2007-03-25.g.: Strigova - Repova suma
    MEDjIMURSKA ZUPANIJA

    2007-08-02, HDPZ - Zagreb

    U ŠTRIGOVI ODRŽANA KOMEMORACIJA ZA ŽRTVE POUBIJANE 1947.

    «NAŠA JE MORALNA DUŽNOST PRENIJETI BUDUĆIM NARAŠTAJIMA SPOMEN NA NEDUŽNE ŽRTVE»

    Piše: Franjo TALAN

     Štrigova je prekrasno mjestu u gornjem Međimurju, okruženo vinogradima razasutim po pitomim brežuljcima, između kojih se izmjenjuju polja, livade, voćnjaci i šume. Prirodne ljepote općine i župe Štrigova posebno do izražaja dođu u proljeće, kad se priroda budi i kad proljetno cvijeće proviruje ispod otpalog lišća, a travnjaci na livadama ozelene. Lijepa je Štrigova i u jesen, kada vrijedne ruke pospremaju plodove vinograda i polja, a pogled počiva na šarenilu boja štrigovskih šuma. U prošlosti je Štrigova bila pod raznim gospodarima i vladama, a stanovništvo jači gospodarski napredak još očekuje.

     Štrigova je mjesto u kojem je svoju krvavu rabotu posebno razvila zloglasna Udba. Zapravo, mogli bismo reći da je to jedno od posljednjih mjesta u kojem je poratna vlast nakon rata 1945. posegla za masovnim ubojstvima, za masovnim zločinom protiv čovječnosti, u kojem je ubijeno tridesetak civila iz Štrigove i okolice. Zločin se nije dogodio neposredno poslije rata, već dvije godine nakon njega, a ubojstva mirnih seljaka pravdana su uništavanjem „narodnih neprijatelja“. Okrutnim ubojstvima prethodila su zvjerska mučenja. Obitelji stradale od državnog terora komunističkih vlasti godinama su bila zakidane u osnovnim ljudskim pravima, a ni u samostalnoj Hrvatskoj odnos se prema njima promijenio nije. Iako o tome mnogi ne žele govoriti ostaje nam odgovornost pred budućim pokoljenjima, da se ta zlodjela istraže i grobišta obilježe, a hoće li se predstavnici vlasti, sljednici propaloga zločinačkog sustava koji je vladao i u Hrvatskoj obiteljima i obespravljenima ispričati, najvjerojatnije ne ćemo doživjeti ni mi, ni naša djeca.

    Komemoraciji prisustvovalo više stotina vjernika

     U nedjelju 25. ožujka 2007. u Štrigovi je održana komemoracija, u prisutnosti više stotina vjernika i brojnih hodočasnika, koji su na komemoraciju i misu zadušnicu došli iz brojnih susjednih mjesta gornjeg Međimurja i Prekomurja iz susjedne Slovenije, a obilježavanju uspomene na poubijane stanovnike Štrigove i okolice nazočili su i brojni hodočasnici i izaslanstva brojnih udruga. Dobar sat prije početka komemoracije i mise zadušnice parkiralište u središtu općine i prostor ispred crkve počeli su popunjavati automobili raznih registracijskih oznaka, tu su prispjeli hodočasnici, a članovi ogranka udruge Hrvatski domobran iz Varaždinskih Toplica predvođeni neumornim predsjednikom Franjom Bešenićem, na komemoraciju su došli autobusom.

     Da se tih dana u Štrigovi, mjestu na koje se posebno okomila poratna komunistička vlast nakon Drugoga svjetskog rata, događa nešto nesvakidašnje dalo se nasluti i prethodnih dana, kad su mjesto posjetili predstavnici Društva, kako bi dogovorili sve pojedinosti oko predstojeće komemoracije. Mjesec ožujak posebno bolno doživljavaju djeca i rodbina ubijenih žrtava, a s nemirom u duši proljeće dočekuju i oni koji su dali doprinos stradanju nevinih ljudi. Iako živote ljudi povratiti ne možemo, civilizacijski dosezi, deklaracije o ljudskim pravima, kao i ustav samostalne države Hrvatske, naravno i vlastita savjest koja nam jednostavno ne dopušta da žrtve poratnih komunističkih progona budu i dalje zatirane i prešućene. Kršćanska savjest nam nalaže da se na dostojan način odnosimo i prema pokojnicima kojima je sustav totalitarnog komunističkog poretka htio zatrti svaku opstojnost, a uskratio im je, kao i njihovim obiteljima, i pravo na pokop i upis u knjige umrlih.

     Prvi dio komemoracije održan je u župnoj crkvi Marije Magdalene, a drugi je uslijedio kod grobišta Repova šuma, na mjestu gdje je poratna vlast poubijala i pokopala tridesetak žitelja gornjeg Međimurja i okolnih naselja. Misu zadušnicu predvodio je mons. Juraj Jezerinac, vojni ordinarij, a u koncelebraciji su sudjelovali još mons. Antun Perčić, tajnik Varaždinske biskupije i domaći župnik, mons. Leonard Logožar, koji je u ime župe pozdravio biskupa i okupljene vjernike i goste.

     U ime organizatora komemoracije, prisutne je pozdravio Franjo Talan, predsjednik Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava. Među ostalim je rekao: «Dragi prijatelji, najsrdačnije Vas pozdravljam u ovom prelijepom kutku Međimurja, gdje se danas sjećamo tragičnih događaja koji su se u ovom kraju zbili potkraj ožujka 1947. godine. Posebno sam počašćen što mogu pozdraviti i zahvaljujem na dolasku ocu biskupu mons. Jurju Jezerincu koji će predvoditi misu zadušnicu i molitvu za žrtve na grobištu Repova šuma, kao i prisutnim svećenicima, preč tajniku Antunu Perčiću i preč Leonardu Logožaru.

    Obilježena grobišta poratnog stradanja u Međimurju

     Čast mi je pozdraviti ovdje prisutne predstavnike udruge Hrvatski domobran i Hrvatskog društva političkih zatvorenika, goste iz Bjelovara, Svetog Ivana Zeline, Novog Marofa, Varaždina, Križevca i Varaždinskih Toplica, kao i predstavnike Braće hrvatskog zmaja i Matice hrvatske Čakovec, a s posebnim poštovanjem pozdravljam i članove Društva za ureditev zamolčanih grobov iz Ljubljane. Pozdravljam naše domaćine, župljane župe i općine Štrigova, koji u svojim sjećanjima i mislima čuvaju uspomenu na žrtve tragičnih događaja poratnog državnog terora Drugoga svjetskog rata. Pozdravljam i članove obitelji kojima su pred 6 desetljeća, pripadnici vlasti poubijali najmilije i koji sa posebnom bolom u duši i žalošću srca proživljavaju sjećanje na poratna stradanja i „nestanak“ najdražih. Nažalost, zbog bolesti i operacije kojoj se mora podvrći, danas nije mogao ovdje prisustvovati prof. Zvonimir Šeparović, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva. Čast mi je pozdraviti i izaslanika Vlade Republike Hrvatske, pukovnika Hrvatske vojske, Ivana Grujića, pomoćnika ministrice.

     Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava djeluje već 7 godina, a osnovano je s uvjerenjem da svaki čovjek ima pravo na život i samim time na grob.

     Društvo se bavi istraživanjem stradanja ratnog i poratnog razdoblja II. svjetskog rata i obilježavanjem grobišta na području sjeverne Hrvatske. Od strane Društva spomen-križem obilježena su grobišta u Štrigovi, Gornjem Hrašćanu na Ksajpi kraj Čakovca, a pred 3 godine spomen križ postavljen je i na najvećem grobištu Varaždinske i Međimurske županije, na grobištu „Dravska šuma" u Varaždinu. Spomen-križ postavljen je i u Kućanu Ludbreškome i Čukovcu te u subotu 17. ožujka ove godine na grobištu «Gaj» u Strmcu Podravskome. U suradnji s udrugom Hrvatski domobran V. Toplice obilježili smo grobište u Leskovcu, a na istom poslu dobro surađujemo i sa slovenskim Društvom iz Ljubljane i Odborom za obilježavanje stratišta Bjelovarsko-bilogorske županije, pa ih ovom prilikom srdačno pozdravljam, kao i njihova predsjednika Zdravka Ivkovića. Surađujemo i sa jedinicama lokalne uprave bez čije pomoći bi naš rad bio u znatno smanjenom obujmu. Tako se i ova današnja komemoracija održava u suradnji i pod pokroviteljstvom općine Štrigova te molim gospođu zamjenicu načelnika Danicu Rojko da nam se obrati.

    Ostaje nam vjera i nada da se nešto takvo ne će ponoviti

     U pozdravnom govoru donačelnica Općine s zahvalila i pozdravila ugledne goste, posebno ističući zahvalnost podružnici Društva iz Čakovca i njezinu predsjedniku Josipu Kolariću, za postavljanje križa na mjestu stradanja u Repovoj šumi, te je dodala: «Današnjom komemoracijom obilježavamo 60-tu obljetnicu stradanja civila, koje su pripadnici UDBE zvjerski mučili i poubijali potkraj ožujka 1947. te ih pokopali ovdje u Štrigovi, u Repovoj šumi. Moralna je obveza svih nas da povijesne činjenice nikad ne budu zaboravljene, jer ovdje su stradali naši ljudi, samo zato jer su voljeli svoju zemlju i što se nisu dali pokolebati u želji da ustraju u vjeri i odanosti Bogu i Katoličkoj crkvi.

     Nama vjernicima prioritet je da molimo za duševni mir i spokoj stradalnika poslijeratnog režima, a dragi Bog zasigurno je najpravedniji sudac za učinjena zlodjela. Nama ostaje samo vjera i nada da se nešto takvo više ne će ponoviti.»

     U nastavku komemoracije Talan je rekao: «U Hrvatskoj je evidentirano preko 600 grobišta i stratišta, a Komisija za utvrđivanje žrtava popisala je imenom i prezimenom preko 260 tisuća stradalih. Velik broj žrtava poratnog terora poubijan je i na području Slovenije, a tridesetak grobišta poratnih likvidacija žrtava raznih nacionalnosti obilježilo je slovensko Društvo za ureditev zamolčanih grobov iz Ljubljane. Društvo za obilježavanje grobišta i slovensko Drruštvo 2001. potpisali su sporazum o suradnji, a djelatnosti obaju Društava svodi se na obilježavanje grobišta, bez obzira na nacionalnost žrtava koje se u njima nalaze. Stoga zahvaljujem slovenskom Društvu što je spomen-križevima i kapelicama obilježilo i hrvatska stratišta i pozivam predsjednika Društva Franca Permea za par riječi.»

     O stradanjima u Sloveniji govorio je Franc Perme

    U Sloveniji rasute kosti 160 do 180 tisuća poubijanih Hrvata

     «Pozdravljam Vas u ime Društva, a i u svoje ime. Već nekoliko godina susrećemo se kod grobišta gdje su pokopani naša braća i sestre. Okupljamo se, da im time damo pravo do groba i spomena. Do sada smo u Sloveniji istražili preko petsto grobišta, u tim grobištima pokopano je najviše vaše braće i sestara. Po sadašnjim ocjenama, u njima je pokopano od 160 do 180 tisuća žrtava Hrvata. Vaša grobišta najzastupljenija su uz smjerove „križnog puta“, od Bleiburga, Maribora i Ptuja do granice. Druga veća trasa stradanja nalazi se na potezu Dravograd – Velenje – Celje - Krško do hrvatske granice. Treća skupina hrvatskih grobišta nalazi se kod Kostanjevice: tu je bilo zaustavljeno oko četiri tisuće vaših civila i poubijani su u tezenskom gozdu. Četvrta skupina povlačila se preko „Primorske“ (slovenskog Primorja, op. F. T.) i bila je zaustavljena kod Ilirske Bistrice u čijoj okolici se također nalazi šest ili sedam grobišta. Sljedeću skupinu su Englezi vratili preko Jesenica, a tamo je bila zaustavljena i jedna veća kompozicija vlaka u kojoj je bio dosta imućnih Hrvata i dio vlade NDH. Oko 130 ljudi poubijali su kod Radovljice, grobište je poznato, ali još ničim nije označeno. Dio su ih, oko dvjesto, poubijali u Crngrobu kod Škofje Loke. Na grobištima smo postavili pet križeva, a 2001. godine smo grobišta blagoslovili i na dostojan način smo ih pokopali. Veliko grobište vaših domobrana nalazi se u Kočevskom rogu, grobište se zove Pod krenom. Tu je postavljen veliki spomenik, gdje se nalazi i vaša zastava, a tu je i hrvatski natpis u spomen na hrvatske žrtve.

     Mi kao Društvo smo u zadnje dvije godine prekinuli sa obilježavanjem grobišta, taj posao i postavljanje slovenskih spomenika sada je preuzela država, koja do sada još nije puno napravila. Vjerojatno je to samo zato da se s tom mjerom na tim područjima puno ne napravi. No, mi Slovenci smo dosta temeljito ta grobišta istražili, bila je velika izložba u Novom Mestu i sada smo otvorili izložbu u Ljubljani. U posljednje vrijeme se kod nas na tim otkrivanjima puno napravilo. Naše Društvo je izdalo pet knjiga, dva veća zbornika, a knjiga „Tudi mi smo umrli za domovinu“ je prevedena na talijanski i sada na njemački jezik. Mi ćemo na tim grobištima i dalje raditi, a pripremamo i novi zbornik, u kojem ćemo detaljno opisati sva grobišta u Sloveniji. Mislim da smo dužni da ta grobišta označimo, da ostanu u spomen našemu narodu i u vječitoj opomeni Kainu. Hvala!»

    Dok je gospodin Perme izgovarao ove rečenice, bio je potpuni muk...

    Međimurje pošteđeno ratnih razaranja, ali ne i poratnih likvidacija

     Voditelj protokola zahvalio je gospodinu Permeu na iscrpnom prikazu stanja istraženosti grobišta u Sloveniji i nastavio: «Podatke o grobištima i stradanju žitelja Međimurja u doba Drugoga svjetskog rata i poraća već deset godina prikuplja Josip Kolarić. Do 2000 godine radio je kao voditelj Saborske komisije za ratne i poratne žrtve za Međimursku županiju, a kasnije je isti posao nastavio raditi i kao predsjednik Društva za obilježavanje grobišta iz Čakovca».

     U svom izlaganju gospodin Kolarić je rekao: «Kao što smo čuli, u Hrvatskoj je evidentirano više od 600 grobišta i stratišta iz ratnoga i poratnog razdoblja. Na području naše županije popisano je preko 700 žrtava iz tog razdoblja, a pronađena su i obilježena tri masovna stratišta, pa tako imamo masovno grobište „Sep“ kod Gornjeg Hrašćana. Tu su noću potkraj lipnja mjeseca 1945. iz smjera Varaždina dovoženi pripadnici križnog puta, te su tu likvidirani i pokopani. Zatim imamo stratište „Ksajpa“ kod Šenkovca. Na tu lokaciju tijekom 1945. , 1946 i 1947. dovožene su žrtve iz zatvora „Stari grad“ u Čakovcu. Tu su likvidirani i pokopani. Treća masovna grobnica je iz godine 1947., a nalazi se ovdje u Repovoj šumi, u njoj su kosti nesretnika iz ovoga štrigovskog kraja.

     Nakon mađarske okupacije, Međimurje je na sreću bilo pošteđeno većih ratnih razaranja. Nažalost, ustoličenjem jugo-komunista na vlasti po cijelom su Međimurju još u nerazjašnjenim okolnostima počeli nestajati ljudi. Svi oni koji su na bilo koji način smetali tadašnjoj vlasti. Nestajali su po već poznatom receptu. Noću dolaze nepoznate osobe u kožnatim kaputima, lupa se po prozorima i vratima, odvodi se žrtva i ona nestaje. Godina 1947. bila je posebno tragična; tijekom siječnja, veljače i ožujka sustavno su nestajali ljudi iz skoro svih mjesta Međimurja, a posebno iz Štrigove i okolice. Nestajali su i ubijani, jer nisu bili po volji ondašnjoj vlasti, jer su ljubili svoj dom. Jer su željeli svoju domovinu. Pokopani su bez časti, roda, brata, bez svećenika, bez cvijeta. Što je ubojstvo bez presude, negoli zločin?! Zločin za koji netko mora odgovarati. Zločin za koji bi se konačno netko morao i ispričati. Mi ovdje okupljeni ispravljamo nepravdu prošlosti uz počast i štovanje kažem Vam: Vaša žrtva nije bila uzaludna. Vaš san mi živimo. Vašu ljubav mi prenosimo te molimo dragoga Boga da se ovo zlo nikad više ne ponovi.»

    Poratne strahote nas obvezuju na promicanje istine o teškoj i velikoj povijesti

     Nakon govora o stradanju u Međimurju, prisutnima se obratio pukovnik Ivan Grujić, pomoćnik ministrice Jadranke Kosor, izaslanik Vlade Republike Hrvatske. U svom govoru pukovnik Grujić je rekao, nakon pozdrava upućenih biskupu, svećenicima i tijelima lokalne vlasti: «Osobita mi je čast pozdraviti Vas u ime Vlade Republike Hrvatske i obiteljima ovdje ubijenih opetovano, u ime Vlade i svoje osobno ime, izražavam sućut, zahvalnost i poštovanje na podnesenoj žrtvi. Svako mjesto u napaćenoj Hrvatskoj šalje neku poruku, a Štrigova poručuje da svjedoči, podsjeća, upozorava, obvezuje. Svjedoči da je u Repovoj šumi, dvije godine nakon završetka Drugoga svjetskog rata, bez suđenja i suda, ubijeno više desetaka nevinih žrtava, više desetaka hrvatske stvarnosti, više desetaka nositelja nepokolebljive snage otpora i hrvatske nacionalne svijesti. Podsjećam da se ovih više desetaka žrtava uključilo u vrstu više stotina tisuća ubijenih Hrvata tijekom Drugoga svjetskog rata, poraća i Domovinskog rata. To razdoblje za Hrvatsku i Hrvate značilo je sučeljavanje s razaranjem i zatiranjem, s ubijanjem i protjerivanjem. Podsjeća nas da oprostimo, ali ne da popuštamo i zaboravljamo. Upozorava nas da su mještani Štrigove ubijeni ne zato što su nekome nešto skrivili, nego stoga što su pripadali hrvatskom narodu, zbog svoje vjeroispovijesti i podrijetla. Zbog toga što nisu htjeli napustiti svoje domove. Upravo stoga dužni smo oduprijeti se zlu za sva vremena, jer hrvatski narod, snagom volje i razuma, ne će i ne želi dopustiti da se ove strahote ikada i bilo gdje ponove. I obvezuje nas da promičemo istinu o teškoj i velikoj povijesti hrvatskog naroda koja je iznijela na povijesnu javu mnoge, na poseban način velikane i junake, ljude do jednog, ili nekog trenutka samozatajne i jedva znane izvan svog ograničenog životnog puta. No, upravo veliki događaji i silni povijesni zanosi pokazuju da u tihoj svakodnevnici, zapravo tu pored nas žive veliki i iznimni ljudi, a takvi su zasigurno ovdje bili i ubijeni mučenici, mještani Štrigove. Naša je moralna dužnost da prenesemo budućim naraštajima spomen na ove velikane domovinske žrtve i domoljube. Neka počivaju mirno u krilu majke domovine, neka im je laka hrvatska zemlja.»

    Tisuće nevinih života našlo je svoje grobove "po šumama i gorama"

     Prije mise zadušnice Franjo Talan upoznao je prisutne s protokolom, a nakon toga je biskup Jezerinac služio je misu zadušnicu. U uvodnom dijelu biskup je rekao: «Braćo i sestre! Razlog mojeg dolaska u vašu župu je komemoracija žrtvama ratnog i poratnog stradanja Drugog svjetskog rata. Ovom sv. Misom, nekrvnom žrtvom Novoga saveza, želimo se s ljubavlju i molitveno zahvaliti na nesebičnoj ljubavi žrtava za hrvatski narod, koji su bili žrtve i nasilja i komunističkog terora koji je vladao u Europi, i u Hrvatskoj, a čemu ste vi danas svjedoci. Tisuće nevinih života hrvatskog i katoličkog puka, bez ikakve osude, našlo je svoje grobove "po šumama i gorama". Samo u Hrvatskoj ima više od 600 masovnih grobišta i stratišta. Ni vaša Štrigova nije ostala pošteđena. Samo u jami Repove šume ima više od 20 civila. Obilježavajući 60. obljetnicu pogibije civila iz Štrigove i okolice, u ovoj sv. Misi molimo za njih, i za sve druge, koje je komunistička vlast potkraj 1947., dakle nakon rata, dala poubijati. Hvalevrijedno je, dapače bilo bi do kraja nezahvalno kad to ne bismo učinili, spominjati se svih tih žrtava. Svi su oni nosili u svom srcu Hrvatsku, za nju živjeli i za svoj narod. Na njih se može primijeniti ona Isusova: "Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje" (Iv 15,13).»

     Biskup Jezerinac u završnom dijelu propovijedi je naglasio: «Poznavajući komunistički bezbožni sistem, ne čudimo se onda njegovom provođenju na terenu, koji se nije ustručavao činiti zločine kako bi ostvario svoj cilj. Zato danas imamo mnoštvo jama širom Hrvatske i Slovenije, velik broj nasilno ubijenih ljudi samo zato jer su bili Hrvati i katolici. Nakon II. svjetskog rata jedini oslonac bila je Crkva, predvođena hrabrim zagrebačkim nadbiskupom, a sada blaženim kardinalom Alojzijem Stepincem koji se suprotstavljao nasiljima bezbožničkog sistema. Blaženik je u to vrijeme snažno isticao Kristov nauk, posebno njegovo Evanđelje, koje je kadro obnoviti i izmijeniti čovjeka. Današnje evanđelje, braćo i sestre, dragi mladi govori kako su se kroz mnoštvo svijeta probijali farizeji i pismoznanci, dovodeći Isusu neku ženu, zatečenu u preljubu. Budući da su pokrenuli to pitanje Isus im vele "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci na nju kamen".

    I danas smo svjedoci lažnih optužbi i presuda

     Koja je poruka ovoga evanđelja? Isus želi naglasiti da nemamo pravo suditi druge ljude i kamenovati ih, poglavito ne riječima, jer je riječ kadra uništiti čovjeka i može biti opasnija od samoga kamena. Dovoljno je sjetiti se lažnih optužbi tijekom povijesti, i u novije vrijeme također, za koje nitko nije još odgovarao. Koliko je samo stradalo ljudi zbog lažnih optužbi? Nažalost, svjedoci smo danas i lažnih presuda, kojima se, unatoč jasnim činjenicama i počinjenim nedjelima, drugačije presuđuje slabijima, a drugačije moćnicima. Čovjek bi očekivao da čovječanstvo sve više napreduje u pravdi i istini. No, nažalost, još uvijek je suvremena ona Pilatova, koju je uputio Isusu: "A što je istina?" (Iv 18,38).

     Braćo i sestre, dragi prijatelji. Današnje nas evanđelje poučava da nemamo pravo ne samo druge suditi, nego nas poziva da pogledamo sebe, tko smo i što smo. Poziva nas na vlastito obraćenje, na povratak Kristu, na suživot s Njime, ako želimo druge suditi i obraćati. Apostol Pavao, koji je i sam prije obraćenje progonio Crkvu, nakon obraćenja svom će se dušom zauzeti da ljudi upoznaju Isusa Krista i njegovo Evanđelje. Bio je toliko zaljubljen u Krista da je govorio da se s Njim ne može ništa usporediti. Dapače, smatra sve gubitkom u odnosu na Njega. Ovo nas korizmeno vrijeme potiče na vlastito obraćenje. Samo obraćeni čovjek kadar je graditi novi svijet i kreatori nove Europe bili su duboki vjernici, koji su na principima Evanđelja gradili bolji svijet. U ovom trenutku našem su narodu i Europi potrebni novi ljudi, Božji ljudi. Samo se novim životom može oduprijeti starom životu, životu smrti i grijeha. Želim da u tome uspijete. A svim pokojnima, poglavito stradalnicima II. svjetskog rata i nakon rata, kojih su danas posebno spominjemo, koji su bili žrtve bezbožnog komunističkog sustava želimo sretnu i blaženu vječnost, a rodbini iskrenu sućut. Neka nas Gospodin nadahnjuje i prati i ubuduće ulije nadu.

     I još nešto, molite za svoje često. Mrtvi su oni koje se nitko ne sjeća, a ne bi smjeli biti predani zaboravu. I zato organizatorima hvala, i svima Vama. To je čin poštovanja, čin ljubavi, čin ljudskosti, da ne kažem čin vjere. Amen.»

     Nakon mise uslijedila je procesija do grobišta koju su noseći križ predvodili ministranti župe Štrigova, iza su išli muškarci, iza njih biskup Juraj Jezerinac i mons. Antun Perčić, tajnik Varaždinske biskupije, a iza ostali svijet. Dolaskom na grobište Franjo Talan, predsjednik društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava je rekao: «Nalazimo se na grobištu Repova šuma, gdje će se sad održati drugi dio komemoracije, tu ćemo položiti vijence i zapaliti svijeće i blagosloviti novopostavljeni spomen križ.«

    Nakon 60 godina djeca na očevu grobu položila vijenac

     Kod spomen-križa prvo je vijenac, u ime Vlade Republike Hrvatske, položio pukovnik Ivan Grujić, a nakon toga vijenac je položilo i izaslanstvo općine Štrigova, pokrovitelj komemoracije, na čelu sa zamjenicom načelnika Danicom Rojko. Posebno je dirljivo bilo vidjeti djecu i suprugu tu ubijenoga i pokopanog Stjepana Dujha, kojeg su udbaši ubili pred Uskrs, 25. ožujka 1947., koji su kod spomen-križa položili vijenac u ime stradalih obitelji kao i u ime Hrvatskoga žrtvoslovnog društva. Vijenac su položili i zapalili svijeće, supruga – udovica Ana Dujh (88) i djeca, Mirko (62) i Marija (65). U ime organizatora komemoracije vijenac su položili članovi Društva: Barbara Turk, Ivica Pavlović i Josip Kolarić, predsjednik podružnice Društva Čakovec, a nakon toga vijenac je položilo izaslanstvo udruge Hrvatski domobran ogranak Križevci.

     Prije nastavka polaganja vijenaca voditelj se na očuvanju tradicije i povijesne istine o Međimurju zahvalio članovima ogranka Matice hrvatske Čakovec s predsjednikom prof. Zvonimirom Bartolićem, a izaslanstvo Matice koje je položilo vijenac predvodio je tajnik Tomo Blažeka, dok je u istom svojstvu izaslanstva Braće hrvatskog zmaja bio Vladimir Mesarić.

     U spomen na stradale kod spomen križa svijeće su zapalili izaslanik Vlade, pukovnik Ivan Grujić, općina Štrigova, Društvo za obilježavanje grobišta, Franc Perme, predsjednik Društva za ureditev zamolčanih grobov iz Ljubljane, u ime udruge Hrvatski domobran Varaždin Pavao Šćuric, ogranak V. Toplice predvodi Franjo Bešenić, ogranak Križevce, rodbina stradalih i ostali. U završnom dijelu komemoracije biskup Jezerinac je blagoslovio novopodignuti spomen-križ i predvodio molitvu za žrtve Repove šume, te je naglasio da se nalazimo na mjestu gdje se nalaze posmrtni ostaci nevinih žrtava, kojih se s pravom može nazvati mučenicima. Na kraju molitvenog skupa gosti i hodočasnici su od domaćih sudionika komemoracije s pozornošću slušali o događajima koji su se u poratnom razdoblju zbivali u Međimurju.

     


    MEDjIMURSKA ZUPANIJA

    PISMA I BRZOJAVI SUDIONICIMA KOMEMORACIJE U ŠTRIGOVI

    Sudionicima komemoracije u Štrigovi upućeno je više pisama i brzojava, koji su pročitani u stankama između polaganja vijenaca.

    Tako je mons. Lovro Cindori poslao ispriku u kojoj kaže: «Poštovani! Primio sam Vašu pozivnicu za dan 25. ožujka ove godine, kada se obavlja duboki ljudski susret spomen žrtava ratnog i poratnog stradanja Drugoga svjetskog rata u Štrigovi. Rado bih došao na molitvu i susret svete mise, ali sam tih dana pastoralno zauzet u Osijeku u župi otaca franjevaca / trodnevnica za blagdan Navještenja Marijina. Pokojnicima molim pokoj vječni i Božje smilovanje, obiteljima stradalih i poginulih Božju utjehu u njihovoj žalosti. Prisutnima molim od Boga sreću, zdravlje i blagoslov, a Lijepoj našoj domovini Hrvatskoj želim mir, napredak i blagostanje za lijepa, sretna i blagoslovljena vremena. S Vama u duhu obreda i poštovanja. Mons. Lovro Cindori.»

    Na komemoraciji je trebao biti i održati prigodni govor i prof. Zvonimir Šeparović, kojega je bolest u tome spriječila, pa nam je u poslanom pismu zapisao: «Spriječen bolešću koja me je onemogućila da budem s Vama, na ovaj način pozdravljam sve okupljene. Danas se ovdje ovom komemoracijom obilježava 60. obljetnica stradanja civila koje su pripadnici OZN-e,  jugokomunističke zloglasne tajne policije, nakon zvjerskog mučenja, poubijali potkraj ožujka 1947. godine i pobacali u Repovoj šumi, kraj groblja, iznad kuća. Bio je to jedan od tisuća zločina počinjenih bez suda i zakona, bez svećenika i groba, bez ljudskosti i dostojanstva.

    Dva su velika načela – načelo istine i načelo pravednosti, kojih se pridržavamo. Prema načelu istine mi svi smo dužni težiti otkrivanju istine o zločinima koji su se zbili, a bili su više od pedeset godina prešućivani, a oni koji su o njima govorili bili su progonjeni. Istina je bila prešućena, prekrivena mrakom terorističkog nasilničkog režima. Na nama je da tu istinu istražujemo, na svjetlo dana iznosimo, imena žrtava otkrijemo i njihovo dostojanstvo sačuvamo, njihove grobove uredimo i obilježavamo i njihovu uspomenu uzdržavamo. Prema načelu pravednosti: krivci bi morali biti kažnjeni a žrtve obeštećene. Ni jedno ni drugo se nije dogodilo. Zločinci su većinom pomrli, obitelji žrtava nemaju ni moralnu zadovoljštinu.

    Hrvatsko žrtvoslovno društvu rukovodi se s ova dva načela i nastoji u cijeloj Hrvatskoj ali i u susjednoj Sloveniji i Austriji, istražiti žrtve Bleiburga i Križnih putova i svih poratnih žrtava. O tome smo objavili i radove u zbornicima radova Hrvatskih žrtvoslovnih kongresa 1998., u Zagrebu, 2001. u Vukovaru i 2004. opet u Zagrebu. Hrvatska grobišta u Sloveniji se istražuje bolje nego hrvatska grobišta u hrvatskoj. Dr. Mitja Ferenc, Želimir Kužatko, g. Šafarić  i g. Talan, kao i još neki vrijedni istraživači, istražuju istinu o hrvatskim stradanjima u prošlosti. Svaka im čast za to. Kad bi u svakom hrvatskom kraju bilo takvih istraživača i istraživanja, imali bismo mnogo potpuniju sliku o stradanjima naših ljudi u nedavnoj prošlosti.

    Od 15. do 17. lipnja ove godine održat ćemo Četvrti hrvatski žrtvoslovni kongres u Zagrebu, sa završnom sjednicom u Škabrnji, gdje ćemo se pokloniti uspomenama žrtava srpskočetničkog zločina u Škabrnji uz blagoslov nadbiskupa mons. Prenđe. Pozivamo i sve Vas da nam se priključite i da zajedno sa  Društvom za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava iznesete svoje spoznaje o tim tužnim zbivanjima, na našem žrtvoslovnom kongresu. Jer, kako je rečeno ISTINA OSLOBAĐA! Hvala Vam za sve što dobro činite. Vaš Dr. Zvonimir Šeparović, Predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva.»

    Kod spomen-križa sudionike Komemoracije pozdravio je i Zdravko Ivković, predsjednik Matice Hrvatske Bjelovar i predstavnik Odbora za podizanje spomen obilježja prešućivanim hrvatskim žrtvama 2. svjetskog rata i poraća s područja Bjelovarsko-bilogorske županije, a u svom nadahnutom govoru je rekao: «Poštovani hodočasnici ovog Spomena, preuzvišeni oče biskupe  i ostali uzvanici, te domaći čelnici, zadovoljstvo mi je pozdraviti Vas u ime Odbora Bjelovarsko bilogorske županije za podizanje spomen obilježja prešućivanim hrvatskim žrtvama Drugoga svjetskog rata i poraća, a isto tako i u ime Matice Hrvatske ogranak Bjelovar. Ujedno izražavam duboko poštovanje vašoj udruzi, tj. Društvu i članstvu koje nesebičnom upornošću daju sve od sebe na teškom ali plemenitom poslu razotkrivanja zatajene istine o našoj nedavnoj prošlosti  iz vremena Drugoga svjetskog rata i poraća, kada je hrvatski narod pretrpio ogromne žrtve. Mi danas ovdje, nažalost, svjedočimo istinu o zločinu koji se dogodio čak skoro dvije godine poslije završetka Drugoga svjetskog rata i nažalost nije jedini, dok je Europa u to vrijeme uživala blagodati mira i spokoja. Zato te, i ne samo te, do 1999. godine prešućivane hrvatske žrtve imaju izuzetno pravo na neprekidno sjećanje i pamćenje. Tako ćemo to provodeći i Vi i mi biti čuvari najvećih vrijednosti u Hrvatskoj, a to je očuvanje duhovne snage hrvatskog naroda. U toj zadaći neka nas dragi Bog prati i pomaže.»