.
JE LI DOŠLO VRIJEME ZA PRIHVAĆANJE RAZLIKE IZMEĐU NDH I REŽIMA?
DRUŽE TITO, MI TI SE KUNEMO
DA SMO SRETNI ŠTO TE NEMA
NDH - (NE)službena mišljenja
kada ponestane "ideja" onda pitamo druge - pametne
NDH - (NE)službena mišljenja
prijateljske priče kao svedočanstva
NDH - pobijeni časnici i dočasnici
bolesni komunistički krvnici
JEDINSTVEN SPOMENIK NJEMAČKIM VOJNICIMA - RADNICIMA (?)
Betonska ploča i križ od jedanaest kamenčića
J-ANTIFAŠIZAM, KURVE I TETKA
Ranko nije mogao shvatiti zašto ga tamo neki „drugovi“ nazivaju tetkom.
SUHOPOLJE
POČIVALI U MIRU ZA USKRSNUČE
KOSTI DVOJICE BRAĆE S KRIŽNOG PUTA
THOMPSONOV KONCERT
i
NEPRIMJERENA OBILJEŽJA U VIROVITICI
ZLOČIN NAD CIVILIMA U REZOVCU KRAJ VIROVITICE
Četnici iz okolice Virovitice pod zastavom Jugoslovanske armije
KOMUNISTI SE OKREĆU EKSTREMNIM SRBIMA I TERORIZMU UDARNIH GRUPA
GROBIŠTE DUGA SLATINA KRAJ VIROVITICE
PARTIZANSKI ZLOČIN I GROBISTE KRAJ ŠEČERANE U VIROVITICI 1944.g.
ZRINSKI ODBIO PREDATI SIGET, A TOMO KOLAR VIROVITICU!T
BRATSTVO I JEDINSTVO ISKLJUČIVALO
HRVATSKU NEZAVISNOST
KAKO JE TO ONO POČELO "OSLOBAĐANJE ČOVJEKA"
ISTINA KOJA BOLI
LJUDI VISOKI DO NEBA
PISMO OD HRVATA IZ SLAVONIJE PROTJERANOG U MAĐARSKU
VIROVITIČANIMA SUDI PARTIZANSKI VOJNI SUD U BORKIMA
SUĐENJE KAO MITING I LINČ
HRVATI SU ORUŽJE PROTIV TITOVE JUGOSLAVIJE
PAVELIČEVA NDH
PAVELIĆ JE POZIVAO SRBE U HRVATSKU VOJSKU
HRVATSKI VOJNIK IZ VIROVITICE
Martin RAZLOG 1923. - 1944.g.
ETIKA RATOVANJA
"KRVNIČKI" USTAŠE i ŠUMSKI BANDITI
SLAVONSKA BRIGADA 1942.g.
Dali su to partizani ili četnici bili
GDJE SU ŽRTVE IZ VUKOSAVLJEVICE
JOŠ NEODKRIVENE TAJNE LJUDSKOG PAMČENJA
Domobranske udruge Slavonije, Baranje i Srijema
ŽRTVE ZA DOMOVINU ILI POVJESNO SMEĆE
BLEIBURG 2008.g.
Skandalozno U Bleiburgu
SRBI USTAŠE i DOMOBRANI
ŽRTVE PARTIZANSKIH UDARNIH GRUPA
2008.g.: Skupština ratnih veterana
komemoracija za pobijene Hrvate domobrane 1944.g.
VIROVITIČKO-PODRAVSKA ŽUPANIJA

      DRUŠVO ZA OBILJEŽAVANJE GROBIŠTA ŽRTAVA RATA I PORAĆA

       

      DRUŠVO ZA OBILJEŽAVANJE GROBIŠTA

      ŽRTAVA RATA I PORAĆA

      PODRUŽNICA VIROVITICA

       

      BEČKA 108

      TEL: 099 680 3154

       

      VIROVITICA 7. SRPNJA 2007.

       

      PRIOPĆENJE

       

      PROBNA ISKAPANJA NA GROBIŠTIMA

      MRTVOG JARKA OTKRILA

      ŽRTVE KRIŽNOG PUTA

       

      Članovi virovitičke Podružnice Društva za obilježavanje grobišta žrtava rata i poraća su 6. i 7. srpnja 2007. izvršili probna iskapanja na području Mrtvog jarka kraj sela Trapinske, općina Suhopolje, gdje se prema vjerodostojnim saznanjima nalaze prešućena grobišta žrtava križnog puta. Po ovim žrtvama je i nastalo ime Mrtvi jarak.

      Probna iskapanja su napravljena samo na jednom od više grobišta Mrtvog jarka kojom prilikom su pronađeni  ljudski kosturi i dijelovi opreme koji upućuju da se radi o vojnicima.

      Obaviješteni su organi policije i pravosuđa zbog daljnjeg postupanja.

       

       

       

                                                                                                              Za Podružnicu

                                                                                        Vlatko Ljubičić, predsjednik

       


    VIROVITIČKO-PODRAVSKA ŽUPANIJA

        DRUŠTVO ZA OBILJEŽAVANJE GROBIŠTA

        DRUŠTVO ZA OBILJEŽAVANJE GROBIŠTA

                RATNIH I PORATNIH ŽRTAVA

                  PODRUŽNICA VIROVITICA

                              BEČKA 108

                           VIROVITICA

                        

        Virovitica 9. kolovoza 2007.

         Br. 1/08

         

                                                                                FLORA D.O.O. ZA OBAVLJANJE                  

                                                                                KOMUNALNIH DJELATNOSTI

                                                                                      VUKOVARSKA CESTA 5

                                                                                          33 000 VIROVITICA

         

                                                    Z A M O L B A

         

        Štovana Gospodo,

        prema iskazima nekih svjedoka na virovitičkom gradskom groblju  su postojale minimalno tri masovne grobnice hrvatskih vojnika stradalih u obrani grada 4. i 5. listopada 1944. godine. Jame su bile dugačke oko 15 metara, duboke oko 2,5 metara i široke oko 2 metra, navodno smještene uz ogradu – živicu groblja. Stoga Vas molimo da nam omogućite uvid u dokumentaciju kako bi mogli  utvrditi točne lokacije prikrivenih masovnih grobnica. Prema izvještajima štabova partizanskih jedinica  Viroviticu je branilo 883 vojnika Dočasničke domobranske škole iz Osijeka pod zapovjedništvom pukovnika Zdenka Begića, 420 ustaša pod zapovjedništvom bojnika  i 61 žandar  pod zapovjedništvom satnika Josipa Rukavine. Poginulo je 746 branitelja i zarobljeno 200 vojnika i oficira. Partizanski izvještaji u svoje gubitke broji 36 mrtvih, 5 nestalih i 189 ranjenih dok ranjene branitelje ne spominju.

        Naša je moralna obveza i dužnost – sukladno međunarodnim konvencijama –  poginule vojnike dostojno sahraniti, grobišta obilježiti i održavati!

         

                                                                                           Sa štovanjem, predsjednik

                                                                                                           Vlatko Ljubičić

                                                                                                                                                

                                                                                                                     

                                                                               








      „Kad sam ga upoznao s onim što sam proživio, zagrlio me i u mom se zagrljaju nije trudi zaustaviti plač

      VLATKO LJUBIČIĆ   

       

                        BOŽO VUKOJA O MRTVOM JARKU I PARTIZANI

                      O ANTIFAŠISTIČKOM  TERORU U SUHOPOLJU

       

       

       

      Božo Vukoja je rođen 23. prosinca 1920 u selu Rakitnu, općina Posušje  .

      Otac  Mijo i majka Lucija su ga krstili na Božić iste godine pa su  svom devetom djetetu  nadjenuli ime Božo.

      Kasnije je obitelj preselila u Prnjavor između Dervente i Banja Luke. Otac Mijo je svoju djecu naučio da na upit koje su narodnosti odgovore: „Ja sam Hrvat žive vatre!“ ili „Ja sam Hrvatica žive vatre!“

      Osnovnu školu je završio u Prnjavoru 1932., gimnaziju je pohađao u Travniku gdje je 1940. položio veliku maturu. U Sarajevu je na Petrovo 29. lipnja 1944. godine zaređen za katoličkog svećenika. Mladu misu je proslavio u Sarajevu jer je Prnjavor  u siječnju 1944.  pao u komunističke ruke. Svoj dom u Prnjavoru napustio  je 7. siječnja 1944.  U Prnjavor  se  nije vratio do 20. lipnja 1990. godine.

      Njegov brat Vinko je poginuo 19. studenog 1941. kad je njegova domobranska jedinica naišla na četničku zasjedu u Kadinoj Vodi jugozapadno od Banja Luke. (1)

      Noć prije njegovog svećeničkog ređenja bila mu je duga, mučna i s malo sna. „Te noći je pogubljena moj nevjesta Marija. Ubili su je partizani zato što je – liječila teško ranjenog domobrana?! Pričaju da si je sama morala kopati grob u šumi, zajedno s još nekoliko nedužnih žrtava. Ubojice su je oteli od četvero malodobne djece, u trideset petoj godini života. Najstarije je dijete imalo tek 11 godina…“ (2)

      Partizani su 10. kolovoza 1944. iz Prnjavora protjerali „sedamdeset i sedam Hrvata, uglavnom žena, djece i staraca.“ (3) Među protjeranima su bili i Božina majka Luca te sestra Mara s malodobnom Karlovom djecom. Ivan Vukoja sin Božinog brata Karla imao je tada nepunih osam godina. O  noći izgona zapisao je slijedeće: „po nas,  u Dolinski odvojak, došlo osam partizana. Odmah su protjerali obitelj Ivana Petrovića, nas djecu iz obitelji Karla Vukoje, te tetku Maru i baku Lucu iz njihove kuće. Sa sobom su doveli četiri srpske obitelji te ih odmah uselili u naše kuće. To su bile obitelji partizanskih oficira-Srba koji su nas tada istjerivali. Sa sobom smo mogli ponijeti lagani zavežljaj u rukama i nešto najpotrebnije odjeće na sebi … Baka i tetka Mara su spremile pšenicu za vršidbu, kao i ostali susjedi, no morali smo je ostaviti, baš kao i sve ostalo: u štalama krave, u svinjcima svinje, pa čak i pse na lancu, jer bi odvezani išli stalno za nama, pa bi ih partizani pobili.“ (4)

      Božina obitelj se okupila u Derventi,  nakon čega se preselila u obližnje selo Polje gdje je ostala do travnja 1945. „ A tada smo, povlačeći se pred partizanima, krenuli na hrvatski križni put“. (5)

       

      Nakon križnog puta i mučeničkog preživljavanja u istražnom zatvoru u Zagrebu mladi svećenik Božo Vukoja je dobio otpusno pismo na poleđini kojeg je crvenom olovkom pisalo – Derventa.  Znao je da će ga tamo preuzeti mjesna Ozna te da će biti „likvidiran, jer Bosnu su još prije toga počeli etnički čistiti od Hrvata. Komunisti su taj način likvidacije nazivali: 'put uTrinaesti bataljun'. Ako sam htio taj 'put' izbjeći, nisam se nikako smio vratiti u Bosnu i Hercegovinu. “ (6)  

      Umjesto u Derventu Božo je otišao do zagrebačke katedrale, dok se tamo molio, rodila se misao da se javi nadbiskupu Stepincu, i da mu sve ispripovjedi. Nadbiskup Stepinac ga je uputio u Slavoniju.

      U Suhopolje je došao 7. srpnja 1945. godine. Izgledao je tako loše da ga je stari svećenik zabrinuto upitao je li bolestan.  „Kad sam ga upoznao s onim što sam proživio on se dignuo, zagrlio me i u mom se zagrljaju nije trudio zaustaviti plač.“   (7)

      Zbog terora koji je tamo vladao u Suhopolje dolazi i nekoliko partizana Suhopoljčana: Ivan Lucović, Gl. intendant slagališta Zagreb;  Stjepan Reder, prop. odsjek 34. udarne divizije i Mirko Vinter, borac Virovitičke udarne brigade. U pismu Andriji Hebrangu od 29. srpnja 1945. godine uz koje šalju i zapisnik od 20. srpnja 1945. godine tvrde da u Suhopolju i okolici vlada „po Srbima teror veliki“ (8) koji se očitovao na različite načine: ubijanju hrvatskih zarobljenika, protjerivanju  Nijemaca i Mađara itd.

      Zapisnik je sastavljen „po potpisanim drugovima, borcima koji su iz jedinica došli svojim kućama radi što su im ugrožene obitelji i roditelji zbog internacije.“ (9)

      U to vrijeme u Suhopolju se nalazio Četvti bataljun Pete proleterske crnogorske brigade kao stalna vojnička posada s oko 150-200 (10) ljudi kojeg spomenuti suhopoljski partizani optužuju za ubijanje zarobljenih hrvatskih vojnika „nevinih Hrvata“:

      „Pred oko mjesec dana bilo je dotjerano u Suhopolje nekoliko stotina zarobljenika koje su otpremili u šumu i tamo sve potukli. Iste su najprije isprebijali pa su onda klali.“ (11)

       Dana 1. srpnja 1945. u Suhpolje je došla „jedna drugarica iz Kotarskog AFŽ-a i kritizirala radi toga što drugarice ne dolaze na sastanak, a predsjednica Micika Huber odgovorila joj  da je narod nezadovoljan zbog masovnog ubistva koji su vršeni oko Suhopolja,  jer su viđeni mrtvi kojima je vađeno srce i razni dijelovi tijela, pa su govorili da nije to možda moj brat, sin itd., pa zašto onda idemo na sastanak itd.“ (12) Uprkos činjenici da je muž Micike Huber još uvijek bio u partizanskoj vojsci ona je smijenjena s dužnosti predsjednice AFŽ-a kao i izbačena iz po partizanima uspostavljenog Narodno oslobodilačkog odbora Suhopolja.

       Ivan Lucović je više puta pisao ministru Hebrangu: „Ja sam Ti već više puta pisao, ali nisam dobio odgovora.“(13) Namjerava iz Suhopolja otputovati  „u Beograd, da Ti sve podnesem u tom izvještaju, a širje obrazloženo imaš u ovome zapisniku, kojeg Ti dostavljamo“.(14)

      Ubijanje se nastavilo i u drugoj plovici kolovoza. O tome svjedoči svećenik Božo Vukoja u svojoj knjizi Hrvat žive vatre:

       „Jedne sam nedjelje (mislim da je bila prva nedjelja poslije blagdana Velike Gospe) išao u mjesto Rodin Potok, gdje sam trebao imati misu. Usput sam navratio u Veliku Trapinsku k dobroj katoličko obitelji Biondić. Gospođa je prala posuđe, ali je bila uplakana i silno uzbuđena.

      Što se dogodilo?- upitao sam zabrinuto.

      Što mislite, noćas su ti partizani poklali 176 zarobljenika, i tu su, kod nas, prali noževe - odgovorila je žena i zaplakala još jače.“ (15)

      Mjesto ovog zločina kasnije je po narodu nazvano Mrtvi jarak.  Nalazi se u jarugama Bilogore na području općine Suhopolje.  Početkom srpnja 2007. godine članovi virovitičke podružnice Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava u jednoj od više masovnih grobnica Mrtog jarka pronašli su ljudske kosti i dijelovi vojničke opreme te o tome obavijestili policiju.

       

      1) Bože Vukoja, Hrvat žive vatre: križni put hrvatskog svećenika i njegova naroda drugo izdanje ispravljeno i dopunjeno, Crnac: Župni ured, 1999., str. 43

      2) isto str. 55

      3) isto str. 51

      4) isto str. 51-52

      5) str. 54 

      6) str. 93

      7) str. 100

      8) Pelikan Mira, Gazda Miroslav; Spomenar hravatskim žrtvama Virovitičko-podravske županije stradalim 1941.-1945.; 1991.-1995. godine, Osijek, Državn arhiv, 2003., str. 55

      9) isto

      10) Hrvat žive vatre, str. 100

      11) Spomenar hrvatskim žrtvama…, str. 56

      12) isto

      13) isto str. 55

      14) isto

      15) Hrvat žive vatre, str. 102

       

       

                                                                                                          

                                                                                                   












      VIROVITICA
      slika iz vremena Države NDH
      tražimo ljudi, koji bi mogli prepoznati koju osobu



      Udruga hrvatski domobran Virovitica
      položila vijence na spomen obilježja hrvatskim žrtvama
      ODMETNICI, ČETNICI I PARTIZANI NA BILOGORI, PSUNJU I PAPUKU