BJELOVARSKO - BILOGORSKA ZUPANIJA
Kapela - Bjelovar
Isjek: MATE ŠIMUNDIĆ, HRVATSKI SMRTNI PUT, Split 2001
KRUPNA RAZBOJSTVA I NA IZDISAJU

Od 1918. do 1941., kada se razcrvotočila Jugoslavija - ta tamnica hrvatskoga naroda - vas se hrvatski narod nepriekidno nalazio na mukama, osim - razumije se - šačice privlastica i ulizica i podrepina…

b) Kada se 8. travnja u Bjelovaru protiv Jugoslavije pobunila 108. pješačka pukovnija te preuzela vlast u gradu, Jugoslavenska je vojska u obližnjemu selu Kapeli pobila 11 hrvatskih seljaka, ljudi koji s događajem u Bjelovaru ne imahu nikakvih dodira. Da srećom u tome ne bi spriečena, bila bi nastavila svoju koljačku rabotu.

c) Fra Gabriel Tomić, onda šestnaestogodištnjak, bijaše očevidcem zločina Jugoslavenske vojske u Siveriću na Uzkrs 13. travnja. Opis toga krvoprolića, što izide iz njegova pera, uvrstio je fra Ante Čavka u svoju knjigu naslovljenu Građa za suvremenu povijest Drniške krajine. U obširnijemu se opisu čita i sliedeće:
"Kada smo već mitili crkvu, primijetili smo vojnike koji su od željezničke pruge išli uz brijeg, preko predjela 'Kravaruše'. Vojnici nisu išli svi zajedno, nego u malim skupinama 3-4, a bilo ih je možda 30-40. Kada smo došli do Odakovih kuća, vojnici su već izišli na put kojim smo išli. Boja (suputnica, prim. M. Š.) će krenuti prema Odacima, a Marica i ja trebali smo nastaviti istim pravcem i susresti se s vojnicima, a ja sam joj govorio da se nemamo zašto plašiti vojnika, jer oni idu svojim kućama. Ni meni ni Marici, a ni Boji nije moglo ni pasti napamet, da bi vojnici mogli biti četnici. Marica je htjela izbjeći susret s vojnicima, pa sam je poslušao te zajedno s Bojom krenusmo lijevo u Odake. Ispred nas na nekih 15 metara išle su dvije cure, sestrice, sedmogodišnja Marija i osmogodišnja Anka Bukarica. Netom krenusmo prema kućama Odaka, četnici za nama zapucaše (odtisak M. Š.). Potrčasmo prema kućama. Dok smo trčali, Marica mi reče da je ranjena. Odgovorih joj da sada ne smijemo stati, jer su nam kuće na dohvat ruke. Čim smo zašli iza prve kuće, vidio sam da je Marici metak prošao kroz lijevi dlan ruke." (23. - 24.)

Na nesreću, osim u ruku djevojčica je ranjena i u trbuh, što je poslie uočeno. I ne bi joj spasa. Međutim, zlodjelo se tu nije ustavilo; nastavljen je odstriel po siverićkim ulicama. Pisac produžuje:
"I tako, umjesto da Uskrs provedemo u pjesmi i radosti, provedosmo ga u plaču i žalosti. Neprijatelji Hrvatske, zločinačke četničke duše, ubijajući nevine živote, navijestili su smrt mladoj Hrvatskoj državi. Odmah ustadoše na oružje jer im je bilo teško i pomisliti da poslije 23-godišnjeg terora nad Hrvatima, sada Hrvati mogu uživati slobodu u vlastitoj domovini. I u tom četničkom naletu padoše tri žrtve: moja sestra Marica, mala Marija Bukarica i Boja Šiklić. N.B. Marica Tomić rođena je 21.XI.1914., Marija Bukarica rođena je 21.VIII.1934., a Boja Šiklić 1897." (25.) (strana 108).

Izvješće o blagoslovu spmen križa u Čukovcu kod Ludbrega

Isjek: ODBOR BJELOVARSKO - BILOGORSKE
ŽUPANIJE ZA OBILJEŽAVANJE
55. OBLJETNICE (1996.) PRVOG RATNOG
ZLOČINA NAD HRVATIMA     (S. M.)
...Nakon četiri kilometra tjeranja zavezan za konjski rep Andrija Pevec je smalaskao i pao. Tada su ga ubili misleći da su ubili Valenta Rupića prokazanog vođu Hrvatske seljačke zaštite. Pred grobljem u selu Kapela ubili su sedamnaestogodišnjeg Franju Rupića i Davorina Martina Blažekovića, tako da je Valent Rupiću u neposrednoj blizini doživio smrt sina i zeta. Tog istog dana četnici su kod Kapele naišli na Josipa Rožmarića iz Koprivnice i ubili ga.
Nakon takvog protuzakonja i krvavog divljanja nad hrvatskim seljacima zločinački 2. Konjički puk "Car Dušan Silni" produžio je jašući cestom od Kapele prema Bjelovaru. Njemci su tog dana došli u Bjelovar i sa svojim tenkovima dočekali četničke konjanike u predgrađima na Križevačkoj cesti i Hrgovljanima i razbili ih tako da su uz velike gubitke bili prisiljeni na predaju. Tada je bio zarobljen i konjički major Nikola Hrgović iz Bjelovara po narodnosti Srbin, sin gostioničara Hrgovića na Vojnoviću. Pretpostavljalo se, da je on naredio umorstva, te je predan hrvatskom sudu u Bjelovaru na postupak. No kako ga ni jedan od pozvanih svjedoka iz Donjih Mosti nije prepoznao kao takvog, pa prema tome ni teretio bijaše oslobođen. U srpnju 1941. godine iseljen je u Srbiju gdje je poslije rata umro u Beogradu. Eto tako su postupili Hrvati, odnosno hrvatske sudbene vlasti.