D. CRLJEN - BLEIBURG
razni prilozi
    CRLJEN, prof

    2005-06-05

    ISTINA O BLEIBURGU

     

    CRLJEN, prof. Danijel (1914)

     

    Biografija

     

    Rodjen je 20. srpnja 1914. u Šibeniku od oca Frane i majke Vice Crljen. Svršioje pet razreda pučke škole i osam godina klasićne gimnasije u Šibeniku. gdjeje maturirao s odličnim uspjehom. Na sveučilištu u Zagrebu završio četiri godine studija na filozofskom fakultetu i postao professor francuskog i hrvatskog jezika. Služio je kao profesor na franjevačkoj gimnaziji u Varaždinu, biskupskoj gimnaziji u Splitu te na državnim gimnazijama u Sinju, Gospiću i Derventi.

                    Na sveučilistu je aktivno sudjelovao u nacionalističkom i državo vojnom ustaškom pokretu. U Derventi otpušten iz države službe brzojavom bana Šubašića. Tajnon odlukom Poglavikovog zamjenika u domovini pukovnika Kvaternika imenovan je u organizacijsko vodstvo Ustaškog pokreta skupa s drugim ustaškim prvacima: Vokićem. Stitićem i Jerecom.

                    Nakon osnutka N.D.H. upućen je kao prvi tajnik hvatskog poslanstva u Bukurešt. Na povratku imenovan je pročelnikom za Odgoj i Promičbu u Glavnom Ustaškom Stanu, zadržavši tu funkciju do sloma N.D.H. 1945. Potkraj 19:15. promaknut je u čin djelatnog ustaškog pukovika pa se je povlačio s vojskom i mnoštvom hratskog naroda u izbjeglištvo.

                    Na temelju odluke Hrvatske državne vlade zapovjednik povlačenja general Herenčić ponudi predaju hvatske vojske engleskim oružanim snagma. tražeći istovremeno zaštitu za zarobljenu hrvatsku vojsku. Engleski general Scott odbije primiti u zarobljenišrtvo hrvatsku vojsku i prisili hvatske izaslanike: generala Herenčića, gen. Servacia i pukovnika Crljena, da o predaji razgovaraju s partizanskim pukovikom Srbinom Bastom. Sjednim ustaškim odredom povukao se je u šumu, bio zarobljen od zapovjednika englezkog logora u talijanskom gradu Fermu, odakle ga izbaviše jedinstvenim hecojskim pothvatom četiri ustaška časnika i omogućiše da se trajno skloni u Argentini.

                    U Argentini je sudjelovao na politićkom i kulturnom polju hrvatske emigracije pa je već 1948. objavio brosuru "Otvoreno pismo dru. Vladimiru Mačeku. Predsjedniku Hrvatske Seljačke Stranke". Bio je pripadnik Hrvatskog Domobrana u Buenos Airesu. član Hrvatsko-Argentinskog Kulturnog Kluba, a neko vrijeme i član Hrvatsko Latino-američkog Kulturnog Instituta i urednik časopisa Studia Croatica u Buenos Airesu. U tri razdoblja bio je izabran za sabornika Hvatskog Narodnog Vijeća u Torontu (1975), Bruxelles (1978) i Londonu(1980). Godine 1992.. posjetio je rodni kraj u Republici Hvatskoj.

     


     

    ISTINA O BLEIBURGU

     

    Piše Danijel Crljen

     

    Kad se je tokom drugog svjetskog rata opća nepovoljna situacija odrazila i na hrvatskim bojištima iz područja koja su zauzeli partizani navirale su skupine prestravljenih izbjeglica koji su donosili apokaliptičke vijesti o zločinima koje su razulareno srbstvo i hladni teroristički bolj ševizam počinjali. Stanovništvo glavnog grada Zagreba, se utrostručilo a mnoge tisuće bjegunaca su neprestano navirale s Istoka i juga tražeći spasa na slobodnom području Nezavišne Države Hrvatske, koja je sve više naličila na slavne i tragične "reliquiae reliquiarum olim inclyti regni Croatiae" (ostatke ostataka nekoć slavnog kraljevstva hrvatskog).

                    Poglavnik i hrvatska državnavlada bili su svedeni na alternativu: boriti se do samouništenja ili se povlačiti na Zapad i predati sudbinu vojske i naroda u ruke demokratskih pobjednika.

                    Kljućna ličnost oko koje su se kretali dogadaji zadnjihtjednabio je zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolita doktor Alojzije Stepinac. Poglavnik je uvidio da bez obzira na buduće odluke treba potražiti čovjeka ili postavu kojoj će predati vlast.

                    Prirodni latentni sukob izmedu demokracije i bolj ševizma u ono doba hranio je iluziju o neizbježivom i okrutnom sudaru dvaju neprirodnih i uzajamno sumnjičavih saveznika.

                    Za tu eventualnost moralaje Nezavisna Država Hrvatska imati demokratskim velesilama prihvatljivu vladu.

                    Uloga zagrebaćkog nadbiskupa imala je i povijesno-pravnih temelja iz vremena kad je zagrebački nadbiskup bio zamjenik bana i "locum tenens regni".

                    S Poglavnikovim odobrenjem poveli su prve razgovore s nadbiskupom hrvatski ministar vanjskih poslova doktor Mehmed Alajbegović i Ministar za oslobođene krajeve doktor Edo Bulat. Razgovarali su s njim u prvom redu o prijenosu vlasti. Nadbiskup Stepinac pristao je u vezi s time razgovarati s doktorom Maćekom kojemuje u ime hrvatske vlade i svoje vlastito ponudio preuzimanje vlasti u Hrvatskoj smatrajući daje to put da se izbjegnu ili bar ublaže četnicko-partizanska nasilja, a ujedno da se ispitaju makar i vrlo blijede mogućnosti promjene savezničke politike prema Jugoslaviji i priznanjeNezavisne Države Hrvatske pod demokratskom vladavinom. Budući daje doktor Maček odbio nadbiskupov prijedlog, Stepinac je izrazio svoju sklonost da sam preuzme teški teret hrvatske države pred slomom.

                    Potražioje i vlastitim putevima koji su, naravno, vodili u Rim, mogućnost spasavanja hrvatskog naroda od posljedica katastrofe, koja se je na njega sve većom žestinom obarala.

                    Na drugom sastanku s Ministrom Bulatom nadbiskupje, vidljivo raspoložen, saobćio ovome da ima povoljne vijesti iz Vatikana: saveznički zapovjednik u Italiji engleski general Alexandaer obećao je primiti hrvatsku vojsku i građanske izbjeglice, te im pružiti zaštitu.

                    Nadbiskup je na temelju istih vijesti dobio čak utisak da ni sudbina same Hrvatske Države nije bila zapečačena.

                    Dogadjaji su međutim slijedili ubrzanim tempom.

                    I ako je u državnom vodstvu postojala tendencija da se nastavi borbom i da se ne napušta hrvatsko državno podrućje, prevladalo je konaćno realistićno stajalište onih, koji su smatrali konačno povlaćenje i odlazak u emigraciju neizbježivim. Tko je mogao izbjeglicama koji su i krvlju poškropili sve prašne ceste i puteve od Kotora i Dubrovnika, od Mostara, Travnika, Sarajeva i Zemuna, od Vukovara, Osijeka i Broda dokazati da njihovo mukotrpno traženje spasa za njih i njihovu djecu svršava u Zagrebu i da se tamo moraju izložiti sudbini kojoj su mjesecima uz nadčovječanske napore izmicali? I ako su romantični diletanti strategije htjeli vidjeti ujunaštvu hrvatske vojske neprodornu branu svim neprijateljskim nasrtajima, drugačije su se osjećali naši topnici kad su tjeskobno konstatirali da njihovi protutankovski topovi ne mogu ni izravnim pogodkom probiti oklope novih tankova š kojima je neprijatelj na njihjurišao, da njihove strojnice ispaljuju zadnje rafale oskudne municije, da njihovi zrakoplovi ne mogu više uzlijetati, jer su bez goriva.

                    Bojazan da bi Zagreb mogao biti poprištem zadnjih nemočnih borbi što bi neprijatelju dalo željenu priliku za krvoproliće, ponukalo je nadbiskupa Stepinca da pozove k sebi zapovj ednika obrane Zagreba i da od njega zatraži da se Zagreb ne brani u zadnjoj satnoubilačkoj bitci.

                    Budući da je to bilo u skladu i s posljednjim uputama vlade, Poglavnik je imenovao Doktora Kumičića da organizira neku vrst narodne milicije i drži red u Zagrebu poslije povlačenja zadnjih jedinica naše vojske. Istovremeno je vlada naredila obće povlačenje vojske i gradanskog mnostva koje je mjesecima prije slijedilo vojne jedinice u tragičnom uzmaku.

                    Glavni obrisi poslijeratne Evrope bili su zacrtanina na knferenci Roosevelta, Staljina i Churchila u Yalti, gdje je Engleska bila tek najslabiji partner, prisiljena da bitne odluke prepusti Americi i Sovjetskom Savezu.

                    Poraz Nezavisne Države Hrvatske bio je konačno potvrden sporazumom Tito-ŠubaSić, na temelju kojeg je ostvarena hibridna kraljevsko-komunističkajugoslavenskavlada sklopljenapod engleskim pokroviteljstvom i zaštitom.Gorka ironija sudbine je htjela da oba podpisnika jugoslavenskog sporazuma komunistički diktator Tito i hrvatski ban Šubašić budu hrvatskog porijekla.

                    Demokratski saveznici nisu priznali Nezavisnu Državu Hrvatsku, te se stoga nisu na poseban naćin bavili njezinom sudbinom. Nijednoj zemlji, koja seje nalazila u taboni Osovine nije bila rezervirana druga sudbina osim bezuvjetne predaje i prihvačanja pobjedničkog diktata. Volja hrvatskog naroda da bude svoj bila je nesumnjiva, ali nije u zaračenom saveznićkom taboru uzeta u obzir, jer Engleska nije vodila rat, da bi samu sebe demantirala likvidacijom Jugoslavije, u čijem je stvaranju sudjelovala i čijaje obnova predstavljalajedan od engleskih ratnih ciljeva. Lakoumna je i prepotentna tvrdnja, koja se je medu Hrvatima onog vremena znala čuti da bi herojski naš odpor izazvao divljenje slobodnog svijeta i promjenu savezničkog stava prema Hrvatskoj. Svi su saveznički stavori proizticali iz političkih ugovora Velike Trojice na koje nikako nije mogao djelovati neprijateljski odpor na jednom dijelu bojista kako bi jedino mogla biti oznaćena posljednja hrvatska bitka. Ratna sreća nije mijenjala savezničke političke odluke. Tako su na primjer oklopne jedinice američkog generala Pattona bile prisiljene napustiti neka podrućja osvojeno u krvavim okršajima, jer su bile prešle demarkacionu liniju, do koje su Amerikanci smjelinapredovati premasporazumu Rooseveltai Staljina. Na temelju istog sporazuma snage zapadnih saveznika bile su ustavljene u svom gotovo nesmetanom napredovanju prema Berlinu, jer je Staljinu bio prepušten privilegij, da njegove trupe osvoje glavni grad Njemačke.

                   

    NEDJELJA 6. SVIBNJA. Katastrofa već obavija Zagreb, ali jos nema točnih uputa. Idem na ranu misu k Isusovcima s Đurđicom i Danielom. Zagreb je već uskomesan.

                    Ljudi naviru na balkone. Odemo do Glavnog Ustaškog Stana. Povlačenje je u punom toku. Moji ulaze u auto bez mene. Ja sam mobiliziran i ćekam nalog vojsci. Moja Daniela briznu u prodorni plač "ja neću ići bez mog tatice!". Kao daje slutila da se više nećemo vidjeti.

                    Svi se u plaču opraštamo.

                    U G.U.S. stiže vijest da se poslje podne u 16.30 sati formira kolona vlade i G.U.S.-a,svi ulaze u kolonu povlačenja. Odlazim u ministarstvo oružanih snaga, tamo saznajem daje povlačenje vojske predviđeno za sutradan u 4 sata ujutro. U Prosvjetnoj bojni koju vodim nagomilano je mnoštvo njezinih pripadnika te niz svečenika stiglih iz unutrašnjosti. Ustaški satnik Naglić postroji bojnu, podnese prijavak i povede u kolonu. Zovnem na stranu otca Knezovića franjevca: "Ja bih se ispovjedio". I drugi su nakon mene uredili svoje račune s Bogom. Svi smo osječali da se spremamo na dug put, koji svakome od nas može biti put u vječnost.

     

    7 SVIBNJA.Tri su sata ujutro. Ni onima, koji su se ispružili ne će san na oči. Nitko ne želi svojom malodušnošću druge potistiti i odkriti vlastitu slabost. Optimizam se provlači kroz naše rijeći, nu srcei pamet ga ne potvrđuju. Službujući časnik postrojava bojnu za put. U prvo svitanjezore izlazimi, potresen, primam, posljednji, prijavak. Strogost vojnic''kog mira svjedoći o visokom moralu i u ćasovima rasula. Borim se da budem sabran i uputim nekoliko riječi sabranoj jedinici. Sa Savske ceste gdje smo se nalazili probili smo se do Ilice i uputili se prema Černomercu. Na prozorima i po kučnim vezama mnoštvo pozdravlja vojsku u maršu. Kroz suze nam dobacuju "Do viđenja!". Kaotičnim prometom nastoje upravljati vojnički redari. Uz zaglušnu buku tankovi deru asfalt i promiču pored nas. Prestižemo šarenu mješavinu pješaka, kola, konja, krda volova, kamiona, automobila, bicikla, motorkotača.

                    Pred noć smo stigli na hrvatsko-austrijsku granicu. Razišlo se mnoštvo po poljima livadama i pašnjacima, brežuljcima, šumarcima i ćistinama. Dolazim do malog mosta. S druge strane više nije Hrvatska! Nikada me ljubav prema Hrvatskoj nije tako bolno pritiskala.

                    U blizini je logor hrvatskih zrakoplovaca. Do njega me doveo pukovnik Džal proslavljeni zapovjednik naše avijacije u borbi protiv boljševizma. Oko podne uđosmo u neko slovensko selo. Tamoje bilo zastalo mnogo automobila radi ručka. U krugu pozdravim generala Štancera invalida iz prvog svjetskog rata. U njegovomje društvu niz generala i visokih Lasnika. Od njih sam pokušao saznati nešto o našoj situaciji i pravcu kretanja. U to me privuku kola s radio-aparatom. Grobna tišina vlada.

                    "Što ima novo?".

                    Odgovaraju mi šapćući, kao da se boje glasno govoriti. "Partizani su ušli u Zagreb".

                    Usred grobne tišine oglasio se i partizanski radioi . "Ovdje radio Zagreb. Pozor!.Pozor!. Sada upravo ulazi u Zagreb narodno-oslobodilačka vojska na čelu s general lajtnantom, Kočom Popovićem. Upozorava se gradanstvo da ne izlazi na ulicu i da drži zatvorene kućne veze.

                    Netko pored mene opsova grdno. Gledam krišom oko sebe. Bojim se otvorenim ispitujućim pogledom uvrijediti bol onih, koji me okružuju. Neki su blijedi, drugi crveni od bijesa stišću zube. Dva časnika očima punim suza gledaju me kao da se žele isprićati.

     

    SRIJEDA 9.SVIBNJA. Vojnici odkriju napušteni njemaćki vlak. Požure se da ga opljaćkaju i da se naoružaju. "Trebat će nam još", veli vojnik nasmijan.

                    Primakli smo se Celju. Neki se vojnici vraćaju razoružani po partizanima, koji ih slobodno propuštaju. Prolazimo ispod slavoluka Titu. Malo dalje drugi slavoluk također netaknut, oko njega slovenske i jugoslavenske zastave s crvenom zvijezdom.

                    Vozimo se pored mladih partizanski pod on.ižjem. Iz automobila vadim strojnicu i stavim je preko koljena. Na jednom raskršću nekoliko pijanih Slovenaca razoružavaju skupinu njemačkih vojnika, koji se apatićno predaju. Njemačka je prije dva dana kapitulirala. Kolonaje zastala usred Celja, idem do čela kolone da se informiram. Pred općinskom vijećnicom, koju su zauzeli partizani, nađem skup hrvatskih generala i pukovnika: Servatzya, Herenčića, Metikoša, Tomaševića, Dolanskog, Štitića, Viktora Tomića i druge. Tu upoznajem Dra. Krivokapića predstavnika skupine Crnogoraca, koji su se borili u savezu s hrvatskom vojskom. Bili su to pristaše Dra.Sekule Drljevića glasovitog crnogorskog lidera, koji je život posvetio borbi protiv Srbije i za samostalnost Crne Gore. Ustaški general Servatzy izložio namje svoj dodir s partizanima i svoj utisak da se sa Slovencima može razgovarati i da je s njihovim predstavnicima urekao sastanak istog dana u prvom katu vijećnice. Časnici ulaze u zgradu. Servatzy zove i mene: "Izvolite gore, profesore, da ne budemo kod tog posla sami vojnici.". Uđemo u prazan salon. General Servatzy uzima riječ: "Gospodo, ja sam od partizana tražio-prolaz za našu vojsku izjavivši da se mi više ne.borimo, nego želimo mirno otići iz zemlje".

                    Ja upitam: "A što ako zatraže da se prije razoružamo? General Servatzy uzvrati: "Ako nam zajamče slobodan prolaz, ja sam za to da prihvatimo". "A kakvu garanciju imamo da će partizanski razbojnici poštivati svoju riječ nakon što položimo oružje?", uzvratio sam. "Mojeje mišljenje, da ne smijemo ni u kojem slučaju predati oružje. Ono namjejedina garancija, da ćemo se moči probiti do granice bilo mirno, bilo u borbi":

                    Domobranski general Tomašević upada: "Znate li daje Njemačka kapitulirala i daje rat prestao, te damožemo biti proglašeni franktirerima (borcima izvan zakona)". Pa mi se po shvaćanju neprijatelja već 4 godine borimo ilegalno, jer nas nisu priznali zakonito zaraćenom stranom" . Ja zamo lim Servatzya da me se uvrsti među naše pregovaraće. U to se javi Dr. Krivokapić: "Molim da se i mene uzme u ime Crnogoraca, koji su voljni dijeliti hrvatsku sudbinu".

                    Nakon kračeg dogovora zaključeno je da u naše ime nastupe generati Servatzy, Herenčić, Metikoš, Dr. Krivokapić i pukovnik Crljen.

                    Ušli su zatim u salon partizanski pregovaraći: Emilija Gabinec tajnica celjskog okružnog narodno-oslobodilačkog odbora koja je sudeći po odjeci i ponašanju netom došla iz šume, i još dva mjesna partizana.

                    Čim smo posjedali oko stola i uzajamno se predstavili, ja sam uzeo riječ, dabi diskuzija odmah dobilaželjeni smjer: "Zapovjedništvo hrvatskih oružanih snaga traži od Vas da slobodno i mirno propustite sve našejedinice s njihovim kompletnim naoružanjem, kao i grac ansko pučanstvo koje se zajedno s vojskom povlaći. Vi nam morate dati jamstvo da nas vaši odredi neće napadati, jerje to u Vašem vlastitom probitku. Pogledate li kroz prozor konstatirat ćete da je danas Celje u na~im rukama. Budemo li pušteni na miru povlačit ćemo se mirno kao i do sada, ali ako nas na bilo kojem odsjeku napadne neka Vaša jedinica, poduzet ćemo na cijelom podrućju kojim prolazimo najteže represalije, a u tom pogledu, znadem, uživamo kod Vas i pretjeranu reputaciju. Ne vjerujem da se vaša nova vlast može usuditi preuzeti takvu odgovornost na sebe".

                    Gabinčevaje odgovorila jedva suzdržavajuci bjesnilo. Na moj uvod onaje uzvratila napadajem na ustašku vladavinu: Predbacila mi je ucjenjivački karakter mojeg izlaganja, a zatim je dodala, da oni u Celju nisu vlasni ništa odlučiti, te da trebamo pregovarati s nnjihovom komandom u Ljubljani ili čekati dok iz Ljubljane stignu potrebne upute i ovlaštenja.

                    Naš je odgovor bio kratak i jasan: "Ne samo da nećemo ići u Ljubljanu ni čekati odgovora, te tako izgubiti dragocjeno vrijeme dajući komunističkimjedinicama mogućnost da se prikupe, nego ne želimo ni zanoćiti u Celju iz Vama sasvim razumljivih razloga. Zato je čelo naše kolone već dobilo nalog za pokret, te ako se dogodi neki incident naša će odmazda poćeti ovdje u samom Celju. Stoga morate požuriti s odlukom i o njoj obavijestiti vaše jedinice".

                    Nakon što smo pristali da pričekamo nekoliko minuta, Gabinćeva je izišla sa svojim pratiocima i detvrt sata poslije vratila se s gotovim tekstom utanaćenja, koji je dat meni na čuvanje.

                    U tekstu se kaže da partizani daju "Slobodon sprehod vojoškoj sili ustašov, domobrancev in Crnogorcev v smeri Frankolovo...". (originalni tekst sam predao Nikoliću radi objave i onje ukraden gdi. Nikolić prilikom njihove seobe iz Argentine u Španjolsku).

                    Utanačenje je podpisala prva Emilija Gabinec u ime partizana zatim u naše ime generali Servatzy i Metikoš, te Dr. Krivokapić u ime Crnogoraca.

     

    lO.SVIBNJA: Dvaput su nam presjekli put njemački odredi na povlaćenju. Prvi put seje naš oklopni odred probio silom. Drugi put su naši izaslanici otišli na pregovore s njemačkim zapovjednikom i problem riješili dogovorno. Teško napredujući dohvatili smo se Slovengradca na putu prema Dravogradu. Pred nama se cestom i poljem uz cestu ispružila čitava kozačka divizija u sklopu njemačke vojske. Pred kozacima su zaustavljene brojne njemaćke jedinice koje su čekale da se kod Dravograda predaju i budu razoružane. Naša se kolona ne miče. Pitamo pridošlice, koliko namje duga kolona. Neki vele 40 kilometara, drugi kažu i možda 60 km. Načelo koloneje stigao gen. Boban koji se je pridružio zapovjedništvu.

                    Kozački časnici dolaze k nama na pregovore. Prema njihovim podatcima u Dravogradu se nalaze Bugari pod zapovjedništvom sovjetskog maršala Toljbuhina. Dravogradski most drže partizani i  tamo razoružavaju. Kozaci se namjeravaju probiti oružjem do Engleza ili Amerikanaca, ili se dohvatiti neprohodnih njemaćkih šuma i tamo se raspršiti. Oni predlažu našim generalima zajednićku akciju.

                    Na Dravogradski most smo poslani General Metikoš i ja, da izvidimo prolaz. Tamo nađemo posadu slovenskih partizana od kojih zatražimo slobodan prolaz na temelju celjskog utanaćenja. Oni ga ne poznaju i nemaju nikakvih ovlasti.

                    Dok smo bili u razgovoru, dođe odred bugarske konjice, koji silovito istjsra Slovence i preuzme most.

                    Kozaci su međutim odlućili da odu dalje sami i pokušaju prodor.

                    U naš logor dođe skupina bugarskih časnika, koji nas upute u njihovo zapovjedništvo koje bi nam protiv omraženih Srba mogli pružiti zaštitu.

                    Bugarskom generalu, izložio je general Servatzy naš položaj i zatražio da nas kao politićke emigrante propuste kroz dio jugoslavenskog područja, ćasovito u bugarskim rukama. Bugarin simpatizira s Hrvatima ali mora se dogovoriti sa svojim saveznicima Englezima i Rusima.

                    Dobiii smo obavijest da če se slijedećeg dana sastati ruska boljševićka i engleska komisija, koja će primiti naše delegate da odluće o našoj sudbini.

                    Držanje Bugara prema namabiloje zacijelo uvjetovano njihovim neprijateljstvom prema partizanima o cemu nam svjedoći i Basta u svojoj knjizi, kad kaže, da je razgovarao s bugarskim generalom Atanasovom "da bi sprećio da vodi pregovore s neprijateljem na ćemu je on insistirao izjavljujući da bi se ustaše sigurno njima Bugarima predali lakše jer ne žele da se predaju jugoslavenskim partizanima s obziromnazakrvljenost u četvorogodišnjoj borbi". I nastavlja Basta: "General Atanasov mi je zatim rekao: Svi smo mi pod komandom crvene armije i na istočnom frontu rešila se sudbina sveta pa i Jugoslavije. Šta se vi tu mnogo pršite s vašom partizariskom borbom". A u vezi s time dodaje Basta:" O pregovorima izmedu predstavnika Pavelićeve vojske i Bugara detaljno piše u svojim uspomenama poznati ustaški ideolog i ustaški pukovnik Daniel Crljen, koji je sam učestvovao u pregovorima s bugarskim generalom".

                    Vodstvoje naše kolone izbilo do Slovengradca kad iznenada s brijega desno od našeg puta bijesno zaštekću strojnice. Ni ne vidimo odakle pucaju, ali u mnoštvu nastane uzbuna. Ljudi se žurno bacaju u jarke pokraj puta. Časnici pozivaju svoje vojnike da se sklone i pripreme oružje. Iz dubine našeg rasporeda dolazi odred konjice Poglavnikovih Tjelesnih Sdrugova i pridružuje seustaškim čarkarima, koji se već najuriš penju uz brijeg da potraže neprijateljske napadaće. Za njima sa svih strana dolaze skupine vojnika, koji se veru uz brdo da podupiru prve valove jurišnika. Ne vjerujemo svojim ušima: uz topot konja čuje se ustaška koraćnica: "Kroz pusta brda vodi nas uski put, dušmanska horda, pruža nam odpor ljut. Najuriš braćo, pa makar mrijet, hrvatski barjak vodi nas svet".

                    Nije prošlo nijedan sat kad se naši borci poćeše vraćati s brijega. Bili su to ranjenici, koje su vodili njihovi drugovi u kuću na cesti gdje seje smjestilo naše zapovjedništvo i organiziralo prihvatilište zateže ranjenike, kojihje moglo biti oko dvije stotine. Imali smo tamojednog ili dva lijećnika.

                    Iz kolone su bile užurbano pozvane pripadnice ustaške mladeži od kojih su bile improvizirane bolničarke. Na brijeguje ostalo 10-12 naših mrtvih, partizanaje poginulo blizu 50. Bilaje to posljedna bitka hrvatske vojske u tuđini. Kad su se vratili s brijega posljednijurišnici mnoštvo je nagrnulo na most. S druge strane nas je opet dočekala strojnička vatra. U blizini seje našao Boban i preuzeo zapovjednistvo nad topovskom bitnicom, koja je brzo razbila slabo gnijezdo neprijateljskih strojnica. S brijega su nam u dolinu dotrčali desetci naših vojnika koji su pripadali diviziji generala PerLića, koja je osiguravala lijevo krilo našeg rasporeda. Među njima je sišao i moj šogor Zvonko Hunjet, kojeg sam tamo vidio zadnji put u životu.

                    Drugog dana došao je u sjedište našeg stožera bugarski satnik Orlov, koji je izjavio da je njegov posjet privatnog karaktera, da bi nešto htio učiniti za našu djecu i žene. Bio je vrlo simptomatićan ovaj novi znak bugarske pažnje prema nama. Vojničko me je vodstvo uputilo na razgovor s Orlovom, kojemu sam razložio našu situaciju, dimenzije i smisao našeg povlaćenja, te našu čvrstu volju da se ne sukobimo s bugarskom vojskom. Budući da se je bugarska vojska nalazila pod vrhovnim zapovjedništvom sovjetskog maršala Toljbuhina, shvatio sam zašto satnik Orlov ne ulazi u razgovor o vojničkim problemima koje situacija postavlja. Živo se je međutim zanimao za zdravstveno i prehrambeno stanje naših civilnih izbjeglica ponudivši nam u tom pogledu pomoć Bugara. Rekao sam mu da naroćito oskudijevamo na mlijeku za djecu i na kruhu. Satnik Orlov nam je obećao, da u tom pogledu možemo sa sigurnošću računati na bugarsku pomoć.

                    Istog dana zapovjednik nase motorizirane predhodnice domobranski satnik Miro Kovaćić dopratioje u naš stožer partizanskog satnika i motoristu, koji ga je pratio donijevši generalu Herenćiću poruku 51. vojvodanske partizanske divizije, kojom seje tražila naša kapitulacija pod prijetnjom, da ćemo inaće svi biti stavljeni "Izvan zakona".

                    Tražio je našu bezuvjetnu predaju u roku od jednog sata. Ultimatum je naravno bio odbijen i popraćen protivultimatumom naših generala: "U koliko ta 51. vojvodanska divizija pokuša sprijećiti naš prelaz granice, mi ćemo si put prokrćiti silom, a vaša divizija će se izložiti najtetim represalijama s naše strane".

                    Partizan je bez protesta otišao svojoj jedinici. Od nekud se pojavi vojnik u engleskoj uniformi. On je hrvatskog podrietla iz okolice Zagreba, amerikanacje dodijeljen Englezima u Bleiburgu radi njegovog poznavanja hrvatskog jezika. Služit će našem izaslanstvu kao tumać kod engleskog generala. Primimo ga srdačno i zadržimo na skromnom rućku, nadajući se da bi nam taj neoćekivani susret mogao biti koristan.

                    Već smo pred Bleiburgom. Pred nama teće potoćić. Vojnik nam ga pokazakao granicu do koje smijemo napredovati. General-Herenćić pozivajednog domobranskog ćasnika, kojije znao engleski i pošalje ga u englesko zapovjedništvo, koje se je nalazilo u starinskom plemićkom dvorcu. Naše izbjeglićko mnoštvo rasplinulo se po polju. Naši su generali dali sazvati sve časnike na čelo kolone, a meni je povjereno sazivanje ustaških dužnosnika, koji su trebali sabirati svijet iz svojeg kraja.

                    Noć seje poćela spuštati kad seje naš časnik poslan u engleski stožer vratio i rekao nam da će nas engleski general Scott primiti sutradan u 10 sati ujutro. Polijegali smo po livadi gdjeje tko mogao. Rano smo ustali i generali su se brzo okupili na posljednji dogovor. Zakljućenoje da se engleskom generalu upute: zapovjednik hrvatske vojske na povlaCenju ustaški general Herenčić, ustaški general Servatzy i ustaški pukovnik Daniel Crljen.

                    Jutro je. Nas trojica ulazimo u kola. Ja svraćam do skupine ustaških dužnosnika i predajem brigu za njihovo daljnje prikupljanje ustaškom stožerniku Dubrovnika prof.Kaštelanu.

                    General Scott nas primi u svom uredu. Sjedne i ponudi Herenčiću sjedalo, koji odmah uze riječ: "Dolazimo po nalogu poglavara Nezavisne Države Hrvatske da se predamo i stavimo pod zaštitu engleskih oružanih snaga".

                    Englez uzvrati brzo i suho:"Prema savezničkim propisima sve neprijateljske jedinice moraju se predati onim savezničkim snagama protiv kojih su se borile. General Herenčić dobaci da su za Nezavisnu Državu Hrvatsku partizani razbojničke bande, našto ga engleski general presjeće: "Oni su naši saveznici".

                    U tom se času odlućim intervenirati. Preko tumaća upitam Engleza, dali smijem nešto reči. Ovaj mi kimne i pokaza mjesto do Herenčića: "Mi znademo da među saveznicima postoje utanačenja o izručenju vojnika. Medutim kod nas se ne radi samo o vojsci, nego i o mnoštvu građanskih osoba, koje su dobrovoljno napustile svoju zemlju, da bi se kao politički emigranti sklonili u inozemstvo. Obićaj je kulturnih zemalja da primaju i štite političke izbjeglice. Tu zaštitu i mi očekujemo od pobjedničkih sila Engleske i Sjedinjenih Američkih Država". Herenčić insistira: "Problemje međutim politićki,jer se radi o mnoštvu naroda, koji bježi pred komunizmom i mi molimo, da se zatraže od vaših političkih foruma upute za naš slučaj".

                    Englez odbija tvrdo: "Ja imam precizne naloge od generala Alexandera, koji je potrebne upute dobio od g. Churchila".

                    Ja se opet usuđujem ući u raspravu: "Milijunski bijeg Hrvata iz svoje domovine posljedicaje bezbrojnih partizanskih zločina vršenih po svim hrvatskim krajevima tokom cijelog rata, makar g. general ne zna za njih. Nema sumnje, generale, da će prij e ili kasnije izbiti rat između slobodnog svijeta i boljševizma, iza kojih će ostati ili slobodni svijet ili boljševizam. Mi Hrvati žalimo što smo došli prerano, da od slobodnog svijeta tražimo zaštitu protiv boljševizma, te će zbog toga hrvatski ,narod morati pretrpjeti najtežu katastrofu u svojoj povijesti".

                    Ove su moje riječi ostale bez uzvrata. Englez namje saobćio da ćemo u njegovom prisustvu razgovarati spartizanskim predstavnicima. Izišli smo u predsoblje zajedno sa Servatzyjem. Tamo smo zatekli generala Metikoša poslanog od vodstva da vidi zašto toliko kasnimo.

                    Nakon par minuta ulaze u generalov ured dva partizana. Engleski časnik pozove i dvojicu od nas radi pariteta za stolom pregovora. Ulazimo Herenčić ija. Nama nasuprot sjeda Milan Basta, Srbin iz Like, partizanski dopukovnik i politićki komesar.

                    Basta odmah uzima rijeć.

                    Opisavši na svoj način naše snage dodaje da nas vodi ustaški general Sudar (iako se nigdje nije pojavio), a zatim nam niže njihove uvjete: "Čim se vratite u Vaš logor morate izvjesiti bijele zastave i u roku odjednog sata izvršiti organiziranu predaju čitave vojske. Žene i djeca vraćaju se kućama, vojnici idu u zarobljeništvo, a časnici u našoj pratnji pred ratni sud u Maribor".

                    Hineći našu spremnost da se predamo Herenčić uzima rijeć i kaže: "Nema ni govora o tome da bi se predaja mogla izvršiti u 1 sat. Mi tražimo da nam se dadu 24 sata vremena. Basta kategorički odbija, a na to se oglasi engleski general, koji Basti predlaže da se rok predaje produlji na 2 sata. Basta odmah odreže: "Čak je i 1 sat previše".

                    Engleski general gubi strpljenje te da bi slomio hrvatski odpor pita preko tumaća: "Dali našim saveznicima treba još pomoći u oružju?". Basta oholo odgovara: "Zahvaljujem g. generalu, ali mislim da za sada neće biti potrebna daljnja pomoć". Razgovor je zaključen. Ja još zatražim da nam ultimativni sat počne teći tek kad se naša delegacija vrati našem zapovjedništvu. To je bila jedina Bastina koncesija. Ultimatum će početi teći tek za 20 minuta.

                    Ustajemo i razilazimo se bez pozdrava.

                    Žurno sjedamo u kola i vraćamo se k našim časnicima na čelo kolone. HerenLić prilazi generalima da ih informira. Ja prilazim ustaškim dužnosnicima koje vodi profesor Kaštelan ustaški stožernik Dubrovnika. Generali se uzbuđeno dogovaraju što će ućiniti. Domobranski general Tomašević govori:" Ja znam da se ustaški generali ne mogu predatijerimje sudbina zapečačena, nu mi drugi koji smo bili samo profesionalni vojnici bez veze s politikom, nalazimo se ipak pod zaštitom medunarodnog ratnog prava".

                    Ponukani ovim izlaganjem drugi su domobranci sugerirali da se uputi nova delegacija Englezima sastavljena iskljućivo od domobranskih Lasnika.

                    Predloženo je odmah da to izaslanstvo vodi general Štancer, ćasnik još iz doba Austrougarske, teški ratni invalid (bio je bez ruke) što je ovaj, i ako star, spremno prihvatio. Delegacija je odmah bila složena i upućena u englesko zapovjedništvo.

                    Ja sam dotle razgovarao s ustaškim dužnosnicima, kojima je glavna briga bila, dali će se predati ili nastaviti povlaćenje dublje u Austriju. Ja sam im rekao: "Moje je uvjerenje, da sam ja osobno obzirom na moj visoki ustaški čin sigurno osuđen, ali ne mogu znati što će se dogoditi s nižim ustaškim dužnostnicima, dali će biti svi pobijeni, ili će neki biti odvedeni u zarobljeništvo".

                    Ja sam odlučio pridružiti sejedinici ustaške Obrane koja seje nalazila u obližnjem šumarku. Zapovjedniku sam objasnio situaciju rekavši da se on i njegovi vojnici ni u kojem slučaju ne smiju predavati, te da se i ja njima pridružujem.

                    U međuvremenu se je Štancerovo izaslanstvo pojavilo u engleskom zapovjedništvu, gdjeje general Scott saobćio Štanceru da mora otići u partizansku komandu budući da su hrvatski vojni prestavnici već bili kod engleskog generala. O tome piše Basta u svoje 4 knjige o Bleiburgu pod naslovom: "Štancer dolazi na separatne pregovore". Basta citira: "Sve što mogu da kažem o Vašoj sudbini, to je da će se s Vama postupati po međunarodnom pravu. Bit će formirana mješovita komisija, u kojoj bi bili predstavnici saveznika radi i spitivanj a vaše o dgovorno sti i krivice". Nakon kraćeg razmišljanj a progovori Štancer: "Ako je sve tako kao što kažete, i ako je to dogovoreno s našim predstavnicima naredit ću predaju. Ali ja sam vojnik i želio bih da dobijem naređenje od svog predpostavljenog". General Štancernije višeimao prilike vratiti se svojim predpostavljenima jer je poslije svog razgovora s Bastom bio odmah proglašen zarobljenikom.

                    Basta je medutim nastavio prijetnjama: "Verovatno je Vaša vrhovna komanda već izdala ili će u naj skorije vreme izdati naredjenje u duhu zaključaka na pomenutim pregovorima. Ali bez obzira na to kakva ćete naredjenja i direktive dobiti i dali će oni uopšte biti izdati, naredjujem vam u imejugoslavenske armije da u roku odjednog časa prestane svaki pokušaj davanja otpora, da predate oružje i disciplinovano izvršite naša naredjenja. U koliko nas ne poslušate, gorko ćete se kajati. Mi ćemo vas uništiti. Mi vam pružamo posljednju šansu, pa ćete u koliko dodje do organizovane kapitulacije bitno olakšati vašu situaciju".

                    General Scott nije imao prilike ćuti ove srbske prijetnje. One su medjutim bile u skladu s nemilosrdnim stavom britanskih pobjednika. Među žrtvama Bleiburga posebno mjesto zauzima glasoviti lider crnogorskog naroda dr. Sekula Drljević, dugogodišnji politički suradnik dvaju povijesnih vodja hrvatskog naroda Stjepana Radića i Dra. Ante Pavelića. Vjeran prijatelj Hrvatske i zakleti neprijatelj Srbije stoljetnog zavojevaća i Hrvatske i Crne Gore. Pošavši na tragični put zajedno s hrvatskim narodom mučenička smrtje zatekla njega i njegovu suprugu od četničke ruke.

                    Srbokomunistički zavjet za uništenje Nezavisne Države Hrvatske Našao je stanoviti broj pristaša i u samoj Hrvatskoj. Svi su Hrvati osjetili u dubini duše tragediju hrvatskog poraza, ali je nisu svi jednako doživljavali.

                    Neprijatelji Ustaškog Pokreta vidjeli su u samom njegovom postojanju krivicu zbog stvaranja hrvatske države, dok su drugi osudjivali njezino proglašenje;jedni su opet htjeli obteretiti Poglavnika zbog njegovog lošeg izbora saveznika, drugimaje opet kriv idejni blok, za koji seje mlada država opredijelila, treći su okrivljivali loše stratege ili nedorasle generale. Najgori su bili oni, koji su objeručke prihvatili I državu i njezim režim, i poglavara države i njegove ministre, da bi u pogodnom času sve to skupa odbacili na smetište povijesti i zaronili u fantaziju neostvarive budućnosti, ni ne sluteći, da heroji već niču u zemlji Hrvata.

                    Naši generali, bilo ustaški, bilo domobranski, odvedeni su u Beograd, i tamo suđeni na smrt, jer za vojničke neprijatelje Srbije nije mogla postojati druga kazna. Zarobljeno mnoštvo hrvatskih vojnika i dobar dio građanskih izbjeglica svrstano je u zarobljeničke kolone izložene sustavnom pokolju, tokom beskrajnog križnog puta, koji je punio bezdane jame poput Jazovke. Oni koji su preživjeli, platili su desetcima godina robije neoprostivi zločin, jer su se rodili kao Hrvati.

     

     

    = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =

     

    ISTINA O BLEIBURGU je tema predavanja koje je prof. Danijel Crljen ordržao u Hrvatskom Vjerskom Središtu "Sv. Nikola Tavelić" u' svibnju 1993. pod organiza,cijom Medjudruštvenog Odbora Hrvatskih Organizacija i Ustanova u Argentini. Tiskanje ove brošttre su financirale slijedeće organizacije: Hrvatski Domobran, Ogranak Milan Luetić, Družtvo Hrvatski Rodoljub, Hrvatska Zadruga, T.S. Buenos Aires Hrvatske Republikanske Zajednice.

    Tiskanje i grafičko uredjenje se učinilo u "GRAFICA SCANNER", Laprida 4352, (1603)

    Villa Martelli, Buenos Aires, Argentina, u sijećnju 1994. godine.

     

    Urednićko tijelo: Casilla de Correo N° 7, (1603) Villa Martelli, Buenos Aires, Argentina.

     

     


    BLEIBURG 1945: LJEPA NAM NAŠA - BILA NESRETNA