SLIKE KOTORIBA - GOOGLE
Prijetnje urednici zbog objavljivanja o žrtvama

LEŠ - KOTORIBA, dne 25. lipnja 2010.g.

    POGINULI, NESTALI I POUBIJANI KOTORIPČANI

    2010-06-25

    Franjo Talan, govor na komemoraciji u Kotoribi 25. lipnja 2010. godine – u 18 sati

              Poštovani prijatelji prvo Vam svima čestitam Dan državnosti Republike Hrvatske, ujedno Vam zahvaljujem  što ste svoje slobodno vrijeme izdvojili kako bismo zajedno odali počast žrtvama grobišta Leš u Kotoribi kao i svima poginulim od raznih totalitarnih sistema prošlih stoljeća. Pozdravljam i ovdje prisutne sudionike križnog puta Miju Golubića i Franju Nađa, a izručujem Vam i pozdrave prof. dr. Zvonimira Šeparovića, predsjednika Hrvatskog žrtvoslovnog društva koje je od 18 do 20 lipnja održalo Peti hrvatski žrtvoslovni kongres na kojem je jedna od tema bila Grobišta i stratišta Međimurske i Varaždinske županije. Među šezdesetak jama i graba je i ovo stratište na kojem se sada nalazimo.

          Danas nam je prvenstveno želja sjetiti se poginulih stanovnika Kotoribe i Međimurja stradalih od ruke vlastodržaca, kao i poginulih i ubijenih u Prvom svjetskom ratu, kao i civila iz župe stradalih od mađarske vojske 1918. godine, kojih je bilo više od stotinu u Međimurju (dr. Juraj Kolarić – Povijest Kotoribe strana 98).

          Ovih dana sjetili smo se i ubijenih Hrvata u Beogradskom parlamentu, ubijenih 20. lipnja 1928. godine. Tad su ubijeni Jura Basariček i Pavao Radić, a smrtno je ranjen Stjepan Radić. U pucnjavi na hrvatske zastupnike ranjen je i Ivan Pernar i Ivan Granđa, a teror srpskih žandara tih godina obrušio se i na hrvatske seljake Međimurja pa se tako stariji stanovnici Kotoribe još sjećaju tih progona. O zlodjelima koja su od vlasti činjena hrvatskom seljaštvu vjernike nije mogao zaštititi ni zagrebački nadbiskup Antun Bauer, a za ubojstvo oca obitelji Varga Poglavarstvo općine Donja Dubrava zatražilo je od sina Ivana Varge plaćanje pet metaka kojima su žandari ubili oca.

    Platežnim nalogom kojeg je Poglavarstvo općine izdalo 3. srpnja 1934. godine Ivan Varga, iz Donje Dubrave 465, poziva se da u roku od 8 dana dugovinu na ime utrošenih pet puščanih metaka prilikom ubistva vašeg oca, u iznosu od 13 D. 15 p. kod blagajne općine D. Dubrava pod prijetnjom ovrhe podmirite.  Jesu li žrtve Kotoribe iz tog razdoblja također morale podmiriti troškove terora vlasti vjerojatno će istražiti povjesničari u Međimurju i Hrvatskoj koji poneki rade kao da još uvijek postoji Berlinski zid.  

             Stariji se vjerojatno sjećaju tih događaja kao i maltretiranja vjernika i Katoličke crkve u Hrvatskoj koji kao da su nagovijestili progone i ubojstva koja su uslijedila. Od rata i progona totalitarnih sustava u Katoličkoj crkvi ubijena su 4 biskupa i preko šesto svećenika (506), bogoslova, sjemeništaraca i časnih sestara, navedeno je u Hrvatskom martirologiju don Ante Bakovića objavljenom pred dvije godine, a broj još nije konačan nadopunjuje se.

          Katolički svećenici u Međimurju za vrijeme rata ostali su uz narod i oduprli su se mađarizaciji štiteći stanovništvo (Mađarska je kao što znademo bila za vrijeme Drugog svjetskog rata pod vlašću Mađarske op ft). Inače Mađari su za vrijeme rata htjeli Međimurje izdvojiti iz Zagrebačke biskupije. O tom vremenu župnik  Franjo Baolg, piše:  19. studenog 1944. u 4 sata ujutro bio sam uhapšen, pod jakom žandarskom pratnjom odveden u Kotoribu na stanicu i vlakom odvezen u sabirni logor u Nagy Kanizsu. Istim vlakom odvezeni su vlč. Janko Breznik župnik u D. Dubravi i vlč. Dragutin Feletar, kapelan u Sv. Mariji na Muri. Bijaše to sabirni logor u koji su svaki dan dopremali kroz tjedan dana . Osim nas svećeni­ka, bilo je tu njihove inteligencije do najvišeg vrha. Svi mi bijasmo određeni za njemački logor Dachau, kako je to doznao moj pokojni otac od njihova povjerljiva čovjeka u gradu.  Drugog prosinca u noći svi smo pozvani na "zborno mjesto" gdje su nam podije­ljene "otpusnice iz logora" s riječima: "Neka svatko ide kući kako zna i to brzo, jer se fronta približava!" (Spomenice žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije- izdanje Nadbiskupski duhovni stol – uredio i pripremio dr. Stjepan Kožul svjedočenje vlč. Franje Baloga strana 559 do 565 strane).

            U poratnim progonima, na montiranom procesu osuđen je i nadbiskup Alojzije Stepinac, a u to doba i mnogi svećenici završili su svoj život, mnoge su komunisti osudili i zatvorili. Poslije rata iz Vratišinca je odveden župnik Hinko Kroder, nje se vratio, nestao je, odveden je u Čakovec i Varaždin, gdje mu se gubi trag.  Na održanom Petom hrvatskom žrtvoslovnom kongresu predstavljena je knjiga KPD Stara Gradiška, dr. Augusta Franića iz Dubrovnika koji  navodi preko 230 svećenika koji su bili u tom logoru, neki i u više navrata, a neki su tamo i ubijeni i umrli. Koliko ih je bilo u Lepoglavi, Zenici, Mitrovici u Sloveniji…i ostalim zatvorima bivše Jugoslavije. Smatra se da je  u to doba ubijen svaki četvrti svećenik, a svaki drugi je završio u zatvoru ili logoru. U robijašnici  Stara Gradiška, iz susjedne dvije županije, Varaždinske i Međimurske županije) bilo je preko trideset svećenika, između ostalog iz Međimurja su robijali Karlo Bubanić, Dragutin Gazivoda, Josip Igrec, Josip Jambrović, Mato Krznar, Valent Malek, Alojzije Vojvoda, a vjerujem da se brojni sjećaju vlč Josipa Lukše rođenog u Kotoribi kao i kotoripskog župnika Aloza Slavičeka koji su također od komunista osuđeni i bili na robiji u Staroj Gradišci..

     Zbog ljubavi prema Domovini proganjani su i brojni vjernici, a zbog totalitarnog sustava koji je gušio slobode i sputavao ekonomski razvoj mnogi su otišli u inozemstvo gdje su i dalje bili praćeni i proganjani i od Partije i Udbe. Koliko je ljudi napustilo Kotoribu i ostale dijelove Međimurja?

                 Smatramo da svaki čovjek ima pravo na život, a minimum dostojanstva koje smo kao društvo prema pokojniku dužni iskazati i poštivati je i pravo na grob. U Hrvatskoj je evidentirano preko devetsto lokacija gdje se nalaze posmrtni ostaci stradalih žrtava ratnog i poratnog razdoblja Drugog svjetskog rata. Želja nam je dostojno ih pokopati i posljednje počivalište spomen križem označiti.

          Na žalost žrtve poratnog razdoblja nisu bile posljednje koje su stradale u dvadesetom stoljeću. U agresiji na Hrvatsku brojni su poginuli i stradali u Domovinskom ratu, iz Međimurja je poginuo i nestao 71 branitelj (HKK 2002), a  s dužnim poštovanjem sjećamo se i pokojnog Božidara Marđetko, poginulog hrvatskog branitelja iz Kotoribe. Danas na Dan državnosti RH sjećamo se i žrtava brojnih grobišta i stratišta potkraj prošlog stoljeća, od  Ovčare i Škabrnje do Voćina, a s dužnim poštovanjem sjećamo se i ubijenih u Srebrenici. Pokoj vječni svima njima. 

         Pokoj vječni žrtvama totalitarnih progona pokopanim na ovom mjestu, a svima Vama još jednom hvala na sudjelovanju u odavanju počasti stradalima kojim svjedočimo naše opredjeljenje u očuvanju minimuma dostojanstva kojeg smo prema pokojnicima dužni iskazati i koje nas ubraja u ljude vrijedne poštovanja i europskog opredjeljenja. Bila im laka zemlja Hrvatska u kojoj im kosti počivaju. Počivali u miru. Amen

     

     

     

    Đuro Klarić

    (1838. – 1909.)

     

    Mlada Hrvatica  

     

    Ja se smjelo tim ponosim,

    što sam roda hrvatskoga,

    što hrvatsko srce nosim

    puna duha narodnoga.

    Svakom kažem, ko me pita,

    otvoreno baš u lica:

    „Ja sam roda plemenita,

    ja sam prava Hrvatica!“

     

    Ne stidim se običajem,

    surkom, riječju, nit pjesmicom;

    uz sva naše ja pristajem

    dušom, srcem i desnicom.

    Za tuđinstvo ništ ne marim;

    što će meni tuđe stvari?

    Zašto da se za njih staram,

    kad me boljim Bog nadari?

     

    Rod svoj slavni i dom mili

    štujem, ljubim preko svega;

    što mi srce ne omili,

    nek od mene dalje bjega!

    Tako, rode, tako, dome,

    naumih ti danas pjeti;

    vijek ću ostat vjerna svome,

    dok ću živjet il umrijeti!

     

    Pjesmu Mlada Hrvatica, autor Đuro Klarić, recitirala je Ozana Matoš učenica Osnovne škole Kotoriba

     

    Prekrasno – Hvala Ozani