GOVIĆ kraj JASTREBARSKOG
    G O V I Ć

     

    G    O    V    I    Ć

     

    POZIVAMO VAS NA MISU ZADUŠNICU

    I    MOLITVU ZA ŽRTVE   KOMUNISTIČKOG REŽIMA KOJA ĆE SE ODRŽATI  25. 06. 2006. U JASTREBARSKOM

     

           11.00 – MISA ZADUŠNICA U CRKVI SV. NIKOLE                           

           12.00 – MOLITVA U ŠUMI GOVIĆ KOD SPOMEN KRIŽA                          



    Ukratko, kraj Jastrebarskog u šumi Gović po završetku II. svj. rata komunisti su ubijali nevine žitelje jaskanskog kraja.
    O tome se je javno šutjelo punih 60 godina, i prošle godine prvi je puta to mjesto obilježeno. U šumi je podignut križ visine 4,80 m, a do samog mjesta probijen je put. Križ je blagoslovio dr. Juraj Batelja uz svećenike jastrebarskog dekanata te goste sa bogoslovnog fakulteta.
    Obilježavanje ovog mjesta uveličali su u svečanim odorama vatrogasci DVD Jastrebarsko i Zdihove, te članovi KUD-a Sveta Jana. Program tijekom blagoslova vodio je prvak zagrebačkog HNK Franjo Kuhar.
    Također događaj su uveličali i pjevači crkvenog zbora župe Sv. Nikola iz Jastrebarskog.

JASTREBARSKA OKOLICA 1945.g.

    Iz knjige autora:

    Mr. John Ivan Prcela

    Dr. Dražen Živić

     

    HRVATSKI HOLOKAUST

     

    DOKUMENTI I SVJEDOČANSTVA

     

    O PORATNIM POKOLJIMA U JUGOSLAVIJI

    Hrvatsko društvo političkih zatvorenika Zagreb 2001.

     

                    (…)

    Kad smo prešli most, dočekali su nas partizani postrojeni na svakih 15 do 20 metara. Iz kolone su izvlačili one, koji su bili njima "simpatični" i ispitivali ih o raznim podatcima, i onda ih poklali nožem u vrat ili srce.

    (stranica 348-349)

    Predvečer smo stigli u Samobor. Tu smo po prvi put dobili toplu hranu, a to je bilo, mislim početkom mjeseca lipnja. Benzinske bačve od 200 litara bile su prerezane na dvoje i u njima se kuhalo pokvareno kukuruzno brašno, te se je ta kaša davala svakome u ruke kako se je trčeći prolazilo. Neki su jeli, a neki nisu mogli podnijeti niti tog mirisa. Nakon kratkog vremena dosta ljudi je poumiralo od te hrane. U Samoboru su nas zatvorili u neki dvorac gdje je bilo oko 7.000 do 8.000 ljudi. Ljudi su tu jeli lišće, čupali travu, gulili koru sa drveća da utaže glad. Partizani su ulazili u taj logor i "prepoznavali", pljačkali ljude, odvodili ih prema Okiću, tobože na prijeki sud. Oni bi došli 2 do 3 km iza ograde i bili bi poubijani a da Okića nikada nisu niti vidjeli. Tu smo bili tri ili četiri dana. Jedne su partizani odvodili i ubijali, a druge su dovodili i ovdje ih spremali za klanje. Jednog jutra partizani su nas izveli iz tog dvorca, te nas postrojili četiri po četiri, i odredili nam da idemo pravcem prema Jastrebarskom. Došli smo do željezaničke postaje u Zdenčinu. Tu su nas čekali stočni vagoni. Na peronu su nas svrstali i rasporedili. Neki komesar po imenu Stanko Čanak najviše se isticao svojim "herojstvom". Imao je samokres njemačke marke i tukao njime ljude tako, da je svaki pao od udarca, a potom bi ga gazio nogama. U vagone trpali su po 80 po 100, a u neke vagone po 120 ljudi. Vrućina je bila i onako strašna, a u zatvorenim vagonima nesnosna; utovarivanje je bilo sporo radi tobožnjih razloga, koji su jako smetali partizanima. Razlozi su bili: jedan je bio neobrijan, drugi nepristojno obučen, netko ružne fizionomije i slično. Ti su bili tučeni raznim predmetima, kojih je bilo po željezničkoj postaji, te konačno poubijani. "Herojstvo" partizana bilo je tako veliko, da su pucali po zatvorenim vagonima, u kojima su bili ljudi, da tobože dadu ljudima zraka u vagonima, te su tako strijeljali ljude u vagonima. Od 9 sati prije podne do 7 sati navečer bili su vagoni prenatrpani ljudima i zatvoreni. U vagonima se umiralo od slabosti, gladi, žedji i vrućine. Čekanje je bilo neizvjesno te se u medjuvremenu pronio glas po vagonima, da će ove skupine zarobljenih vojnika biti dar za Ruse jer smo se protiv njih držali oštro. Govorilo se da idemo u Petrinju, gdje će nas poklati sve a neki su govorili da nas vode u Glinu, neki pak da idemo u Sisak, a neki su govorili, da nas vode u Sibir na prisilni rad. Zatim je došla lokomotiva, te prikopčala vagone i vukla nas od 7.30 sati navečer do 5 sati slijedećeg jutra. Vozilo se naprijed i natrag. Došli bi do Draganića, pa opet natrag u Zdenčinu, te u Jastrebarsko, pa do Ilovca i natrag. Ljudi su mislili, da stižemo u blizinu Budimpešte. Strah je bio paničan, jauk ranjenih čuo se neprestano, a pomoći od nikuda. Ujutro su bili na kolodvoru vagoni otvoreni i mi smo mjesto u Budimpešti bili u Karlovcu, 40 km daleko. Kod vagona, partizani su čekali poredani, a do njih bili su svrstani stanovnici Korduna i Banije, te su slijedili "slavni primjer" VIII. kordunaške divizije tukući nas. Morali smo prolaziti dva po dva kroz taj partizanski špalir, a oni su nas udarali svim mogućim sredstvima. Neki su padali mrtvi, neki ranjeni, a neki su padali u nesvjest i kasnije se dizali kad su dolazili k svijesti te produžili dalje. Došli smo do rijeke Kupe i tu smo preko provizornog mosta (jer je most bio za vrijeme rata srušen) prolazili kroz partizanski špalir dug oko 100 metara u kojem su bili svrstani partizani pod komesarom Markom Polovićem. Polović je imao čin komesarapukovnika i u Karlovcu se radilo sve prema njegovoj zapovjedi. Prelazili smo preko mosta dva po dva odjedanput, jer su partizani govorili da most ne može više podnijeti nego samo dva (premda su čak i partizanska kola išla preko njega). To je bio znak, da će nas tu poubijati što veći broj. Udarali su po ljudima, a kako most nije imao nikakvih branika, ti su onesvješteni padali u Kupu, te se utapali. Doček na drugoj strani mosta bio je sličan, čak još brutalniji. Tu su udarali iznemogle ljude i tjerali ih da trče i dalje, što nije bilo moguće, jer smo trčali cijeli kilometar prije nego što smo došli na most. U zlostavljanju osobito se istakla VIII. kordunaška divizija. Iza toga smo prolazili ulicama grada Karlovca. Gradjani su bili žalostni, a neki su bacali kruh i ostalu hranu kroz prozor, koje smo mi hvatali po cesti. Po ljudima koji su pobirali hranu po cesti, pucale su strojnice, te su mnogi ostavili tu svoje živote. Od izlaza iz željezničkih vagona pa preko Kupe stigli smo u domobransku vojarnu u središtu grada. Vojarna je bila na pol izgorjela, a nas su stavili 50 do 60 u izgorjele sobe, gdje su čak i podovi izgorjeli, te je bilo opasno, da će tko pasti kroz pod. U dvorištu pred kasarnom bio je šljunak i pijesak, gdje se je moralo stajati ili sjediti, kada bi koji partizan unišao ili prolazio. Partizanski oficiri dolazili bi k onima, čija fizionomija im se najviše "svidjela". Jednog dana dodje jedan takav partizanski oficir k meni i reče mi: "Od kuda si ti?". Ja sam iz N. B. - odgovorim mu. "Bre, ti nisi odanle, ja tebe poznajem, ti si bio u Sarajevu". Rekoh mu da ja nikada nisam bio u Sarajevu. "Što nisi, majku ti fašističku...". Ja mu na to odgovorim: "Ja uopće ne poznajem ideologiju fašizma i na to ne mogu ništa reći. Ja sam Hrvat i kao Hrvat bila mi je dužnost služiti u sastavu hrvatskih jedinica". "Pa kad si ti tako mlad, i mi smo imali omladinu, koja je u prve redove išla". Na to mu odgovorim: "Da sam otišao u partizane, ja sigurno današnjeg dana ne bi doživio".

     

JASTREBARSKO: KOMEMORACIJA U GOVIĆU 22.lipnja 2008.g.


JASTREBARSKO PODRUČJE: GOVIĆKA MOLITVA .