KRNDIJA, Djakovo

    Isjek: MATE ŠIMUNDIĆ, HRVATSKI SMRTNI PUT, Split 2001
    POKOLJI U SJEVERNOJ HRVATSKOJ
    KRNDIJA - Njemačka je i austrijska narodna manjina u Jugoslaviji doživjela najteže udarce poslie rata. Na početku jeseni 1944. njemačka je vojska izseljivala njihove pripadnike u Njemačku, kako bi ih uklonili prjed nadirućom sovjetskom Crvenom vojskom i Titovim partizanima. Osim najpotrjebnijih stvari za svakodnevni život sve drugo su ostavili. Bijaše to golemo nepokretno i pokretno bogatstvo. Međutim, dosta je Niemaca i Austrijanaca ostalo sbog toga, što nisu htjeli ostaviti svoja ognjišta ili ih u vrjemenskoj stisci odprematelji ne dospjeli odvesti u staru domovinu.
    Ostale pripadnike tih manjina nije čekalo ništa dobra, čim su njihov kraj zaposjeli partizani. Uskoro su zatvarani i ubijani. U Vojvodini su strpani u sbirališta podignuta na brzinu ili u po koja izpražnjena sela. Život u njima bio gori ili barem jednak onima u Hitlerovim sbiralištima!
    O Titovim sbiralištima napisano je nekoliko knjiga na njemačkome jeziku. Ovdje ću se osvrnuti na sbiralište u Krndiji. Selo se nahodi na sjeverozapadu đakovštinskoga kraja i bilo u cielosti nastanjeno Niemcima. Gotovo ostalo prazno u listopadu 1944., kada su njemački vojnici na silu preselili stanovnike u Njemačku. Krndija bila bogata i naprjedna, njezini seljani veoma marljivi i poduzetni. Nije se moglo ni sanjati, da će biti pretvorena u pakao. I to nakon rata.
    Čim su u travnju 1945. partizani ovladali Đakovštinom, već su prvih dana popisali pripadnike njemačke i austrijske manjine. To ne bi težko, jer se takvima držali članovi udruge nazvane Kulturbund, osnovane još u prvoj Jugoslaviji. Ali biše i onih, što se nikada nisu učlanili u nju. Više ih je nosilo njemačka prezimena, ali se osjećali Hrvatima; njemački ne razumjeli ni rieči. Pisali se Becker, Bogner, Hatwagner, Hoffer, Litz, Mayer, Muller, Pless, Spitzer, Zechmeuster i dr., ostali pak Beker, Hatvagner, Lic, Majer itd. Uzalud dokazivali popisivateljima, kako oni nisu Niemci ni Austrijanci, jer to ne bijahu ni njihovi roditelji ni djedovi. Popisane uskoro počeli uhićivati i odvoditi u sbiralište u Krndiju. Čitave obitelji. Natiskali ih u kuće nekoliko puta više nego ih je prie živjelo. Nametnut im težak rad, hrana bila veoma jednolična i oskudna, čistoća na nizkoj ravni sbog nemanja peraćih sredstava, zdravstvena zaštita jedva postojala, morila ih tjelesna izcrpljenost i duševna potištenost, jaka hladnoća te brojne druge nedaće. Na nogama ostajali najodporniji. Za godinu dana, koliko je djelovalo krndijsko sbiralište, pomrlo ih najmanje 500.

    (stranica 440)

     

    REPUBLIKA HRVATSKA
    KOMISIJA ZA UTVRĐIVANJE RATNIH I PORATNIH ŽRTAVA

    Urbroj: 591-99-107
    Klasa: 140-06/99-01/107
    IZVJEŠĆE O RADU - prijedlog
    Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava od osnutka (11. veljače 1992.) do rujna 1999. godine

    PIETETA: Ovo posljednje još nedavno saborsko izvješče, ovakve žrtve smatra prirodnim, pa ih zato niti ne spominje kao žrtve rata i poratnih žrtava, jer to je zakon proletariata i revolucije!? Dok pojedine žrtve sahranjene na kulturan način ne ubrajamo u »masovna smaknuča«.
    Ovdje prikazana prva slika je jedna od mnogih objekata, dugogodišnjih dobrih slavonskih poljoprivrednih gospodara – Hrvata (!), koji su mnogima omogučili proživljanje svojih obitelji sa radom na njihovom »kapitalističkom« imanju. Revolucija ne trpi »kulake«, jer, u socializmu čemo svi i svatko imati »prema potrebi«.

    Tako je več to danas (ANNO 2003), samo ne u poljoprivredi.