2014-09-30

Otvoreno pismo zagrebačkom gradonačelniku

 

GOSPODINE BANDIĆU, PRESTANITE PLJUVATI

PO HRVATSKOM NARODU!

 

U želji da se dopadnete prenositeljima Titinih zločinačkih dijela Vi ste na nekom skupu pljunuli svom narodu u obraz: u njegovu prošlost i budućnost, kazavši kako su ustaše u logoru Jasenovac ubile 22.000 djece. Grozno! Izrekli ste notornu izmišljotinu, što ni Tito nikad nije kaz'o, a znadete li zašto? Zato što je znao da to nije istina i da u Jasenovcu nije bio logor smrti već radni logor, u kojem su bile dvije škole: jedna za pravoslavnu, a druga za muslimansku i katoličku djecu. Niste znali kako je u logoru postojao čak i Projektni biro, u kojemu projektanti bijahu logoraši. Pitajte svog prijatelja Puhovskog, jer njegov otac i stric su tamo bili na izdržavanju dvogodišnje kazne i po odsluženju iste pušteni su na slobodu.

 

U logoru je postojao ustroj, pa nikakva šuša nije mogla ubiti logoraša, a niti ga maltretirati. Izvolite primjer: Vjekoslav Luburić je odlukom Prijekoga suda strijeljao deset ustaša/čarkara, koji su pljačkali po okolnim selima - s jedne i druge strane Save. Na njihovu nadgrobnu ploču na lijevoj strani dao je isklesati slijedeći natpis: ''Ovdje leži 10 ustaša, koji su se ogriješili o ustaške propise'', a na desnoj: ''Ovdje će ležati oni koji će se ogriješiti o te propise''.

I je li po Vašem sudu je taj ozloglašeni Hercegovac bio koljač, ili pak vojnik?!

 

Istina je da je kroz ustašku evidenciju prošlo toliko žena i djece (oko 23.000), ali niti jedno nije ubijeno već se o njima skrbilo i obazrivo postupalo. Većina je otišla u udomiteljske obitelji, ili pak u domove, a neka su zbog raznih bolešćina nažalost umrla. Prije neki dan šef Srpske pravoslavne crkve u Pakracu, u srcu Hrvatske, ponovno nam priča priču nalik Vašoj (samo što on nabraja 19  hiljada srpčadi?).

Istina je također kako je u logoru postojala ambulanta, a u samom mjestu Jasenovac bolnica, koju je vodio logoraš dr. Marin Jurčev (naknadno je prisegnuo Poglavniku!), ubijen u akciji HOS-a pokrenutoj protiv partizana oko Kozare).

Istina je posve drugačija i kad se piše o Rasnim zakonima, jer sama pak činjenica nam govori slijedeće: u oružničkim i vojnim postrojbama NDH, pored mnogobrojnih vojnika, bijahu i mnogi  visoki časnici i generali drugih narodnosti i vjeroispovijesti (23 pravoslavca, 32 Židova, te brojni muslimani…), što obara neke /zapravo – mnoge/ povijesne zablude.

 

Poslijeratne komisije nisu pronašle grobove odraslih, a niti  djece, ili Vi možda podržavate bolesnu komunističku (partijsku) 'istorijsku činjenicu' kako su ubijeni bacani u Savu. Pa tadašnju hrvatsku državu nisu vodili takvi monstrumi, koji bi lješine bacali u rijeku, ne vodeći računa o ugrozi stanovnika u naseljima s jedne i druge strane Save (odmah ispod je selo Košetarica, i nizvodno mnogi gradovi i naselja s bosanske i slavonske ravni), pa sve do Crnog mora. To im ne bi dopustili Nijemci, a upravo takvu nebulozu je izrekla ravnateljica Spomen-područja 'Jasenovac', koja patvori eksponate i izvore, kao i imena ubijenih.

 

Izvolite primjer: Moga djeda Juru Galiota (pok. Milana rođ. 1884.) u proljeće 1943. ubili su, zamislite, četnici kraj starohrvatske crkve sv. Spasa u selu Cetini. Sada pak kad se upiše njegovo ime u tražilici 'Žrtava Jasenovca' stoji kako je on (sic!) ubijen u Jasenovcu, udaljenom na stotine kilometara od samog mjesta njegova stradanja  (točnije: 435.97 km cestovno, a 156.94 km zračno!).

 

 

'Žrtva Jasenovca' Jure Galiot (pok. Milana rođ. 1884.) ubijen od četnika

kraj starohrvatske crkve sv. Spasa u selu Cetini, u proljeće 1943.

 

Ova nevjerojatna činjenica je šokantna svakom zdravorazumnom čovjeku, a Vama /i Vašim partijskim drugovima/ ona, dakako, ne znači ama baš ništa!

Jeste li znali kako Vaš voljeni 'drug' Tito nikada nije bio u Jasenovcu? Zašto? Zato što je znao da tamo nije bilo zločina od strane ustaša, ali je znao da su tamo likvidirani hrvatski vojnici ubijani u razdoblju od 1945. do 1948. Vaš im 'dični Maršal' nije htio odati počast. Poslije rata jugoslavenske vlasti imenovahu razne  Komisije, koje su trebale pronaći posmrtne ostatke /navodno ubijenih/ logoraša u jasenovačkim logorima (u beogradskom Vojnom arhivu postoje o tom sačuvani dokumenti!).

Ali... Komisije nisu pronašle ostatke ubijenih logoraša (osim 192!), a posebno nisu nađeni ostatci ubijene djece. Na žalost širitelja dosadašnje 'istine' o logorima na prostoru NDH pronađeni su ostatci ubijenih hrvatskih vojnika, ruku vezanih žicom i/ili ustrijeljenih metkom u potiljak. Njima nisu sudili sudovi koji su donosili presude o likvidacijama 'U ime Naroda', njih su ubijali onako po partizanski.

 

O čemu onda Vi pričate, gospodine Bandiću!?

 

Toliko o istini koja vam se servira i koju Vi tako zdušno prihvaćate, bez ograde i ikakve brige za čast i čisti obraz vlastitog naroda. Iskreno govoreći, osobno sam očekivao zdravologično promišljanje od Vas - tako lukava i lucidna čovjeka. Prije nego bih izrekao takvu monstruoznu tvrdnju o svom /hrvatskom/ narodu postavio bi si pitanje: ''Da je zbilja toliko Srba nastradalo u logorima s područja današnje RH i BiH tko bi onda 1990. mogao dignuti balvan revoluciju u Hrvatskoj i stvoriti tzv. Republiku Srpsku u BiH (sic!), zamislite, s glavnim gradom Banja Lukom!?''  

Pročitajte priloženi Vam tekst u nastavku, jer njega je napisao potomak onih ljudi koji su prošli kroz logor Jasenovac! I na kraju Vam poklanjam jedan savjet: ''Drugi put pozovite ugledne hrvatske povjesničare da provjere ono što Vi kanite,tj. želite kazati, da ponovno ne bi pljunuli na prošlost i budućnost vlastitoga naroda!''.

Ja osobno očekujem Vašu javnu ispriku hrvatskom narodu!

 

Prof. Marko S. GALIOT, dipl. arheolog

 

          PRILOG:

 

'Jasenovac je mit.

To znam jer su moji preci kao Srbi završili u tom logoru'

 

"Fotografije mrtve djece su bile savršeno oruđe za iskrivljivanje činjenica, iako sam kroz istraživanje i kazivanja svjedoka doznao da su ustaše činile sve kako bi spasile djecu, angažirali volontere koji su ih oblačili, hranili ili vodili u udomiteljske obitelji. Mnoga su, nažalost, bila pokošena ratnim uvjetima i poumirala od gladi i zaraze...", tvrdi Igor Vukić.

Teško dopire glas Igora Vukića do hrvatske javnosti. I mi smo sasvim slučajno došli do njega zahvaljujući Zdravku Tomcu koji je s neskrivenim oduševljenjem svom društvu objašnjavao zašto je impresioniran ovim zagrebačkim novinarom, publicistom i istraživačem. "Igor Vukić je", moglo se čuti iz usta Zdravka Tomca, "održao sjajno predavanje u prostorijama Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata. Pričao je o logoru u Jasenovcu. Nažalost, njegova šokantna otkrića teško da će doprijeti do javnosti jer Vukić, osim što je godinama istraživao temu Jasenovca, ima informacije iz prve ruke. Njegova je obitelj, kao srpska, bila zatočena u tom logoru!"

Da je istraživanje Igora Vukića poprilično zataškano u javnosti, potvrdio je i on sam, a mi smo se potrudili da njegova priča preko nas barem djelomično izađe na danje svijetlo:

- U Jasenovcu su, kao Srbi, završili moj otac, baka, prabaka i pradjed. Moj je djed poginuo kao partizanski zapovjednik, a ostatak obitelji je, kao što sam rekao, nakon bitke na Kozari prepraćen u logor. Kad imaš takvu priču u obitelji, onda te to mora ponukati na istraživanje. Ja sam '66. godište i "jugoslavensko" sam dijete, ali sam svakim danom odrastanja sve više shvaćao koliko su nam lagali – započeo je svoju zanimljivu priču susretljivi Vukić koji nije skrivao zadovoljstvo zbog činjenice da će još netko, izuzev jednog ili dva medija, objaviti ono što on smatra apsolutnom jasenovačkom istinom.

 

Popis je višestruko uvećan zbog ratne odštete

 

         - Popis žrtava u logoru Jasenovac rađen je na osnovi popisa iz 1964., koji je pak nastao nakon što je Njemačka pristala platiti ratne reparacije Jugoslaviji. Nijemci su tražili ozbiljan popis ratnih žrtava. Jugoslavenska strana krenula je u izradu popisa. I tu se trpalo sve, neki su popisani više puta, a pretpostavka je da su mnoga imena naprosto izmišljena. Prema izjavama preživjelih, ono što se događalo u Jasenovcu u velikom je neskladu s popisom žrtava. Prve godine postojanja logora bilo je oko tisuću do 1300 zatočenika. A u popisu JUSP-a Jasenovac stoji da je 1941. ubijeno 10.700 ljudi. To vas tjera da dalje istražujete, zar ne? - doznajemo od Vukića čiji je feljton o Jasenovcu objavio Glas Koncila, a vodeći ga mediji glatko odbili.

- Totalitarni sistem se svojski potrudio da nam Jasenovac prikaže u što gorem svijetlu. Jedan dio zarobljenika proslijeđen je u Slavoniju. Drugi dio zarobljenih ljudi otpreman je preko logora u Jasenovcu i Staroj Gradišci na prisilni rad u Njemačku ili Norvešku. Moj je pradjed na popisu žrtava u Jasenovcu, navedeno je da je ubijen u tom logoru. Međutim, pronašao sam ga na jednom popisu odvedenih u Norvešku. Veliki broj ljudi koji je na popisu jasenovačkih žrtava su umirali u Slavoniji od kojekakvih bolesti. Drugi svjetski rat je, naravno, za sobom ostavio silne žrtve, međutim, sve te silne fotografije ubijenih, a naročito djece s Kozare, nisu autentične. O tome je 2008. Nataša Mataušić napisala knjigu "Jasenovac – Fotomonografija" donoseći nove činjenice uz fotografije koje su desetljećima služile za svojevrsnu manipulaciju jasenovačkim žrtvama. Fotografije mrtve djece su bile savršeno oruđe za iskrivljivanje činjenica, iako sam kroz istraživanje i kazivanja svjedoka doznao da su ustaše činile sve kako bi spasile djecu, angažirali volontere koji su ih oblačili, hranili ili vodili u udomiteljske obitelji. Mnoga su, nažalost, bila pokošena ratnim uvjetima i poumirala od gladi i zaraze... - kaže Vukić koji je razgovarao sa stotinama preživjelih logoraša.

 

Preživjeli logoraši: "Nije bilo tako"

 

- Često se pisalo da u Jasenovcu nije bilo dobre evidencije zatočenika, no to nije točno. Postojala je vrlo precizna kartoteka, članovima komisije prezentirana je kao dokaz da se radi o uređenu radnom logoru. Opisano im je na koji način redarstvene oblasti šalju prijedloge o upućivanju zatočenika u logor, kako se o njima izdaju točne personalne liste, s fotografijom i osobnim opisom, i kako se sve bilježi u logorsku kartoteku, iz koje se kopije šalju u Zagreb. Opis toga evidencijskog sustava može se naći u radu »Lišavanje slobode i prisilni rad u zakonodavstvu NDH«, kojem je autor Mario Kevo. Rad je objavljen 2010. u zborniku »Logori i prisilni rad u Hrvatskoj i Jugoslaviji 1941—1951«. Tu su i faksimili obrazaca u koje su se upisivale odluke po kojima UNS nekoga šalje u radni logor i potvrde logora da je netko zaprimljen. Objavljeni su i faksimili »odpustnica«, odnosno potvrda o puštanju iz logora po izdržanoj kazni. Komisija se sastojala od šefa Ustaške nadzorne službe (UNS) Eugena Dide Kvaternika, a članovi komisije bili su i Giuseppe Massucci, tajnik papinskog legata Ramira Marconea, zatim Stjepan Lacković, tajnik nadbiskupa Stepinca, te predstavnici Hrvatskoga Crvenog križa i Srpskoga Crvenog križa iz Beograda. Prema sjećanju Ante Miletića, zatočenika od veljače 1942. do sredine 1943, u proljeće 1942. za doručak je uglavnom bila kukuruzna kaša, za ručak kuhana repa i kupus, a za večeru krumpir i juha od krumpira. Za ručak je katkad bilo i konjskog mesa. Hinko Steiner kaže da su često dobivali i govedsku juhu od skuhanih goveđih kostiju. Za Uskrs 1942. određen je slobodan dan. Zatočenici su dobili svečani obrok s kuhanim jajima i komadom slanine. Kruh se pekao u velikoj pekari, za ustaše i zatočenike. Miletić je ubrzo iz lančare prebačen za podvornika u logorsku bolnicu u mjestu Jasenovcu. "Tu je bilo hrane koliko god je trebalo. Prava 'Esplanada'. Najeo sam se tih mjeseci griza na mlijeku za tri života", ispričao mi je bivši logoraš Miletić – kaže se u Vukićevom feljtonu.

Igor Vukić ne osporava logor u Jasenovcu, ne osporava niti ubijanja koja su se tamo dogodila. Osporava, međutim, brojke za koje kaže da su višestruko uvećane i ljuti ga manipulacija jasenovačkim žrtvama koja ne prestaje:

          - Broj žrtava u logoru puno je manji od službenog popisa. Tih '80-tih godina u bivšoj Jugoslaviji bilo je nedopustivo proturiječiti službenim brojkama. Bez problema bi vas strpali na tri godine u mentalnu ustanovu, ako biste pokušali dokazati da je broj ubijenih znatno manji. Upravo to se dogodilo beogradskom novinaru Markoviću koji je zbog toga završio u mentalnoj instituciji. Jednostavno, proglasili bi vas ludim. Ne znam, možda i ja sad riskiram (smijeh). Ali, nadam se da ipak živimo u nekom "mekšem" vremenu – kazao je Igor Vukić, potomak zatočene srpske obitelji u Jasenovcu.

 

          Autor: S. VUČKOVIĆ, subota, dne 7. lipnja 2014. u 17:55

 

IZVOR: http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/124759-jasenovac-je-mit-to-znam-jer-su-moji-preci-kao-srbi-zavrsili-u-tom-logoru.html